Kritika društva i poetski diskurs

Knjiga Doba nevremena je pisana na književnoj štokavštini i svakako je, na novi način, formativna zbirka Ernesta Fišera, inače poznatog starijeg pjesnika dijalektalnog (kajkavskog) izričaja. Fišer je dakako pisao i prije na književnom standardu, ali nova knjiga štokavskih stihova inaugurira novi tematski kritičko-angažirani koloplet (duhovno i faktično propadanje, konstantno urušavanje i opće stagniranje...).

Autor dakle izbjegava inače ugrađenu milozvučnost dijalektalne poezije – jezik sada služi kao sredstvo prijenosa informacije – a »sadržaj« nove Fišerove poezije izravna je i uspješna kritika novoga liberalno-kapitalističkog ustroja, i njegova pogubnog djelovanja na klasičan dojučerašnji svijet. Ukratko, opasno se gubi humanum aktualnog svijeta, a Fišer je u vlastitoj novoj ulozi žestoki kritičar takve nehumane egzistencijalne sredine:

Između Bruxellesa i Zagreba dva sata je vožnje avionom,
ili letom nešto bržih lastavica; ipak, udaljenosti u glavama
eurobirokrata su nedohvatne: kao da lišće jesenje u Europi
brže izgara na suncu, a iz posuda žuči plodna istječe voda
                                                                  (Tranzicijska pjesma)

1. Ne mora, naime, čovjek biti posebno nacionalno i politički osjetljiv pa da, poput pjesnika, ima vlastito mišljenje o novoj Europi i njenom nastojanju opće uranilovke. »Postoji ta tiha odlučnost trajanja i našeg opstanka u slobodi«, neosporno se tvrdi o stoljetnom naporu jednog starog naroda te se turobno i kataklizmično zaključuje »opasnija od svakog zla samo je zabluda/ ‒ da se nakaznosti prošlosti više ne mogu ponoviti«... (iz pjesme Izmiče nam život).

Pjesnik malodušno podvlači povijesne nacionalne poteze koji se uglavnom sada evidentiraju kao kobne zablude: »...sada i ono malo preostalog dostojanstva/ trošimo na sitnice, bižuteriju povijesti, suhe uzdahe u tami«. I usprkos svemu, još »nosimo stigmu Zvonimirova prokletstva, i to/ nakon toliko mrtvih junaka, i barjaka, trpeći tuđe zakone »... Ta turobna retorika ima potporu u kobnim bivšim događajima, a ne duguje eventualno modi aktualnih političkih trenutaka, i pukoj borbi za glasove.

Fišer se u novoj štokavskoj zbirci često postavlja kao precizan kriričar, pa su autorovi zaključci vrijedni sumorne aktualne kolumnistike, i jednako tako tragičnih stihovnih izričaja, s okusom životnih sažimanja već starijih autorovih godina, koje više ne trpe bilo kakvo kalkuliranje. Europa ima naprosto mnogo vlastitih neriješenih problema, pa ne može se očekivati posebna senzibiliranost za jedan stari i kulturni narod u kolopletu raznoraznih nevolja i kriza, na koje nisu imune ni mnoge druge europske državne jedinice:

Na putu prema nepoznatom, ali još našem svijetu,
pratit će nas starica mjesečina, i moderni pljačkaši,
koji osim novca otimaju i duše: govorili su o tome
znanstvenici i proroci; nismo im vjerovali, a život
istjecao nam je u zebnji, bez samilosti, kap po kap
                                                         (Izmiče nam život)

2. Pjesnik stihovima, dakako, kritizira novoeuropski društveni poredak i njegove nehumane figure, koje nažalost nemaju smisla za staru kulturnu ulogu jednog naroda i njegovo stoljetno pozicioniranje, a u svrhu novog ekonomskog katehizma: prvotne Štednje i kasnijeg Profita. Autor se itekako sjeća zavičajnog pejzaža, milozvučnih domaćih riječi i pejzažne ugode:

Kad alkemija zahvati barokni pejzaž, na sjeverozapadu
zriju kruške, nalik na vilenjake i male bucmaste anđele;
seoske legende tad govore o božanskom poretku stvari,
besmrtnim bićima, čudnom iskrenju munja usred dana,
ili naprosto o jeseni, s oblacima povješenim po grožđu
                                             (Na sjeverozapadu ništa novo)

U novouređenoj Europi nažalost nema mjesta za slatku atmosferu domaćeg pejzaža, i sve ono što su dojučer činile drage figure sela i pitkih običaja. Ali, usprkos nesumnjivoj želji za afirmacijom Zavičajnoga u bilo kojoj situaciji, gotovo u svakoj novoj pjesmi novi je oblik negativiteta:

Čini se kako gospodari strepnji ponovno jašu, probuđeni
tihi zatornici svega zavičajnog, onog prisnog u čovjeku
...
Čini se da ništa više nije isto: teške kazne izriču se olako
i s lažnim dokazima, gospodarima strepnji oni ne trebaju
                                                            (Gospodari strepnji)

Ako bi se analizirala gotovo svaka motivsko-tematska jezgra pojedinog pjesničkog sastavka, načelno bismo u rezultatu dobili brojnije stihove koji bilježe figure negativiteta, a malobrojniji bi svakako bili sastavci koji, usprkos svemu, pronalaze humane i pozitivne likove i situacije aktualnog svijeta... U svojoj suptilno-poetskoj kritici trenutnoga liberalnog kapitalizma, i njegovoga prisličavanja na hrvatski supstrat, autor se precizno služi naizgled kolumnističkim negativnim motivima, ali stihovnom izvedbom pjesnik se nesumnjivo služi vrijednošću poetskog izraza:

Ponekad riječi svakodnevne krenu u lutalački pohod
prema slomu povijesti, nezaštićene vlastitim jezikom
...
Riječi materinske,
nastanjene u pejzažima djetinjstva, jedine nam i ostaju
privržene duši, i neponovljive: trajni plodovi opstanka
                                                             (Nomadizam riječi)

U sastavku Tlapnje o novoj pravednosti sve je već poznato i viđeno, kaže pjesnik, »ali se ponovno podmeće...« dok su »pravo i pravda danajski darovi iz povijesti«; kritizira se naša aktualna stvarnost putem novih formula tzv. općeg napretka. Izrijekom se kaže: »Opasni su manipulanti/ ljudskim dušama, pod krinkom nove pravednosti«. Autor, razočaran u trenutne figure hrvatske politike u odnosu na europski barometar, naprosto više ne vjeruje u krajnje pozitivan ishod jedne voljene zemlje sa svojim brojnim i poštovanom ljudstvom/narodom te stoljetnom kulturom.

Dužničko ropstvo je najnovija zlokobna sintagma koja precizno oslikava brojno stanovništvo koje je je osobnom nepažnjom a još više podmuklošću novoga liberalnog kapitalizma, i u nas u svijetu, upalo u financijsku zamku iz koje uglavnom nema povratka. Da će i još nerođena djeca jednom biti dužnici nekoj anonimnoj korporaciji, točnije – državi, sumorna je a realna činjenica novoga ekonomskog poretka u našoj državi, a pod patronatom bešćutne Europe i svjetskoga kapitala:

Tako ekonomski žreci posluju strasno, i lukavo,
poput plaćenih ubojica novog svjetskog poretka
dok darovima danajskim nude dužnička ropstva;
. . .
A pljačka sirotinje začinje se skromno, i u tišini
. . .
Hoće li opet doći jeseni, prepune sokova, i mira
                                             (U dužničkom ropstvu)

Ernest Fišer u novoj štokavskoj zbirci stihova nesumnjivo moralizira, ali i precizno pjesničkim alatom kritizira, poput osviještenog i zabrinutrog kolumnista za vlastitu domovinu u novim nesentimentalnim uvjetima europske uranilovke, kao i u domaćoj političkoj sredini nedoraslih i egoističnih stranaka. Fišer precizno izabire motive domaće trenutne katastrofe, ali ih kao pjesnik obrađuje poetski, kvalitetno i suvereno, pa je Doba nevremena nadasve ažurna i angažirana knjiga turobne motivike i snažnog poetskog izraza.