O pjesništvu Franka Sorića, ili crne kiše samoće

1.

Franko Sorić, rođen 1967. u Zadru, objavio je dosada pet zbirki pjesama (Anđeo odjeven u plavo, 2007.; Pjesme – Gedichte, 2009.; Preku s ljubavlju, 2010.; Neki drugi život, 2011.; I sutra će svanuti, 2012.; Zazivanje svetih, 2014.). Pripadao bi, prema kriterijima koje sam elaborirao u nacrtu o pojmu »Zadarski književni krug«, upravo tom krugu. Dakako riječ je o nekim segmentima kriterija za razvrstavanje, a on zadovoljava bar neke: da je rođen, odškolovan, ili radi u Zadru. Riječ je, dakle, o tri biografska određenja, koja se ne moraju podudarati s poetičkima.

Čisto formalno-morfološki gledano, uz malobrojne iznimke, i dakako sonetnoga vijenca (Preku s ljubavlju), pjesme su pisane tipom slobodnoga stiha grupiranoga u strofoidne cjeline. Semantičke jezgre koncentrirane su na sintaktičke jedinice s kraćim ili duljim rečeničnim cjelinama koje obasižu manje ili više stihova. Na taj način grade se semantički grozdovi, koji se osamostaljuju oko nekog motiva, ali tematski čine koherentno značenjsko zajedništvo. Glede duljine pjesama, što znači i vrsne forme, tek je manji broj pjesama u haikuiziranom obliku (Anđeo i ona, Pjesma, Tunel), ili nešto dulje (Bez naslova, Zlatno pero, Praznina).

One, za razliku od prvih koje ipak razvijaju neku »priču«, pa su dakle opisnije karakteristike, strukturirane su tako da se usredotočuju na određenu temu koju »sažimlju« semantičkom gustoćom, a koja tema specificira zajedničke značajke različitih pojava i bića (primjerice zvijezda, pahuljica i žena »nalaze« se u zajedničkom sjaju – Anđeo i ona). Tako su njihova predikativna određenja slična, te su one povezane atribucijskim poljem, a ne poljem subjekta, što je nužno ako se želi da subjekt figurira kao samostalno sebstvo. U tom smislu jezični iskaz je reduciraniji, pa se na taj način dolazi do načelnoga redukcijskoga poopćenja. Anđeo je inače, primjerice u prvoj zbirci, simbol eterizirane neodredivosti i ideje imaginacijske projekcije koja nema ambiciju određenja ili nasluta transcendencije ‒ iako u Sorića ima i motiva Boga i vjere ‒ koliko traženje ontološkoga uporišta egzistencijalne »podloge« bića kojemu prijeti, kako bi pjesnik rekao, »more utopljeno u crnu kišu« (Prijateljice), dakle raz/umljenje. Otud snažne metafore kao izraz »središta« koje bi trebalo figurirati kao sidrište, i poetsko i bićoliko, što nije drugo do telos koji u krajnjoj konzekvenciji ipak transcendira pragmatično kao takvo, a time ujedno i banalnost poetike, što će se, opet, u rijetkim primjerima dovesti u pitanje.

Nego, Sorićeva se poetika umnogome razlikuje od nečega što bi se moglo definirati kao »zajednička« poetika određenoga kruga, koja može biti »zajednička« najčešće omeđujućom crtom razdoblja i duha epohe, dakle stilskom paradigmom, a niti se njegova poetika s druge strane, može podvesti pod zajednički nazivnik unutar »lokalnoga stila« najčešće ostvarenoga, jezično, lokalnim dijalektom. Primjerice, romantizam (P. Preradović, N. Tommaseo, A. Vidović), razlogaši (S. Vučičević), novosimbolizam (F. Alfirević), postmodernizam (dio Dobrina pjesništva), i slično, unutar kojih se zajedničkih poetika specificiraju pojedinačne poetike. Ili pak dijalektalno-lokalne koje u »zadarskom krugu« prevladavaju.

Sorićevu se poetiku također ne može lako svrstati niti unutar recentnih i važećih aktualnih poetika hrvatskoga pjesništva, osim da se ustvrdi kako je riječ o polimodalnosti. On se, naime, više »oslanja« na strane, europske (Rilke, Rimbaud, Celan) i hrvatske (Škurla) pjesnike nekim temeljnim idejama – temama i samom koncepcijom pjesništva. I to »oslanjanje« ima dvostruku ulogu »podupiranja«. S jedne je to strane neka vrst »potpornja«, »pozadine«, koja čuva umsku i poetičku stabilnost, a s druge strane »propušta« temeljnu i središnju ideju, a ne samo možebitno temu, naime ideju samoće, koju aranžiraju motivi mraka i njegove različite metonimije, gotovo rub pomračenja kao polje mraka i raz/uma. Zapravo Sorić u stanovitom smislu nastavlja trag »prokletih pjesnika«, europske i hrvatske tradicije, pa se i time razlikuje unutar polja suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Dapače, izravno se nastavlja, kako rekoh, na Škurlinu »crnu estetiku«, kako sam to u jednom napisu o Škurli nazvao. Nastavlja u dvostrukom smislu, u smislu estetičkom i u smislu, čini mi se, životnom (privatno građanskom).

Ta je samoća prijeteća za status (lirskog) subjekta, kako za njegovo umsko stanje rasudne moći, tako i za njegovu »vanjsku« egzistenciju koja »nosi« subjekt svijetom. Odnos prema tom izvanjskom svijetu je zanimljiv. Riječ je o svijetu, naime, koji nerijetko figurira kao pokušaj »potpornja« određene konkretnosti, određene ideje zajedništva, iako je on u biti otuđen (Svijet je ipak naš). Bez obzira na mogući stupanj otuđenosti svijeta i subjekta, svijet u svojim različitim pojavnostima željeno je mjesto, jer se u njemu može naći spektar ponudâ ‒ od zbiljske činjeničnosti, društvene referencije, i svakako elemente osobnih oaza djetinjske čistoće kao geste utjehe i vraćanja u mogućnost rekuperacije, vraćanje iskonu. No, čistoću sudbinski ometaju figure mraka, crnine, noći, neprozirnosti, skrivenosti kao opasnosti, a ne anticipaja sjaja i izlaska.

Nego, i teme koje se oslanjaju na čisto referencijalnu strategiju (Neznanom prijatelju, Pjesma jednom autističnom djetetu) ne iscrpljuju se u sektoru društvene tematike, nego je transcendiraju i streme univerzalnijoj poruci (Dugo sam gledao tog starca u čitaonici), jer se lirski subjekt »nalazi« u toj »drugoj« dimenziji kao horizontu vlastita bića. Konzekvencija toga je da i teme koje izgledaju na prvi pogled jednovalentne (primjerice ljubavna, majka) u stvari su teme transcendirajuće ljepote, dobrote (Oda ženi čudesnoj, Ruke moje majke), dakle teme sasvim precizne ideje. Inače je to okolnosvjetsko nerijetko predmet želje (Volio bih da sam to ja), ali je lirski subjekt svjestan da su te želje iluzorne, jer se on vazda vraća u svoj prostor samoće (Varijacije na temu samoće) čija imanencija sebi poravnava »čisti put« do izvornosti (iskonjenja). Ta je samoća doduše potrebna pjesnicima, ali ona također dovodi do ruba, te je povratak ideji izvornosti stvari i pojava bliske »čistom« biću nužno povratak »očišćenju« od svega izvanjskoga, što opet sa svoje strane nerijetko dovodi do raz-uma (Orfej na putu). Uostalom, nimalo paradoksno pjesnik zaključuje da »se najbolje otkriva svijet / Kad porušiš sve zidove« (Isusov magarac), što je više njegova destrukcija negoli dekonstrukcija.

Prema tome, stvarnost se ne pojavljuje kao kakav stvarnosni, privatni potrošni segment, nego se nudi kao moguće ukorjenjenje, sidrište umske bistrine, naprosto jasnoća fenomenalnosti. Zato se u Sorića mogu naći i sasvim društvene teme koje su ovakvom tipu pjesništva načelno strane, pa ih »skreće« drugačijem aranžmanu. Taj načelan prijepor apstraktnog i konkretnog u pjesnika vazda prevaže u korist apstraktnog, jer je u njemu mjesto mraka, samoće, s čime je povezan i poziv pjesnika, njegov imaginacijski prostor. Otud u Sorića snažne i neobične metafore kao pravi medij pjesništva, naprosto njegovo biće (»progoni me jedna veličanstvena metafora« – Kroz bijela vrata). Zato se i može reći da je u njegovu pjesništvu ideja transcendiranja ovosvjetskog osnovna »pozadina« na kojoj se rišu ostali »izdanci« kojima biće gradi i provjerava svoj status.

Valja, poglavito uz prvu zbirku, kao što sam već dao do znanja, upozoriti na nedopustiv i takvoj vrsti poezije neprimjeren pad u banalnost izraza koji je stilski bliži psovačkom kolumnističkom iskazu (»i fućka joj se« – Daleka princeza, »Jebi ga« – San na vodi, »Još malo pa nestalo« – Boje voća, »I boga mi« – U svakom te gradu tražim). Takav stih najčešće upropaštava dotičnu pjesmu, kako u dimenziji ozbiljnosti ontološke problematike, unutar čega ovo pjesništvo nalazi svoje opravdanje, tako i u dimenziji estetičkoga efekta, čemu svako pjesništvo teži.

2.

Druga knjiga pjesama (Pjesme ‒ Gedichte, 2009.) nosi svoj njemački prijevod, bolje reći prepjev, koji je uradila Ute Karlavaris-Bremer, inače poznata prevoditeljica hrvatske recentne poezije na njemački jezik. Ovaj se put nećemo osvrtati na prijevod, iako bi se dalo primijetiti da je odnos prema versifikacijskoj, stišnoj »frazi«, a i nekim prijevodnim adekvatima shvaćen previše slobodno. Prevoditeljica je ujedno zbirku popratila i pogovorom kojemu ističe »dvoglasnost«, ne toliko u jezičnom koliko u poetičkom smislu. Ona skreće pozornost na tematsku autobiografijnost i iskaznu hermetičnost. Međutim, ne treba se dati zavesti autorovom uvodnom napomenom kako je ovu knjigu pisalo više osoba, više pjesnika. Ovdje, naime, nije riječ o autobiografijnosti kao privatnosti, nego lirski subjekt iskazuje govorne radnje koje manipuliraju određenim metaforama i simbolima i one konsteliraju svoju autobiografijnost.

A poetički je, pak, Sorić manje blizak hermetizmu, kakvoga poznaje hrvatsko pjesništvo međuraća (Vida, Nizeteo), koje se uostalom i ugledalo u talijansko, a više, opet, rimbaudovskom, pa i baudelaireovskom, tipu »prokletih pjesnika«, što intertekstno i potvrđuje (pjesma Piši: Nestao gotovo je »prepričana« poetska sudbina mladog Rimbauda). Druga je stvar što takve poetske fiksacije mogu biti posljedične za samoga autora, ukoliko ih prepusti lautremontovskoj »divljoj neukrotivnosti«. Temeljni motivi samoće, tišine, snova, riječi, iskaza, konsteliraju ustroj pjesme (Autsajder), i njihov je nositelj lirski subjekt, a u kojoj su mjeri oni autobiografski ustvrdila bi psihoanalitička metoda – koliko se pjesnik preslikava u građanskom subjektu, i obrnuto. Tako primjerice autsajdersko mjesto daleko je važnije za samu bit pjesništva negoli za građansku i privatnu poziciju autora, od nade u poeziju do čina imaginacije kao sidrišta i smisla samoga pjesničkoga čina. Druga je stvar što je autor ponekad previše emotivno vezan uz »materijal« pjesme kao vlastiti privatni doživljaj, pa ne može izbjegnuti komentar (»divna prokleta samoća« – Uvertira u šutnju), što se opet pokazuje pogubno za samu vrijednost pjesme.

Ova zbirka nudi još jednu »dvostrukost«: s jedne je strane »nastavak« ranije motivsko-tematske sljednosti, a s druge pak strane radi na svojevrsnom smirivanju. Kako to postiže i što bi to značilo? U prvom segmentu ona je još više usmjerena na motiv šutnje, tišine kao stanja ljudske egzistencijalne zadanosti i skrivenosti od najezde drugog i moguće strepnje, opasnosti, prijeteće prolaznosti koje ljudsko biće susreću na tragovima koji su mu predodređeni (Šetači, Kad se misli uskomešaju), pa se zato lirskom subjektu nameće ideja candidovskog vraćanja u svoj vrt (Sjaj u tami) u kojemu pojavne sitnice nude sadržaj preokupacije i ispunjenja. U podlozi te teme krije se zapravo ideja traženja identiteta, koji supstancijalno nije samo iz sektora sebstva nego podjednako, ako ne i više, iz područja izvanjskog, pa je priziv tišine koliko spasonosan toliko i prijeteći (Tiho,sasvim tiho). On je spasonosan mogućnošću koncentracije na sebstvo, a prijeteći u mjeri izmicanja svega izvanjskoga, svega drugoga. To su u svakom slučaju nostalgično-melankolične geste koje nisu samo iz reda egzistencije (povratak izvornosti – U ponoć se uvijek nađem na cesti), nego i pjesničke svrhe, u smislu proizvodnog materijala. Inače je u ovoj zbirci metajezična funkcija osvještenija i izričitija, što znači da je jedna od tema sama struktura pjesme, njena moguća gradba, dakako u smislu brige za materijal više nego u smislu pjesminom autotematskom supstratu (Riječ, Pjesnik).

Ako je navedeno u sferi ideje apstraktnog, u drugom segmentu uočiva je težnja i briga za konkretnošću upravo kao nečeg prepoznatljivog i stvarnog, ne kao zbiljsko realno u mimetičkom smislu realističkoga stila, nego realna podloga za koju se subjekt može »prikačiti« kao stvarno i konkretno biće koje, dakle, može živjeti svoj konkretan život, kao djelatni Subjekt (Bježim u zeleno, Pepermint zavičaja). No, pjesnik kao da osjeća opasnost od prevelikog udara stvarnog pa najčešće atmosferu i ton pjesme boji mitopoetizacijama (metaforama) kako bi, opet, tomu pridodao efekt nestvarnog u smislu pragmatične svrsishonosti, dakle stanovite snovitosti i bajkolikosti, sjetnosti (Čestice polarnog sna, Odjeci što ih sakupljam).

U zadnjem ciklusu zbirke (Sreća je drugdje) deset nenaslovljenih fragmenata tvore cjelinu, motivsku, tematsku i semantičku, i zapravo su svojevrsni »rezime«, a usredotočeni su na temu nutarnjosti u potrazi za iskonom, i to medijem šutnje, bilo da je riječ o čistoći djetinjstva, bilo da je riječ o vidljivosti-nevidljivosti, bilo pak da je riječ o preobrazbama u neke od vidljivih pojavnosti. Ovdje je lirski subjekt osuđen na aliceovsku potragu iza stvarnosti u kojoj se pojavnost i ne »vidi« drukčije do u nesedimentiranosti, u stanju tek naslućene kohezije, u kojemu stanju se dijelovi cjeline pokazuju kao neke »čvrste« datosti, čime se nude kao stanje koje je tek na putu sinteze svoje strukture i svojega značenja, pa dakle i značenja za nekog.

Ovaj pjesnik crnine i sjete, tišine i samoće, usredotočen na samost bića kao temeljne ontološke kategorije, progovara iz mraka i noći, kao i još nezgotovljenih cjelina kao određujućeg horizonta bića, koje je istodobno poželjno i samodostatno, ali i prijeteće i raz-umno. Smjelim i originalnim metaforama, njegovanim iskazom, osim navedene banalnosti, usredotočen na mogućnost bića i njegove za/po-sebnosti, Sorić je onaj pjesnički glas koji progovara iz svoje šutnje, te ga se kao takva i ne može bezostatno uvrstiti u neki od vladajućih pjesničkih modela, pa čak niti u neoegzistencijaliste, jer mu je primarno propitkivanje ontološkog statusa, a ne samo puke egzistencije kao nečeg »izvanjskog« biću, kao njegova ruha. Bila bi to neka vrsta gnoseološko-ontološkoga modela, ontološkoga u smislu traganja za ontičkim što ga biće iskušava, a gnoseološkoga u nastojanju da se jakim metaforama dospije do pjesničke spoznaje o naravi bića u njegovoj samosti kao skoncentriranoj nutarnjosti, koja više implodira nego eksplodira.

3.

Sorić je svoju pjesničku praksu nastavio zbirkama nejednake strukture kad je riječ o formalnom, motivskom, tematskom i semantičkom sloju. Tako se u sonetnom vijencu Preku s ljubavlju (2010.) ogledao u pravilnoj formi sonetopisanja. Međutim, ti soneti nisu postmodernističko zamišljeni nego su koncipirani tako da slijede strogu sonetnu formu (jedanaesterac, rimama abab, cdc dee) što se dosljedno ne ostvaruje, nego se u katrenima susreću i petnaesterci, deseterci, trinaesterci, a u tercetima osmerci, deveterci, trinaesterci. To upućuje na zaključak da autoru manjka sonetna vježba, i da mu sonet nije pravi medij. Dokazuju to i drugi segmenti strukture. Kako je tematski riječ o mjestu Preko na otoku Ugljanu, zavičajnom arealu, pjesnik to ostvaruje više opisnošću nego simbolizacijskim činom, iako se otok nadaje kao svojevrsno materinstvo. Naime, ponegdje su očite stilske nezgrapnosti (»U crkvi nas Očenaš, uvijek nas čeka«). Riječ je, nadalje, o katalogiziranju predmeta, stvari, flore, faune, o društvenim akterima, zamiranju života kao zatiranju obitavališta, odseljenju. Sve to proizvodi u lirskom subjektu stanje napetosti, prijeteće tenzije, što je inače značajka Sorićeva pjesništva. Moglo bi se dakle reći da s jedne strane postoji lirski subjekt sa svojim osjećajnim i doživljajnim aktima, koji su u psihološkom stanju tenzije i nekorespondencije s »ostatkom« svijeta, te s druge strane jedine geste utjehe jesu melankolične i nostalgične memorabilne figure, te svijest o moći pjesme kao terapije, smisla i najrelevantnijeg opravdanja života. A i to je načelana pozicija Sorića kao pjesnika, te je susrećemo u svim njegovim zbirkama.

Zbirkom Neki drugi život (2011.) Sorić se vraća svojemu uobičajenomu načinu strukturiranja pjesama koji mu je jamačno primjereniji. To se odnosi na formalni, motivsko-tematski sloj kao i na semantički opseg zbirke. Opet ćemo detektirati nekoliko semantičkih uporišta oko kojih se zbirka okuplja. Na prvome mjestu je pozicija lirskog subjekta čija bi psihoanaliza bila zanimljiva, a određena je pozicijom samosti i željene izoliranosti od društvenoga, koje je sinonim negativnoga. Jedino se iz opsega društvena stratuma izdvajaju figure uže porodične grupe (djed primjerice – Suza za pokojnim djedom), ili kakava posebna, »neuniformirana« seoska figura (Bogdan). No, te vrijednosti, kao ontološko i sociološko relevantne, već su u prošlosti, pa ne mogu biti sada-djelatne, nego memorabilno rekuperirane.

Dakle, od pojavnosti svijeta i njegovih različitih »izvoda«, čijom kakvoćom je pjesnik razočaran, lirski subjekt nalazi izlaz i »spasenje« u pjesmi (svojemu proizvodu) i pjesništvu načelno (navodi Ujevića). Uz to, jedina pojavnosti svijeta, koja može ponuditi utjehu, kao nostalgičnu i sjetnu terapiju, jest zavičajna oaza »grada-anđela«. Daljnji je segment priroda kao dostatnost (Dvije duše), koja upravo tom samo/dostatnošću može biti potpornjem usamljenom subjektu u stanju njegove samotne tišine i trenutaka stvaranja. Upravo je stvaranje, značenje i struktura pjesme, velika i dominantna tema Sorićeva pjevanja. Od »ulaza« do »izlaza«, od utjehe do zebnje, od punine do dvojbenosti što je osjeća pjesnikova »duša od stakla« (»Ja sam u 35-oj pisao najbolje pjesme« ‒ Bdjenje), znači krhkost bića. I u ovoj zbirci potkradaju se neke stilske nezgrapnosti neprimjerene temi (Nije kasno), ili je pak pjesma estetički umanjena potrebom za komentatorskim stihom (zadnji stih u pjesmi Za čime da tugujem).

Kako stoje stvari sa zbirkom koja nosi naslov donekle parafraziran Škurlom (I sutra će svanuti, 2012.)? Jednim je segmentom Sorić blizak Škurli, kao što je već rečeno. Naime, za razliku od Škurlove »crne estetike«, kako sam to nazvao u jednom prikazu Škurlina pjesništva, u čijem je središtu rascijepljeno ja, Sorića, koji također govori o laingovskoj »podvojenoj ličnosti« (Jugo je, pijanstvo), više karakterizira samost bića sučeljenoga s »ostatkom« svijeta, odnosno njegovim različitim pojavnostima. To biće stoji rezolutno prema tom »ostatku« koje producira nelagodu, mogućnost neljudskoga modela života.

Međutim, ono nije titanski impostorano te svojom jačinom može svladati efekte navedenog »ostatka«, nego je, naprotiv, lomno i svjesno opasnosti koja mu prijeti. Svjesno je ontološke nestabilnosti, jer je provocira razdrtost onoga što samo proizvodi tu nestabilnost kao svoju dominantnu značajku. Svojevrsni prosvjed i ogorčenost u Sorića ide do mjere bijesa upućenoga sasvim eksplicitno tako da određena pjesma djeluje više programski, ekspozitorno (Demonka i demon). Uostalom, i prva pjesma zbirke (bez naslova) zapravo je programska pjesma u skladu s francuski naslovljenim jedinim ciklusom »Poezija, to sam ja«. Dakle, pozicija subjekta je, kako i sam intertekstom navodi, više pozicija Hesseova »stepskog vuka« svjesnoga da shizofrenizacija »javne scene« može pogubno djelovati na status (lirskog) subjekta, zapravo na njegovu ontološku stabilnost, jer o tome je zapravo riječ (Panika, Doba mirovanja). I opet bi smisao i izlaz trebao biti u kreaciji, pjesmi, estetskom dakle. Međutim, i ono samo može biti varljivo, odnosno i pjesma može biti »duda varalica« (Sasvim nježna pjesma), može biti puna »općih mjest« (Zrak, voda, vatra, i zeleni oltar), ili pak zaslužna flambiranju (Najbrža pjesma).

Dakle, što je srž Sorićeva pjesništva? Iako u izabranim pjesmama ‒ dvojezičnoj zbirci (Zazivanje svetih, 2014.) u kojoj je od objavljene 232 pjesme odabrao tek desetinu (23 pjesme), i tako pokazao iznimnu selekcijsku kritičnost ‒ po svjedočenju Tomislava Marijana Bilosnića, govori da je to izbor ponajboljih ljubavnih, refleksivnih i socijalnih pjesama, Sorić ostaje pjesnikom koji čezne za ontološkom čistoćom bića. U toj funkciji je semantički segment i društvena stratuma u svojoj različitoj pojavnosti, i žudnja za Drugim u njegovoj stalnoj varljivosti i varljivoj stalnosti, i – ponajvažnije – moć proizvodnje i smisao pjesme, dakle estetičkoga, kao dohvaćanje gotovo matoševskoga i ujevićevskoga »višega smisla«. Dakle, pjesnički svijet Sorićev tvore tri dominantne sržne osi: smisao estetičkog, ontološka čisatoća bića i nestalnost, nestabilnost i ne-ljudskost svijeta. Pjesma se zato i odvija na toj sceni, svjedočeći o naporu, trzajima, prijetnji i ne/moći da se ona ljudski uredi.

(Lipanj 2014. – lipanj 2015.)