Lastavice u Baranji i druge pjesme

BADEMI U TVOME KRILU

Svaki dan donesem
po jednu važnu odluku.
U svezi s tobom
jer ja sam jedini od stotinu
koji te se
sasvim pouzdano ne sjeća.

Klasje žita blista u retrovizoru automobila
u kojemu
na prednjem sjedalu
sjedim mrtav
i brojim mrtve sadnice badema u tvojem krilu.

Zato što sam slijep
mogu o bilo čemu
kad god to hoću
prestati govoriti.

Između zemlje
i prvog milimetra zraka
postoji jedan nevidljiv
beskonačno istanjen
neproziran sloj usamljenosti
u kojemu mjesečina
od svjetlucanja ribljih ljusaka
u noćnoj travi na obali
i rasutih uspomena i prisjećanja
začinje anđele.

Strašno je zapravo to
čime ja plaćam slamnate krovove gorjeti
svaki put kada ti
poželiš zaspati na cesti.

Svako tko je hodao
slagao je more.

Slagao je bar jednom mene
i moje strpljenje
i neka zato
ne odlaže sandale u kut
zakucava čavle u zid
i ne prilazi mi postelji.

Jer,
izgubit će svatko
tko u dva iza ponoći
bilo čime i bilo kako
trguje s nekim
koga nema.

SUNCE

Sunce će me ubiti
samo zato
jer me nije niti rodilo
množeći, zapravo
ba sredini ulice
isključivo i jedino
tek svoju osobnu tragediju
do ruba konačne blasfemije.

Zar zato sjaš, o ti, velika zvijezdo
prema kojoj je
prije tisuću i tisuću godina
krenulo tisuću cisterni i tisuću tankera
uzletjelih s cesta, kao konvoj kometa
napunjenih sa sto milijuna tona
na smrt žednog benzina i olova.

Pogledaj mi ruke, o ti, velika zvijezdo!

Jesam li ja onaj
kojemu se smiješ
ili tražiš karavanu
koja ti je krenula u susret
i raste kao šapat
usred noći, usred dana
kao šapat na usni samotnoga anđela
koji nije uspio zateći
niti jednog svog
jedinog štićenika.

SAN

Ima tome već petnaest godina
otkako kontinuirano
nisam spavao niti dva puna sata.

Za to je vrijeme
sto kamila sa sto nevidljivih jahača
prošlo kroz sto ušica sto snježnih igala
dok sam ja
eto,
pokušavao zaspati tražeći konac tvoje usne,
tražeći konac bilo čega.

Svega što se jednom
bez pravog razloga
odužilo u beskraj.

Gdje sve nisam stigao,
koga sve nisam vidio!

Zvijezde u toplom mlijeku maka
što su sjale sve dok ne bi utihnuo dječji plač,
zdence otrovane morfijem,
kristalne katedrale i eskpresionističke krčme
u kojima je Munk pričao o plavoj
vječnoj slobodi, ljubeći hladni, samrtni
modri dah u svojim ustima
punim finoga industrijskog macabrea.

Sve te kamile
kao i na početku pjesme
sada odmaraju tu pred tvojim vratima.
Tu im bijele,
blijede djevojčice
ispiru pijesak iz radosnih očiju,
jahači pričaju priče
od kojih bi more
plakalo od zalaska do zalaska.

Od nemila do nedraga
sinovi tvoji hode i dohode
kao i ljudi ovi što preda mnom putuju
ali nitko nikoga ne vidi
i nitko ne zna koji glas pripada
ponekoj od ovih pradavnih usana

ah
hosana
hosana
u visini
bez sna.

MANTRA ZA TVOJE UZGLAVLJE

Cijele noći ja sam gledao
jedan crni, taman madež na tvojim leđima.
Ništa mi, za tog vremena, nije bilo bliže.

Ništa mi od njega, u isto vrijeme,
nije bilo udaljenije.

Ništa stvarnije
od tog malog, tamnog jezera
u kojem se zgrušalo srebrno mlijeko
prepuno mrtvih dječjih očiju,
tihih glasova iščezlih s jutrom
u prvoj bijeloj svjetlosti
o koju si ti tako bespomoćno
prislonila ruku.

Tamo gdje riječi
započnu nešto ozbiljno značiti
vjeruj
prije ili kasnije
čut će se plač.

Trajan, usamljen i dubok.

To je tvoje ime.

U njemu nema niti jedne suvišne riječi.

Tamo gdje je tvoja ruka, započinju moje oči.

Ne postoji drukčiji dodir.
Zemlja se vrti oko prljave haljine.
Prljava haljina sašivena je koncem od zemlje.

MOLITVA ZA UMIRANJE

Deset se godina nije pomaknuo
limeni pijetao na krovu naše kuće

Nepoznata svjetlost
izlije se noću ispod vrata
ko usahlo mlijeko što ga mjesečari
do svitanja piju
iz mlade stabljike maka

Gujavica
sve teže i teže
duboko pod nogama dravskog ribara
dubi kroz glinu
srebrn put do iskona

Mir zaboravlja rat
puno silnije i sveobuhvatnije
negoli što rat
na svojem početku
kao dozrela gramatika tiho zakuca
prvi čavao u mek jelov lijes
zaboravlja mir:

pomislio je kraj prvoga krajputaša
izišao iz automobila
i mirno si prostrijelio mozak
osjetivši još jednom na licu
onaj nevjerojatan
blag povjetarac s usnule ravnice
koji mu je uvijek govorio
kako će uskoro okopnjeti snijeg
i bistra voda poteći iz kamena

kojim je Kajin
darivao
Abela

PROROCI I PRALJE

Najveće novce zaradili su
najjeftiniji proroci apokalipse
oni puno mudriji
umirali su ko prosjaci
i pili kišu i jeli mladu
nedozrelu raž
naraslu na stijenkama
svojih vlastitih grobova:

sve što vidim
sve što ću ikada vidjeti
tek njihova je tiha nekropola
napisao je mravljom kiselinom
na zidu svoje skrivene špilje
posljednji odbjegli kibernaut

Pluća su mu gorjela
poput dimnjaka visokih peći
u kojima se topilo staro željezo
za nova odličja
i nevidljivi ronci
mirno plutali oko staračkih pjega
što su ko glave lopoča
cvjetale na mladim rukama
dok su se u njima vječno pušile duge
kristalne lule mira
iz kojih se dimilo
naše bučno aleluja

Operite mi krv
vi mlade pralje uz rijeku
operite mi krv!

Vaša mokra i naga koljena
umotat ću skrbno
u suho lišće vinove loze
ko mater dijete
u slutnju i drevne krpe vlastite smrti
kada opet jednom zajeseni u zlatnim dolinama
i duše pastira krenu u brda
za električnim ovcama
zalutalima u krv prvorođenoga

Smrt je žena

zvijezda koja padne u more
dodirne joj kosu

zvijezda koja padne na zemlju
zatrpa joj usta

divljim ljiljanom

RASKRIŽJE (I.)

Četiri puta za nikamo
čekaju me u ponoć
ispod punog mjeseca
u prašini cestâ
kojima su mrtvi dusi
u bijelim kukuljicama danju
odvodili žive
pospane dječake
gledati krv kako ključa
u grimiznoj vati praskozorja
i vatru pribijali na križ

Jednom davno
na jednome takvom raskrižju
prodalo je dušu
u bescijenje
cijelo moje tamno pleme
za blues koji će nam svirati sudnjeg dana
i od tada sudnji
svaki nam je dan

Cvrčci su u žitu
proždirali svoje vlastite oči
i pastrve zidale vodene oltare
od suza djevica
koje su ridale na obalama babilonskih rijeka
za mrtvim herojima gramofonske revolucije
dok sam ja
s povezom preko očiju
izgovarao riječi tajne prisege
i zapaljen kotač
gurao cestom od izmrvljenoga kamena

Četiri puta za nikamo
čekaju me u ponoć
ispod punog mjeseca
u prašini cesta kojima danju lutaju živi
pokušavajući udobrovoljiti
svoje večernje sjene
pale ko kletva
na lice nijemoga novorođenčeta
kojega ćemo slaviti kao proroka
naše metadonske žetve

KRAKOW, KAZIMIERZ

Bruni Schultzu

Nikada bog nije prošlost i sadašnjost
sljubio s tako teškim ljepilom
kakvo sam posvuda u zraku
udisao tamo pokraj Wisle
o ti, yingele
tražeći dućane cimetove boje
u kojima su ti preci jednom davno
šaptom i mukom
prokleli sve jutarnje zvijezde
što zanavijek su im ostale prišivene
za rukave i tvoje snježne oči

sada poljubi sipu
koja rasipa slatko crnilo smrti
da ti san
iznova ne nađe put do pučine.

Pomoli se utvarama koje na nebu
za nekog drugog
crta polarna svjetlost
i nikome ne pričaj
što si vidio tamo u bjelini
o ti, yingele.

Tko je i jednom hodao
za bilo čijim stopama u snijegu
zna da se nitko ne vraća istim putem
kojim je jednom pokušao
prevariti vrijeme
u snijegu nas bog još jasnije vidi
snijeg pada tek kada se njemu pomrači vid
bog snijegom liječi svoj neizlječiv strah.

Magle sa sjevernih mora
putovale su još dugo i daleko
što južnije i južnije u ravnicu
kako bi prvorođeni u njima
skrio svoju umornu vojsku

tako je
uvijek sam mislio
nastajala Poljska
i kada se god
magla s kasne jeseni
spusti u Kazimierz
ja opet vidim tolike utvare
kako pokušavaju
kao prljave rite
spaliti svoje vlastite sjene
izgovarajući imena
o ti, yingele
svih mojih znanih
i tvojih neznanih mrtvih.

Tko je i jednom hodao
za bilo čijim stopama u snijegu
stići će zato, makar u snu
na kraju puta
jednom u Kazimierz

tu reći dome
zašto me ostavi
o ti, yingle

ŠALAMUNOV HRAM

Još jednom htio bih podići šator
u blizini tvojega srca.
Seljak u polju
baca mlado sjeme žita
u netom izoranu brazdu.
Svako zrno, trenutak prije
nego dodirne zemlju
pretvori se u noćnog leptira
ostavljenog na milost
i nemilost danjoj svjetlosti.

Vidio sam tu čaroliju
jednom u tvojim očima
na koricama poklonjene knjige.

Pas mokraćom označava
granice svojeg svijeta.

Pitagora to učini pepelom.

Sve sam svoje udice
oprao u posvećenoj vodi.
Prije nego se spustih do čamca
iz riječnoga mulja
rukama iskopah
dugo skriveno veslo.

Nevidljiva menora
gorjela je u svjetlosti kolovoza
na ulazu u hram.

Jedna po jedna
gasile su se
daleke zvijezde melankolije.
Stara su plemena
koja su ih prva vidjela
kako se u mliječnoj maglici
rađaju na nebu.

Nikada više nisu podigla glavu.

Svi koji su diplomirali
na tvojim stihovima
mogu sada komotno u raj.
Bez straha urezati svoje ime
u koru mlade breze.

Baciti u vis
šaku prašine
i čekati
da im na pamet padne
ono što nije
u širom otvorene oči.

AMBROZIJA

Što će, doista,
slobodnim ljudima poezija?

Ispod drveta
na kojem je visio Branko Miljković
nije nikada procvjetala mandragora.

Hrušt s tvojih trepavica
odavno je odletio u Pomeraniju.

Mrtvo tijelo Nico raspadalo se
u ljetnome uzduhu jer nitko nije htio
preuzeti kovčeg koji je danima
ukleto lutao Europom
kao pelud ambrozije na krilu anđela.

Dok je pjevala
nešto od berlinske prašine
još joj se dugo nakon nevremena
smirivalo u očima.

Nikada nismo, poput nje
postali bezdomni
sredovječni junkiji jer
za to je trebalo malo više vremena
od onoga kojega je nama
poklonila poezija.

MAGIC & LOSS

Ulične svjetiljke nisu govorile laži.
Nikada neću stići u Jeruzalem.
Sve je manje pucnjave
na audiciji za nove milijunaše.
Nikada nisam posve razumio
tvoje melodrame R. W. Fassbinder
jer u njima je ljudima iz očiju
iz jedne posve nevjerojatne točke
sjela meni neka posve neobjašnjiva svjetlost
kao da doista nisu znali
da ne postoje tajna vrata na zidu plača.

Umire se među svakodnevnim stvarima.

Sve tvoje glumice bile su anđeli.
Po ulicama iz tvojih filmova
netko je prosuo šećerni prah.
Samo oni koji su iznenada pali
licem prema zemlji
lizali su ga s pločnika
s tim neizrecivim pogledom u budućnost
koja se već dogodila.

Nikada neću stići u Jeruzalem.

Ulične svjetiljke. Pučke kuhinje.
Nepregledna krumpirišta na sjeveru.
Sirotinja na seljačkim kolima
na zakrčenim prilazima nepoznatih gradova.
Bižuterija beskraja u tvojim očima.
Smrznuta trava na početku proljeća
sliči na dječačku bradu
na tvojem licu
R. W. Fassbinder.

Iz tvojega šešira
bog pokazuje prastari trik
s gradskim golubovima.
Nema nikoga
na Alexanderplatzu
da mu se iznova začudi.

LASTAVICE U BARANJI

Prošle su
sada već i četrdeset
i četiri godine.
Iz davnih dana
ostala su mi samo
dva srebrna metka
skrivena u staru slovaricu
jedan po jedan
za svaku sljepoočnicu.
Provjerim jesu li na svome mjestu
svaki puta kad iziđe i zađe sunce.
Jednom, odletjet ću s njima u prazno
kao hitac koji su pijanome idiotu
dali ispucati na seoskoj svadbi.

Nikada nisam znao kamo bih.

Na koju stranu polja
poći jutrom sa srpom
na koju uvečer s divljim makom
koga ti tek rođenoj
ostavih na jastuku.

Ono što svake večeri
gasne nad ravnicom
nije bila tebi i meni
poklonjena zvijezda.

Gledam vode, te snovite vode.

Od ovog blata
bog stvori lopoč
kandilo i lastavicu.
Od ovog blata lastavica
učini gnijezdo na starome trijemu
pod tvojim usnama
i odletje na kraju ljeta kući

na početak svijeta

da mu bude prva udovica.