Pjesnička otvorenost za univerzalna nastojanja

Katalonski jezik i književnost imaju jednu od najdužih tradicija i iznimno značajno mjesto u europskoj kulturi. Bez pretjerivanja možemo kazati da je to bio prvi pučki jezik, razvijen iz latinskoga, koji je već u XI.-XII. stoljeću dobio priliku službene uporabe na dvorovima i u sudskoj i crkvenoj praksi, da bi djelom pisca i mislioca Ramona Llulla (1232.-1315.) stekao punu zrelost i literarno dostojanstvo. Llullova uloga u katalonskoj književnosti opravdano se uspoređuje s Danteovim značenjem za talijansku, ali nemojmo previdjeti i činjenicu da Llull prethodi Danteu. Osim toga možemo spomenuti da je katalonski jezik prihvatio i asimilirao golemu baštinu provansalskoga duha i pjesništva (nastaloga u zemljopisnoj i jezičnoj blizini), tako da je tijekom čitavoga Srednjeg vijeka na katalonskome nastala literarna produkcija najviših dometa, s remek-djelima univerzalnih vrijednosti (primjerice: pjesništvo Ausiasa Marcha, roman Tirant bijeli Joanota Martorella, povijesna kronika Ramona Muntanera).

Ujedinjenjem španjolskoga kraljevstva u XV. stoljeću dolazi do dominacije kastiljanskoga jezika u službenoj funkciji i u visokoj pismenosti, dok se katalonski zadržava i čuva kao govorni jezik, da bi u nacionalnom preporodu XIX. stoljeća ponovo zadobio pun opseg djelovanja i procvata, sve do španjolskoga Građanskog rata. Francova diktatura praktički zabranjuje njegovu javnu uporabu, svodeći ga na puki folklorni element. Velik broj značajnih pisaca emigrirao je tada u inozemstvo, te u egzilu nastaju najznačajnija katalonska književna djela četrdesetih i pedesetih (pa i šezdesetih) godina XX. stoljeća. Do normalizacije, to jest do legitimne difuzije katalonskoga na svim razinama, dolazi tek po padu frankizma, a u međuvremenu je književnost, a posebno pjesništvo, imalo glavnu funkciju održavanja i čuvanja nacionalne svijesti, odnosno formuliranja i oblikovanja specifičnih ljudskih doživljaja i iskustava.

U stečenoj značajnoj autonomiji Katalonija se razvila kao jedna od civilizacijski najrazvijenijih zemalja, kojoj kao da nedostaje još samo atribut državnosti. Izlazak iz državne zajednice sa Španjolskom možda bi zakomplicirao odnose u Europskoj uniji, a na kulturnoj razini donekle bi otežao relacije s komponentom valencijanske participacije u katalonskom književnom korpusu; jer – figurativno kazano – Valencija je drugo plućno krilo iste književne i jezične tradicije, uz Barcelonu svakako najvažnije. A treba napomenuti da se na katalonskom još govori i piše i na balearskim otocima (Mallorca, Minorca, Ibiza), u Perpignanu (s onu stranu Pirineja, unutar francuskih granica), zatim u Andorri, te u Algheru na Sardiniji (što je preostatak nekoć snažne ekspanzije po čitavom Mediteranu).

Zahvaljujući poznanstvu – potom i prijateljstvu – s arheologom i piscem Fredericom Pauom Verriéom (inače privatnim i »potajnim« izdavačem modernih klasika Espriua i Ribe, u razdoblju zabrana) s katalonskom sam se književnošću mogao upoznati još prije pola stoljeća, da bih koncem šezdesetih (prošloga stoljeća) počeo povremeno objavljivati i pjesničke prijevode. U »Liberovoj« povijesti svjetske književnosti 1974. godine sastavio sam i sumarni prikaz katalonske dionice, kao sasvim posebne i ravnopravne parcele romanskih literatura. Zaslugom Igora Zidića, koji je upoznao moj rad na tom polju, Matica hrvatska je objavila knjigu Bikova koža (1987.), malu antologiju modernoga katalonskog pjesništva, nakon čega sam u časopisima predstavio još niz autora i tendencija, a samostalnom zbirkom i cjeloviti opus Salvadora Espriua.

Ljubazno pozvan od pjesnika i urednika Ernesta Fišera da priredim panoramu katalonskog novijega, suvremenoga pjesništva za časopis »Kolo«, rado se odazivljem sa željom da popunim određene praznine. Nemam, niti mogu imati, pretenzija na cjelovitost ili potpunu »objektivnost«, ali predstavljeni autori svakako imaju određenu težinu i nesporna priznanja u nacionalnoj sredini, dijelom već i u inozemstvu. Poslužio sam se s nekoliko raspoloživih antologija i pregleda, a dakako i samostalnim zbirkama pjesnika koje sam određenije pratio. Izbor pojedinačnih pjesama vođen je kriterijem karakterističnosti ili pak jače komunikativnosti, »prepoznatljivosti« temeljnih motiva.

Lako je primijetiti da glavninu izabranih autora čine osobe od pedesetak do gotovo osamdeset godina, dakle živi afirmirani zastupnici glavnih tendencija suvremenoga katalonskoga nacionalnog Parnasa. Između svih u ovom izboru zastupljenih samo je Pere Gimferer bio uvršten i u prethodeći antologijski izbor. Dakle, ovom selekcijom u najvećoj mogućoj mjeri nastojim kompenzirati manjke i nedostatke ranijega izbora, te dopuniti informaciju o tokovima pjesništva u razdoblju nakon Frankove diktature i potpune otvorenosti univerzalnim pluralističkim nastojanjima (a Barcelona je par excellence kozmopolitski grad).

Nastojao sam voditi donekle računa i o regionalnoj provenijenciji zastupljenih pjesnikâ, svjestan, primjerice, da autori valencijskoga kruga preferiraju mediteranska nadahnuća, a da je u Barceloni zamjetljiva socijalna i ironično-kritička participacija. Razumije se, erudicija i kultura podrazumijevaju dograđivanje na usvojenim temeljima nadrealizma i hermetizma, zatim akceptiranje izazovnosti pop-arta, s jedne strane, ili pak poticajnosti autorefleksije i metatekstualnosti, s druge. Suvremenost pisanja stavlja na kušnju sve znane i neznane registre, a katalonsko pjesništvo raspolaže nužnim filtrima i receptorima.

Svjestan sam također da sam premalo vodio računa o mlađim i novijim pojavama i osobnostima, o aktualnijim i radikalnijim fenomenima. Smatrao sam da najprije trebam otplatiti dugove prema već određenije formiranim i zaokruženim opusima, predstaviti čvršće uobličene pjesničke figure. Jednom dijelu mlađih pjesnika odužio sam se, prilikom njihova posjeta Hrvatskoj, malom panoramom u časopisu »Poezija«, što ne smatram prikladnim na ovome mjestu ravnopravno uklapati. Iznimku činim samo u slučaju Paua Sifa, najmlađega u ovom nizu, da mu se barem tako odužim za njegovu prezentaciju Janka Polića Kamova u Kataloniji i za njegovo praćenje hrvatske poezije.