Hrvatska književna kritika gotovo se unisono slaže da je poezija Delimira Rešickog jedno od najvažnijih iskustava našeg suvremenog pjesništva, da je to pjesništvo koje iznimno sugestivno djeluje na čitatelja i stvara jedan od najintenzivnijih i najoriginalnijih poetskih svjetova.Već je i neposredni estetički pristanak mnoštva čitatelja na tu poeziju vjerojatno postao i presudan za konsenzualno prihvaćeno visoko mjesto Delimira Rešickog u suvremenome hrvatskom pjesništvu. To je potvrđeno osobito Goranovim vijencem, koji mu je dodijeljen 2011. godine, kao i drugim nagradama za pjesništvo. Za svoju novu zbirku pjesama Lovci u snijegu Rešicki pak je dobio godišnju nagradu Vladimir Nadzor za književnost i nagradu Duhovno hrašće u Drenovcima za najbolju zbirku pjesama autora iz Slavonije.
Kritika je u razvoju spomenute poezije uglavnom prepoznala dva razdoblja, rekao bih, prije i nakon Domovinskog rata. U prvo bi razdoblje pripadale rane Rešickijeve zbirke pjesama iz osamdesetih i početka devedesetih godina Gnomi (1985.), Sretne ulice (1987.) i Diediemydarling (1990.), dok je prijeporna žanrovska pripadnost knjige Tišina (1985.). Njoj sam autor odriče karakter zbirke pjesama, žanrovski je određuje kao tekstualnu potragu te je naknadno pretiskava u knjizi kratkih proza Sagrada familia, čime zapravo i sugerira njezinu pripadnost kratkoj, fragmentiziranoj prozi. Dio pak književne kritike knjigu Tišina promatra i kao pjesnički tekst. Za to doista i postoje poetičko-stilski argumenti, ali se nameće i protuargument da ta knjiga uistinu u velikoj mjeri odudara od tadašnje Rešickijeve poezije i da joj je funkcija očito bila znatno drugačija.
Uglavnom, u tome prvom razdoblju Rešicki je s jedne strane obilježen generacijskim karakteristikama koje dijeli s ostalim pjesnicima okupljenim oko časopisa Quorum. S druge strane, ubrzo je postalo jasno kako se radi o iznimnom pjesniku čija poetika ni izbliza nema dvojnika pa je nekakva generacijska poetička uravnilovka uistinu neadekvatna za razne njegove posebnosti. Tako je Rešicki, s jedne strane, bio dionik kvorumaške sklonosti tekstualizmu, semantičkom konkretizmu, posve fragmentiranoj slici svijeta, urbanom nomadizmu, intermedijalnosti, intertekstualnosti, rokerskom i punkerskom senzibilitetu, miješanju visokih i niskih stilskih registara i idioma. Kako to opisuje Tvrtko Vuković, »pjesma je poprište brzih izmjena perspektiva i sudaranja raznorodnih motivskih sklopova što pridonosi oblikovanju osjećaja fragmentariziranosti i nestalnosti kako pjesničkog svijeta, tako i značenja svijeta zbilje s kojim je pjesništvo Rešickog u neizravnoj, ali čvrstoj vezi. U tom se razmrvljenom prostoru pojavljuje lirski subjekt koji je uglavnom stiliziran kao otpadnik i marginalac, a čiji je identitet na više načina prikazan kao nestalan ili upitan«.
Sve su to, dakle, poetičke karakteristike koje je Rešicki uvelike dijelio i s drugim kvorumašima. Bio je, međutim, već tada poseban po iznimno dojmljivoj i originalnoj asocijativnosti, po očuvanoj sintaksi koja dekonstrukciju stvarnosti nije izvodila pukim fragmentiziranjem rečenice, nego posve slobodnim tijekom misli, vrlo začudnom figurativnošću i montažom sadržajno disparatnih cjelina koje su ipak obuhvaćale po nekoliko stihova, po gustoj urbanoj atmosferičnosti i po egzistencijalnim i ontološkim, (sub)kulturnim i mitemskim rezonancama svojeg rasutog, ali iznimno sugestivnoga poetskog svijeta.
Drugo razdoblje Rešickijeve pjesništva nastupa nakon Domovinskog rata i njegovih najgraničnijih situacija koje će, na osebujan i preobražen način, postati unutarnji suigrač teksta. Riječ je o trima zbirkama pjesama ‒ Knjiga o anđelima (1997.), Ezekijelova kola (1999.) i Aritmija (2005.). U njima Rešicki donekle mijenja svoju poetiku, pojačava neka kasnomodernistička obilježja kao što su (prema terminologiji Huga Friedricha) »diktatorska mašta«, »osjetilna irealnost«, »prazna transcendencija« i snažno se oslanja na na značenjski ulančanije sintagmatske nizove i znatniji udjel stvarnosnih referenci u tekstu. Pod dojmom ratne i poratne zbilje uspostavlja drugačiji pjesnički svijet u kojem se, namjesto postmodernističkih artificijelnih simulakruma, ostvaruje tipično modernističko, pa čak i neoromantističko »vjenčanje jave i sna«. Dolazi, naime, do posvemašnjeg srastanja realnoga i irealnog svijeta do te mjere da stavarnost nalikuje nekomu, najčešće mračnom i apokaliptičnom snu, a da san ostavlja jezivo stvaran dojam.
Rešicki tragičnoj zbilji i osjećaju dubinske tuge daje svojevrstan objektivni korelativ u tamnoj, bujnoj i virtuoznoj slikovitosti koja se služi konkretnim fenomenima slavonsko-baranjskoga krajobraza i osječkog urbaniteta, kao i posve izmaštanim motivima i njihovim semantički udaljenim kombinacijama. On stvara atmosferu u kojoj je na trenutke moguće iskusiti dubinske životne slojeve i njihovu tajanstvenu punoću, no taj »trenutak pravog osjećanja« ili trenutak u kojem se prodire u nadvremenost ipak je posve kratkotrajan i već sljedećeg trenutka prodor u dubinu mora se iskati nekom drugačijom usmjerenošću pjesme.
U to drugo razdoblje Rešickijeva pjesništva uklapa se i njegova nova zbirka pjesama pod naslovom Lovci u snijegu. On u njoj, možda radikalnije nego ikad, piše iz perspektive egzistencijalnih, društvenih pa čak i ontoloških negativiteta, manjkova. Svijet je, zapravo, samo slika hlađenja, starenja, rasapa, ruševina, ostataka nakon monstruoznih povijesnih orgija. Rešicki tako povijest doživljava kao svojevrsni pandemonij u kojem se sve beznadnije utrnjuju neka primordijalna svjetla s početka osobnog i kozmičkog postojanja. Zato je i njegova poezija u zbirci Lovci u snijeguuhođenje tragova koji zapravo upućuju na ono što je odsutno u vremenu, prostoru, ono tek naslućeno u drugim duhovnim dimenzijama. To je čak i svojevrsna platonovska anamneza, ispunjena melankolijom pa i tragičnošću, u kojoj najveći špiljski mrak upućuje na potrebu nalaženja prostora kroz koje može doći bilo kakvo svjetlo.
Tako se Rešicki ne ustručava provoditi svoje lirsko »ja« kroz povijesne i osobne ruševine, dapače, u njima vidi možda jedine preostale tragove do ikakve punije egzistencije, do ikakvog svjetlonosnijeg prostora koji je nekad postojao ili koji još uvijek negdje izvan svjetske pustopoljine može postojati. A takav prostor, kao »neugašen božji opušak koji nekim besmislenim čudom i dalje tinja« iz njegove već davne pjesme Mizar, Rešicki u prvome redu naslućuje u svojem baranjskom djetinjstvu, u sjevernoj gravitaciji svoje srednjoeuropske i sjevernoeuropske obiteljske prošlosti, u raznim umjetnostima i umjetnicima kao slutiteljima dubljeg i intenzivnijeg, u prirodi kao još nezatrtoj slici Božjeg stvaranja, u metonimijama utopističke čistoće, ljepote i transcendencije kao što su bjelina, svjetlost, zima, snijeg, vjetar, anđeo (»Snježni vjetar.// Bjelina koja je još jednom/ stigla u posljednji trenutak/ kao jedina, ikad poklonjena milost.// Jedino u njoj/ sada već sasvim skoro/ moću ću tek jadno odglumiti/ da se jednom mogu doista rastati od tebe.// Zima čuva od propasti sve što je rana.// Zima je posljednji anđeo svijeta«).
No, ta anamneza, to prisjećanje, zbiva se u neveselom, često i bolnom solilokviju u kojemu se iskazni subjekt ili ‒ vrlo često ‒ subjekt u iskazu kreće napuštenim i oronulim baranjskim kućama, napose po svojoj obiteljskoj kući (»U Baranji, s njima u zoru ili sumrak poći/ poljima na kojima je danima padao snijeg/ i biti makar i nijemim svjedokom/ tragova koje su ondje ostavili živi i mrtvi/ s toliko nade pokušavajući nas opet pronaći/ promrzle kraj žice«), gradovima punih duševno opustjelih ljudi, povijesno dogođenim, a osobno i društveno nikad preboljenim tragedijama poput holokausta, europskih totalitarizama i njihovih strašnih posljedica, ratnoga progonstva vlastite obitelji, psiholoških posljedica prouzročenih ratom, divljim poraćem i morem melankolije u koje je subjekt neprestance uronjen.
U tome je solilokviju Rešicki možda dosad i najizravniji, s najmanje umjetničke kalkulacije i estetizantske pozlate, s namjerom da pjesma ne bude u prvome redu samostojeće umjetničko djelo ili tekst s odgođenim i beskrajno deriviranim značenjima, već da bude performativni prostor događanja zbilje, čak i neke njezine autentičnosti, »istine«, bila ona unutarnja i vanjska, prezentna i perfektna, osobna ili nadosobna, izvorna ili odslikana, tekstualna ili izvantekstualna. Zbog te slobode koja je hotimice dopuštena pjesmovnoj svijesti ili lirskome subjektu da razvije ‒ često asocijativno i digresivno ‒ »svoju priču«, Rešicki je dalek bilo kakvoj stvrdnutoj pjesničkoj formi, odnosno tek izvanjskoj pravilnosti. Njegove se pjesme oblikuju u tekstove raznovrsnih dužina (od nekoliko stihova do malih poema), građenih asocijativnim ili narativnim ritmom, s izrazno-sadržajnim naglascima koji uvjetuju raznoliku distribuciju stihova i strofa (od jednostihovnih strofa do oduljih stihičnih pasaža).
S obzirom na vrste poetskih diskursâ Rešickijevih pjesama, valja se u potpunosti složiti s urednikom knjige Lovci u snijegu Nevenom Ušumovićem koji ističe da te pjesme »odlikuje svojevrsna polidiskurzivnost«, odnosno »hibridni spoj lirskih dionica, sentenciozne esejistike i autobiografske naracije«, a svemu tome treba, dakako, dodati za Rešickog toliko karakteristične multimedijalnosti, intertekstualnosti i metapoetičnosti (»U jesen 1940., dvadeset godina prije moga rođenja/ pod još nerazjašnjenim okolnostima/ život si je oduzeo Walter Benjamin.// U proljeće te godine, to se također pretpostavlja/ napisao je Povijesno-filozofijske teze u kojima/ se nalazi i ona znana o Kleeovom Angelusu Novusu/ anđelu tzv. Napretka, anđelu povijesti.// Postoji li, zapravo, još uvijek Angelus Novus?// Ima li još uvijek/ onako širom otvorena/ i usta i oči?«). Tipologiji diskursa u velikoj mjeri odgovara i tip figuracije pa, primjerice, u autobiografskoj naraciji prevladava neutralniji konstativni izričaj, metonimije, pridjevi u službi deskripcije, a ne ekspresije; u lirskim dionicama – začudne metafore, metaforički grozdovi, simboli, kontrasti, oksimoroni; u sentencioznoj esejistici – proverbijalni i gnomski izrazi, definicijske metafore, katalog, poredbe.
U svojoj zbirci pjesama Lovci u snijegu DelimirRešicki dodatno poosobljuje svoj poetski izričaj, još ga dosljednije čisti od svake dekorativnosti te ga hotimice i u velikoj mjeri približuje izravnoj iskaznosti bliskoj socijalnoj margini, psihološkoj introspekciji i ontološkom pesimizmu.Ponešto se, dakle, stanjuje simbolički sloj u odnosu na prethodnu zbirku pjesama Aritmija, a – kao što je i prirodno prispijevanjem u kasniju životnu dob – Rešickijeva poezija znatnije se usmjerava na izravnije tematiziranje i interpretiranje nataloženih osobnih iskustava pa i rekapitulaciju najšireg i najužeg egzistencijalnog obzora, ocrtanog posve tamnim koloritom. To poetsko iskustvo, premda usmjereno na samopropitivanje, često i solilokvij, nipošto nije autističko, već će ga suvremeno hrvatsko pjesništvo, kao i dosadašnje Rešickijeve zbirke pjesama, zasigurno doživjeti kao jedan od svojih najvažnijih jezičnih otisaka.
Rođen je 16. ožujka 1960. u Osijeku. Studij kroatistike završio je na tada Pedagoškome, danas Filozofskome fakultetu u istome gradu. Poeziju, prozu, književnu kritiku i medijsku publicistiku i esejistiku započeo je objavljivati početkom 80-ih godina u svim važnijim hrvatskim časopisnim i inim glasilima. Prevođen je na brojne jezike – njemački, engleski, talijanski, francuski, švedski, španjolski, mađarski, poljski, slovački, ruski, bugarski, makedonski i slovenski, između inih i u časopisima Manuskripte i Akzente koji o njemu donosi uvodni prilog broja (2/2008.). Sudjelovao je na internacionalnim, multimedijalnim CD projektima »Matria Europa« nizozemskih umjetnika Sluika & Kurpershoeka (Kunst Ruimte, Amsterdam, 1996.) i »soundtrack. psi« Ivana Faktora (Osijek, 2001.).
Uređivao je novine i časopise Ten, Osječki tjednik, Heroina Nova, Književna revija, Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir. Pjesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen je u brojnim antologijama, pregledima i panoramama suvremene hrvatske poezije, proze i esejistike, kao i ponekim internacionalnim antologijama i pregledima. Bio je urednik kulture u Glasu Slavonije. U okviru nakladničke kuće Fraktura uređuje pjesničku biblioteku Fraktali. Živi u Osijeku.
Objavio je knjige proze, kritika i eseja: Tišina (tekstualna potraga), MKP, Osijek, 1985.; Sagrada familia (pripovijesti), Meandar/Knjižara Nova, Zagreb/Osijek, 1993.; Ogledi o tuzi (eseji, članci), Meandar, Zagreb, 1995.; Bližnji (eseji, prikazi), Matica hrvatska, Osijek, 1998.; Sretne ulice & Sagrada familia (reizdanje), Meandar, Zagreb, 2000.; Ubožnica za utvare (novele), Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.; Demoni u tranzicijskoj špilji (ogledi, polemike i kritike), Fraktura, Zaprešić, 2010.; Dronjci na hrpi (mala emocionalna svaštarnica), Fraktura, Zaprešić, 2012.
Dosad su mu objavljene sljedeće knjige pjesama: Gnomi, Biblioteka Quorum, Zagreb, 1985.; Sretne ulice, ICR Osijek, 1987.; Diediemydarling, Biblioteka Quorum, Zagreb, 1990.; Knjiga o anđelima, Meandar, Zagreb, 1997.; Ezekijelova kola, Znanje, Zagreb,1999.; Aritmija, Meandar, Zagreb, 2005.; Meghalni a pandakkal (izbor), Babel Press, Veszprem, 2008.; Arrhythmie, Edition Korrespodenzen, Wien, 2008.; Crne marame, (izbor), Carmen Croaticum, Vinkovci, 2008.; Lovci u snijegu, Fraktura, Zaprešić, 2016.
Dobitnik je brojnih nagrada: Sedam sekretara SKOJ-a, 1987.; Duhovno hrašće, 1997., 2005., 2016.; Povelja uspješnosti »Julije Benešić«, 1998.; Kiklop, 2005.; Godišnja nagrada »Vladimir Nazor«, 2006., 2016.; Nagrada Hubert Burda Preis, 2008., Goranov vijenac, 2011. i Nagrada sveti Kvirin za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu, 2015.
1, 2016.
Klikni za povratak