Karnarutićevo Vazetje Sigeta grada

U vjekovnoj borbi protiv turskih navala Sigetska bitka i junačka pogibija Nikole Šubića Zrinskoga ostavile su iznimno duboke tragove koliko u samoj političkoj geografiji i političkim odnosima u onodobnoj Europi te u nesmiljenoj borbi između moćnoga i nadirućega Osmanskoga Carstva i zapadno-srednjoeuropskih kršćanskih zemalja, uključujući i hrvatske zemlje, toliko posebice u hrvatskoj, ali i u mađarskoj, slovačkoj i njemačkoj književnosti. Herojska borba i junačka smrt hrvatskoga bana Nikole Zrinskoga te smrt Sulejmana II. Veličanstvenoga, s kojim je uspon Turskoga Carstva postigao svoj vrhunac, pod Sigetom 1566., dakle prije četiristo pedeset godina, označile su, u sklopu turskih osvajanja, vrlo značajnu prekretnicu. Svijetom su proslavile ime toga hrvatskoga vojskovođe i bana, ali i ime hrvatsko, jer je svojom hrabrošću, svojim žrtvovanjem i žrtvama svojih suboraca, unatoč tomu što su Turci osvojili Siget, ipak uspio zaustaviti daljnja turska nadiranja. Do Sigetske bitke Turci su vrlo naglo, nakon bitke na Mohačkom polju 1526., prodrli duboko na zapad. Osvojili su Jajačku banovinu i Liku s Krbavom te se granica s Hrvatskom premjestila s rijeke Vrbasa na Unu, a u sljedećoj četvrtini stoljeća turska se vlast rasprostrla gotovo čitavom Slavonijom. Godine 1537. zauzeli su i posljednje hrvatsko uporište južno od Velebita – tvrđavu Klis.

Život se u hrvatskim zemljama uglavnom svodio na stalnu obranu drevnih etničkih područja, ionako razbijenih neprestanim turskim nasrtajima. Životna je svakodnevica bila obilježena i isključivo podređena potrebama obrane. Opsada Sigeta koja je trajala punih mjesec dana, i u kojoj je stradalo, po nekim računicama, tridesetak tisuća ljudi, istina, postigla je svoj cilj, no, kako je to 1916. primijetio Ferdo Šišić, opsadom i padom Sigeta počela je »polako, a zatim sve brže padati njihova sve dotle golema snaga: oni su došli do zenita svoje ratne slave i moći!« (1) Nepunih trideset godina poslije, u bitci pod zidinama Siska 1593., porazom turske vojske blijedi njihova premoć i započinje razdoblje njihove defanzive.

Sigetska bitka, osobna požrtvovnost i hrabrost bana Nikole Zrinskoga vrlo brzo postaju omiljena tema hrvatske književnosti. U rasponu od stotinu godina, dakle od 1584. do 1684., u hrvatskoj su književnosti objavljena tri velika pjesnička djela, tri glavna hrvatska spjeva o Sigetskoj bitci. U Veneciji je 1584. objavljeno Vazetje Sigeta grada Brne Karnarutića, 1660. Opsada sigecka Petra Zrinskoga (riječ je o knjizi Adrijanskoga mora sirena), i 1684. i 1685. u Linzu, pa u Beču Odiljenje sigetsko Senjanina Pavla Rittera Vitezovića. Dodamo li tomu i mađarski spjev Nikole Zrinskoga, brata Petrova, u stotinu godina, uz neke spjevove i pjesme, bugarštice, usmene narodne književnosti te manji spjev Vladislava Menčetića Trublja slovinska iz 1665., sigetska je epopeja, u kojoj se veliča hrvatski otpor, opjevavaju narodne patnje i oplakuje rasuta bašćina, bitno odredila hrvatsku literaturu druge polovine 16. i cijeloga 17. stoljeća, u razdobljima manirizma, baroka i kasnoga baroka, klasicizma i rudimentarnih elemenata prosvjetiteljstva.

Rodoljublje, otpor protiv turskih osvajača, bili su česta tema hrvatske književnosti i znatno prije Sigetske bitke. Znali su ih vrsno umjetnički artikulirati hrvatski renesansni pjesnici, ali i hrvatski latinisti humanisti, poput Jurja Šišgorića i Jana Panonija, dakako i otac hrvatske književnosti, Marko Marulić. Njegova Judita proizašla je iz aktualiteta njegova vremena, iz povijesnih okolnosti, koje su bile u punom znaku turskih osvajanja i prodora prema zapadnim zemljama kršćanske Europe. Marulićeva obrada biblijske priče o hrabroj udovici nastala je kao izraz pjesnikove zabrinutosti za egzistencijalnu ugrozu hrvatskoga naroda. Turci su osvojili splitsko polje, po Šišgorićevoj Elegiji, opustošili i šibensko polje, sa splitskih su se zidina mogla vidjeti njihova nasilja i pustošenja. Pred tom neposrednom opasnošću za hrvatski narod i zemlje Hrvata, ali i pred opasnošću za cjelokupni kršćanski Zapad, Marulić je ispjevao dvije domoljubno zabrinute pjesme Molitvu suprotivaTurkom i Tužen’je grada Hjerozolima s kojima, uz potresno svjedočenje o teškim hrvatskim prilikama iz pera popa Martinca, kad Turci, 1493., »nalegoše na jazik hrvatski«, započinje višestoljetna hrvatska lamentatio reliquiae reliquiarum zbog njihova zlosilja. Tako Hanibal Lucić u svojoj Robinji opisuje tešku sudbinu pojedinca i cijele narodne zajednice; Petar Zoranić u svojim Planinama zbog turske prisutnosti vidi prorijeđena, opustošena i razbijena stada hrvatskih pastira, oslikava tužno stanje svoga užega zavičaja, svoje rasute bašćine, ali i širega nacionalnoga područja.

Nije dakle nimalo čudno što je Brne Karnarutić, neposredno nakon Sigetske bitke, odlučio posegnuti za aktualnim i istinitim događajem takve snage i takva značenja kao što je tema njegova spjeva. Imao je dovoljno uvida i u povijesne prilike i u književnost koju je zatekao i nije mogao ne vidjeti širu povijesnu sliku hrvatskih zemalja te kao Zadranin prigrliti priču o velebnom junaštvu svojih sunarodnjaka na dalekom sjeveru. A zatekao je djela nešto starijih pjesnika Jerolima Vidulića i Petra Zoranića, živio je i djelovao u vrijeme mlađih pjesnika, Šime Budinića i Jurja Barakovića, te starijega, Hvaranina, Mikše Pelegrinovića, koji ga očito povezuje s Petrom Hektorovićem i Hortenzijem Bartučevićem. Karnarutić se dakle nije utekao kakvoj biblijskoj zgodi i njezinoj obradi da bi komentirao svoje vrijeme i zbivanja svojega doba, nego je crpio iz tadašnjih prepričavanja toga povijesnoga događaja, posluživši se jednim prijepisom Črnkova opisa opsjedanja i pada Sigeta.

Ferenc Črnko je, naime, bio tajnik i komornik Nikole Zrinskoga koji je preživio sigetski boj i koga je iz turskoga zarobljeništva otkupio Juraj Zrinski, sin Nikolin. Po svoj prilici, na njegov se poticaj Črnko prihvatio pisanja sigetske kronike, bilježeći sva zbivanja u Sigetu i oko Sigeta, upućen u sve što se tamo događalo i u određene stvari koje drugima sigurno nisu bile poznate. Njegov su spis, dnevnu kroniku o opsadi i padu Sigeta, čitali u ono doba kao senzacionalno neposredno svjedočenje i prvorazrednu zanimljivost. Zato je Črnkov spis već 1568. preveden na latinski i tiskan u Beču, istodobno u dva izdanja i na njemačkom jeziku, a do 1570. i u dva izdanja u talijanskom prijevodu. Interes je očito za recentni ratni događaj bio iznimno velik. Hrvatski glagoljski izvornik, pisan ikavskom čakavštinom, pronađen je tek početkom 20. stoljeća, objavljen je prvi put 1912., da bi ga, četiri godine poslije, uz kraću raspravu i komentar objavio Stjepan Ivšić.

Črnkovi podatci su od iznimne važnosti za povijest, koliko hrvatsku, toliko europsku, ali oni, pisani gotovo dnevničkim zabilješkama kao kronika zbivanja od 15. lipnja do konačnoga pada grada 7. rujna 1566., nose u sebi književne vrijednosti te se o spisu zaista može govoriti i kao o književnom djelu. Črnko je očito bio učen čovjek, bio je »dijak«, i nije se zadržavao isključivo na pukim činjenicama, nego ih je nastojao upotpuniti takvim pojedinostima za koje je znao da će zaokupiti čitateljsku pozornost i zorno predočiti dramatičnu situaciju koja je iz dana u dan, u Sigetu, postajala sve težom. Črnkova književna kronika o jednom od najvažnijih događaja u tadašnjoj Europi, odnosno jedan od njezinih prijepisa poslužio je Brni Karnarutiću za njegov spjev Vazetje Sigeta grada, prijepis koji nije posve istovjetan sačuvanu glagoljskom izvorniku, ali kojega se pjesnik toliko držao da ga je kadšto doslovce preuzimao u svoje dvostruko rimovane dvanaesterce, naslanjajući se na neizbježiv uzor koji je imao u Marku Maruliću: u stihu, jeziku i stilu.

Brne Karnarutić rođen je 1515., bio je kapetan hrvatske konjice u mletačkoj vojsci, da bi svoju karijeru nastavio kao pravnik, zatim kao odvjetnik. Bio je dakle vojnik, pravnik i pjesnik kojemu su dvije knjige posthumno objavljene. Riječ je o dvama spjevovima, spjevu o Izvrsitoj ljubavi i napokon nemiloj i nesrićnoj smrti Pirama i Tižbe, slobodnoj obradbi jedne od Ovidijevih Metamorfoza, objavljenoj 1586., te o Vazetju Sigeta grada iz 1584. No iz posljednjega dvanaesteračkoga dvostiha, iz ljubavne zgode Pirama i Tižbe, vidljivo je da je prvi spjev nastao znatno ranije, zapravo u doba kad je Karnarutić vojnički poziv zamijenio građanskom službom pravnika, napunivši trideset godina: »To složi Bernardin Karnarutić, vojnik/ nigda, Dunata sin, sad prava govornik«.

Kako spjev sadrži na kraju knjižice i pjesmu pohvalnicu hvarskog pjesnika Hortenzija Bartučevića, kojom hvali zadarskoga pjesnika, a spominje u posljednjem distihu njegovo Vazetje Sigeta grada, jasno je da je Bartučević znao za ovo djelo i može se slobodno pretpostaviti da je bilo tiskano i prije spomenute 1584. godine. Toj pretpostavci ide u prilog i posvetna pjesma anonimnoga autora u knjizi Šime Budinića Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi koja je tiskana 1582. godine, u kojoj se spominje među drugim poznatim pjesnicima i Karnarutićevo ime: »Svega vremena prik, Zadre, svitla svića/ gorit će tvojih dikcić Karnarutića«. Kao što je Črnkova kronika prevođena i objavljivana u više izdanja, moglo je to biti i KarnarutićevoVaztje koje se, s obzirom na aktualnost spjeva, sigurno uvelike čitalo u svim dijelovima Hrvatske i, reklo bi se, bilo je pravi bestseler onoga vremena. Zanimljivosti Karnaurtićevih dvaju spjevova pridonose i njegove dvije posvete: Pirama i Tižbu posvećuje ostrogonskom nadbiskupu, inače Šibenčaninu, Antunu Vrančiću, a Vazetje Jurju Zrinskomu, sinu sigetskoga junaka.

Zanimljivo je da Karnarutić iz Dalmacije koja je pod mletačkom vlašću svoja djela posvećuje uglednim osobnostima, hrvatskomu plemiću i crkvenomu veledostojniku iz sjeverne Hrvatske i da su u oba slučaja spomenutih posveta posrijedi očiti domoljubni razlozi. Riječi iz posvete Antunu Vrančiću pokazuju jasnu pjesnikovu svijest o jedinstvenu hrvatskom jeziku, jeziku koji spaja sjeverne i južne hrvatske zemlje, makar bile pod tuđom okupacijom, »da svitlost tvoja prisvitla svakojako želi, ljubi i uzdviže moj jezik kako svoj«, i riječi iz posvete Jurju Zrinskomu: »naslidujući stope starih pisnikov koji petjem svojim vazda navistevali jesu svitu hrabrosti poglavitih ljudi, odlučih ja ispuniti dug moj, ovim ako i prez rednim slogom svitu navistiti koliko god i izvrsite hrabrosti istoga gospodina oca milosti tvoje, a navlastito koju on učini v pogibil grada Sigeta«. Ove riječi izražavaju pjesnikovo puno razumijevanje onodobnih političkih prilika, prepoznavši u žrtvi i pogibiji Zrinskoga njihove mitotvorne sastavnice.

Karnarutić je jamačno imao snažno razvijen nacionalni osjećaj, a kao vojnik bio je sigurno upućen u spletkarsku mletačku politiku koja je uvijek išla na štetu hrvatskih interesa, osobito glede svoje neodlučnosti prema Turcima, i imao je, bez obzira na razjedinjene udove hrvatskih zemalja, jaku svijest o cjelovitosti hrvatskoga državnoga prostora i o hrvatskoj državnopravnoj tradiciji. Stoga je u sigetskom junaku prepoznao integrativno političko i kulturno vezivno tkivo hrvatstva i navještaje hrvatske slobode. Nikola Zrinski, kao junak koji se je za slobodu svojevoljno žrtvovao, poprima nacionalne mitske razmjere, a njegov sin Juraj postaje simbol nacionalnoga zajedništva novih naraštaja: to je temeljna ideja koju nije zastupao samo Karnarutić, jer se, u sličnu idejnom obzorju, odazivlju i drugi pjesnici iz drugih hrvatskih krajeva. Karnarutić je samo prvi među njima. Odazivlju se, primjerice, Zlatarić iz Dubrovnika i Pergošić iz Varaždina, koji su u Jurju Zrinskom gledali mogućnost u kojoj se zajedništvom u jeziku postiže i zajedništvo prostora, a to ima značiti da su na vidiku nade u oživotvorenje slobode svih hrvatskih zemalja.

Oba Karnarutićeva djela nastaju netom nakon Tridentskoga sabora kojim započinje obnova »christiantatis afflictae«. Nasljedujući stare pjesnike, misli se, antičke, ali i hrvatske, dakle Homera, Ovidija i Vergilija, Marula i druge svoje prethodnike, u prvom spjevu, u Tižbi, opjevat će »ljubeni hoj, plač, jad, znoj i blud« babilonskih ljubavnika, a u drugom pak bitku »knezi harvackih« i »turačkih vitezi«. U prvom spjevu velika ljubav postaje razlogom velike nesreće, smrti, jer se našla u okvirima grijeha i pjesnik u duhu katoličke obnove promišlja o njezinim kobnim posljedicama, dok se Vazetje otkriva kao spjev s jasnom tezom o uzornoj, slavnoj i plemenitoj žrtvi, po kojoj »krst časni« i »sloboda zlatna« postaju loci communes hrvatske književnosti, štoviše, hrvatske novovjeke mitologije.

Vazetje Sigeta grada prvi je hrvatski ep koji ima za građu događaj iz suvremene hrvatske stvarnosti što ga je Karnarutić impresivno ispjevao sukladno ondašnjim povijesnim, duhovnim i književnim prilikama. Golemoj turskoj vojsci suprotstavlja se šačica vojnika na čelu sa Zrinskim: kako bi pojačao banovu malenost u odnosu na veličinu sultanovu, pjesnik veći dio spjeva posvećuje sultanu, opisima njegova konja i opreme, opisima njegove vojske, nego Zrinskomu. Sami opisi, kadšto toliko uvjerljivi i dojmljivi, otkrivaju snažna pjesnikova vojnička zapažanja koja očito proizlaze iz njegova neposredna vojničkog iskustva. Pjesnik je objektivni promatrač povijesnoga događaja i njegovih dvaju aktera koji žude za neumrlom slavom; sultan da proslavi svoje ime kao osvajač i ovjekovječi svoj lik u povijesti kao veliki vladar, Zrinski pak da ovjekovječi svoje ime žrtvujući svoj život za slobodu svoga naroda, za njegovu izgledniju budućnost.

Ovaj epski spjev oslobođen je bujne metaforike, vrlo jednostavne strukture, prožet mimetičkim prikazivanjem stvarnosti, s jednostavnim stilskim sredstvima, a najčešća su uspoređivanja i čiste metafore. Često se u literaturi navode stihovi koji opisuju staroga sultana riječima posve doslovna značenja, koje plastično, reljefno i živo prikazuju njegov lik. Spjev je sačinjen u četiri dijela, četiri pjevanja, izgrađen oko svoja dva gigantska lika od kojih će jedan umrijeti sav izjeden mržnjom, bijesom i starošću, dok će drugi junački poginuti: »Glave ov do konca onih lit/ Slavan glas uslove, u kih se svarši svit«.

Karnarutić je u svoj spjev utkao i temeljna načela katoličke obnove te Zrinski u svom posljednjem obraćanju svojim vojnicima prije završnoga juriša tursku opsadu drži kaznom za grijehe, i to ne samo svoje i svojih sunarodnjaka nego i »za inih orsagov griha«, aludirajući na neke države, primjerice Francusku koja slijedi »odmetnutih roj«, koje se odmetnuše od katoličke vjere i »rimske crkve« i potiče svoje vojnike, odnosno kao pjesnik svoje čitatelje, da ne ostanu bez vjere i poučava ih da se drže Božjih zapovijedi. Kao začetnik hrvatskoga književnog manirizma, kao čovjek koji je dobro razumio krizne prilike u kojima je živio i koji je plodove duhovne posttridentinske obnove te vlastite doživljaje onodobne hrvatske stvarnosti pretočio u oba svoja spjeva, Karnarutić je pjesnik vidovitoga oka koji osobito u Vazetju naslućuje mogućnosti primicanja odijeljenih udova hrvatskih zemalja kako bi rasječeno hrvatsko tijelo uskrsnulo na nov život.

Iako su neki književni povjesničari Brni Karnarutiću nijekali veću duhovnu i pjesničku vrijednost – Milivoj Šrepel je smatrao da je Vazetje »nešto oplemenjena kronika s rimom; veće kompozicije i dublje karakteristike ne nahodimo u njega« (2), dok ga je Mihovil Kombol ocijenio »više kao kroniku događaja u stihovima, nego umjetnički preobraženu viziju« (3) – u novije vrijeme, Franjo Švelec i Slobodan Prosperov Novak čitaju Karnarutićeve stihove obaju spjevova kao vrijedna umjetnička djela u kojima se pjesnik ne ponaša isključivo kao stihotvorac nevježa, nego kao pravi pjesnik koji zna što je to »ukrašen govor« i koji vještim uporabama zvukovnih učinaka riječi, ali i plastično izraženim opisima uspijeva pjesnički iskazati i svjedočiti o svojim literarnim nastojanjima.

Čitamo li ga u duhu novoga manirističkoga poetičkoga osjećanja, ne možemo smetnuti s uma da je Brne Karnarutić, »vidoviti Hrvatin«, kako ga naziva S. P. Novak, uspio iznjedriti prvu hrvatsku epsku pjesan iz hrvatske povijesti u našoj književnosti koja je bitno utjecala na sudbinu sigetske epopeje u hrvatskoj književnosti sve do naših dana. Vazetje Sigeta grada jasno i trajno svjedoči o neprijepornoj činjenici da upravo taj spjev ostaje snažnom duhovnom poveznicom sjevernih i južnih hrvatskih zemalja, odnosno, kako je to u svojoj posvetnoj pjesmi točno prorekao Hortenzije Bartučević: »A Šegetom si steć hotil zlatu krunu / Kom će Harvati već časni bit na punu«. Prvi odziv južne Hrvatske, rekao bi Ivo Frangeš, na »sjevernu« pogibiju hrvatskoga bana, pogibiju koja se dogodila i izvan hrvatskoga povijesnoga teritorija, znamenit je kao potvrda svijesti o jedinstvu narodne sudbine i potrebi da gruba stvarnost sa suvremenim i konkretnim političkim i povijesnim događajima namjesto ljubavnih cvrkuta postane glavnom temom hrvatske književnosti.