O važnosti intime

Nova knjiga osječke znanstvenice i književnice Helene Sablić Tomić još jednom je dokazala autoričinu potrebu za fiksacijom osobnih trenutaka i prostora, ljudi koje sreće, atmosfere koja ju okružuje… Za razliku od prijašnjih djela iste intencije, uglavnom pisanih znanstvenim diskursom, namijenjenih proučavanju autobiografskoga ključa, njen najnoviji uradak Skriveno u oku na neobičan način, kako žanrovski, tako i stilski, otkriva ludički karakter Helene Sablić Tomić, koja je ovim djelom ispred znanstvenog, u fokus vlastitih interesa, ponovo stavila književno umjetničko polje.

Putopisne crtice sakupljene podno naslova Skriveno u oku, zapravo su krajnje intimistički zapisi, koji uporedo s geografsko-povijesnim ili kulturološkim podacima koje autorica u pojedinim pričama iznosi, stvaraju takav oblik postmodernističkog autobiografskog žanra na kakav se u suvremenoj hrvatskoj književnosti do sada nije moglo naići. Zapravo, čini se kako se ta nevelika knjižica od 90 stranica »golog« teksta popraćenog crno-bijelim foto minijaturama, usprotivila dosadašnjem shvaćanju putopisa kao književne vrste. Isto vrijedi i za stil kojim je djelo pisano, te je nedvojbeno da je autorica tražila drugačiji izričaj koji će joj istovremeno, osim izazova, značiti otvaranje novog prostora oblikovanja vlastitog pisma, nezaobilazno vezanog za intimni doživljaj svijeta, istovremeno i osiguravanja prava na nj.

Poetski naslov Skriveno u oku iznenadit će, možda čak i razočarati ljubitelje tradicionalnih putopisa, ali će se zato »zalijepiti za prste« zahtjevnijim ljubiteljima autobiografskog štiva, kao i čitateljima kojima postmodernistički pristup književnosti jamči i njen novi doživljaj. Osobito se to odnosi na književne analitičare koji će u ovom potentnom štivu naći materijala za svoja istraživanja, neovisno o području njihova interesa. Čitanje putopisa Skrivenog u oku nameće otvaranje mnoštva polja, i u tekstu koji slijedi bit će navedena tek neka od njih.

Posljednja rečenica u bilješci o autorici u knjizi glasi: »Uvijek su joj u oku Iris i Ernest«. Gotovo je sigurno da ju je napisala sama autorica. Dakle, otkrila nam je što joj JEST u oku: njena kćerka, sada djevojka, Iris, crvenokosa studentica blještavo znatiželjnih očiju, čijom slikom prostora u knjizi počinje i završava krug putovanja njene majke, i desetogodišnji sin Ernest, »junak« putopisne crtice naslova »Lošinj«, koja pred čitatelja iznosi duhovito, ali prvenstveno i vrlo složeno dječje poimanje svijeta. Čitatelju autorica prepušta tekst kojim istovremeno daje na uvid ono tajnovito u njenu oku, ono što sadrži neku mutnu, sfumato svjetlost koja nalaže istančanost u čitanju. Čini se kako Skrivenim u oku Helena Sablić Tomić namjerno želi otvoriti nove vizure u shvaćanju ženske putopisne proze, u čemu je »izmještenost«, odmak i sklonuće od svakodnevice potreba, ali i pravilo koje se nameće.

»Osjećala sam se izmješteno«, rečenica je kojom autorica zaokružuje svoju priču o Ptuju, jednu posve jednostavnu i ničim opterećenu jesenju vizuru (čini mi se, a možda sam u krivu ‒ prijepodneva) u tom slovenskom gradiću, gdje uz neopterećene misli, topli sendvič i sladoled uživa u svom odmaku od svakodnevice. Njen hedonistički trenutak, toliko zarazan za čitatelja, istodobno je potreba da upozori na važnost putovanja i pisanja, kao i na njihova bilježenja. Osobito od strane onih koje su još Kantovskom definicijom »žene-kuće« zatočene u zamkove, gineceje, hareme, sobe za dame, danas obiteljske i poslovne stege. Uostalom, u konačnici, »pustolov je junak modernih vremena; pustolovka zabrinjavajuće stvorenje«, kaže M. Perrout (u knjizi Moja povijest žena). A Helena Sablić Tomić možda doista jest književno »zabrinjavajuće stvorenje« jer je, stvarajući novi oblik putopisno autobiografskog štiva, oslonivši se na tradiciju, primjerice sinestetičkog poimanja svijeta koje često ističe Krleža (poglavito u esejima intimne prirode), ali i putopisnog dokumentarizma Matvejevićevskog tipa, stvorila posve nov i intrigantan oblik putopisne proze, kakva je nedostajala hrvatskom ženskom postmodernističkom štivu.

Svjesno isticanje pridjeva »žensko«, u slučaju ove knjige nužnost je, jer i sama autorica polazeći prvenstveno od svog rodnoga identiteta opisuje ambijente u kojima se zatječe na način svojstven prvenstveno ženama, a to znači putem svih osjetilnih senzacija pri čemu naoko nevažni detalji dobivaju velik značaj. Takav je slučaj i s preporukom jela, pića i literature koju autorica nudi na kraju svake od svojih 16 putopisnih priča, čiji je cilj stvoriti ukupnost hedonističkog doživljaja prostora u kojima se zatječe.

Već spomenuto sinestetičko poimanje prostora svojstveno je ženskom senzibilitetu, ali još više dječjem, što najslikovitije opisuje autoričin sin Ernest u svom frapantnom doživljaju Lošinja i njegovih mirisa. Jednako je i s njegovom majkom koja mirisima dravskog pijeska, Kandit čokolade, sušene kamilice, kestenja i mladog meda, pred čitatelja iznosi doživljaj rodne Slavonije, kao što je to slučaj s opisima Osijeka, Požege i Drenovaca. Tako oblikovana ljubav prema kraju iz kojeg potječe lišena je patetike svojstvene ovoj tematici, dok istovremeno čitatelju predočava atmosferu prostora panonske ravnice i grada na Dravi, neovisno je li riječ o ljetnom predvečerju ili o rujanskim noćima.

Još je jedan motiv uz kojeg se Helena Sablić Tomić vezuje kada je riječ o percepciji Slavonije, a to je motiv rijeke. Dunav nalazimo u pričama »Uz Dunav ‒ nizvodno« i »Uz Dunav ‒ uzvodno«, a rijeka je nezaobilazna i u njenom doživljaju Iloka i Dalja. »Gledati vodu kako teče nalikuje nježnoj drenaži duha…« poručuje spisateljica otkrivajući svoju strast i potrebu za vodom-rijekom, morem ili jezerom, kao što je slučaj u pričama o Neretvi, Strugi, Malinskoj i Ohridskom jezeru. Slikajući vodu, njene tokove, boje ili vjetar čitatelj se lako može prepustiti sanjarenju, kao što si može predočiti užitak uz ljuti fišpaprikaš od dunavskog šarana, brudet od jegulja i žaba, salatu od hobotnice i čašu lokalne sorte vina koju književnica na kraju teksta preporuča. Uz vodu vezuje i motiv ljubavi, diskretno, u jedva primjetnim nijansama, kao da neposrednošću erotskog izraza može narušiti njegovu harmoniju ili, što je gore, intimnost vlastitih osjećanja.

Važnost koju Helena Sablić Tomić pridaje prostorima u kojima se zatječe često proizlazi iz njenog viđenja ljudi koje ondje sreće, u stvarnosti ili fikciji. Za njenu priču nebitno je imaju li ti likovi povijesni značaj za kraj uz koji ih autorica vezuje ili su tek jedinke zaslužne vlastite priče. Tako je priča o Hvaru zapravo nježna posveta preminulom akademiku Batušiću, a isto se odnosi i na priču o Sarajevu gdje se književnica prisjeća oca i o Vukovaru kakvog nakon smrti umjetnika Brane Crlenjaka više nema. Autoričini prostori istovremeno su i prostori knjigâ i književnika koji s njom fiktivno putuju ili na čije tragove gdjekad nailazi, pa se u crticama o Beogradu, Višegradu, Travniku, Pečuhu i Krakovu nazire ne samo doza fikcionalnosti, već i intertekstualnosti. U djelu se spominju A.G. Matoš, Dragutin Tadijanović, Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Tin Ujević, Desanka Maksimović, Danilo Kiš i Antun Šoljan, čime se autorica definitivno potvrđuje kao »papirnato« biće kojem je književnost ne samo struka, već i »jedina prava domovina, jedino tlo kojim može kročiti, jedina kuća u kojoj se može zadržati i skloniti« (M. Foucault, Lijepa opasnost).

Skriveno u oku nije samo produkt autoričine potrebe za fiksacijom vremena i prostora i samorealizacijom putem čina pisanja, o čemu će nadalje biti više riječi. To je djelo koje, između ostalog, u pojedinim segmentima sadrži primjerenu dozu književne ironije (priče o Beogradu, Zürichu, Beču, Travniku), humora (priča o Lunu i Splitu), čak i groteske (»Uz Dunav – uzvodno«). Putopisne crtice Helene Sablić Tomić objedinjene u Skrivenom u oku za razliku od suvremenih putopisa koje su napisale žene, primjerice Zvjezdane Jembrih, Marine Šur Puhlovski, Jasne Horvat ili inozemnih autorica poput Sarah Mac Donald ili Holly Morris, sadrže veću dozu fikcionalnosti nego dokumentarnosti. To potkrepljuje i činjenica da će se pri čitanju ovog djela naići na atmosferu prisutnu u novijim hrvatskim romanima, npr. Ivice Prtenjače i Bekima Sejranovića. Duhovit ironijski ton kojim je pisana crtica o Lunu, ovci Doli koja je autorici daleko simpatičnija od najezde agresivnih turista u mjesto, nedvojbeno podsjeća na Prtenjačino Brdo, dok su opisi rijeke i atmosfere koja se uz nju veže vrlo bliski onima u Sejranovićevom romanu posvećenom plovidbi rijekama ‒Tvoj sin Hucklbery Finn.

Za razliku od Georg Sand koja je u putovanjima vidjela sredstvo oslobađanja, za Helenu Sablić Tomić ona su nužnost zbog procesa samospoznavanja ali i književnog nadahnuća. »Ona me potiču na nešto kreativno, na rečenicu, na asocijaciju…« povjerava nam autorica u uvodu svoje knjige, obznanjujući na istome mjestu vlastitu potrebu kadriranja i ispisivanja stvarnosti. Za našu autoricu pisanje je istovremeno potreba i dužnost o kojoj u više navrata govori Foucault, navodeći kako »nije pisanje to koje je sretno, nego sreća postojanja ovisi o pisanju«. Helena Sablić Tomić otkriva kako vlastita iskustva bilježi na novine, kutije netom kupljenih cipela, poleđine računa, kako bi ih kasnije pretvorila u priču kroz koju ponovo preispituje doživljeno, neovisno o tome je li riječ o odnosu s nekim ili samom sobom, doživljaju mjesta ili ljudi koje sreće, ili možda nekom osjetu ili raspoloženju. U crtici naslovljenoj »Intermezzo« jasno ističe krivnju koju osjeća zbog nenapisanog, jer nešto što nije tekstualizirano kao da se i nije dogodilo.

Stoga razlog zbog kojeg su u Skrivenom u oku prva i posljednja priča, ona o Stonu i Budimpešti upravo ondje gdje jesu, nikako ne treba zanemariti. Naime, spisateljica svjesna složene mreže odnosâ između majke i kćeri opisuje svoja putovanja uokvirivši ih pričama u kojima glavnu riječ ima kćerka Iris. U prvoj priči Iris je odrasla i majci se obraća imenom, dok čvrsto konstatira kako priznaje samo jednu solanu ‒ onu u Stonu. Posljednja crtica u knjizi, evocira Irisino djetinjstvo i zajedničko putovanje majke i kćeri u Budimpeštu. Želja da zabilježi trenutke s kćeri istovremeno nosi i jednu od bitnijih poruka djela. Naime, djetetovim pitanjem »mama, što je to metropola…?« autorica otvara završnu priču kojom istodobno daje odgovor kćeri (i čitatelju) zašto putovati.

Ono što pri čitanju »Skrivenog u oku« nikako ne treba zanemariti, a što je tako suptilno, putem metafora i poetske simbolike izraženo u ovoj knjizi, svakako je ljubav, u ovom slučaju poglavito prema djeci. Jedna od najljepših rečenica djela stoga je ona iz crtice »Na cesti« u kojoj spisateljica, vozeći se, preispituje vlastita raspoloženja, dok pri pomisli na djecu zapisuje sljedeće: »Pomisao na Njih posve mi osvijetli oko pa se neka sreća prospe po cesti ispred mene«.

Za najnoviji književni uradak Helene Sablić Tomić može se također reći da je u svakom smislu književni hibrid, kako žanrovski, tako i stilski i tematski. Autorica je naoko jednostavnim kratkim pričama o svojim putovanjima satkala neobično dirljivo štivo, koje osim hedonističkih užitaka u prostorima, čitanjima, jelu i piću zapravo otvara čitav spektar samospoznajnih momenata, kako kod sebe, tako i kod čitatelja.

Skriveno u oku je djelo koje se može i ne mora čitati u kontinuitetu, a opet ima gotovo romanesknu zaokruženu strukturu. Ono je istodobno posve intiman, ali po mnogočemu i opće prepoznatljiv tekst, koji čitatelju može, ali i ne mora, biti vodič u mjestima u kojima se zatekla njegova autorica. Prepoznavši putovanje kao čin kojim se dolazi do samoga sebe i učinivši otklon od dosadašnje žanrovske matrice, Helena Sablić Tomić putopisu je dala novu dimenziju i značenje, poručujući kako je igra unutar pojedinih književnih oblikâ još uvijek moguća. Nakon Dnevnika nevidljivog, knjigom Skrivenim u oku autorica je još jednom naglasila značaj intime, ali i njenog bilježenja u vremenu gotovo devastirane privatnosti, pokazavši kako taj čin može imati visoku estetsku i umjetničku vrijednost.