Prezimena u promjenama

Red je da se i u Zagrebu prikaže knjiga koja govori o dijelu njegovih novijih stanovnika, premda je – s dobrim razlozima – pisana iz splitske perspektive i čak s opravdanim žaljenjem o povodima situacije iskazane u naslovu. Pisac Mario Nepo Kuzmanić iznimno je motivirani i specifično kvalificirani pratilac i tumač sudbine svojega rodnoga grada, precizni analitičar i strastveni istraživač genealogija njegovih stanovnika – kako onih »od kolina«, tako i onih potonje naseljenih, makar tek privremeno doseljenih i potom drugdje raseljenih. S razumljivom određenom pristranošću Kuzmanić ne može ostati ravnodušan na činjenicu demografskoga gubitka sredine u kojoj živi i radi, posebno zato što se taj minus očitovao u odlasku često vitalnije, obrazovanije i ambicioznije (dakle, u nestanku radno i organizacijski sposobnije) grupacije mještana.

Ali prije negoli se osvrnemo na zagrebačku »dijasporu« brojnih Splićana, posebno naraslu u posljednjih pola stoljeća (a bez naznaka da se ta tendencija preseljenja, u traženju posla, zaustavi) trebalo bi makar sumarno predstaviti autora, koji to zaslužuje i intenzitetom svojega angažmana i rezultatima svojih spoznaja. Riječ je o čovjeku koji je profesionalno inženjer kemije, danas već penzioniran, ali odavno zaustavljen i onemogućavan u struci u kojoj je imao također značajnih dometa i mjerljivo velikih radnih uspjeha. Srećom u nevolji, međutim, Mario Nepo Kuzmanić je pravom vokacijom i povjesničar, odličan poznavalac nacionalnih i općih kretanja u mnogim razdobljima i vrlo kritičan interpret raznih historijskih zbivanja. Naime, on je »klasičar«, kao što s ponosom ističe, pripadnik jednoga povlaštenoga naraštaja splitske Klasične gimnazije, iz kojega su upravo u Zagreb otišli mnogi njegovi kolege i suputnici (pa ih u knjizi također spominje, u rasponima od vaterpolista braće Matošić, pa do pisaca i kritičara poput Selema, Laušića, Mrkonjića, Zidića, Mandića, Dukića, Daše Bradičić i Many Gotovac).

U svojoj radnoj sredini, splitskoj i srednjedalmatinskoj, Mario Nepo Kuzmanić poznat je i afirmiran kao pouzdani, egzaktni istraživač regionalnih rodoslovlja i njemu su se obraćali i obraćaju mnogi znatiželjnici zainteresirani za svoje pretke i peripetije obiteljskog formiranja (kroz selidbe, promjene prezimena, oscilacije statusa itd.). Višedesetljetnim radom prošao je većinu sačuvanog arhivskog materijala (kako onoga u župnim maticama, tako i građe službenih institucija u Splitu i Zadru). Svoje je rezultate često iznosio u radijskim emisijama i novinskim feljtonima, u časopisnim studijama i povremenim aktualnim intervencijama i polemikama, a prije knjige o kojoj govorimo objavio je značajne publikacije kao što su Splitski plemići, prezime i etnos (1998.) i Splićani, obitelji i prezimena (2007.).

Svjestan kako je formiranje prezimena postupan proces, te kako je stabiliziranje pučkih prezimena započelo tek nakon Tridentinskog koncila (kod plemstva se to zbivalo znatno ranije, no ne uvijek s ustaljenošću i fiksiranošću istog modela), Nepo svakiput iznova konstruira čvrstu rešetku veza i slijeda između naraštaja, insistirajući na provjeri svakoga člana genealoškog niza. Uz utvrđivanje čvrstih patronima (ali i nimalo rijetkih matronima) kao pobliže oznake određene osobe, istraživač je dužan pratiti njegovo grananje ili pak definitivni prijelaz iz oznake u prezimenski status. Svoju metodu Kuzmanić opravdano temelji na ideji sustavnog kontinuiteta, jer samo ako su ulančani svi članovi obiteljskoga stabla možemo uvjerljivo rekonstruirati nastanak prezimena. Dakako, trebalo je uzeti u obzir i miješanje rodova, konstituiranje dvostrukih prezimena prilikom »izumiranja« jednog ogranka i u namjeri očuvanja stečenog nasljeđa. Dosad je bilo slabo uočeno i formiranje prezimena po majčinoj liniji, pogotovo u slučajevima pogibija u ratnim uvjetima, kada je briga za obitelj nužno prelazila na žensku stranu. Uostalom, prezime Kuzmanić upravo je matronimno, po Kuzmani – a ne po Kuzmi.

Kuzmanićeva istraživanja unijela su mnogo svjetlosti u pitanja podrijetla i provenijencije niza splitskih (i inih) obitelji. Možemo nabrojiti niz protagonista lokalne povijesti, poput Marulića i Kavanjina, Bajamontija i Bettize, o kojima je on donio nemimoilaznih spoznaja i ispravki ustaljenih mišljenja. Simptomatično je također ukazivanje na domaće korijene (i slavensku, hrvatsku podlogu) mnogih rodova i uglednika za koje se smatralo da su inozemnog, pretežno talijanskog, podrijetla. Od humanizma nadalje mnoga su prezimena latinizirana, a u procesima međujadranskih kontakata i talijanizirana. Primjerice, gotovo sva prezimena s karakterističnim dalmatinskim sufiksom –eo (Mladineo, Dumaneo, Caralipeo, Cettineo itd.) imaju nedvojben slavenski korijen ili (prevedeni) predložak, a župnici i notari bili su svjedoci ili čak uzročnici takvom prezimenskom »prekrštavanju«.

Ne možemo, međutim, osvrtati se na cjelinu Kuzmanićeva opusa i svoditi račune o znanstvenom mu učinku, ali osvrt na najnoviju mu knjigu uključuje i mnoge od prethodnih tekovina, jer zagrebački doseljenici donesoše iz Splita i vlastite obiteljske povijesti u novu sredinu. Uvodno poglavlje knjige Splićani u Zagrebu nudi uvid u demografska kretanja, za koji bismo mogli kazati kako je statistički dobro motiviran, analitički čvrsto fundiran, a emotivno ili psihološki neizbježno sjetan, tugaljiv, da ne kažemo sasvim pesimističan. Drugi predgovorni tekst je pledoaje za ozbiljnost pristupa, mogli bismo ga nazvati i metodološkim programom, u kojemu se razmatraju uvjeti nastanka prezimena od srednjega vijeka nadalje, s time da čvrstoću zaključaka obećava tek raspon od tri generacije sustavnog nizanja, to jest prelazak od prezimenske oznake do pravoga prezimena. Objektivan kakav je, Kuzmanić ne krije, primjerice, da je fiksiranje plemićkih prezimena u Dubrovniku i Zadru prethodilo gotovo pola stoljeća istom fenomenu kod splitskoga plemstva.

U središnjem dijelu knjige analizirana su prezimena obitelji s današnjom zagrebačkom adresom, a koja imaju splitsko polazište. To je polazište različite slojevitosti, odnosno povijesnoga kontinuiteta i stupnja lokalne specifičnosti. Stoga Kuzmanić dijeli građu na tri dijela: »Prezimena isključivo splitske provenijencije«, »Prezimena koja osim u Splitu nalazimo i diljem Dalmacije« i »Prezimena koja osim u Splitu nalazimo i diljem Hrvatske«. U prvoj je grupi 67 prezimena, u drugoj 61, a u trećoj 56, dakle razmatrano je ukupno 185 prezimena.

Na temelju uvida u stare papire, izvorne dokumente velikoga vremenskog raspona, pisac ove knjige u stanju je gotovo svakoj obitelji pronaći trenutak prvoga javljanja, mjesto otkud joj je započela putanja pod stečenim imenom (često pak izvedenom iz nadimka), te ustanoviti račvanja, grananja, križanja i miješanja tokom povijesnog vremena. Naravno, najzanimljiviji su Kuzmaniću primjeri iz prve grupe, oni »od kolina«, makar će možda nositelje tih i takvih prezimena počesto razočarati spoznajom kako gotovo svi potječu ipak iz bliže okoline (najčešće iz Poljica ili s otoka) ili su pak potomci doseljenika iz drugih krajeva (nerijetko baš iz prekomorske Italije). Ne znači da mu je bilo lakše obrađivati prezimena iz drugih dviju grupa, budući da ih je morao komparativno istraživati i uspostavljati širi kontekst.

Svako je prezime doista poseban slučaj. Osim terminoloških i filoloških spoznaja iz Kuzmanićeva razmatranja doznajemo mnogo i o socijalnom statusu, propulzivnosti i razvoju pojedinih obitelji (a neka prezimena izravno reflektiraju zaposlenja i zanate njihovih prvih nosilaca). Sigurno je da će potomci navođenih i obrađenih 185 obitelji biti najmotiviraniji i najpovlašteniji čitatelji knjige o kojoj govorimo, ali će biti korisno da u nju zavire svi koje zanima društvena povijest, pogotovo iz rakursa tzv. mikrostorije, kronike običaja, pregleda življenja u svakodnevici ili svjedočenja o djelovanju običnih ljudi.

O kompleksnosti zaključivanja uzet ćemo tek pokoji primjer, recimo slučaj glasovite obitelji Tartaglia: Nikola, sin Jakovljev, zapisan je 1434. godine kao Jakovlić, da bi njegova sina Andriju već 1473. obilježili nadimkom Tartaglia (što znači, na talijanskom, mucavac). Taj osobni nadimak, međutim, otada se ustalio i postao znamenom obitelji istaknute, na mnogo načina i na više planova, u lokalnoj i nacionalnoj povijesti. A ni kod obitelji Betica nije sasvim različito: u XVIII. stoljeću bili su poznati kao Smaća, a od 1823. spominje se pripadnik nadimkom Betica, što se ortografski talijanizira kao Bettiza. Posebno je znakovit primjer obitelji Aljinović, koju je pučka etimologija dovodila u vezu s imenom Alije. Uvidom u maticu Kuzmanić opravdano dokazuje postojanje pretka nadimkom nazvana Radihaljina, iz kojega je imena redukcijom izvedeno (i kontrakcijom sažeto) prezime, koje čuva spomen na zanimanje i društveni položaj nositelja rodnog određenja.

Zanimljiv je fenomen eufonije, blagoglasja, u nekim prezimenskim mijenama. Primjerice, Munjačići (po munji) postaju Muljačići, Radmilovići (radi lakšega izgovora) prelaze u Razmiloviće. Ali »ekonomija« čuvanja energije, komocija nerasipanja snaga, urodila je karakterističnim skraćenjima: Reljanovići postaju Roje, Smoljanovići Smoje, Zlodrilje Zlodre, Šaroljići Šore, Begovići Bego, Bubalovići Bubalo itd. Kuzmanić to tumači izrazitom splitskom sklonošću za reduciranjem svega suvišnoga u govoru, za ugađanjem govornoj lakoći, a toj je jezičnoj pojavi posvetio i poseban stručni rad.

Nakon arhivsko-filoloških osvrta o nastanku pojedinih prezimena slijedi poglavlje o demografiji Splita i Zagreba, potkrijepljeno brojnim numeričkim podatcima i odgovarajućim tablama. Tekst naslovljen »Zagreb – glavni grad Dalmacije« esejistički i faktografski eksplicira tezu o nepovoljnim posljedicama selidbe znatnog dijela vitalnog stanovništva u nacionalno središte. Kao uvjerljiva egzemplifikacija odljeva iz Splita u Zagreb dolazi popis od 748 relativno brojnih obitelji, koje su 1948. godine činile čak 62 posto ukupnog stanovništva Splita, da bi se vremenom njihov udio u Splitu znatno smanjio, a u Zagrebu 2001. godine gotovo udvostručio.

Nema dvojbe da Marija Nepu Kuzmanića odlikuje prava znanstvena akribija i strast istraživanja, ali ništa manja je i njegova motiviranost argumentiranja. On ne iskazuje, dakako, žaljenje što je Zagreb u međuvremenu napredovao, ali je opravdano ljut, pa i ogorčen, što Split nije našao načina da se odupre nazadovanju. Knjiga je zapravo pledoaje za uvećanu samosvijest grada u kojemu on živi i djeluje, podsjećanje na propuštene mogućnosti rasta i razvoja, pa bi je trebali pročitati ne samo oni naslovom spomenuti i prozvani, nego bi mogli biti izazvani i svi kojima je u srcu dobrobit svih naših gradova i sredina.

Naravno, nećemo preskočiti ni činjenicu da autor ne krije i svoju pristranost, pa čak i sasvim privatnu asocijativnost. Govoreći o nekim obiteljima neće propustiti spomenuti i osobne veze: kod Tartaglije prijateljstvo s inženjerom Sinišom, kod Božića dugovanje dragoj razrednici Darki, kod Rendića-Miočevića blisku vezu s arheologom Antom, kod Jakaše školsku kolegijalnost s kćeri Milom, kod Grisogonovih obiteljsku povezanost u drugom koljenu, kod Siriščevića također, kod Montan zaposlenje zajedno s autorovom majkom. Ponajmanje se Nepo može odreći spominjanja vlastitih gimnazijskih, »klasičarskih« relacija i poznanstava. Spomen Krstulovića, Lozića, Ligutića, Maroevića, Ninčevića, Unušića, Viđaka odmah postaje i prilikom za prisjećanje na svoje suučenike i prijateljstva. Potpisani mu posebno duguje za emotivno evociranje dana zajednički provedenih u splitskim školskim klupama, a sa zahvalnošću mu uzvraća ovim prikazom. Ali ne bih želio da se nužna prisutnost shvati i kao nemogućnost trijezne i objektivne prosudbe, jer pozitivistička razina, metodološka strogost i težina argumentacija Marija Nepe Muzmanića nipošto se ne mogu dovoditi u pitanje.