Poezija koja prokazuje zlosilje

Pjesniku Ernestu Fišeru poprilično se posrećilo s njegovom posljednjom kajkavskim jezikom pisanom zbirkom pjesama Macbeth na fajruntu, objavljenom 2013. Za tu je knjigu pjesama dobio jednoglasna priznanja književne kritike, ali i niz nagrada: na manifestaciji Croatia rediviva ovjenčan je Maslinovim vijencem; zbirka je dobila književne nagrade »Fran Galović« i »Katarina Patačić«, da bi naposljetku bila nagrađena i nagradom »Dragutin Tadijanović« Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Književni kritičar Davor Šalat je, pišući o Fišerovoj kajkavskoj poeziji, ustvrdio kako se u njegovu pjesništvu »postupno zbivalo sve veće uvremenjivanje, rekao bih arggionamento, i konkretiziranje njegove svagda prisutne intenzivne životne refleksije, egzistencijalne analitike koja je uvijek bila središnje obilježje pjesnikova lirskoga subjekta ili same pjesmovne svijesti«.

S vremenom se Fišer u svojem pjesničkom naporu bavio sve konkretnijim temama, odnosno neposredne poticaje svojemu stihu nalazio je u aktualnoj zbilji: hrvatska nesretna povijesna sudbina, bolje reći kip ili slika tužnoga stanja vlastite domovine, Domovinski rat, varaždinske, zavičajne vedute na tragu poezije Zvonka Milkovića ili slikarstva Miljenka Stančića, obiteljska intima, refleksivnost, propitivanje jezika koliko kajkavskoga toliko standardnoga kao heideggerovske »kuće bitka«, jezika dakle kao najpotpunijega čovjekova očitovanja. Fišer se zapravo od svoje prve zbirke Nagrizeni anđeo iz 1965. pa sve do zbirke Ishodišta iz 1972. ili do izabranih pjesama Pohvala tihom slogu iz 2003. oslanjao na krugovaško propitivanje egzistencije i na razlogovski način pisanja i tim je dvjema praksama ostajao vjeran te se doista može govoriti o njegovoj konzistentnoj poetici.

Najnovija zbirka Doba nevremena označuje, vjerujem da se to može utvrditi i ovjeriti na samim pjesmama, ali i na likovnim rješenjima same opreme Fišerove knjige, prekid toga kontinuiteta i nudi izmijenjenu sliku Fišera kao pjesnika. Naime, sada se ovaj pjesnik, kako to Šalat izvrsno primjećuje, zgrožen »rastućim rasapom svijeta, dapače, posvemašnjom prevlašću političkog, oligarhijskoga zlosilja, gotovo do razmjera nekog pandemonija«, brine za sudbinu svijeta, ovoga svijeta u kojem živimo i u kojem svaki sa svoje strane pridonosimo njegovu rasapu. Pritišće ga njegova neizdrživa mučnina i sveopća izopačenost. Otkriva oko sebe grubu ružnoću koja dotiče sve, i upisuje se velikim slovima u sve pore naših života. Ružnoći dakako doprinosi aktualizacija Švaljekovih ilustracija, jer to nisu slike koje imitiraju pitome varaždinske vedute, to su slike koje nas moraju podsjetiti na izvrnute crteže, slike i grafike Georgea Grosza, jednoga od najvećih majstora društvenokritičke grafike satiričkoga i grotesknoga usmjerenja, koje nas vraćaju u vrijeme koje je zatomilo svaku ljudskost za dvaju svjetskih ratova. Drugim riječima, Fišer recentnu društvenu zbilju priljubljuje kao svoju intimu, prokazujući je (društvenu zbilju) kao pustoš, izobličenost i kaos.

Veliki nered vlada u svijetu. Veliki nered vlada u Europi koja se poziva na vrijednosti pravednosti, mira, ljudskih prava, na riječi koje govore o moralnim vrjednotama, o uporišnim točkama svakoga pojedinačnoga života. No te su riječi koje svaki dan slušamo izgubile svoje značenje jer su neodređene. One se čine kao zahtjev koji je upućen drugima te nema nikakva posebna značenja za osobnu dužnost čovjekova svakidašnjega života. Riječ je o neredu gotovo apokaliptičkih razmjera. Čovjek ovoga vremena ne zna gotovo ništa o uobičajenim vrjednotama, izgubili su se svi kriteriji, sve postaje relativno, sve je važno i sve je nevažno, sve je vrijedno i sve je nevrijedno, te se čini kao da naša civilizacija tone u propast, težeći vlastitu samouništenju.

Bilo je i prije različitih kriza. Europa je bila u teškoj krizi u doba renesanse kad je nastajao novi nazor na svijet, novi pogledi na moral i politiku. Proživljavala je svoju krizu u doba prosvjetiteljstva kada su se pojavljivale nove ideje o neograničenoj slobodi, o revoluciji kao rješenju, prokletoj revoluciji u kojoj su tobože nalazili jednakost, slobodu i bratstvo da bi na giljotinama završilo na tisuće glava; o neograničenoj vjeri u napredak koji je stubokom izmijenio način dotadašnjega mišljenja.

Svojedobno je Oswald Spengler, ocjenjujući modernu zapadnu kulturu, ustanovio njezino nesnosno bezizlazno stanje i ujedno njezinu starost: »Komparativni studij kulture nas uvjerava da proživljujemo svoju starost, čas sudbine je odzvonio. Sudbine, protiv koje bi se bilo uzaludno boriti«. Nestalo je umnosti, nema pravoga istinskoga razumnoga života. Iracionalizam postaje vrhovno zlo današnje civilizacije. »Ja« sam ili »mi« smo u središtu svijeta i o svemu odlučujemo. Zbrka, metež, izostajanje svakoga naravnoga reda u svim sferama života Fišeru daju obilje poticaja te iz duboke vlastite povrijeđenosti i velike doze pesimizma pokušava pjesnički odgovoriti na posvemašnji rasap svih vrijednosti. Ako je zloduh upleo čovječanstvo u svoje mreže i ako posvuda prijete katastrofe, ako osjećamo na svim stranama pad morala, ako je u pojedinaca ugašena svijest o odgovornosti, ako se posvuda raspaljuju strasti, ako su duhovi »do istrage« razdijeljeni, a zavladaše pohlepa i mržnja, što će biti, pita se Fišer, od ovoga svijeta u kojem nema umnosti, u kojem je poljuljana ravnoteža, u kojem je društvo atomizirano, u kojem je zanijekana univerzalnost ljudskoga dostojanstvai uništen duhovni svijet.

Sva se ta pitanjâ postavljaju u Fišerovih osamdeset pjesama i pet ciklusa, uronjenih u svjetsko i domovinsko crnilo. U preispitivanju različitih vrsta ugroženosti Fišer bespoštedno prokazuje današnji duh vremena, suočuje se sa zlom i Zlim na svim mogućim razinama te nastoji pronaći lijek, odnosno istaknuti uporištâ u kojima bi se mogao naći kakav-takav spas. Bez obzira na velike doze pesimizma kojima je nastanjena ova lirika, bez obzira na sveopće crnilo kojim je natopljena njezina sadržajna struktura, Fišerov se svijet ipak ne da, ne predaje se u svojim potragama, nastojeći u transcendenciji, u onom što se nalazi u obiteljskoj ljubavi i nehinjenu prijateljstvu, u zavičaju i domovini naći čvrstu točku koja može biti spasonosna za opće življenje, naše pojedinačne živote i za svoj vlastiti život. Danas, u doba nevremena – a takvih nevremenâ poznaje čitava ljudska povijest – treba možda više nego ikada biti svjestan načela što ga je isticao veliki Jacques Maritain: »Gospodin dijeli svoje milosti u razmjeru potreba te ne kuša nikoga iznad njegovih silâ, pa bismo mogli prisustvovati vremenu u kojem će se sastati i najgore stanje ljudske historije s raskošnim cvatom svetosti«.

Upravo zato novu zbirku Ernesta Fišera Doba nevremena možemo doživjeti i kao velik stvaralački čin, unatoč strašnoj melankoliji koja je zahvatila svijet i nebesa i kojoj ne vidimo kraja; prepoznajemo u njoj stvaralački čin kojim pjesnik »skladno izgovara nesklad«, odnosno, Šalatovim riječima, »bujicu odlične poezije«. Pjesnik je očito htio osvijestiti našu ozbiljnu zabrinutost ‒ jer se nalazimo pred vremenom ili usred vremena samoizumiranja i samouništenja, ali i da, svjesni mogućega potonuća, živimo za nova nadanja. Stoga i nije slučajno što Fišerova posljednja pjesma uvrštena u zbirku Doba nevremena nosi indikativni naslov: Svjetlost, na kraju tunela.