Kajkavska književna riječ u tjesnacima povijesti

1.

Teško je danas – kažimo tako – povući oštru granicu između uvjetno nazvane »prekodravske« hrvatske (kajkavske) književne njive tijekom proteklih stoljeća i one – dobrim dijelom iz vremena kajkavskoga jezika kao književnoga standarda – na lijevoj obali Drave, uvjetna naziva literatura insulana. Zbog čega? Ponajprije zbog toga što, na stanovit način, i međimurska i ona »prekodravska« hrvatska književnost čine nedjeljivu cjelinu odnosno predstavljaju jedinstveni nacionalni književni korpus, a drugo stoga što su međimurski autori tijekom svojega školovanja najčešće i sami bili izvan Međimurja i u izravnom odnosno posrednom dodiru s njom i samim tim i pod njezinim snažnim utjecajem. S druge pak strane, sve tamo od sredine 16. stoljeća i prvih knjiga na narodnomu jeziku, a poniklih u Tübingenu bio je to ujedno i kreativan dodir Međimurja s europskim središtima pismenosti, a koji je tinjao i u samomu srcu Međimurja, doduše ne bez blagonaklonog pogleda tadašnjih vlasnika Insulae Murodrauane (Nikola Šubić Zrinski pa Juraj Zrinski).

Ispit zrelosti koji je hrvatski jezik u toj prigodi trebao položiti bili su upravo najsuptilniji i najzahtjevniji biblijski, juridički i drugi »testovi«. A Međimurje je u jednomu povijesnomu trenutku (Juraj Zrinski, tiskar Hofhalter u Nedelišću, Mihalj Bučić, Ivanuš Pergošić) bilo životodajna arterija pisane riječi na narodnomu jeziku različitih žanrova, bez obzira na to što se je do danas od tih djela vrlo malo njih sačuvalo pa o brojnima od njih zaključujemo tek po vijestima iz sekundarnih izvora.

Teško je isto tako danas reći što je – per definitionem – literatura insulana, ponajprije zbog stanovitih jezičnih prelamanja u jednoga dijela međimurskih autora (Ozaljski krug iz vremena Belostenca, Glavinića i Zrinskih) a drugo, zato što je ta ista literatura u nekim svojim dijelovima bila širega, pa i općenacionalnoga karaktera (Pergošić, Sušnik, Berke i sl.). Za razliku od njih, jedan njezin dio može se međutim smatrati isključivo »otočkim« književnim proizvodom, kao što je to slučaj s Bedekovićem, Mlinarićem, Šafranićem te još nekima.

2.

Međimurska književna koine nasljeduje jednim svojim dijelom tradicionalne modalitete hrvatske pismenosti, ponajprije one autorske proze: pripovjedne (P. Berke) odnosno propovjedne (M. Šimunić), zatim djela lingvističke (Sušnik, Keresturi), pravne odnosno sudbene (Pergošić, Kereszturi) ili epistolarne naravi (N. Zrinski, P. Zrinski, Jelena Zrinska), ili ih opet dopunjuje stanovitim širim repertoarom proznoga diskursa, npr. povijesne proze tj. deriviranih kronika i deskripcija, a na tragu A. Vramca (Bedeković, Glavina, Mlinarić), junačkoga spjeva (Tomaš Goričanec) kao i nabožne tj. molitvene proze (K. Zrinski) te prijevodne književnosti (Pergošić, P. Zrinski) odnosno prerađenim djelima iz drugih književnosti (K. Zrinska, F. Sušnik); tu je zatim i poezija u najrazličitijim svojim pojavnim oblicima, pa i nekima kojima književna teorija osporava to pravo (Šafranić).

Svojedobni hrvatski kajkavski jezični standard potvrdio se u svojoj urbanoj, školničkoj varijanti kao jezik dorastao velikim svjetskim jezicima, a što su potvrdili i brojni leksikolozi i drugi autoriteti u svojim djelima (Belostenec, Habdelić, Jambrešić – Sušnik, Kristijanović, Krleža i drugi), od kojih su neka – ta djela – bila ne samo dvo- nego i višejezična. Možemo dakle reći: međimurski KAJ u nekima od spomenutih oblika za hrvatsku je književnost bio značajno obogaćenje, svjedočeći snagu i suptilnost kajkavske književne riječi na različitim područjima. Jezičnoformalno, međutim, međimurski KAJ ne odudara bitno od tadašnjega kajkavskoga standarda, osim što u sebi čuva manje značajne primjese arhaike odnosno ponekad hungarizama i germanizama, čakavizama i štokavizama, slovenizama.

To je i sasvim razumljivo ukoliko se ima na umu da je od 13. stoljeća, tj. od prvih sačuvanih podataka u povijesnim vrelima, Biskupija zagrebačka pokrivala područje županije Zala i Šomođske te Baranjske pa se tako više hrvatskih župa – kako to pažljivo bilježe crkveni kroničari odnosno vizitatori – nalazilo u ta doba više na području današnje sjeveroistočne Slovenije i zapadne Ugarske nego u samomu Međimurju. Dakako, kao i onaj prekodravski, i međimurski se KAJ napaja na (više)stoljetnoj tradiciji kajkavske književne riječi, dakako i one koja se s vremenom odvojila od svoga autora i živjela u kolektivnoj memoriji, počesto čak u sintetičkomu suživotu s drugim hrvatskim jezičnim kodovima, a o čemu, primjerice, svjedoči Petrisov zbornik već iz 15. stoljeća (vidjeti: Damjanović, 1997.).

CANTIO DE MATRIMONIO

 /.../
To sveto hištvo Bog je napravil,
V paradižomi sam je potrdil,
Z aldomašom je tak zapečatil,
Za tretje zroke bogme to spravil.
Za prvi zrok je za porođenje,
Anđelskim korušom na dopunenje
I svetoj Cirkvi na potvrđenje
I za dečico gori shranenje.
/.../
Za drugi znak je zato napravil
Toj moškoj glavi njemu v pomoči,
Njega zloj voli kroto k pomoči
I vsem dugovanji njemu k lehkoči.
Ta moška glava pred njom da bode,
I žena njega i š njim da bode,
I vu zloj voli lehkota bode,
Vu vsem dugovanji pomoč da bode.

Andrija Šajtič (16. stoljeće). Prvo pjesničko ime koje zatječemo na sjeveru Hrvatske u području kajkavske pjesničke riječi zabilježene u Prekomurskoj pjesmarici iz 1574. godine. Njegova citirana pjesma nastala je 1534. godine, kako je to izrijekom spomenuto u navedenoj pjesmarici.

Ipak, svemu tomu ni najmanje nije išlo u prilog stanje u kojem su latinski, njemački ili mađarski jezik bili dominantnima u javnoj odnosno službenoj uporabi tijekom stoljeća u Hrvatskoj, a poglavito u Međimurju (primjer Čakovca tj. Međimurja za narodnog preporoda). S druge strane, međutim, široko europsko obrazovanje igralo je počesto dominantnu ulogu u razvitku hrvatske, pa tako i međimurske pisane riječi i bilo rezultatom upravo multilingvalnih kompetencija, na taj način stvaralački interpoliranih europskih modela bellae artis u domaći kontekst.

3.

Međimurski književni KAJ (a ovdje ga želimo razumjeti u širem smislu, pokrivajući njime pisanu riječ općenito) bio je izložen različitim književnim, ali i izvanknjiževnim utjecajima tijekom svoje duge povijesti. U čestim povijesnim trenucima ti su mu utjecaji više doduše štetili negoli išli u prilog.

Spomenusmo već u početku kakvu je sudbinu imala pojava prvih (doslovce, prokrijumčarenih) knjiga na narodnomu jeziku tijekom 16. st. na putu od Tübingena pa do svoga štioca. Rekosmo, administrativni latinski, njemački, mađarski bili su na javnoj sceni u Hrvatskoj tijekom dugih stoljeća. Materinska riječ živjela je međutim – i poradi drugih okolnosti – svojim specifičnim književnim životom, u nekim stoljećima bujnije, u drugima siromašnije.

OD DOBROGA I PRAVEDNOGA SUCA

To se pristoji g dobromu sucu, da vsa ona, s koterih od njega prave pravde potrebuju, hrlo v sebe premeće i pravo opita. I nije dužen nagel biti v vun poviedanji šentencije, jer ako je nagel, tako ga nepravdenoga štimaju biti. Nije dužen k jednoj strani boljega hotijenja biti nego g drugoj. I nijema ništar poleg stala ljudi suditi, što bi gledal, da je neki bogat, a neki je vbog.

(Ivanuš Pergošić: Decretum, 1574.)

Ivanuš Pergošić (? – 1592.). Nepoznat nadnevak i mjesto rođenja. Život mu možemo pratiti od 1574. tj. godine izlaska njegova pravničkoga djela Decretuma prevedenog s mađarskog jezika autora Ištvana Verböcija pod naslovom Tripartitum.. Poslije 1574. godine on je bilježnik u Varaždinu i izaslanik na državnom saboru u Požunu 1687/88.

Presudni politički događaji u 17. stoljeću, tj. pogibija braće Zrinski – a nakon što su čak četiri uzorna književna imena Nikole, Petra te Katarine Zrinske, kao i Petrova šurjaka Frana Krste Frankopana izbrisana s povijesne scene – i međimurski književni KAJ bio je u dobroj mjeri dekapitiran. Pitanje odnosno zahtjev postavljen na saboru u Požunu 1715. godine da se Međimurje podloži Kraljevstvu hrvatskomu umjesto Gradačkoj komori tj. izravno Cesaru kao dio kraljevskoga fiskusa ostao je bez odgovora, odnosno Međimurje je pripalo carevom voljom grofu Čikulinu a naknadno Althanima.

Živi li zbog toga i književna riječ u Međimurju početkom pa onda tijekom 18. stoljeća nošena ponajprije vjetrom katoličke obnove, teško je danas reći. Međutim, hrvatska narodska knjiga koja se rađala na drugim meridijanima već tijekom 16. stoljeća, naišla je u Međimurju također na šaš i na trnje odnosno – metaforički – nepovoljne klimatske uvjete u doba reakcije, koji su za nju najčešće bili pogubni.

MOLITVA
Zaradi vu godine u sušnom vremenu

 Gospone Bože vsemoguči, u kom se gibljemo, živemo i prebivamo, komu je vu rukah močvarnost i suša, glad i hrana: smiluj se nad nami u ovoj našoj sadašnjoj potriboči. Ter nam pusti zgora iz tvoje tarne hiše jednu tihu godinu na našu prošnju, kako si ju negda bil pustil na prošnju svetoga Elijaša Proroka, da nam ne pogine letošnja hrana i oprava, prez kotere ni živiti ne moremo ni tebi dostojno služiti. Ki živeš i gospoduješ gori na nebu i ovdi doli na zemlji i po vsem širokom svitu sada i vik vikoma. Amen.

(Ana Katarina Frankopan Zrinska: Putni tovaruš, 1661.)

Ana Katarina Frankopan Zrinska (1625?–1673.). Hrvatska banica, žena hrvatskoga bana Petra Zrinskoga. Književnica i političarka. Autorica djela Putni tovaruš (prerađeno izdanje prema izvjesnomu stranomu – njemačkom – izvorniku stanovitoga »ježuvite«, tiskano u Mletcima godine 1661.).

Osamnaesto je stoljeće opet – za razliku od prethodnoga – stoljeće snažnih vjerskih strujanja, i nakon što je prijetnja od turske sile konačno prestala. Tijekom njega, poglavito tijekom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina dolazi u Međimurju – kao i u dobromu dijelu Hrvatske ‒ do snažnoga porasta stanovništva, a nakon što su prestala ranija iseljavanja zbog čestih pustošenja Turaka i tragičnoga boravka njemačke vojske krajem 17. stoljeća u Međimurju, a zatim mađarskih pustošenja za Rakoczijeve bune 1704. godine. Međutim njegov početak bio je doista dramatičan, pa tako npr. u Svetomu Jurju u Trnju vizitator nije mogao obaviti svoj posao jer su mnoge kuće bile prazne (uspor.: Horvat, Poviest Međimurja, pretisak, 1999.).

Takvo stanje se mijenja sredinom i tijekom druge polovice 18. stoljeća, kad je uslijedio pravi graditeljski boom, nažalost, u dobroj mjeri uzrokovan potresom iz 1738. uslijed kojeg je bio razrušen velik dio crkvenih i drugih objekata. Stoga je, najčešće silom nužde – sagrađeno, dograđeno ili adaptirano tj. barokizirano dvadesetak reprezentativnih – prije svega – vjerskih objekata, u ponekom slučaju i u izravnom dosluhu s europskom graditeljskom baštinom (primjeri: vidne paralele Sv. Jakoba u Prelogu i carskoga dvorca Schönbrunn u Beču, Sv. Jeronima u Štrigovi i Sv. Petra u Rimu) i dr. Ujedno je osnovano deset novih župa na tlu Međimurja, ali je istodobno došlo i do procvata školstva (Lepoglava, Varaždin, Čakovec, u kojem također, prvo kod pavlina pa potom i kod franjevaca djeluje studij filozofije, retorike pa čak i teologije), ali i do procvata umjetnosti, poglavito glazbene i likovne te umjetničkog obrta (umjetnička i javna plastika, crkveni inventar, crkveno posuđe).

Kuriozitet je međutim da se i u tim vremenima još uvijek zatječu – pa čak i u župnim dvorovima, kao npr. u Sv. Jurju na Bregu – drvene žlice i posuđe, a ponad stola otkucavaju ure »unum horologium antiquum«, a o čemu također svjedoče pedantni vizitatori. Ipak, dramatičan spomenuti potres, od kojega se pavlinski samostan u nedalekoj Sv. Jeleni (danas Šenkovec) naknadno teško oporavljao, kao i ukidanje crkvenih redova ‒ a ovdje, u Međimurju poglavito pavlina u vrijeme Josipa II. ‒ sve to donosi naprasnu intervenciju u jedan višestoljetni prirodan tijek hrvatske pisane riječi, i na stanovit način ponovni povratak u povijesni mrak.

VSE JE BOŽJA VOLJA

– Gde si pak ostavil Boga? zopet opita teologuš, ali zopet i siromah odgovori:

– V čisteh pameteh i u dobrom hotenju.

Reče teologuš:

– Kakav si adda človek?

– Kakav sem goder človek, reče burlavec, mojum sem srečum tako zadovoljen, da je ne bi premenil z blagum vseh kraljev. Kralj je, gdo goder zna nad sobum kraljuvati.

– Adda li si kralj? opita teologuš. Gde je tvoje kraljevstvo?

– Onde, reče i ukup perstom nebo pokaza petljar.

(Juraj Habdelić: Zercalo Marijansko, 1662.)

Umjetnost, pa onda i umjetnička riječ u funkciji obnove tradicionalnih moralnih vrijednosti – primjerice: pripovjedna proza, barokna propovjedna fraza, molitvene knjižice, crkvene pjesme, ali podjednako i one svjetovnoga karaktera, kao što je to usmena ljubavna ali i napitnička, ponekad opscena lirika – po njezinim kriticima ‒ živjeli su dosta intenzivno među pukom hrvatskim pa i ovdje, med dvemi vodami. Protiv nepoćudnih se tekstova doduše ponekad grmi s barokne, prosvjetiteljske prodekalnice ili pak želi zamijeniti one »nezgodne« onima druge namjene (primjerice: na melodiju Sejali smo bajžulek preporučuje se pjevati pjesma Devica Marija pozdravlja, dok se tekst tj. pjesma »kum se milošča Božja prosi« ima pjevati ‒ premaKrajačeviću – na vižu Lepo mi poje črni kos). Najčešći odvjetnici hrvatske (kajkavske) riječi bili su upravo ljudi školovani u europskim središtima: Grazu, Beču, Pešti, Trnavi, Padovi, Lorettu ili Rimu, koji su – boraveći u stranome svijetu – naučili cijeniti i domaću, materinsku riječ.

POPEVKA SERCA VESELI

!...toli da smo v goščenju i dobre vole moramo biti, bumu kot fratri mučali ali listor kak voli v jasle buveli /.../ Ljudi smo /.../ zakaj bi nam se gdar i gdano slobodno ne razgovoriti? Pače je to i potrebno da se serca skerbjum oteršena, žalostjum rastužena, razveselimo. Kaj pak jače serca veseli nego popevka.

(Juraj Habdelić: Pervi otca našega Adama greh)

Juraj Habdelić (1609.-1678.), vjerski pisac, leksikograf, redovnik. Školovao se u Beču, Leobenu i Grazu. Predavao je u gimnazijama u Rijeci, Varaždinu i Zagrebu. U Trnavi stekao doktorat filozofije. Bio je također rektorom isusovačkog kolegija u Varaždinu i u Zagrebu te propovjednikom crkve Sv. Marka. Djela: Zercalo Marijansko (1662.), Dictionar (1680.), Pervi otca našega Adama greh (1674.) i dr.

Najljepši primjeri starije kajkavske literature sačuvani su u župnim knjižnicama, kao što je npr. ona iz polovice 18. stoljeća u Svetomu Jurju na Bregu, u kojoj su se mogla naći reprezentativna djela tadašnjega tiskarskoga umijeća (to su, primjerice, bile knjige i hrvatskih autora Habdelića, Bedekovića, Vitezovića i drugih još i danas značajnih autora). Mnogi od vlasnika takvih knjižnica postali su i sami piscima. Za ovo je stoljeće u Međimurju znakovita pojava većeg broja bratovština kao pojačane vjerske predanosti Bogu i Božjim zapovijedima.

U to doba gotovo da nema župe u kojoj ne djeluje barem jedna bratovština. Najčešće su to one koje štuju Srce Isusovo, Ime Marijino, bratovštine Sv. Josipa, Svetoga Trojstva, Muke Gospodnje, Kršćanskoga nauka i dr. Dobrim dijelom upravo su one zaslužne za procvat vjerskoga života, ali isto tako i za intenzivnu skrb oko brojnih investicijskih projekata, kako bismo to rekli današnjim jezikom. Školstvo u Međimurju vuče svoje korijene još iz 17. stoljeća (u Sv. Jurju iz šezdesetih), kada su pobrojeni prvi ludimagistri u Međimurju, vulgo dictum Muraköz tijekom kanonskih vizitacija, ponekad – doduše ‒ bez đaka.

HYMNUS
Zdrava budi, o devica

 /.../
Zdrava, deva odičena,
Vsum lepotum nakinčena,
Dostojna vsega poštenja
I po vsem svetu zvišenja.
/.../
Ti si dragi đemant-kamen,
Svetla kak ognjeni plamen,
Vu nevolje smrtne turen,
Pri kom je grešnik seguren.

Boltižar Milovec (1612.–1678.). Isusovac, propovjednik, školovan u Grazu, Trnavi i Beču. Djelovao u Zagrebu i Varaždinu. Pisao na kajkavskom i latinskom jeziku nabožno poučna djela te molitvenike. Najznačajnije djelo: Dušni vrt (1644.), prijevodi nabožnih pjesama s obilježjima autorskih intervencija.

Književni autori koji su obilježili književni život svojim djelima odnosno kajkavskom riječi 18. stoljeće u Hrvatskoj jesu još Štefan Zagrebec, Hilarion Gašparoti, Juraj Mulih, Nikola Krajačević, Štefan Fuček, Baltazar Adam Krčelić, Tituš Brezovački, a kao autori podrijetlom Međimurci to su: Petar Berke, Mihalj Šimunić, Josip Kereszturi, i dr.

REČ POGUBLJENA NAZAD SE DOBIVA

Magdalena Mikulaš iz Novih Dvorov od dneva svete Katarine do dneva svetoga Benedika bila je prez vsakoga govorenja, tak da ni jedne reči ne mogla pregovoriti,i štimali su vsi, da više nigdar ne bude govorila. Ali milostivna Majka Bistrička, koja slepem viđenje, gluhem čujenje, i nemem više puti daje govorenje, drugač je s njum obernula. Najmre kak bi se bila jeden put rečena Magdalena vu sercu svojem k nje zagovorila i pomoč njejnu veliko mogučnu zaprosila, na jeden put pregovori k polek stoječem, koji čudo ovo videči, nesu mogli zadosta prefaliti dobrote i miloserdnosti Marije B. pred gosponom plabanušem mesta ovoga, na dan Velike Meše.

(Petar Berke: Chudnovita pripechenya, u: Kinch oszebujni orszaga horvatskoga, Graz, 1775.).

Petar Berke (1733.–1798.). Rođen u Globokoj kod Štrigove. Školovao se u Beču. Za svećenika zaređen 1759. Kapelan u Mariji Bistrici. Potom nastavlja studije u Bolonji. Godine 1767. postaje župnikom u Svetom Martinu na Muri, a nakon dvije godine u Legradu, gdje ostaje sve do svoje smrti. Djelo: Kinch oszebujni orsaga horvatskoga (1775.).

NIKAJ NA SVETU

Nikaj na svetu lepšega ni,
Nego gorica kada rodi,
Mužek se trudi ter se vrti
Da mu se delo ne zamudi. 
/.../
Denes al’ zutra mrtev nam glas,
Vince ostane, ne bude nas.
Kume moj dragi, daj se napi’,
Jošče nas ne bu, daj ga se vži’!

Josip Kereszturi (1739.–1794.). Rođen u Štrigovi, isusovac, studirao u Kisegu, bio profesorom u Trnavi i u Zagrebu. Napušta isusovački red i postaje notarom u Varaždinu. Neko vrijeme službovao je i na bečkomu dvoru. Pisac većega broja radova na latinskom jeziku. U njima obrađuje lingvističke, pravno-političke i povijesne teme. Smatra se autorom i danas popularne popevke Nikaj na svetu lepšega ni.

Vrijedi spomenuti da su napoleonski ratovi, a zatim i posezanja mađarske Krune za Međimurjem, imali pogubnoga utjecaja i na kajkavsku međimursku književnu riječ (pa i onu na kasnijemu književnomu standardu). Stoga je ona živjela znatno osakaćena i proskribirana u rijetkih stvaralaca koji su je nalazili jedinim pravim sredstvom umjetničkog ili funkcionalnog izraza (Goričanec, Mlinarić, Šafranić) ili – opet – u području usmenoga narodnog stvaralaštva i pučke odnosno duhovne stihovane književne riječi, sačuvane u brojnim pjesmaricama (Prekmurska 1593., Pavlinska, 1644., Drnjanska tj. Ščrbačičeva, 1687., odnosno Cithara octocorda, 1701., 1723., 1757. kao i Philomela sacra Jurja Lehpamera iz Kotoribe, 1796. pa tzv. Ludbreška pjesmatrica iz 1833. godine) te marom predanih sakupljača: StankaVraza, Franje Kuhača, akademika Vinka Žganca i dr..

U sudbonosnom vremenu 19. stoljeća po KAJ općenito, a onda i po međimurski KAJ naročito, znakovita su i jezičnonormativna gibanja i tendencije u Hrvatskoj te pojava različitih filoloških škola, s nakanom jezične standardizacije i rješavanja otvorenih pitanja hrvatske (orto)grafije. Pisci s područja hrvatskoga sjevera, poglavito oni kajkavski, posezali su u pravilu za mađarskom grafijom, priklanjajući se ideji za međusobnim kreativnim dodirom u obliku sintetizirane norme hrvatskih narječja. Takav je slučaj bio i s Habdelićem, Zrinskima pa Goričancom, Mlinarićem i drugima tijekom 19. stoljeća, a kao što znamo, I. Kristijanović, vrstan stilist (po nekima »posljednji Mohikanac«, kako to bilježi Z. Vince) ostao je – nakon preporodnog zanosa iliraca ‒ vatrenim pristašom KAJ-a sve do sedamdesetih 19. stoljeća, prihvativši ipak u svojim djelima s vremenom stanovite grafijske »inovacije«.

U tim vremenima međimurski je KAJ bio onaj koji je natapao hrvatsku književnu riječ autentičnim domoljubnim zanosom u razdoblju panslavenske euforije, ali zbog toga i ostao stoljeće i pol »pod pepelom zaborava« – kako tvrdi Zvonimir Bartolić. A sve samo zbog toga jer nisu (preporoditelji) opravdavali »njegov (Goričančev) korak« ‒ da svoj spjev »napiše na jeziku kmetova i plebejaca«.

NIKAJ RAZLUČNI HORVATI

Stanovniki celoga Međimurja jesu Horvati nikaj razlučni od oneh, koji vu Varaždinski, Križevečki ali Zagrebečki Varmeđiji stanuju, pokehdob jednoga istoga naroda su.

(Ispisanje Međimurja kakti zipke horvatskoga slovstva,1832.)

PROTI BOGCOM DAREŽLIVI

Zapovedi S. M. Cirkve osebujno obderžavaju /.../ V Petek, Sobotu, postni den, ali v Korizmi meso nigdo pod nikaj ne bi jel. Poste pred Tremi Kralji, celi den i z marhom, pred drugemi Svetki i t. d. Cirkve vsigde kada se meša čteje, pune su, proščenja, prošecije, dari njihovi – proti Bogcom – starcem – su darežlivi. Kojih malo domačih je nego stranski sem dohađaju iz Mađarske i prekodravske Horvatske. (Ispisanje Međimurja...,1832.)

TERPLIVNOST VU SIROMAŠTVU

Kreposti njihove su terplivnost vu siromaštvu, čistoča, ljubav, zdržavanje od vsake kradljivosti /.../ V Nedelju obodvojeg spola ljudih zmed zpametneših i prosteših vu kerčmi je videti, ne zarad piti, nego mladi tancaju, pjevaju, starci se pa od kaj čeha zpominaju, no polag tega negda negda vu pehar se nalukneju. (Nav. dj. , str. 45.)

HIŽE ZVEKŠINOM ZIDANE

Hiže zvekšinom zidane, ali barem podzidane, zvana lepo obelene, i večkrat cifrane dosta... Krov zidanic je črep, drugač deske, ali slama /.../ Dve hiže (sobe, op. I.K.) zvekšinom, negdi tri – jedna za soldata /.../ Vu hiži vidi se zvekšinom zelena zemljana peč, ali zlejana železna /.../ postelje visoke, četiri blazine etc. Jeden ztol, dve postelje... okol stola klupe... Čisto vse mora biti drugač pitaj: ‘Kaj nega vzdencu vode? (Nav. dj., str. 49.)

Stjepan – Štef Mlinarić (1814.–1876.). Školuje se za svećenika u Beču i Pešti. Upoznaje se i surađuje s istaknutim slavenskim preporoditeljima. (Strossmayer, Kurelac, Kollar). Studije nastavlja u Rimu. Postaje župnikom u Dubravi Čazmanskoj. Prijateljuje i surađuje s najpoznatijim hrvatskim preporoditeljima.Tragično završava svoj život, a do čega je došlo nesretnim slučajem kada su mu se konji preplašili u vožnji kočijom. Najpoznatije djelo: Ispisanje Međimurja kakti zipke horvatskoga slovstva (u rukopisu).

U Međimurju je tijekom 19. stoljeća na djelu velikougarska politika, sa snažnim zahvatom u postojeći obrazovni sustav, unoseći u nj velikomađarski nacionalni duh. Dapače, kao rezultat nagodbenjačke politike Beča i Pešte, iako ga je Josip Jelačić 1848. oslobodio od Mađara, uskoro na tlu Međimurja niče najsuvremenija učiteljska škola – preparandija – u cijeloj Ugarskoj, s nakanom edukacije kadrova za potrebe pojačane mađarizacije. Državna zakonska regulativa – a u to doba Međimurje je, po njihovu, »najsjajniji dragulj u Kruni Szent Istvana« ‒ ide također tomu u prilog, kao i udžbenici i ukupna obrazovna politika. Mađarski se jezik silom nameće kao nastavni predmet, ali i kao nastavni jezik, sve tamo od 6. pa do 20. godine života mladoga čovjeka. Umjesto u Hrvatsku na daljnje se školovanje odlazi, u pravilu, u Ugarsku – Kaniža, Kiseg, Pešta i dr., a cijeli državni aparat »regenerira« se pod budnom paskom mađarskih vlasti.

Nije stoga nikakvo čudo što u to doba Janez Trdina, Slovenac, vatreni pristaša preporodnih vrenja kao profesor i pisac živeći u Varaždinu navraća i u Međimurje i tu, u njegovu središnjemu mjestu Čakovcu zatječe na djelu njemački i mađarski jezik, za razliku od Preloga gdje se čuje i hrvatska riječ. U Hrvatskoj je 1848. godine u škole uveden doduše »ilirski jezik«, no u Međimurju uskoro ostaje sve po starom uvođenjem Bachova apsolutizma i povratkom velikougarske politike. Godine 1879. ministar za bogoštovlje i nastavu izdaje dapače uputu o primjeni zakonskoga članka XVIII. a u svezi učenja mađarskoga jezika u školama s nemađarskim materinskim jezikom; tzv. Ötvesov zakon o narodnomu obrazovanju ističe opet značenje obrazovanja za opstanak mađarske kulture i mađarskoga naroda.

U Međimurju se, štoviše, čak izmišlja i poseban kajkavski ‒ međimurski (!) jezik, pod pokroviteljstvom mađarskih mentora (J. Margitai 1884. pokreće tako izdavanje Međimurskog kolendara na »mađarskoj« kajkavštini). Mađarski parlament propisuje i tzv. »narodno prosvjećivanje« putem analfabetskih tečajeva. U Međimurju djeluje 1857. godine 26 osnovnih škola s 3.711 učenika i 32 učitelja. Ipak, i pored svega postoji velik broj tzv. nemarnjaka – nepolaznika poradi ovih ili onih razloga, a najčešće poradi siromaštva, nedostatka adekvatnoga prostora ili, još češće, poradi odbojnosti prema mađariziranoj školi.

SPRIČAVANJE

Rad bi starec još duže na sveto
Ako več ne, barem jošče ovo leto:
Ali kak nas nigdo ovdi nema mira
Pervi den dušicu zpuščajuč on vmira.

Imal je gorice na horvatskoj strani,
I vu njoj veselje veliko do lani.
Ali kak nesloga je med nami stala,
Ter kakti po Dravi do nas doplavala.

Zgubil je pokojni ufanje tam iti,
Gde se je vu branju smel razveseliti,
Ovo ga na sercu jako rastužilo,
K smertni vuri bliže saki den vodilo.

Ti o Bože dragi ki si na visini,
Z pokojnoga dušom to milošču včini,
Da na mesto svoga mira zemeljskoga
Pri Tebi se vživa raja nebeskoga.

Franjo Šafranić (1819.–1897.). Podrijetlom iz Preloga, bio je autorom brojnih spričavanja – posebne lirske vrste koju književna teorija ne priznaje »jer ih smatra trivijalnom« (Bartolić). Šafranić je bio »čovjek vanredeno bistra uma i pobožna srca« – prema riječima njegova biografa Franje Perčića, svećenika i promicatelja cecilijanskoga pokreta u Hrvatskoj.

Sve je to razlogom što u Međimuraca sve intenzivnije tinja nacionalna svijest, u pravilu pod utjecajem njihovih duhovnih vođa i pastira – ali istodobno i nacionalnih preporoditelja: Stjepana Šadla, Ivana Ivko, Mihalja Gašparlina, Zvonimira Juraka (župnik u Sv. Jurju), zatim Ivana Kuhara, Stjepana Možara, Luke Purića, Ignacija Lipnjaka, Jurja Lajtmana, Ivana Novaka, Vinka Žganca i drugih. Treba tomu pridodati i predani rad Dominika Premuša (1861.–1934.), Međimurca podrijetlom iz Preloga na funkciji zagrebačkoga nadbiskupskog perovođe a kasnije pomoćnoga biskupa zagrebačkoga, kojega ban Khuen Hedervary – niti nakon tri pokušaja – srećom ipak ne uspijeva maknuti s mjesta tajnika nadbiskupa Posilovića pa suradnika nadbiskupa Bauera, ponajprije zbog njegove »protumađarske djelatnosti« među svećenstvom u Međimurju. Biskup Dominik Premuš bio je i sam vatreni domoljubni pjesnik, a ujedno i veliki mecena siromašnim darovitim đacima iz Međimurja, osnovavši zakladu za njihovo daljnje školovanje u Zagrebu.

Konačno, nakon krvavoga gušenja slobodarskih ideja tijekom studenoga 1918. godine, kada je stradao i velik broj međimurskih rodoljuba na najokrutniji način: javnim vješanjem usred sela četvorice mještana npr. u Hlapičini, potom strijeljanjem, batinanjem, zahtijevanjem otkupnine i zastrašivanjem i sl. diljem cijeloga Međimurja – ipak dolazi do oslobođenja 24. prosinca 1918. godine zalaganjem i akcijom Narodnoga vijeća u Zagrebu, zahvaljujući ponajprije njegovu agilnomu članu dr. Ivanu Novaku.

MOTIKA 

Falaček živlenja, motika v rokami,
rabota i tlaka i fčera i danas;
gda skradnja je vura ve došla i k nami,
prvič si, motika, zakopala za nas.
/.../

(Nikola Pavić: Međimurska zemlja, 1951.)

ZEMLICA NAŠA

Kruto si trda, škrta, ti jadna
Zemlica gola, voska i gladna.
Z leta vu leto neseš nam gosta
vu naše hiže: brigu i posta;
žule nam jedeš, kopleš nas v potu,
v roke nam devaš bogečku botu.

Je li smo temu sami baš krivi
da su nam dani kmični, tak sivi,
il’ je prokletstvo hudo nad nami
kaj nam nesreču vu hiže mami,
ali je tebi nekaj ne z volom
pak nas kaštigaš z mukah i z bolom.

Nikola Pavić (1898.–1977.). Učiteljsku školu završio je u Zagrebu. Studirao i na Gospodarskm učilištu u Križevcima. Djelovao je u dva navrata kao prosvjetni djelatnik u Međimurju (Goričan, Čakovec). Bio i direktor Učiteljske škole u Čakovcu. Osim pjesništvom bavio se i pedagoškom problematikom. Kasnije seli u Zagreb. Djeluje kao tajnik i urednik u Matici hrvatskoj. Uredio Antologiju novije kajkavske lirike (1958.). Najznačajnije zbirke: Pozableno cvetje (1923.), Popevke (1940.), Prsten zvenknul (1968.).

Ipak, »magistra vitae« je, nažalost, još jednom pokazala svoje dvostruko Janusovo lice – a nakon karađorđevićevske apogeje tj. »otadžbine« i fonijski zabilježene u Nedelišću, u interpretaciji jedne pjevačice »izvornih« viža (napjeva). Dakle, nakon dvadeset i nešto godina podjednakih perturbacija povijest u svojemu još gorem izdanju ponavlja se u razdoblju 1941. do 1945. godine, kada se mađarski barjak ponovno zavijorio na povijesnoj vjetrometini nad međimurskim crkvama i javnim zgradama. A upravo su se tih godina, tisuću devetsto četrdesetih po prvi puta zaorile i hrvatske budnice u Međimurju i zalepršali hrvatski i papinski barjaci, kao što to bilježi kroničar rukom župnika V. Pelina u Sv. Martinu na Muri; u toj se malenoj međimurskoj seoskoj župi u tom času bilježi čak 260 pretplatnika hrvatske pisane riječi posredovane putem Glasnika Srca Isusova, što je impresivan podatak i za današnje naše pojmove.

Pogrom mađarskoga okupatora – koji u Međimurje dolazi već 16. travnja 1941. ‒ zaista je strašan pa tako u mađarskim i njemačkim logorima te na istočnomu bojištu uskoro završavaju na stotine i tisuće hrvatskih mladića i muževa Međimuraca. Dapače, neke od njih, nakon uspješna njihova bijega iz logora, mađarski žandari ubijaju doslovce na njihovu kućnomu pragu, i to pred očima vlastite obitelji (primjer Martina Petermanca u Brezovcu). Stari grad Zrinskih u Čakovcu pretvoren je u logor. U škole i u upravu, dakako, ponovno se vraća mađarski jezik.

Zanimljiva je također jedna paradoksna povijesna činjenica: u Čakovcu Mađari nanovo podižu spomenik disidentu, vatrenomu pristaši panungarizma iz prve polovice 19. stoljeća – franjevcu Marku Gašpariću Kletušu (1810.–1853.), suvremeniku Š. Mlinarića, rodom iz međimurskog Cirkovljana ‒ »zažganom fratru«, kako ga nazvahu zbog njegovih vatrenih propovijedi, u kojima je grmio iz svega glasa: »Ne držite s ovimi ilirci, to vam je gladna sirotinja, ali su puntari koji vam zlo žele«. No, zla sudbina stigla je i Kletuša, pa je obješen u Bratislavi 3. rujna 1853. Prije toga skrivao se na različitim mjestima za vrijeme Jelačićeva pohoda u Mađarsku.

U takvom izvanknjiževnom povijesnom kontekstu i međimurski književni KAJ iznova traži svoje mjesto pod suncem. Nalazi ga ponajprije u Žgančevim zbirkama međimurskih pučkih i duhovnih pjesama, a zatim i na polju autorske, umjetničke riječi, poglavito one Kalmana Mesarića i Đure Vilovića, zatim one lirske Nikole Pavića, odnosno darovitoga pučkoga pjesničkog tribuna Florijana Andrašeca. Nasljeduju ih kasnije Vinko Kos i Stjepan Bence te još neki autori.

MAJKA SEDEM ŽALOSTI

Dober večer, dragi japa,
došel sem iz strajnskog sveta.
Rečite mi, kaj se zbilo
za ta duga, duga leta.

Sinek dragi, dete milo,
srce mi se tožno para,
matere več ne boš videl
nigdar, nigdar za nigdara.
/.../
Zbudite se, mamika
z vun tog hladnog grobeka,
pri njem bote videli
plakat svojeg sineka.

Vse je meni mrtvo ve,
i ti kaj me zoveš.
Nigdar več me z zemljice
črne ne dozoveš.

BOG MOJ

Iščeju te naše misli,
Bog moj,
Lačne su te naše želje,
Bog moj.
Sunce se za goru spušča,
Bog moj.
Truden človek pokoj išče,
Bog moj.

STARI JAPA I JESEN

Stari japa pred hižom sediju,
sediju i pipu kadiju.

Vse listje je z dreva opalo,
življenje je bratvu pobralo.

Stari japa si pipu kadiju,
kadiju i v zemlu glediju.

Vinko Kos (1914.–1945.). Rođen u Vučetincu, školovao se u Varaždinu (Franjevačka gimnazija), Škofji Loki (bogoslovske nauke) te Zagrebu (Filozofski fakultet). Bio vrlo plodan kao pisac krajem tridesetih prošloga stoljeća. Dobitnik državne nagrade za poeziju. U školske udžbenike ušla mu je posebna vrsta lirske pjesme – lirska ispovijed.

Za Vinka Kosa primarna je zadaća u njegovu stvaralaštvu – možemo to bez sustezanja danas ustvrditi sukladno do sada svemu izrečenom – bilo nastojanje da se u svom (lirskom) opusu pod svaku cijenu sačuva vlastita nacionalna samobitnost, vlastita kuća i dvorište od tuđih posezanja putem materinskoga jezika, kada je on – tj. njegov jedinstveni zavičajni ali i univerzalni književni kod, a s njim i sama egzistencija njegova govornika ugrožena, a time i njegova daljnja sudbina neizvjesna. Odatle toliko topline i sućuti u njegovim (kajkavskim) stihovima. Odatle toliko tragike u njegovoj poemi Majka sedem žalosti!

Vinko Kos osobno je iskusio na svojim vlastitim leđima što to znači biti bez svoga jezika, bez svojega doma i zavičaja. I najtoplijega sunca na kugli zemaljskoj, i najslađega kruha iz majčine peći i najsočnijega grozda u vinogradu Gospodnjem. Upravo to je razlogom što je sebe predao u punini i bez ostatka umjetničkoj materinskoj riječi, koju je punim plućima udisao već za svojih – rosnih, ponekad i posnih – najranijih dana u svomu Vučetincu i svojemu Svetomu Jurju na Bregu. I kojoj je posvetio svoj mladi naprasno prekinuti život, radeći neumorno na nekoliko bojišnica, ne štedeći truda niti vlastitih sposobnosti. Bit će da je upravo to najvećim zalogom za trajan spomen na njega, poglavito u njegovu zavičaju. Ali i mnogo šire. No, o toj sam temi bio nešto iscrpniji u svojoj knjizi Nečastivi u snu ponoćne Hrvatske (Čakovec, 2013.).