Otključavanje ratne i poratne zbilje

Novi roman Franje Deranje pod naslovom Ponoćni carpaccio (Rijeka, 2016.) svjedoči iznimnu stvaralačku plodnost ovog autora: u vremenskom rasponu od 2006. godine do pojave ovoga romana objavio je čak deset naslova, različitih proznih vrsta. No, ovaj autorov roman s ključe(vi)m(a) svakako je manje zastupljena romaneskna vrsta u korpusu suvremene hrvatske književnosti, korpusu koji obuhvaća različite romaneskne vrste, od povijesnog, socijalnog, psihološkog do esejističkog... romana.

Deranjin roman s ključevima prikazuje stvarne ličnosti i događaje i zadržava određeni stupanj diskrecije u karakterizaciji njihovih osobnosti. Stoga je autor i svoj pripovjedački instrumentarij usmjerio zahtjevima te pripovjedne vrste. A autorov stvaralački suputnik ‒ pisac pogovora Zoran Kršul ‒ propituje egzistencijalno utemeljenje romanesknog zbivanja, autorovu pripovjedačku tehniku s razgranatim instrumentarijem u oblikovanju romanesknog teksta, posebice postupke u karakterizaciji likova.

U mozaičnoj kompoziciji od 45 podnaslova autor rastvara široke tematsko-motivske prostore suvremene hrvatske društvene i političke zbilje s ishodištem u ratnoj zbilji 90-ih godina. Već naslovi pojedinih proznih cjelina najavljuju tematske odrednice, događaje i ličnosti u koje se, u skladu s romanesknom vrstom (romanu s ključevima!), također uključuju diskurzivne dionice-digresije koje prate romaneskna zbivanja. Tako je ishodište romanesknog zbivanja sadržano u životnoj priči jedne babice (primalje), ispričane kroz zbivanja povezana uz nju i njezina unuka, Velimira-Veljka. Riječ je o babici Stani koja je iz rodnoga Primorja otišla u selo Miljevce, nedaleko od Rume, a u starosti se vratila u Primorje. Unuk Veljko uključuje se u ratna zbivanja u Hrvatskoj i bljeskovi sjećanja vraćaju ga u Srijem dok leži u rovu, držeći pušku na gotovs...

Tako se već u uvodnoj sekvenci romana najavljuje društveno-povijesno-ratni kontekst u kojem se predstavljaju protagonisti romana, njihove intimne životne priče. Središnje mjesto zauzima životna priča Velimira Veljka Markelina, unuka babice Stane, ratnika s dijagnozom posttraumatskog stresa, inače diplomiranog povjesničara umjetnosti. U Veljkovu priču uključuje se cijeli prijateljski krug, ratni drugovi sa svojim intimnim biografijama i ratnim traumama, te razgranatim tematskim kontekstom i usklađenim stilskim instrumentarijem koji obuhvaća klasične narativne tehnike, kao i izdiferencirane diskurzivne pasaže iz različitih područja znanosti, filozofije i umjetnosti. Životne priče protagonista romana popraćene su diskurzivnim dionicama koje obuhvaćaju sadržaje o umjetnosti, filozofiji, politici, sociologiji, pa i o gospodarstvu...

Diskurzivna pratnja povezuje se tako uz pojedine događaje, likove, životne situacije. U pripovjedni tekst uključeni su komentari iz raznih područja znanosti u fusnotama, biografskim sekvencama. Na stranicama romana pojavljuju se i bio-bibliografski podaci o pojedinim ličnostima iz različitih stvaralačkih disciplina (književnosti, filozofije, psihologije,sociologije, religije, politologije), pa se kao suputnici romanesknim likovima javljaju npr. imena Milorada Stojevića, Rudija Supeka, Predraga Matvejevića, Slavenke Drakulić, Mile Bogovića i drugih.

Rastvaranjem temeljnog tematskog sloja interpoliraju se u romanu razgranati motivski pasaži o ratu, zatočeništvu, stradanjima, mučenju, ali i o prijateljstvu, druženju, obitelji. To tematsko-motivsko raslojavanje pripovjedač povezuje s intimnim životopisima svojih likova te s društveno-povijesnim (ratnim i poratnim) okolnostima u kojima se ti likovi oživotvoruju. Međutim, posebna autorova pozornost usmjerena je na psihološku karakterizaciju likova ‒ na otkrivanje njihovih duševnih proživljavanja, intimnih ispovijedi i egzistencijalnih određenja.

Treba naglasiti da autor razgranatim pripovjedačkim tehnikama ‒ opisima, narativnim dionicama, dijalozima, unutarnjim monolozima i refleksijama ‒ svoje romaneskne likove oživotvoruje u raznolikim životnim situacijama. Pri tom posebnu pozornost privlače unutarnji monolozi i kraći psihologijski i filozofski traktati koji predstavljaju diskurzivni oblik složenog romanesknog iskaza. Osim toga, i u karakterizaciji pojedinih likova autor vješto izmjenjuje različite pripovjedne forme ‒ različite pripovjedne tehnike ‒ od kraćih opisa, preko narativnih dionica do uvjerljivih dijaloga i monologa.

Zaključno se, dakle, može ustvrditi kako se i Franjo Deranja svojim romanom Ponoćni carpaccio izborio za zapaženo mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi, i to osobito u kontekstu ratne proze. Upravo u korpusu recentne domaće ratne proze njegov roman s ključe(vi)m(a) donosi i ovu rijetko korištenu pripovjedalačku formu, koja može privući posebnu pozornost ne samo širega kruga čitatelja nego i relevantne književne kritike.