Kritičko izdanje Vitezovićeve Kronike

Širinu i važnost stvaralačkog djelovanja mnogih istaknutih pojedinaca iz hrvatsk e kulturne povijesti još uvijek, nažalost, ne poznajemo u cijelosti. Uzrok tomu, međutim, ne krije se samo u manjku predanih, sveobuhvatnih istraživanja koja obvezuju na predstavljanje rezultata u sklopu opsežnih monografija, već ponajprije u činjenici da su kritička izdanja brojnih davno ili čak nikad tiskom objavljenih djela do danas izostala, što i jest jedna od najkrupnijih prepreka potencijalnom buđenju (sustavnije) istraživačke znatiželje. Nerijetko je pritom riječ upravo o tekstovima koji su svojedobno izazivali neobično veliko zanimanje čitatelja, a uz to i svježinom iznesenih ideja i načinom njihove razrade trajno obogatili hrvatsku kulturu, posredno utječući čak i na oblikovanje našega suvremenog nacionalnog identiteta.

U zamišljen korpus takvih djela bez imalo je dvojbe moguće uvrstiti gotovo cjelokupno stvaralaštvo znamenitoga baroknog polihistora, pjesnika, jezikoslovca, povjesničara, političkog pisca, heraldika, bakroresca i tiskara Pavla Rittera Vitezovića (Senj, 1652. – Beč, 1713.), unutar kojega se po mnogočemu izdvaja knjiga Kronika aliti spomen vsega svieta vikov. Poslije više od tristo godina od njezina prvog izdanja (1696.), Kronika napokon ponovno stiže pred hrvatske čitatelje, i to ponajviše zahvaljujući filološkome maru i entuzijazmu njezina priređivača, dr. sc. Alojza Jembriha, te hrabrosti s kojom se zagrebačka ArTresor naklada prihvatila realizacije toga izdavačkog projekta. Kao peta knjiga u sada već čuvenoj biblioteci Oživljena baština pridružuje se ona nešto ranije objelodanjenome (trosveščanom) kritičkom izdanju još jednoga važnog Vitezovićeva djela – rukopisnoga latinsko-hrvatskog rječnika Lexicon Latino-Illyricum – i tako ArTresor nakladu ostavlja (za sada) usamljenom u pokušaju da od zaborava sačuva makar djelić bogate pisane ostavštine možda i najsvestranijega kulturnog djelatnika u našoj povijesti.

Kronika aliti spomen vsega svieta vikov prvo je i jedino Vitezovićevo povijesno djelo na hrvatskom jeziku, ali i jedina naša povijesna knjiga na hrvatskom u 17. stoljeću uopće. Odbacivši ideju da latinštinom osjetno suzi krug mogućih čitatelja, Vitezović se pri pisanju Kronike u potpunosti vodi željom »da se vekšina s njom služi« (str. 21), što ujedno znači kako svjesno računa s tim da će najvećeg odjeka ovaj kronološki pregled svjetske i hrvatske povijesti imati među predugo zanemarivanom slabije obrazovanom publikom. U njegovu sastavljanju uvelike se on oslanja na popularnu Kroniku Antuna Vramca iz 1578., jedinu dotad objavljenu povijesnu knjigu na hrvatskom jeziku, iz koje prepisuje (prenosi) gotovo sve činjenice za razdoblje od postanka svijeta do 1578., dočim podatke za razdoblje od 1578. do 1690. crpi većinom iz različitih inozemnih kronikâ i, dakako, vlastitoga »spomena«. Iako dovršena 1690. godine, Kronika će svjetlo dana ugledati tek šest godina kasnije, i to u zagrebačkoj Zemaljskoj tiskari, kojom je – odlukom Hrvatskoga sabora – od 1695. do katastrofalnoga požara 1706. upravljao sam Vitezović, a potom će se, u 18. stoljeću, zaredati još tri postumna izdanja (1744., 1759. i 1762.).

U novije vrijeme Kroniku su u svoje izbore iz Vitezovićeva stvaralaštva uvrštavali redom svi dosadašnji priređivači (J. Vončina, J. Bratulić, M. Samardžija), no pritom se, zbog prostorne ograničenosti takvih izdanja, nužno ona donosila krnja, odnosno u ulomcima. Ovo kritičko izdanje stoga je ujedno i njezino prvo suvremeno integralno izdanje, a da je Vitezovićev tekst bio i više nego u pravim rukama potvrđuje i činjenica kako je Alojz Jembrih do sada priredio čak pedeset pretisaka značajnih djela iz naše starije (dopreporodne) književnosti.

Zavidno priređivačko iskustvo i minuciozno poznavanje povijesti hrvatske pisane riječi i kulture pokazali su se najpouzdanijim Jembrihovim vodičima u njegovu radu na prvotisku Vitezovićeve Kronike, u što je moguće uvjeriti se već i letimičnim prelistavanjem knjige. Osim iznimno uspješno izrađenog pretiska i latiničnog prijepisa cjelokupnog teksta Kronike, izdanje sadrži još i glosarij, kronološki popis papa od Petra do Klementa XI. (u vrijeme čijeg je pontifikata Vitezović umro), bibliografiju s odabranom sekundarnom literaturom o Vitezovićevu životu i radu te nadasve instruktivan pogovor protegnut na više od stotinu i dvadeset stranica. Upravo bi Jembrihov pogovor, ponajprije zahvaljujući njegovoj informativnosti, inovativnosti i iscrpnosti, svakako trebalo izdvojiti kao dobrodošao poticaj nasušno potrebnoj revalorizaciji Ritterova opusa, ali i kao primjer suvremenoga kontekstualnog pristupa koji se zasniva na još čvršćem povezivanju svakog segmenta autorova djelovanja s konkretnim (kulturno)povijesnim trenutkom.

Koliko se često, naime, o Vitezovićevu krivudavom životnom putu i kreativnim naporima pisalo ne uzimajući (dovoljno) u obzir društveno-političke, kulturne i ine posebnosti njegova vremena ‒ Jembrih pokazuje naročito u prvome, biografskom dijelu predgovora, u kojem na više mjesta čitatelju skreće pozornost na duboko ukorijenjene zablude proizišle iz nekritičkog prepisivanja neprovjerenih, pogrešnih činjenica. Dosljedno akribičan, Jembrih spoznajama do kojih je došao pomnim istraživanjem arhivske građe i sekundarnih izvora lako pobija čitav niz takvih predrasuda i otkriva posve nove pojedinosti iz Vitezovićeva života (ispravlja tako, primjerice, netočan podatak o tome kako je prekinuo gimnazijsko školovanje te dokazuje da je s tiskarskom djelatnošću u Zagrebu započeo već 1690.), a s posebnim zanimanjem fokusira se i na one događaje koji su najsnažnije usmjerili njegovu privatnu i profesionalnu sudbinu (sudjelovanje u radu komisije za određivanje granica prema Turskoj i Veneciji, upravljanje Zemaljskom tiskarom, sukob s turopoljskim plemstvom i zagrebačkim Kaptolom zbog dodijeljenog mu posjeda u Šćitarjevu itd.). Shvativši njegovo djelovanje kao izravan odgovor na zamršenu društveno-političku situaciju u Hrvatskoj na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, Alojz Jembrih znatno si je olakšao put prema uvidima kojima donosi prijeko potrebno osvježenje u Vitezovićev životopis, tim više što se za nj još i danas kao najpouzdaniji izvor podataka nameće znamenita monografija Život i djela Pavla Rittera Vitezovića (1652.-1713.) Vjekoslava Klaića iz davne 1914. godine.

Inovativnih zapažanja ne nedostaje ni u drugom dijelu pogovora, posvećenom analizi tekstualnih posebnosti same Kronike te utvrđivanju njezine važnosti u okvirima Vitezovićeva opusa i ranonovovjekovne hrvatske kulture u cjelini. Najveću pozornost Jembrih pridaje usporedbi Vitezovićeve s Kronikom Antuna Vramca, pokušavajući na izdvojenim primjerima pokazati kako su u mlađem djelu doslovno prepisane dionice zapravo rijetkost budući da je Ritter, u skladu s nov(ij)im poimanjem povijesti, Vramčeve podatke obilno dopunjavao i ispravljao, a mnoge i sasvim izostavio. Upozorivši na nužnost daljnjega, znatno produbljenijeg istraživanja odnosa između dvaju djela, Jembrih se u nastavku osvrće i na formalna obilježja Kronike, i to ponajprije njezin »mješoviti« jezik (dominantna kajkavština prožeta tragovima čakavskog i štokavskog narječja) i neujednačenu grafiju (u prvotisku), a ne propušta zaviriti ni u tri kasnija, osamnaestostoljetna izdanja, koja svjedoče o njezinoj neugasloj popularnosti i pola stoljeća nakon autorove smrti. Jembrih, dakako, nije zaobišao ni tri posebno zanimljiva »popratna« teksta u Vitezovićevoj knjizi – latinsku posvetu pokrovitelju izdanja, zagrebačkom kanoniku Ivanu Zniki, te predgovor »k onem, koteri budu čtali ove knjige« i »pridavak« (dodatak) na hrvatskom jeziku.

Premda različiti sadržajno i u namjeni, spomenuti tekstovi zajedno funkcioniraju kao svojevrstan ključ za razumijevanje Kronike, i to prije svega zahvaljujući činjenici što pojašnjavaju razloge nastanka knjige, otkrivaju njezin predložak, pobliže je (žanrovski) određuju, jasno definiraju ciljanu publiku, ali i čuvaju zametak nekih ideja što ih Vitezović iznosi već u središnjem tekstu, no koje će u punom opsegu razraditi kasnije, u idućim svojim radovima. Daleko najveću koncentraciju takvih zamisli moguće je uočiti u dvama hrvatskim prilozima – predgovoru i »pridavku« – koji svjedoče o snažnom Vitezovićevu zaokretu prema pitanjima jezičnog i povijesno-političkog ujedinjenja hrvatskih pokrajina. I dok se u predgovoru Ritter tako zalaže za jedinstveni hrvatski jezik sastavljen od riječi iz svih triju narječja te predstavlja prijedlog novoga hrvatskog pravopisa (shodno kojem bi se svaki fonem bilježio isključivo jednim grafemom), u »pridavku« ustvrđuje kako diljem prostora kojega su stari Rimljani nazivali Ilirikom danas žive slavenski narodi i govore istim (slavenskim) jezikom, čime udara temelje svoga budućeg pankroatističkog programa. O tome kako se »čitava (cjelovita) Hrvatska« (tota Croatia), povijesno i geografski izjednačena s nekadašnjim Ilirikom, proteže od Baltičkoga i Crnog mora do Jadrana Vitezović će za četiri godine (1700.) pisati u glasovitom latinskom spisu Croatia rediviva (Oživljena Hrvatska), čiji su zaključci odigrali bitnu ulogu i u oblikovanju nacionalno-integracijske ideologije hrvatskoga narodnog preporoda.

Iznijevši svoje jezikoslovne poglede, Pavao Ritter Vitezović u predgovoru Kronici čitatelje još podsjeća i na čuveni proglas kojim je nekoliko mjeseci ranije (23. veljače 1696.) pokušao privoljeti »gospodu, poglavite ljude, varoške i krajične častnike« (str. 23) da mu pošalju svu dostupnu povijesnu građu kako bi mogao pristupiti pisanju planiranih djela o hrvatskoj prošlosti. Ožalošćen činjenicom što su se na proglas redom oglušili svi kojima je bio upućen, Vitezović koristi priliku i ponavlja poziv za prikupljanje građe, no niti ovajput, nažalost, neće njime polučiti gotovo nikakav uspjeh. Iako je možda tek »jedan kamenčić u proučavanju Vitezovićeva opusa« (str. 501), i kritičko izdanje knjige Kronika aliti spomen vsega svieta vikov po svojem se značaju može mjeriti s dvama spomenutim pozivima.

Za razliku od neuslišanih Vitezovićevih molbi, koje su u konačnici trebale rezultirati prikazom cjelokupne hrvatske povijesti kao zalogom neotuđive budućnosti, izdavački pothvat Alojza Jembriha i ArTresor naklade svojevrstan je poziv na samoga Vitezovića, odnosno pokušaj da se ponajprije među historičarima i povjesničarima hrvatske književnosti, jezika i kulture napokon probudi osjetnije zanimanje za Kroniku, ali i za raznovrsno Ritterovo stvaralaštvo u cijelosti. Od Vitezovićevih vapaja ovaj bi se poziv, dakako, morao razlikovati upravo (stručnim) odjekom, za čiji izostanak više ne postoje nikakve opravdane isprike, tim više što je riječ o autoru koji je svojim neumornim i nepokolebljivim djelovanjem trajno zadužio hrvatsku kulturu, a još uvijek pripada krugu onih naših zaslužnih pojedinaca izdavanje čijih se sabranih djela i ne nazire. Ovo gotovo besprijekorno priređeno kritičko izdanje Kronike neka bude snažan poticaj da se to što prije promijeni.