Pjesništvo kreacionističkog nadahnuća

Unatoč stalnom dezavuiranju aktualnog svijeta, božanska iskra stvaranja kao dio autorova duhovnog vjerovanja prisutna je u sad već brojnim knjigama Dražena Katunarića. Kritika je autorovu poeziju, uz ostalo, označila i smislom za strpljivost potrebnim za akt gradnje i stvaranja. Upravo će mladi pjesnici 7o-ih, pripadnici raznointenzivirana modela antilogocentrističke prakse u ondašnjoj suvremenoj hrvatskoj poeziji biti, dakako u skladu s vlastitom poetikom, izuzetno nestrpljivi dok je Katunarić, nešto kasnije, početkom 80-ih, prvom zbirkom izravno upozoravao upravo na strpljenje u traganju za smisaonom strukturom i uporno, naizgled »skromno« izgrađivanje poetskog teksta. Jedan se naime relativno brojan model jezičnog iskustva pomalo razilazio razvodnivši se u brojne modificirane i ne uvijek loše i nezanimljive rukavce, dok su se u međuvremenu javili neki drukčiji, pojedinačni poetski glasovi, među malobrojnim a relevantnim ‒ i Dražen Katunarić.

PARS PRO TOTO

Bože, dopusti
da obujem tvoje sandale
jer inače moje su noge kazaljke
jedna duža druga kraća pjesma
o hromima

Autor u svemu vidi Božju gestu Stvaranja... pa mali, svakodnevni čin stvaranja otisak je, replika naprosto, Tvorčeva koncepta... Otuda, inače nedvojbeni, kršćanski svjetonazor nimalo ne potpada eventualno pod sentimentalni katolicizam osviještenog pisca jasne duhovne provenijencije. Uz dakle tu sakralnu intonaciju, Katunarića pisca sačinjava mediteranizam kao stihovno svjedočenje o Živom, simbolizam uz pejzažističku potporu te opći intelektualizam alegorijskog i psalmodičnog tipa... Petnaestak knjiga poezije, od prve zbirke Mramornog Bakha iz 1983. do Znaka u sjeni iz 2015., u predgovoru novih izabranih pjesama obradio je poznati hrvatski književni kritičar Zvonimir Mrkonjić.

U zbirci Kronos (2011.) tematizira se naravno – vrijeme, njegov odsječak, i što učiniti u tom odsječku da učinjeno jamči, i legitimira, valjanost i samog akta i vremenskog odsječka u kojem se akt ostvario. U sastavku Što bi se moglo učiniti? pita se o osnovnim religijskim dogmama:

Što je mogao učiniti čovjek nakon smrti Boga?
Nastaviti moliti u drvenoj klupi.

U nužnoj moralističkoj dvojbi: Propast – Stvaranje, autorova osuda propadanja Čovjeka a, s druge strane, ljudsko stvaranje kao replika Božje kreacionističke geste, Katunarić često i sumorno piše o propadanju Humanuma, i izgubljenom povjerenju u Drugoga, a rijetko i oduševljeno piše o Stvaranju kao poslu Boga, tj. Čovjeka. Autorovi psalmi doprinos su tako radosti (Božjeg i ljudskog stvaranja), dok je eventualna »smrt Boga« propast stare civilizacije i njenog duhovnog, reklo bi se, softvera. Pad Čovjeka, kako kaže Mrkonjić, u antologiji propasti čini sadržaj autorovih pjesama o Gubitku (i dijela civilizacije, i autorovih nastojanja), a stihovi psalmi upućuju na Svetost i Stvaralaštvo (pjesan o poginulom vojniku Stjepanu).

Blagdan sjena i sunca

...
Bilo je to tvoje sedmo vjenčanje,
a Kronos bijaše kum između
sjene i sunca.
Otišao je u goru i donio granje divlje masline,
Palmino lišće i drveće tamarisa, za blagdan obitelji.
I bila je velika radost, vjenčanje u ljeto
...

Pejzažistički trezor – tj. Samoća otoka, vladavina sunca i udio mora u ljudskoj kontemplaciji – promovira autorovu »uvalu« u malu formu krajolika, koja objedinjuje duhovno i fizičko u poželjno mjesto stvaranja.

»Jedno mjesto« govori o trenutku, tj. poetici mjesta, u načelu prirodnoznanstvenog šarma:

Plan je života jedno mjesto, ispitano i neispitano, istraženo i
neistraženo,
mjesto zaigrano sobom kao cvrčak na vjetru, osvoji li netko
drugi to mjesto, ono
mora biti napušteno, da bi ga i drugi dosegao, možda pjevajući.
Eto mu ga na
dar, šumsku livadu.

                                        (Jedno mjesto)

»Kamen zvan veselje, kakvog još ima na otoku, a ni u jednoj knjizi«, dio je pjesme koja govori nasmiješeno i epigramski; uz već spomenuti diskurs (pejzažistički, konfesionalni, mudrosni i šaljivo-epigramski govor) autor upozorava na svoj light-izričaj:

Sreo sam na misi energične žene. Njihove lepeze hlade moje lice.

Gledam odozgo brod crkve, s lijeve je strane osam anđela, a s desna
samo sedam.
Četvero ih sjedi. Dvoje svira, nekoliko maše i prstićem pokazuje nebo.
Nijedan ne leti,
Svećenik je pristojan i ljubazan čovjek.
Ali dok propovijeda, muškarci izlaze popušiti
cigaretu.

                                 (Ljetna misa)

Radijacija Ideala zahvaća naime kršćansku religiju i mitologiju te inače itekako potrebno moraliziranje o trenutačnim, možda i ne treba reći, izuzetno niskim kondicijama suvremenog svijeta. Ideal je raj, kaže pjesnik, iz kojega nikad ne možemo biti izgnani; pjesnik postulira nesumnjivo Povjerenje u Boga kao vrhovni orijentir, kategoriju Smisla, primijenjenu tu – na kompoziciju poetskog teksta, i unatoč svemu optimističko prognoziranje relacije čovjek‒svijet u budućnosti. Sve što je Tvorac stvorio sadrži u sebi božansku iskru, tj. strukturu smisla u koju autor vjeruje i putem koje oblikuje kompoziciju vlastitoga poetskog teksta.

Sastavak »Macaklin«, po traženju mjesta, upornosti i trajanju – vrsta kronosnog toposa, značenjski je bogat tekst koji u sebi sadrži gotovo sve markantne govore koje čine autorovu poeziju: usamljeno lice mediteranizma i trajanje trenutka (za razliku od inače česte karnevalizacije). Ustrajnost malog života na iskonskom hrvatskom suncu.

Macaklin

Na zidu prebivaš satima. Nepokretni gušterčiću.
I sve što je moglo krenuti nabolje, pomicati se u visinu ili daljinu, gore ili
dolje, prema ljubavi i pramenu sreće, nije više vrijedno truda. I neće se
nikad zbiti. Osim godina, nitko nje ništa pomaknuo. Dobio na dar. Zato mi
prija da ostaneš nepomičan tu gdje jesi. I dočekaš me takav sutra i
prekosutra. Da se pokazuješ zidu, razlivene ružičaste boje, uvijek kućevan,
mio. Budi bezopasno moj, ispuni me blaženstvom trajanja, dok se može. A
kad preseliš na drugi svijet, ostavi za sobom odsječen repić koji će se trzati
i na zvuk

S obzirom na dosadašnjih dvadesetak knjiga pjesama, proze, i esejistike, i na idejnu podlogu njegova djela uopće, Dražen Katunarić je pisac koji je vrlo uspješno usklađivao vlastiti kreacionistički svjetonazor i relevantan književni rezultat (književne nagrade; priznanja stručne kritike).