Ruševine kao trag

Hrvatska književna kritika gotovo se unisono slaže da je poezija Delimira Rešickog jedno od najvažnijih iskustava našeg suvremenog pjesništva, da je to pjesništvo koje iznimno sugestivno djeluje na čitatelja i stvara jedan od najintenzivnijih i najoriginalnijih poetskih svjetova.Već je i neposredni estetički pristanak mnoštva čitatelja na tu poeziju vjerojatno postao i presudan za konsenzualno prihvaćeno visoko mjesto Delimira Rešickog u suvremenome hrvatskom pjesništvu. To je potvrđeno osobito Goranovim vijencem, koji mu je dodijeljen 2011. godine, kao i drugim nagradama za pjesništvo. Za svoju novu zbirku pjesama Lovci u snijegu Rešicki pak je dobio godišnju nagradu Vladimir Nadzor za književnost i nagradu Duhovno hrašće u Drenovcima za najbolju zbirku pjesama autora iz Slavonije.

Dva pjesnička razdoblja

Kritika je u razvoju spomenute poezije uglavnom prepoznala dva razdoblja, rekao bih, prije i nakon Domovinskog rata. U prvo bi razdoblje pripadale rane Rešickijeve zbirke pjesama iz osamdesetih i početka devedesetih godina Gnomi (1985.), Sretne ulice (1987.) i Diediemydarling (1990.), dok je prijeporna žanrovska pripadnost knjige Tišina (1985.). Njoj sam autor odriče karakter zbirke pjesama, žanrovski je određuje kao tekstualnu potragu te je naknadno pretiskava u knjizi kratkih proza Sagrada familia, čime zapravo i sugerira njezinu pripadnost kratkoj, fragmentiziranoj prozi. Dio pak književne kritike knjigu Tišina promatra i kao pjesnički tekst. Za to doista i postoje poetičko-stilski argumenti, ali se nameće i protuargument da ta knjiga uistinu u velikoj mjeri odudara od tadašnje Rešickijeve poezije i da joj je funkcija očito bila znatno drugačija.

Uglavnom, u tome prvom razdoblju Rešicki je s jedne strane obilježen generacijskim karakteristikama koje dijeli s ostalim pjesnicima okupljenim oko časopisa Quorum. S druge strane, ubrzo je postalo jasno kako se radi o iznimnom pjesniku čija poetika ni izbliza nema dvojnika pa je nekakva generacijska poetička uravnilovka uistinu neadekvatna za razne njegove posebnosti. Tako je Rešicki, s jedne strane, bio dionik kvorumaške sklonosti tekstualizmu, semantičkom konkretizmu, posve fragmentiranoj slici svijeta, urbanom nomadizmu, intermedijalnosti, intertekstualnosti, rokerskom i punkerskom senzibilitetu, miješanju visokih i niskih stilskih registara i idioma. Kako to opisuje Tvrtko Vuković, »pjesma je poprište brzih izmjena perspektiva i sudaranja raznorodnih motivskih sklopova što pridonosi oblikovanju osjećaja fragmentariziranosti i nestalnosti kako pjesničkog svijeta, tako i značenja svijeta zbilje s kojim je pjesništvo Rešickog u neizravnoj, ali čvrstoj vezi. U tom se razmrvljenom prostoru pojavljuje lirski subjekt koji je uglavnom stiliziran kao otpadnik i marginalac, a čiji je identitet na više načina prikazan kao nestalan ili upitan«.

Sve su to, dakle, poetičke karakteristike koje je Rešicki uvelike dijelio i s drugim kvorumašima. Bio je, međutim, već tada poseban po iznimno dojmljivoj i originalnoj asocijativnosti, po očuvanoj sintaksi koja dekonstrukciju stvarnosti nije izvodila pukim fragmentiziranjem rečenice, nego posve slobodnim tijekom misli, vrlo začudnom figurativnošću i montažom sadržajno disparatnih cjelina koje su ipak obuhvaćale po nekoliko stihova, po gustoj urbanoj atmosferičnosti i po egzistencijalnim i ontološkim, (sub)kulturnim i mitemskim rezonancama svojeg rasutog, ali iznimno sugestivnoga poetskog svijeta.

Drugo razdoblje Rešickijeve pjesništva nastupa nakon Domovinskog rata i njegovih najgraničnijih situacija koje će, na osebujan i preobražen način, postati unutarnji suigrač teksta. Riječ je o trima zbirkama pjesama ‒ Knjiga o anđelima (1997.), Ezekijelova kola (1999.) i Aritmija (2005.). U njima Rešicki donekle mijenja svoju poetiku, pojačava neka kasnomodernistička obilježja kao što su (prema terminologiji Huga Friedricha) »diktatorska mašta«, »osjetilna irealnost«, »prazna transcendencija« i snažno se oslanja na na značenjski ulančanije sintagmatske nizove i znatniji udjel stvarnosnih referenci u tekstu. Pod dojmom ratne i poratne zbilje uspostavlja drugačiji pjesnički svijet u kojem se, namjesto postmodernističkih artificijelnih simulakruma, ostvaruje tipično modernističko, pa čak i neoromantističko »vjenčanje jave i sna«. Dolazi, naime, do posvemašnjeg srastanja realnoga i irealnog svijeta do te mjere da stavarnost nalikuje nekomu, najčešće mračnom i apokaliptičnom snu, a da san ostavlja jezivo stvaran dojam.

Rešicki tragičnoj zbilji i osjećaju dubinske tuge daje svojevrstan objektivni korelativ u tamnoj, bujnoj i virtuoznoj slikovitosti koja se služi konkretnim fenomenima slavonsko-baranjskoga krajobraza i osječkog urbaniteta, kao i posve izmaštanim motivima i njihovim semantički udaljenim kombinacijama. On stvara atmosferu u kojoj je na trenutke moguće iskusiti dubinske životne slojeve i njihovu tajanstvenu punoću, no taj »trenutak pravog osjećanja« ili trenutak u kojem se prodire u nadvremenost ipak je posve kratkotrajan i već sljedećeg trenutka prodor u dubinu mora se iskati nekom drugačijom usmjerenošću pjesme.

Povijest kao pandemonij

U to drugo razdoblje Rešickijeva pjesništva uklapa se i njegova nova zbirka pjesama pod naslovom Lovci u snijegu. On u njoj, možda radikalnije nego ikad, piše iz perspektive egzistencijalnih, društvenih pa čak i ontoloških negativiteta, manjkova. Svijet je, zapravo, samo slika hlađenja, starenja, rasapa, ruševina, ostataka nakon monstruoznih povijesnih orgija. Rešicki tako povijest doživljava kao svojevrsni pandemonij u kojem se sve beznadnije utrnjuju neka primordijalna svjetla s početka osobnog i kozmičkog postojanja. Zato je i njegova poezija u zbirci Lovci u snijeguuhođenje tragova koji zapravo upućuju na ono što je odsutno u vremenu, prostoru, ono tek naslućeno u drugim duhovnim dimenzijama. To je čak i svojevrsna platonovska anamneza, ispunjena melankolijom pa i tragičnošću, u kojoj najveći špiljski mrak upućuje na potrebu nalaženja prostora kroz koje može doći bilo kakvo svjetlo.

Tako se Rešicki ne ustručava provoditi svoje lirsko »ja« kroz povijesne i osobne ruševine, dapače, u njima vidi možda jedine preostale tragove do ikakve punije egzistencije, do ikakvog svjetlonosnijeg prostora koji je nekad postojao ili koji još uvijek negdje izvan svjetske pustopoljine može postojati. A takav prostor, kao »neugašen božji opušak koji nekim besmislenim čudom i dalje tinja« iz njegove već davne pjesme Mizar, Rešicki u prvome redu naslućuje u svojem baranjskom djetinjstvu, u sjevernoj gravitaciji svoje srednjoeuropske i sjevernoeuropske obiteljske prošlosti, u raznim umjetnostima i umjetnicima kao slutiteljima dubljeg i intenzivnijeg, u prirodi kao još nezatrtoj slici Božjeg stvaranja, u metonimijama utopističke čistoće, ljepote i transcendencije kao što su bjelina, svjetlost, zima, snijeg, vjetar, anđeo (»Snježni vjetar.// Bjelina koja je još jednom/ stigla u posljednji trenutak/ kao jedina, ikad poklonjena milost.// Jedino u njoj/ sada već sasvim skoro/ moću ću tek jadno odglumiti/ da se jednom mogu doista rastati od tebe.// Zima čuva od propasti sve što je rana.// Zima je posljednji anđeo svijeta«).

No, ta anamneza, to prisjećanje, zbiva se u neveselom, često i bolnom solilokviju u kojemu se iskazni subjekt ili ‒ vrlo često ‒ subjekt u iskazu kreće napuštenim i oronulim baranjskim kućama, napose po svojoj obiteljskoj kući (»U Baranji, s njima u zoru ili sumrak poći/ poljima na kojima je danima padao snijeg/ i biti makar i nijemim svjedokom/ tragova koje su ondje ostavili živi i mrtvi/ s toliko nade pokušavajući nas opet pronaći/ promrzle kraj žice«), gradovima punih duševno opustjelih ljudi, povijesno dogođenim, a osobno i društveno nikad preboljenim tragedijama poput holokausta, europskih totalitarizama i njihovih strašnih posljedica, ratnoga progonstva vlastite obitelji, psiholoških posljedica prouzročenih ratom, divljim poraćem i morem melankolije u koje je subjekt neprestance uronjen.

U tome je solilokviju Rešicki možda dosad i najizravniji, s najmanje umjetničke kalkulacije i estetizantske pozlate, s namjerom da pjesma ne bude u prvome redu samostojeće umjetničko djelo ili tekst s odgođenim i beskrajno deriviranim značenjima, već da bude performativni prostor događanja zbilje, čak i neke njezine autentičnosti, »istine«, bila ona unutarnja i vanjska, prezentna i perfektna, osobna ili nadosobna, izvorna ili odslikana, tekstualna ili izvantekstualna. Zbog te slobode koja je hotimice dopuštena pjesmovnoj svijesti ili lirskome subjektu da razvije ‒ često asocijativno i digresivno ‒ »svoju priču«, Rešicki je dalek bilo kakvoj stvrdnutoj pjesničkoj formi, odnosno tek izvanjskoj pravilnosti. Njegove se pjesme oblikuju u tekstove raznovrsnih dužina (od nekoliko stihova do malih poema), građenih asocijativnim ili narativnim ritmom, s izrazno-sadržajnim naglascima koji uvjetuju raznoliku distribuciju stihova i strofa (od jednostihovnih strofa do oduljih stihičnih pasaža).

S obzirom na vrste poetskih diskursâ Rešickijevih pjesama, valja se u potpunosti složiti s urednikom knjige Lovci u snijegu Nevenom Ušumovićem koji ističe da te pjesme »odlikuje svojevrsna polidiskurzivnost«, odnosno »hibridni spoj lirskih dionica, sentenciozne esejistike i autobiografske naracije«, a svemu tome treba, dakako, dodati za Rešickog toliko karakteristične multimedijalnosti, intertekstualnosti i metapoetičnosti (»U jesen 1940., dvadeset godina prije moga rođenja/ pod još nerazjašnjenim okolnostima/ život si je oduzeo Walter Benjamin.// U proljeće te godine, to se također pretpostavlja/ napisao je Povijesno-filozofijske teze u kojima/ se nalazi i ona znana o Kleeovom Angelusu Novusu/ anđelu tzv. Napretka, anđelu povijesti.// Postoji li, zapravo, još uvijek Angelus Novus?// Ima li još uvijek/ onako širom otvorena/ i usta i oči?«). Tipologiji diskursa u velikoj mjeri odgovara i tip figuracije pa, primjerice, u autobiografskoj naraciji prevladava neutralniji konstativni izričaj, metonimije, pridjevi u službi deskripcije, a ne ekspresije; u lirskim dionicama – začudne metafore, metaforički grozdovi, simboli, kontrasti, oksimoroni; u sentencioznoj esejistici – proverbijalni i gnomski izrazi, definicijske metafore, katalog, poredbe.

U svojoj zbirci pjesama Lovci u snijegu DelimirRešicki dodatno poosobljuje svoj poetski izričaj, još ga dosljednije čisti od svake dekorativnosti te ga hotimice i u velikoj mjeri približuje izravnoj iskaznosti bliskoj socijalnoj margini, psihološkoj introspekciji i ontološkom pesimizmu.Ponešto se, dakle, stanjuje simbolički sloj u odnosu na prethodnu zbirku pjesama Aritmija, a – kao što je i prirodno prispijevanjem u kasniju životnu dob – Rešickijeva poezija znatnije se usmjerava na izravnije tematiziranje i interpretiranje nataloženih osobnih iskustava pa i rekapitulaciju najšireg i najužeg egzistencijalnog obzora, ocrtanog posve tamnim koloritom. To poetsko iskustvo, premda usmjereno na samopropitivanje, često i solilokvij, nipošto nije autističko, već će ga suvremeno hrvatsko pjesništvo, kao i dosadašnje Rešickijeve zbirke pjesama, zasigurno doživjeti kao jedan od svojih najvažnijih jezičnih otisaka.

Bio/bibliografija Delimira Rešickog

Rođen je 16. ožujka 1960. u Osijeku. Studij kroatistike završio je na tada Pedagoškome, danas Filozofskome fakultetu u istome gradu. Poeziju, prozu, književnu kritiku i medijsku publicistiku i ese­jistiku započeo je objavljivati početkom 80-ih godina u svim važnijim hrvatskim časopisnim i inim glasilima. Prevođen je na brojne jezike – njemački, engleski, talijanski, francuski, švedski, španjolski, mađarski, poljski, slovački, ruski, bugarski, makedonski i slovenski, između inih i u časopisima Manuskripte i Akzente koji o njemu donosi uvodni prilog broja (2/2008.). Sudjelovao je na internacionalnim, multimedijalnim CD projektima »Matria Europa« nizozemskih umjetnika Sluika & Kurpershoeka (Kunst Ruimte, Amsterdam, 1996.) i »soundtrack. psi« Ivana Faktora (Osijek, 2001.).

Uređivao je novine i časopise Ten, Osječki tjednik, Heroina Nova, Književna revija, Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir. Pjesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen je u brojnim antologijama, pregledima i panoramama suvremene hrvatske poezije, proze i esejistike, kao i ponekim inter­nacionalnim antologijama i pregledima. Bio je urednik kulture u Glasu Slavonije. U okviru nakladničke ku­će Fraktura uređuje pjesničku biblioteku Fraktali. Živi u Osijeku.

Objavio je knjige proze, kritika i eseja: Tišina (tekstualna potraga), MKP, Osijek, 1985.; Sagrada familia (pri­povijesti), Meandar/Knjižara Nova, Za­greb/Osijek, 1993.; Ogledi o tuzi (eseji, članci), Meandar, Zagreb, 1995.; Bliž­nji (eseji, prikazi), Matica hrvatska, Osijek, 1998.; Sretne ulice & Sagrada familia (reizdanje), Meandar, Za­greb, 2000.; Ubožnica za utvare (no­vele), Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.; Demoni u tranzicijskoj špilji (ogledi, polemike i kritike), Fraktura, Zaprešić, 2010.; Dronjci na hrpi (mala emocionalna svaštarnica), Fraktura, Zaprešić, 2012.

Dosad su mu objavljene sljedeće knjige pjesama: Gnomi, Biblioteka Quorum, Zagreb, 1985.; Sretne ulice, ICR Osijek, 1987.; Diediemydarling, Biblioteka Quorum, Zagreb, 1990.; Knjiga o anđelima, Meandar, Zagreb, 1997.; Ezekijelova kola, Znanje, Zagreb,1999.; Aritmija, Meandar, Za­greb, 2005.; Meghalni a pandakkal (izbor), Babel Press, Veszprem, 2008.; Arrhythmie, Edition Korrespodenzen, Wien, 2008.; Crne marame, (izbor), Carmen Croaticum, Vinkovci, 2008.; Lovci u snijegu, Fraktura, Zaprešić, 2016.

Dobitnik je brojnih nagrada: Se­dam sekretara SKOJ-a, 1987.; Duhovno hrašće, 1997., 2005., 2016.; Povelja uspješnosti »Julije Benešić«, 1998.; Kiklop, 2005.; Godišnja nagrada »Vla­dimir Nazor«, 2006., 2016.; Nagrada Hubert Burda Preis, 2008., Goranov vijenac, 2011. i Nagrada sveti Kvirin za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu, 2015.