Školj (ili pitomljenje divljine)*

Nismo li došli do na kraj? Kad više nemamo što jedno od drugoga očekivati? Kad ni naše dijete više ne može biti dostatnim razlogom da ustrajavamo zajedno?

Pavo se prebaci na bok da se udobnije preda kasnojesenjem suncu na poznatom mu školju, ali pogled na udaljeni kamen sa strane uznemiri ga. Na njemu se mirno izležavala na suncu crna podebela zmija. Pavo se lecne, ali ostade miran. Kao dobar đak ponovi lekciju kojoj ga je naučio Franina. Zmija ti neće ništa ako se ne osjeti ugroženom. Oblikom glave uopće nije podsjećala na otrovnicu. Izmiljela je na kamen da još malo uhvati sunca prije no što se preda zimskom snu. Dakle, Pavo, hoćeš li se vratiti u Planinsko, moraš pristati i na sve njegove stanovnike, moraš znati protiv kojih se boriš, a koje puštaš da žive svoj život jer i oni tebi puštaju tvoj.

Čudno je da se zmija pojavila baš u trenutku kad sam pomislio na svoj posve iscijeđeni brak, promrmlja Pavo. Da sam praznovjeran još bih pomislio da je to neki znak koji mi najavljuje buduća zbivanja. Ali tu se više nema što najavljivati. Tu se dogodilo sve što se imalo dogoditi. A zapravo se ništa vrijedno spominjanja i nije imalo dogoditi. Proživjeli su jedan nimalo uzbudljiv život. Moglo bi se čak reći, dosadan život, koji samo iz svoje nezanimljivosti nije puknuo ranije. Pa ni sad se ne može reći, jesu li popucale sve one spone koje su ih nekad svezivale ili su se same od sebe izgubile negdje u nestajanju međusobnog zanimanja. A ne može se reći da je njihova veza započela bez svakog zanosa, iako bi se u stvaranju toga zanosa moglo naći i umješnosti njezine majke da ga izdaleka izaziva kod njega, a da ga u svojoj kćeri izravnije potiče.

To je sve pomislio, više pomislio no što bi se time ozbiljnije bavio tek mnogo kasnije, kad mu se učinilo da njegova žena počinje sličiti svojoj majci. Ne, nije postajala ružna, ni majka joj nije bila ružna, ali je postajala tvrda na njezin način, a puničina tvrdoća odbijala ga je od sama početka. Je li to bilo nešto od školničke naravi što je uobličilo i njezin karakter, to je teško reći, ali tu potrebu da uvijek i u svemu mora ona biti u pravu, to je s vremenom raslo i u njegovoj Nataliji koju ništa školničko od onoga čime se bavila nije sapinjalo, a ipak je upravo to osjećao iz godine u godinu kao teret koji se slaže između njih.

Njezin otac, prijeratni sudac, pa potpukovnik i visoki rukovodilac koji je radio na stvaranju delegacije za osnivačku skupštinu Ujedinjenih naroda u San Franciscu, dočekao ga je kao sebi ravna. Bio je prijestolnički čovjek, iz uglednije građanske, nekadašnje obrenovićevske obitelji, sudac od karijere, ali i čovjek od koga to nitko ne bi očekivao, bio je od mladosti i prikriveni politički ljevičar, najposlije i komunist, pa je četrdesetprve, izbjegavši zarobljavanje, među prvima otišao po zadatku na Kosmaj gdje je bio među vođama ustanka, ali među njima kao intelektualac uvijek blago ostavljan po strani, izvlačen kad je njegovo znanje bilo od prijeke potrebe i ostavljan po strani, kao u pričuvi, kad se oblikovao neki normalniji slijed odnosa i događanja. Tako je i sada njegova građanska prilagodljivost poslovima diplomacije koja se nazirala, znanje jezika i uopće snalaženje u građanskim odnosima, učinila od njega organizatora misije, čije će zasluge za nju ubrzo biti zaboravljene i on će se naći kao kadrovik ministarstva, ali nikad i diplomat na značajnijem poslaničkom mjestu, što je ostala nezacijeljena rana na duši njegove ambiciozne žene.

Pavo i on od prvog su kontakta osjetili da će se dobro razumjeti. Odmah po dolasku postao mu je desna ruka, čovjek s kojim se sporazumijevao bez mnogo objašnjavanja. Obojici je bilo jasno zbog čega su upravo njih dvojica bili izabrani da rade na stvaranju nove diplomacije kao što im je bilo jasno da moraju nalaziti kompromis između tvrdog boračkog dijeljenja stvari na pravilne i nepravilne ili točnije na crveno i crno i njihovo neznatno nijansiranje kakvo se prakticiralo u svijetu u koji je takozvana partizanija ulazila. Za Pavu je u tome ulaženju bilo nečega uzbudljivog i novog o čemu se nije moguće domisliti do čega će dospjeti. Njegov doktor, kako je volio civilno titulirati svoga potpukovnika, bio je u tom pogledu mnogo suzdržaniji ili možda samo iskusniji.

Kad ih je posao nagnao da se nađu i izvan službenih prostora, njegov ga je doktor pozvao u svoju kuću kao u svoju kancelariju, ali domaćica je, gospođa profesorica francuskog jezika na razvikanoj gradskoj gimnaziji, koja je sada gotovo nametljivo inzistirala da je se zove drugaricom, odmah uočila mladog majora iz prečanskih krajeva kao mladog čovjeka kojeg ne treba ispuštati iz vida. Svoju Nataliju, kojoj se u kući više nije tepalo Nata, već ju je sama započela zvati Natašom, studenticu treće godine romanistike, sa zadovoljstvom je predstavila zgodnom prečaninu i ljupko mu dala znati da su mu vrata njezine kuće, kao suradniku njezina muža, uvijek otvorena.

Niti je Nataša ostavila neki dublji dojam na Pavu, a ni Pavo se nije dojmio Nataše onako kako je to očekivala njezina majka.

Kakva dva mjeseca kasnije Pavo se našao u San Franciscu kao neka vrsta tehničkog lica koje je savjetima i analizama opsluživalo članove službene delegacije, dok je njegov stariji kolega ostao da kao kadrovik sudjeluje u dovršavanju ministarstva vanjskih poslova u državi koja dobrom svojom polovicom još nije bila ni oslobođena. Kad se u rano proljeće vratio u još uvijek ratni i sve oskudniji Beograd, poput djeda Mraza, s vrećom šareno pakiranih slatkiša, kave i boca slatkih pića, on je nije imao gdje drugdje istresti nego u kući svoga doktora.

Gospođa profesorica bila je očarana kavalirskom Pavinom gestom, i u njoj je vidjela mnogo više no što je ona bila u očima mladića koji se našao s nešto novca u svijetu čije je ponude i sam već pomalo zaboravio u svojoj podplaninskoj divljini. Doktoru, kojem je sve dražom postajala lula, donio je duhana koji je svojim kumarinskim dodatkom mirisao cijelim stanom, i doktor ga se nije usudio pušiti u uredu, da ne bi bio proglašen buržujem kojem je normalan proleterski duhan počeo smrdjeti pa se parfimira stranim koji mu tko zna tko dobavlja.

Pavo je u Beogradu proboravio svega nekoliko tjedana i već ga je njegov doktor službeno pozvao u svoj kabinet i rekao mu ga da ga ministar vanjskih poslova imenuje prvim sekretarom ambasade u Poljskoj Republici pa je Pavo u Poljsku otišao čak i prije no što je imenovan u njoj ambasador. Gospođa profesorica priredila je oproštajnu večeru, na kojoj su se pili likeri što ih je donio Pavo i pušio kumarinski duhan iz doktorove lule, ali cijela je večera protekla nekako bez elana.

Nataša se držala ukočeno. Sjedila je za stolom uz Pavu, ali je očito, majci usprkos, pokazivala nezainteresiranost za njezina izabranika. Na Pavine pristojne pokušaje da zapodjene razgovor odgovarala je najkraćim mogućim rečenicama, nastojeći biti pristojna ali i posve nezainteresirana. Pavu je upravo to na pravi način interesiralo. Pokušavao je pravo shvatiti što je u biti takvog odnosa. Bilo mu je jasno da je on samo posredan uzrok, sredstvo. One ratuju između sebe, a on je tek prostor preko kojeg se rat odvija. Zbog toga mu je najednom Natalija, Nata, Nataša postala zanimljivija.

Činilo se da je mnogo samostalnija ličnost no što je iz ove kućne perspektive izgledala. Sjedeći uz nju i slušajući njezine nevoljke odgovore na njegove pokušaje da zapodjenu razgovor, Pavo je shvatio da ona ima nekoga koga voli i da je gotovo spremna da ga zamoli da joj pomogne u otporu njezinoj majci i planovima što ih ona stvara bez ikakva osnova u onome što bi njih dvoje imali osjećati. Shvativši to, Pavo joj u jednom času spontano stisne ruku u znak sporazumijevanja i odmah je povuče da stisak ne bi započeo značiti i nešto drugo. Nataša nije bila glupa, shvatila je njegov znak kako je bio i upućen i zahvalno mu se osmjehnula. Taj oprezni stisak ruke i zahvalni osmijeh bilo je sve što se emocionalno između njih dogodilo.

Nakon tri godine Pavo se opet nalazio nekoliko mjeseci u Beogradu na pripremama, što se nešto kasnije i u ovom jeziku počelo nazivati briefingom, za svoje prvo poslaničko mjesto na Bliskom Istoku, još uvijek u svijetu državničkih odnosa novoj državi posve nezanimljivim dijelom svijeta. Svome doktoru i službeno se morao javiti prvome, jer je ovaj još uvijek tavorio, zaboravljen, na mjestu kadrovika, ali ovaj put u ministarstvu je vrlo brzo naletio i na drugaricu Natašu koja je bila duša svih neposrednih kontakata kao savršen znalac najznačajnijih evropskih jezika s kojih i na koje je prevodila, pogotovo u osjetljivijim prigodama.

Susreo je mladu, ali nekim čudnim iskustvom obilježenu ženu koja je odjednom počela sličiti svojoj majci više no što bi se to od njezinih godina to očekivalo. Pavo je imao dojam, usprkos zrelosti kojom kao da se obrambeno oklopila, da mu se nekom neprigušenom iskrom radosti obradovala pri prvom susretu. Sjeo je s njom u kantini ministarstva i, sjećajući se stiska rukom i prijateljskog smješka, pokušao je razgovarati kao s djevojkom koja je otvorena svim vrstama mladenačkih mogućnosti da se nastavi tamo gdje se čak i prije par godina prekinulo. No naišao je na odbojnost u kojoj je istog časa bila spremna ustati i otići.

Pavo je blago uzme za zapešće i smiri u njoj poriv da bude odlučna. Njoj kao da se učinilo da je opet osjetila ono blago prijateljstvo koje je pamtila iz stiska rukom od prije koju godinu. Učinilo joj se da je na svome zapešću opet osjetila blago strujanje prijateljskog razumijevanja i ona je dubokim pogledom kao utonula u njegovo razumijevanje. Osjetila u njemu prijatelja kojem se može ispovjediti i još dublju želju da to učini odmah i bez ostatka. Priča koju mu je povjerila bila je dozlaboga banalna. Ona mu je beskrajno zahvalna što se prema njoj ponio kavalirski, vidjela je da i on osjeća kolike napore čini njezina mama da upravo njega dobije za zeta i bila mu je zahvalna što se prema majci ponašao upravo gospodstveno. Ona, Nataša, u ono je vrijeme plovila sedmim nebom kao u najslatkastijem herzromanu. Voljela je nešto starijeg kolegu, koji ju je bezobzirno ostavio kad mu je sva sretna rekla da je zanijela. Otišao je iste večeri ne hoteći ni čuti da ima bilo što s njezinim problemom. Što je mogla nego riješiti se neželjenog, od oca neželjenog, djeteta. Od tada boji se kontakta s bilo kojim muškarcem, osjeća da je postala tvrda i nepristupačna, da sve više sliči vlastitoj majci, da prezire samu sebe što nije imala snage roditi svoje dijete, da jedinu utjehu danas ima u svom poslu, koji joj je jedina svijetla točka u životu.

Pavo je slušao pomalo zatečeno tu zapravo nezanimljivu svakodnevnu priču. Ali priča se izravno ticala mlade žene koja ju je gotovo jecajući pripovijedala pred čovjekom koji joj ništa dublje nije značio, a očito ni ona njemu, pripovijedala ju je kao nekome koga u životu ne misli susretati, kao nekome tko će je kao priču čuti i o njoj neće imati potrebe da je izvlači iz sjećanja, da o njoj razmišlja, da joj ispituje buduće implikacije. Osjećao je da je upao u neku neprepoznatljivu tamu njezine psihe u kojoj je u trenutku krize naprosto tražila suosjećajne uši koje su spremne čuti, ali poslije ispovijesti ništa i ne pitati, jer ih ne prate i adekvatni osjećaji.

Poslije njezine ispovijesti koja ju je stajala napora, ali je na koncu u njoj izazvala i osjećaj opuštajućeg olakšanja, Pavo se nije znao ponašati u skladu sa situacijom, i sam je bio relativno neiskusan da bi u situaciji izrabljene i ostavljene djevojke bilo što suvislo mogao reći, i on, ne nalazeći bilo kakvu prikladnu riječ, svojim rukama blago, zaštitnički, poklopi njezine mrtvo opuštene šake koje je gotovo zaboravila na stolu. Ona se lecnu u prvom porivu da ih izvuče iz, činilo joj se gotovo zagrljaja njegovih toplih ruku, ali blagost njegova dodira u kojem nije bilo ničega osim njega, bezazlena dodira, opusti u njoj želju da ih povuče. I on sam kao da je posve razumio nijemi razgovor ruku, osjetio je kako se u njezine hladne prste počinje polako uvlačiti neka toplina koja je najviše nju iznenadila.

Desetak dana prije njegova odlaska na prvo poslaničko mjesto Pavo je odveo Natašu u matični ured i dao se zapisati njezinim mužem. Razveseljena i, reklo bi se sretna, tek je tada otišla s mužem pred roditelje i pozvala ih na svadbeni ručak u poznati, gotovo državni hotel u kojem su se odigravali svi značajniji poluslužbeni i službeni gostinski događaji. Doktor je bio presretan, a gospođa profesorica jedva je uspijevala odigrati durenje da je posve zatečena, spremna već posve otpisati Pavu kao mogućeg zeta, jer sve više nije bila u stanju razumjeti svoju kćer. Bila je zapravo sretna što se sve završavalo onako kako je sama željela, ali i nezadovoljna što sama nije stvari izvela kako se po njezinom građanskom i majčinskom gledanju sve oko svadbe imalo zbivati. Ali što je njezina kći olako prihvatila te nove, njoj neprihvatljive običaje, to gospođi profesorici nikako nije išlo pod kapu. Međutim, najvažnije je bilo da se njezina Nata, na ovaj ili onaj način ipak udala, a da joj je izabranik pristojan gospodin, kakvog joj ga je upravo ona izabrala.

U životu sretnog para nije se mnogo promijenilo. Nataša je, sada drugarica Špiler, ostala raditi na svome radnom mjestu u ministarstvu vanjskih poslova, a Pavo je nakon samo desetak dana otišao u Kairo na, u tom trenutku posve nevažno, poslaničko mjesto za mladu državu, koja se na osnovi svojih ratnih uspjeha tog časa upravo borila za svoj status među zemljama Istočne Europe. A taj je status imao biti, po njezinu uvjerenju, odmah iza zemlje pobjednice u velikome ratu...

____________________
* Ulomak iz istoimenog neobjavljenog romana »Školj« Milana Mirića. (Op. ur.)