Put bez sna

Vozio je gotovo cijeli dan, sve dok nije osjetio ukočenost u nogama i dok napokon nije pala noć.Vozio je cestom D-33, kad je ugledao svjetla nekog osamljenog motela, pa je odlučio prenoćiti u njemu. Trebao mu je odmor. Motelsko parkiralište bilo je prazno. Iznad ulaznih vrata motela svijetlila je golema svjetleća reklama u obliku kotača i osvjetljavala cijelo parkiralište. Reklama je imala stotine malih lampica koje su se palile i gasile, tako da je kotač djelovao kao da se neprestano okreće. Frajer na recepciji jedva ga je pogledao, samo je zapisao ime i prezime i dao mu ključ sobe.

– Soba 33, prvi kat, desno – reče recepcionar.

– Zar ovaj motel ima toliko soba? Ne izgleda tako veliko...

Recepcionar ga začuđeno pogleda. Uzeo je ključ i popeo se na kat. Otključao je vrata sobe, jednostavno uređene, s jednim uskim krevetom, malim noćnim stolićem, stolicom, televizorom, ormarom i toaletom. Bacio je torbu na pod, zatvorio vrata i skinuo mokru košulju sa sebe. Bila je lipanjska noć i bilo je pakleno vruće. Bilo je toliko vruće da je jedva disao. Znoj mu se cijedio niz leđa i po prsima. S godinama je sve teže podnosio vrućine. Objesio je košulju na naslon stolice i otvorio prozor. Soba je bila na prvome katu i prozor je gledao na motelsko parkiralište, gdje je bio parkiran njegov automobil, osvijetljen velikom reklamom. Osim njegova automobila, pred ulazom je bio još jedan auto. Cesta je bila pusta u noći. Vozio je cijeli dan i tijelo mu je bilo ukočeno. Cijeli dan je bio u istom položaju, ponavljao je iste jednolične radnje za upravljačem automobila i sad kad je napokon izišao iz auta hodao je kao robot. Nije više osjećao svoje noge.

Dok je tako stajao kraj prozora pomisli na smrt. Odjednom, samo tako. Rijetko je mislio na smrt, ali kad je mislio, mislio je o smrti drugih. Činilo mu se normalnim da su drugi umirali. Ali nikad nije mogao zamisliti svoju smrt. Vlastita smrt je paradoks. Znaš da ćeš umrijeti, ali ne možeš zamisliti da te nema. Ako si već mrtav, onda ne misliš ni o čemu, a ako si živ, ne možeš si predočiti da te više nema. Ali sad je pomislio na svoju smrt, vidio je sebe kao treću osobu koja leži u lijesu i ne miče se. Ali, pomisli, ako svi umiru, mora da nije tako strašno. Možda se bojimo bez opravdanog razloga. Možda je smrt smiješno bezazlena. Bojimo se skočiti kroz prozor, jer ne znamo što nas dolje čeka.

Ostavio je prozor otvoren, navukao je samo tanku zavjesu koja se lelujala na povjetarcu. Uzeo je ručnik iz kupaonice i obrisao znoj s lica i s prsa. Lice mu se isti čas opet oznojilo. Imao je bradu i počelo ga je svrbjeti od znoja. Moram se obrijati, pomisli. Otišao je u kupaonicu, izvadio pjenu za brijanje i brijaći aparat. Navlažio je bradu i natrljao je pjenom. Onda je počeo skidati dlake žiletom. Obrijao je lijevu stranu lica, pa desnu. Zatim brkove. Kad je skinuo sve dlake, oprao je lice vodom i obrisao se motelskim ručnikom. Stajao je pred umivaonikom i gledao svoje lice u ogledalu. Odjednom se učini nepoznatim samom sebi. Bilo je to lice nekog stranca, lice koje nije poznavao, lice koje je bilo gotovo ružno. Kad se toliko promijenio?

Vratio se u sobu. Ugasio je svjetlo i legao na krevet. Onda osjeti prisutnost nečega i obuze ga nelagoda. Osvrnuo se, ali u sobi nije bilo nikoga. Odjednom ugleda kako se na zidu počinje pojavljivati neka forma, neka čudnovata slikarija, nalik na slike Hieronymusa Boscha, kaotične, prepune užasa, a likovi na ovoj slikariji na zidu bili su nakazni, kao da su došli iz samoga pakla, gibali su se jedni preko drugih u mahnitom vrtlogu tijela, pa on pomisli da su došli ovamo samo zbog njega, da ga odvedu sa sobom, a imali su i zašto, Bog zna da su imali zašto. Iz zida je počela rasti golema povijuša, pružajući svoje dugačke pipke prema njemu, kao da ga pokušava doseći i povući u taj vrtlog. Zatresao je glavom i trgnuo se iz polusna, a snoviđenje je nestalo.

To je od jebene vožnje, pomisli opet. Vozio sam cijeli dan. Zato sam tako napet. Zato mi se pričinjavaju stvari kojih nema. Ujutro će sve biti okej. Pričekaj jutro i sve će biti okej. Upalio je stolnu lampu i ostalo ležati s upaljenim svjetlom. Znao je da više neće moći zaspati tako lako. Upalio je TV i mijenjao programe. Svi programi bili su očajni. Nikad nije podnosio hotelske TV programe. Svi su imali 50-ak programa, ali rijetko kad nešto gledljivo. Napokon je našao neki stari Bergmanov film, pa ga je počeo gledati.

Možda ipak nije trebao otići, pomisli po prvi put tog dana, nakon što je prevalio više od 800 kilometara. Kamo je uopće krenuo? Nije imao pojma. Trebao je krenuti na taj put prije petnaest godina. Ne može sad u svojoj dobi izigravati buntovnog tinejdžera i ići na put bez cilja. Ali nije više mogao podnijeti sve to. Nikad nije mogao zamisliti da će mu se život pretvoriti u takvu sumornu, jednoličnu zbilju. Nije mogao podnijeti sve to potpuno isplanirano življenje, ustajalost obiteljskog života, to što više nije bilo nikakvog iznenađenja, nikakve magije, rizika, uzbuđenja. Kako to itko može podnijeti? Čovjek biva ulovljen u zamku, malo pomalo, a kad to napokon shvati, već je kasno. Kako to itko može podnijeti? Morao je dokrajčiti sve to, prije nego što bude prekasno, prije nego što postane netko drugi.

Odjednom začu kucanje na vratima. Bilo je vrlo tiho i u prvi mah je mislio da mu se samo pričinjava, kao i sve one stvari na zidu. Ali onda se kucanje ponovi, ovaj put jače. Tko bi to mogao biti u ove kasne sate? Bila je već prošla ponoć. Možda je recepcionar. Ali što sad on želi? Ustao je, obukao košulju i prišao vratima. Pogledao je kroz špijunku. Na hodniku pred vratima stajala je neka djevojka. Otvorio je vrata. Bila je to cura od kojih osamnaest godina, duge plave kose koja joj je pokrivala ramena, zgodna, seksi, u kratkoj haljinici koja je jedva pokrivala donje rublje. Bila je poput cura s kojima je išao u srednju školu, prije petnaest godina. Bila je poput cura koje je želio imati, ali nije ih imao.

– Room service! – reče zavodljivo.

– Ali nisam naručio nikakvu uslugu – reče on. – Vjerojatno je recepcionar pomiješao brojeve soba.

– Jeste li sigurni? – ona će, smiješeći se. Onda shvati na što je mislila.

– Ne, zaboga – promrmlja on.

– Kako želite – reče ona i ode.

Gledao ju je kako niz hodnik odlazi prema sljedećim vratima. Imala je predivno tijelo. Ni sam nije znao zašto je to rekao. Možda mu društvo ne bi škodilo. Možda bi se napokon uspio malo relaksirati. Bio je odlučio da se neće petljati s prostitutkama, iako mu ta djevojka i nije djelovala kao prava prostitutka, mada to nikad ne možeš sa sigurnošću znati. Ali pomisao da bi se mogao seksati s curom od osamnaest godina bila je ipak nekako čudno privlačna, makar morao platiti za to. Seksati se s djevojkom od 18 je kao da i sam opet imaš18 i nemaš nikakvih briga. Kvragu, tko zna kad će opet imati takvu priliku! Vjerojatno nikad. S godinama ništa ne postaje lakše. Opet je krivo postupio. A jadna cura će sad otići do nekih drugih vrata, možda kod nekog ofucanog starog pervertita, poseksat će se s njim samo da zaradi lovu za život.

– Hej! – poviče on. – Predomislio sam se. Dobro bi mi došlo društvo večeras.

– Znala sam da hoćeš – reče ona i vrati se.

Ušla je u sobu i spustila torbicu na stolić, a zatim se okrenula i pokazala mu da joj raskopča haljinu. On priđe i otkopča patentni zatvarač na njenim leđima, a haljina joj sama skliznu niz tijelo. Ostala je gola pred njim. Imala je predivna leđa i malu, čvrstu stražnjicu. Kad je dotaknuo njeno tijelo, osjeti uzbuđenje kakvo dugo nije osjetio.

– Ja sam ispunjenje tvojih želja – reče ona i počne otkopčavati njegove hlače.

O Bože, pomisli on, ovo nije stvarno...

Kad je sve bilo gotovo, obukla je haljinu i uzela torbicu. Ležao je u krevetu i gledao je kako se oblači. Bilo je nešto fascinantno u tome. Bila je veoma lijepa djevojka. Ustao je i dohvatio novčanik. Izvadio je 100 eura. Onda izvadi još 100. Vrijedila je toliko. Vrijedila je i puno više od toga.

– Sve je već plaćeno – reče ona i nasmiješi se. A zatim iziđe iz sobe.

Zatvorio je vrata i legao opet na krevet. Nastavio je gledati film. Sve je to bilo čudno. Otkud se ta cura uopće pojavila? Zar sad u motelskoj ponudi imaju i prostitutke koje su uključene u cijenu? Dok je gledao film, osluškivao je hoće li čuti kakve zvukove iz susjedne sobe. Nije čuo ništa. Možda je cura lokalna nimfomanka ili neka ekshibicionistica koja se voli ševiti s nepoznatim motelskim gostima. Nikog od tih ljudi više nikad neće sresti. Nema pitanja, ogovaranja susjeda, naknadnih poziva. Samo seks i zbogom. Možda je i sama odsjela u motelu i prohtjelo joj se seksa. Bome je hrabra. Nakon par minuta začuo je kako se zaustavlja još jedan automobil dolje na parkiralištu. Nastavio je gledati film, ali osjećao je da bi uskoro mogao zaspati...

Onda začu kucanje na svojim vratima. Vjerojatno se djevojka vratila, pomisli. Možda je ipak odlučila uzeti novac. Ustao je i otvorio vrata. Ali pred vratima nije bila ona, tamo je stajao neki nepoznat čovjek. Bio je to sredovječan, malko proćelav tip, u trapericama i košulji kratkih rukava. U ruci je držao pištolj uperen u njega. U prvi mah je bio zbunjen, a onda shvati da je učinio jako glupu pogrešku. Nije pogledao kroz špijunku, jer je bio siguran da je djevojka ispred vrata. Kakva glupost! Sad će ga opljačkati, ostat će bez novca, a možda i bez ključeva auta. Sranje, sranje, sranje, prohujalo mu je kroz glavu u jedan tren. Eto, to je i zaslužio nakon svega, zbog svog neopreza i gluposti. Uvijek je bio oprezan, a sad je učinio takvu glupost.

– Što želite? Novac? Okej, dat ću vam sav novac – reče on. Htio je to što prije obaviti. Neka uzme novac i neka ide. Nije želio prolaziti kroz sve to. Bila je to obična gnjavaža. Htio je leći u krevet i zaspati.

– Došao sam da te ubijem – reče čovjek.

– Zašto?

– To nikad nećeš saznati.

– Što sam vam učinio? Ako je to zbog...

Čovjek ispali hitac. Pucanj je bio prigušen, jedva ga je čuo. Metak ga je pogodio u prsa. Čovjek opali još jednom, pa još jednom, oba puta u njegova prsa, gledajući ga u oči, a zatim se okrenu i ode niz hodnik.

Pao je na pod. Nije osjećao bol, ali osjetio je da je pao na pod i da mu krv teče iz rana na prsima. Stisnulo ga je u prsima, kao da je nešto veoma teško sjelo na njega. Rukama je htio zaustaviti krvarenje, ali nije mogao pomaknuti ruke, kao da nisu bile njegove. U tom trenutku shvati da će umrijeti i da će umrijeti sada i da je sve jednostavno gotovo. Nije osjećao strah, osjećao je samo neko nejasno žaljenje. Čuo je kako se vani pali motor automobila. To je ubojica odlazio. Obavio je svoj posao i sad ide dalje. Ali zašto, zašto? Onda osjeti kako se napokon opušta, kako mu tijelo postaje lagano, kao da više nije njegovo.

Napokon je sve bilo gotovo. Ležao je na podu sobe kraj otvorenih vrata, širom otvorenih očiju, kao da gleda u strop, zamišljen i ljut što je probuđen iz sna. Napolju je bila noć, prvi dan ljeta. Cestom su s vremena na vrijeme dolazili automobili i odlazili dalje u noć.*