Hrvatsko narodno kazalište Histrion (ili potvrđivanje vrijednosti domoljubnih pučkih predstava)

Početak s razlogom i povodom

Kazališna družina Histrioni, odnosno Histrion – nalazimo zapisano – osnovana je 11. srpnja 1975. godine u Zagrebu. Tada još mladi Zlatko Vitez (Varaždin, 1950.), diplomirani glumac, osnivač Histriona, čovjek sa smislom za rukovođenje i postignuće priznavanja svojega posla – i danas je na čelu Histriona, sada više ne tek jedne putujuće i lutajuće, dakle histrionske glumačke družine, nego ravnatelj i umjetnički rukovoditelj Kazališta Histrion, jednoga od zagrebačkih gradskih kazališnih kuća s vlastitom pozornicom.

Dopustite, molim, malu digresiju o tomu koliko je održavanje kazališnih predstava, istina ‒ amaterskih, duboko ukorijenjeno u hrvatskomu puku, od Bara do Martina na Muri. Primjerice, Gornja Lastva, jedino etnički posve hrvatsko selo u Crnoj Gori, u brdima iznad Boke, sve do okončanja Drugog svjetskog rata imalo je također vlastitu pozornicu na kojoj je izvedeno ‒ kronike kažu – čak 76premijera pučkih predstava, a njihov tamburaški orkestar brojio je više od 120 članova; instrumente su nabavljali u Zagrebu, Sisku, Varaždinu i Beču. Dakle ono što su radili i što rade histrioni, dubokih je korijena u hrvatskomu narodu.

Histrioni su, zašavši u ribarska sela uz more i u prostore izvan velikih gradova uopće, samo nastavili tu bogatu amatersku tradiciju, ali sada s profesionalnim glumcima i redateljima. Što u kazalištu ima plemenitije od toga? »Kazalište narodu«, nimalo frazerski, nimalo parolaški, niti malo praznorječivo, nego istinski i predano – uz ne mala samoodricanja. Naime, uvjeti putovanja i spavanja na teretnomu brodu, koji je inače prevozio pijesak, kao i uvjeti predstavljana, u počecima, bili su i više nego skromni, doista siromašni, ali uspjesi kod gledatelja bili su – nemjerljivo bogatstvo. Podaci dalje svjedoče da su ljetna putovanja histrionske družbe trajala deset godina, a od 1986. histrioni – umjesto da lutaju iznajmljenim brodom od mjesta do mjesta jadranskom obalom, priređujući kazalište narodu uglavnom na otvorenom – svakoga ljeta nastupaju na zagrebačkoj Opatovini, sve do danas!

Životopisni Vitezov podatak će nam reći da je kao glumac počeo na Dubrovačkim ljetnim igrama 1969. u predstavi Ljubovnici, nepoznatog autora, u redateljstvu Joška Juvančića. Međutim, to se nije nastavilo ili makar ne tako da bi u Dubrovniku ljeti imao znatniju neku ulogu, što se za njega, premda se stoga ljutio – ako se dobro sjećam – u konačnici pokazalo dobrim, dapače, presudnim: okupio je Vitez vlastitu kazališnu družinu, daleko od svjetala razvikanih festivala, i utro samohodan put kroz hrvatsko glumište, poseban i posebno značajan.

U socijalističkoj Jugoslaviji, nakon pokušaja hrvatskih komunista, koji su tada na vlasti, da urede tu državu tako da u njoj bude kako je i bilo obznanjeno: jednakost sviju – nastalo je olovno vrijeme ideološkog i osvetničkog divljanja i zatiranja Hrvatskog proljeća kao pokreta za nacionalnu ravnopravnost, od početka 1972. Doduše, ne toliko krvavog kao onog kobnog proljeća 1945. i etničkog čišćenja tadašnje staljinističke komunističke vlasti od Hrvata, pogroma nad Hrvatima, proglasivši ih prethodno ustašama ili »narodnim neprijateljima«, da bi ih se kao takve sve moglo bez posljedica pobiti. Dakle nije se 1971. ubijalo doslovce, ali zatvaralo se »za verbalni delikt«.

To zatiranje nacionalne silnice među hrvatskim komunistima, a znatno više u narodu, njihovi protivnici u samoj Hrvatskoj i u njihovu Savezu komunista, a osobito svi ostali – dočekali su i kao slavodobitno zatiranje svega, ne samo samostalno nacionalnog, nego – svega hrvatskog, ma kakvo bilo, već u začecima. (Mi stariji toga se sjećamo iz vlastitih iskustava: Ne dao Bog da si negdje izvjesio hrvatsku trobojnicu bez crvene petokrake na njoj ili da si javno svoj jezik nazvao hrvatskim bez marinkovićevskoga »zagrljaja« sa srpskim, zagrljaja koji davi!) Sili se nije moglo suprotstaviti, niti je bilo prigode u strogo nadziranim sredstvima suobraćanja, ali duboko iz naroda prodro je žestok otpor i sili i nepravdi i potiranju hrvatskog narodnog bića. Nitko npr. nije mogao utjecati na to kako će roditelji dati ime nekomu djetetu, a od 1971. pa desetak sljedećih godina – nikad se u Hrvatskoj nije rodilo više Hrvoja, Domagoja, Mislava...

Histrioni, čim su osnovani, u svojim kazališnim uprizorenjima potiču i podupiru hrvatski narodni otpor jugo-unitarizmu i velikosrpstvu. Ma koliko da je to oprezno i obazrivo, da se izbjegnu zabrane – Histrioni svojim predstavama tada znače mnogo više od jedne neovisne kazališne družine: oni održavaju neprekinutim napor prema slobodnom iskazivanju hrvatskog domoljublja. Što se to domoljublje više sumnjičilo, ono je brže klijalo. Zapravo je bilo u duhu zabranjenog »Hrvatskog proljeća« 1971. To su tada Histrioni: lučonoše domoljublja. (Vlasti su tada izbjegavale zabrane, upravo da bi opravdale podvalu – kako zatvaranje proljećara nije usmjereno »protiv Hrvatske« , nego »za Jugoslaviju«; nije šija nego vrat, slaba utjeha, a jaka laž!)

Već sam naslov kazališne satire/komedije Domagojada (1975.) u tomu je trenutku djelovao ne samo domoljubno, nego i provokativno, a gledatelji su pohrlili pogledati tu predstavu, već poradi naslova, kao i onu naslovljenu O Kaj: preusmjerava se pozornost s engleštine i odnarođenosti uopće na – domaću hižu i njezin kajkavski dio hrvatskog jezika. Te blage histrionske satire prožete nekom hrvatskom pučkom dobrostivosti i zapravo naivnim humorom dovode na pozornicu Histriona i na dramsku pozornicu hrvatske književnosti uopće znameniti pisateljski trojac: Tahir Mujičić – Boris Senker – Nino Škrabe.

Histrionski pisci i oni drugi

U životopisu Tahira Mujičića (Zagreb, 1947.) nalazimo zabilježeno da je, među inim, i »suutemeljio Glumačku družinu Histrion«. Drugu neku vezu i ne treba tražiti. A Boris Senker (Zagreb, 1947.) i Nino Škrabe (Jastrebarsko, 1947.) – dakle tri vršnjaka, također su osnivači ili suosnivači nekih drugih, manje znanih kazališnih družina. Nu, ovdje su nam zanimljivi kao trojac koji je pisao zajednički desetljeće i pol (1971.- 1985.), »potpisujući dramske tekstove različitim slijedom imena« (izvor: Mira Muhoberac, internetski tekst o ovim autorima).

Iz njihovih životopisa, koliko se dade razabrati, nepobitno je da su sva trojica njih – »autori zaljubljeni u kazalište«. Zatim, da su okrenuti temama iz hrvatske povijesti i književnosti, posebno renesanse. I treće, da su skloni humoru, prije svega onom verbalnom (u čemu je Mujičić najočitiji), da su satirici i nadasve domoljubno usmjereni, nacionalno svjesni, kako se to obično kaže. Znači, nastojanja književnoga trojca Mujičić – Senker – Škrabe i osnivača Histriona agilnog Viteza našla su se ujednačena u podosta toga. To desetljeće i pol stvorilo je slavu u okvirima hrvatskoga glumišta – svima njima.

Niti bi se taj tada mladalački književni trojac našao tako rano pod reflektorima čitave kulturne, osobito naše kazališne javnosti, da nije bilo Histriona, niti bi Histrion stekao tako zapaženu ulogu i tolik društveni i kazališni značaj da nije bilo te trojice nadarenih pisaca, ujedinjenih u pisanju kazališnih komada i njihovu predstavljanju. Dakle, Mujičić, Senker i Škrabe i u društvenomu i u umjetničkomu pogledu stanovit su fenomen vremena u kojemu su se pojavili, kazališni znak i značaj toga doba. Bili su inovativni, svježi, duhoviti, domišljati, obrazovani autori koji su se znali našaliti i sa svojim i s tuđim.

Premda označeni kao »nacionalisti«, ovi vrsni pisci i jednako vrsni glumci nikako se nisu dali svrstati u nekakve »poražene snage« ili »neprijatelje«, ma koliko da su stalno čačkali nacionalni osjećaj, ali na duhovit i satiričan – stvaralački način. Veliku pobjedu i povoljan vjetar u jedra histrionskoga kazališnog broda izvojevan je u Sarajevu, na međunarodnom kazališnom festivalu 1976., kada je njihova predstava Domagojada proglašena najboljom, k tomu još i njihov glumac Žarko Potočnjak – najboljim glumcem. Nakon toga Histrione se u Hrvatskoj i dalje nastojalo marginalizirati, pa i proganjati, ali nije ih se tako lako moglo maknuti s pozornice, ma koliko da je i nisu imali, nego su je unajmljivali.

Naime, uz razvikane Dubrovačke ljetne igre, koje su tada, kasnih 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća na vrhuncu slave, zahvaljujući svom međunarodnom, ali prije svega svom jugoslavenskom karakteru, jer su Igre festival na koji dolazi Tito osobno i kojega su pune sve tadašnje novine i svi tadašnji ekrani. Tada je u središtu zbivanja ljeti još jedino također jugoslavenski, ubrzo također i međunarodni festival djeteta u Šibeniku. To su dva ljetna kazališna žarišta podržavana od države, sa »saveznim novcem«, dakle uza sudjelovanje stvaralaca iz svih jugo-federativnih republika i pokrajina, znači jugoslavenskih glumaca, redatelja, predstava... To je ujedno značilo i unitarističko i nametnuto jugoslaviziranje (čitaj po-veliko-srbljivanje!) hrvatskog kazališnog života i hrvatskog državnog prostora inače. Da bi se onemogućilo hrvatske nacionaliste, a »hrvatski nacionalist« znači inačicu za »ustaša«, to jest »narodni neprijatelj« ili onaj kojega se može bez ikakvih posljedica ukloniti, bilo da ga se makne ili da ga se smakne – nije se ipak pribjeglo zatvaranju kazališnih ljudi, nego samo političara, ali jest »sprječavanju nacionalizma na pozornicama«.

Slovilo je kao pothvat pojedinca, međutim, osnivanje KPGT-a (kazališta-pozorišta-gledališča-teatra), godinu dana kasnije, 1977. bilo je u biti ne samo »suprotstavljanje nacionalizmu« kakav su prakticirali Histrioni i ne tek jugounitaristički, nego i velikosrpski pothvat u nastavku naznačenoga jugoslaviziranja/veliko-srbiziranja kazališnoga života, pod parolom »europeiziranja pučkog teatra« i slično. Taj unitaristički kazališni naum, upravo zato što se suprotstavio nacionalizmu i Histironu, bio je obilno novčano pomagan iz savezne kese i iz republičkih kazališnih blagajni, dok Histrionci jedva preživljavaju, igrajući po hrvatskim provincijskim gradićima, anonimno, preciznije – gotovo posve izvan pažnje ili podrške medija. Uglavnom jedino zato što ih puk dolazi gledati i plaća ulaznice da ih vidi, a oni mu, u pravilu, prikazuju nešto iz hrvatske kazališne baštine ili iz suvremenosti, ali s jasnim naglaskom na nacionalnom ponosu i u često u svojemu jeziku – kajkavski!

Ipak, iskonstruirani yugo KPGT estetski nije znatnije utjecao ni na što, ali jest – trideset godina kasnije (2007.) – na sravnjivanje sa zemljom Hrvatskoga narodnoga kazališta u Subotici. To su napravili četnički bageri, čim je raspadom Jugoslavije Vojvodina izgubila status autonomnosti.

Naime, Ljubiša Ristić, srpski redatelj rođen na Kosovu, osnivač toga KPGT-a, a samo naivci će reći da je to bilo slučajno, nakon predstava u Zagrebu i Ljubljani... dobio je 1985. godine mogućnost voditi glavnu riječ upravo u Hrvatskomu narodnom kazalištu u Subotici, da bi to djelovanje, čitavo jedno desetljeće – označilo početak uništenja svega hrvatskog (etničkog čišćenja!) u subotičkom HNK-u, doista i doslovno! Sa zemljom sravnjena prelijepa secesijska zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta, s tradicijom od 1742. godine i sa čak 450 predstava na svojoj pozornici od 1945. do 1995. godine, kad je ta djelatnost konačno uništena – postoji sada još samo na fotografijama, a hrvatske drame, baš nikakve, u Subotici nema.

Novoosnovano subotičko »višenacionalno« kazalište, slično onom KPGT ‒ sada riječ »kazalište« ima samo u naslovu, bez ijednoga novčića i bez ijedne predstave, dok »pozorište«, u kojem se, naravno, »igra na srpskom«, ima i novac i glumce i predstave, jednako kao i mađarska drama novoutemeljenoga i lažnog kazališnog »bratstva i jedinstva«, ali bez Hrvata.

Ne, nije taj kulturocid izravno povezan s Histrionima, ali neizravno itekako jest! Tim više valja naglasiti da se za to nacionalno, za hrvatski identitet vlastitoga kazališta valjalo itekako izboriti, što nije bilo moguće u Subotici, gdje je sve hrvatsko u kazalištu uništeno gotovo bez glasa prosvjeda, u šutnji službenoga Zagreba i njegove kriptokomunističke politike. Za hrvatsko kazalište valja se izboriti i usred Zagreba, čak i danas. Histrionima i Vitezu to redovito uspijeva, ali nitko neće reći ni jednostavno ni lako. I da ne zaboravim: o sudbini vojvođanskih Hrvata, Bunjevaca i njihove jedinstvene ikavice, otužna kazališna predstava Bunjevački blues Tomislava Žigmanova, u redateljstvu i glavnoj ulozi pok. Vlatka Dulića, inače Kerempuhova glumca, igrana je, gdje bi drugo – u Histrionskom domu u Zagrebu. Histrion je, dakle, jedino kazalište u Hrvatskoj koje nije zaboravilo da postoji Subotica i da je u njoj postojalo Hrvatsko narodno kazalište. (Usput pripominjem: Čizme, smrt, kraća poema hrvatskog pisca Petka Vojnića Purčara, Petrovaradin, 1939., pisana bunjevačkom ikavicom, prema umjetničkim dometima ide u red npr. Hrvatske simfonije Antuna Bonifačića ili Jame Ivana Gorana Kovačića.)

Histrionski dom i trnovit put do njega

Histrion je, prema Klaićevu Rječniku stranih riječi, glumac ili plesač (na žici!) u rimskom dobu. Svakako ‒ zabavljač i tumač nečega pred gledateljem i slušateljem. Takvi su glumci, dakle histrioni, lutalice i nerijetko beskućnici, ranije često u kočiji ili u prikolici, gdje im je bio i pribor za glumu, odjeća i oprema za pozornicu. Putuju i glume, skromno preživljavaju.

Vitezov naziv nije samo značio doslovno to, jer su glumci u to vrijeme (socijalizma i socijalne države), manje-više svi bili u nekom kazalištu, u radnomu odnosu, s redovitim plaćama, ljeti unajmljivani da honorarno glume gdje stignu i mogu, ako se ne odmaraju. Ako nisu dobili uloge na tadašnjim ljetnim festivalima, skrasili bi se s Vitezovim histrionima, neki namjerno tako.

Međutim, Vitez je znao da to tak bu išlo samo ljeti, ali nakana mu je bila ‒ glumiti i predstavljati histrionske predstave tijekom cijele godine. I on je bio zaposlen, dugogodišnje u Gradskom kazalištu Gavella, kao glumac i redatelj, ali ideju da ima vlastitu pozornicu, gdje će on odlučivati i što i kako i kada ‒ nastojao je ostvariti još u socijalizmu. Neka to objasni sam Vitez (prema internetskom izvoru iz razgovora koji je s njim obavio Ivica Radoš, »skinuto« 21. prosinca 2015.):

Nakon nagrade Domagojadi na Malim eksperimentalnim scenama u Sarajevu (MESS, napomenute 1976.) i »nakon povratka u Zagreb, predstava se nije mogla igrati jer je u Sarajevu bila politički napadnuta zbog hrvatskog nacionalizma. Branko Mikulić, komunistički moćnik, i Hrvoje Ištuk, šef bosanske policije, koji su gledali predstavu, demonstrativno su izišli iz dvorane i, poslije, naručili napade na nas. Ti su napadi ponavljani u listovima Borba i Komunist. Tako smo od samog početka imali hipoteku nacionalističkog kazališta. U Zagrebu su se šutnjom urotili protiv predstave. Kad bismo, npr., tražili dvoranu, odgovorili bi nam da je zauzeto. Ljudi su se prepali. Branko Mikulić je od Milke Planinc tražio hapšenje autora Domagojade« (oboje su bili visokopozicionirani komunistički moćnici, Mikulić u Sarajevu, a Planinc u Zagrebu, op. a.).

Vitez dalje kazuje: »Ivica Račan, tadašnji partijski ideolog za kulturu u Zagrebu, gledao je tu predstavu. Milka Planinc je nazvala Račana i pitala ga što je s tom predstavom. On joj je odgovorio da su to mladi ljudi koje treba zaštititi, iako se s politikom i porukom predstave ne slaže. I, stvarno, Račan nas je zaštitio kod Milke i nije došlo do progona. Potom je Milka Planinc poručila Mikuliću: ‘Ako netko u Hrvatskoj bude hapsio, to ću biti ja, a ne ti!’ Kad je postala savezna premijerka, Milka Planinc mi je jednom prilikom rekla: ‘Vi ste taj Vitez? Imala sam zbog vas dosta problema.’

Unatoč Račanovoj intervenciji Histrioni su se našli na ‘odstrelu’ ideoloških dogmatika (...). Karneval je bio direktna aluzija na Hrvatsko proljeće. Na kraju predstave dolaze udbaši koji ne hapse pojedinca, nego cijeli narod. Mi smo htjeli pokazati da u Hrvatskoj nisu zatvoreni samo pojedinci, poput Tuđmana, Gotovca, Veselice i Budiše, nego da je cijeli narod u ropstvu. Nakon predstave imali smo sastanak s drugovima u komitetu.(...) Uglavnom, dali su nam do znanja da su prema nama blagonakloni, ali smo upozoreni da se ne igramo vatrom.(...)«

Godine 1984. »Mirjana Jakelić, predsjednica Društvenih djelatnosti Općine Centar, uručila je Histrionima ključeve bivšega kabarea u Ilici 12«, u samom središtu Zagreba. Lutajuća družina time dobiva svoju pozornicu. (Usputna opaska: drugarica Jakelić, »naljepše oči hrvatske politike«, 1991. otperjala je u Beograd, gdje je, navodno, bila hrvatska članica neke fantomske »jugoslavenske vlade«.) Odluka o dodjeli prostora Histrionima donesena je u vrhu hrvatske politike, u kom-partijskom Centralnom komitetu, a općinari su »imali zadatak pronaći slobodan prostor...«

Međutim, ispriječile su se razne nevolje s tim dodijeljenim prostorom. Naime, »bivši kabare« je u prizemlju, u dvorištu velike zgrade, a okolo su stanovi. Stanari od početka nisu bili suglasni s time da im se »remeti noćni mir«. Histrioni su tamo odigrali 100. predstavu Brešanova Hamleta iz Mrduše Donje. »Od tada je družina na toj adresi imala probe, a Vitez ključ prostorija, što je namjeravao ‘ozakoniti’ 1996.«

No, dajmo ponovno riječ samom Vitezu:

»Kad sam ulazio u politiku, netko je tražio dragulje, netko tvornice, netko novce. Mene su predsjednik Tuđman i Nikica Valentić pitali: ‘Što ti treba da ti pomognemo?’ Tražio sam da napravimo Histrionski dom; 1996. je izrađen projekt i raspisan natječaj. Međutim, stanari su uspjeli ‘srušiti’ građevinsku dozvolu. Krenuli su u napad. (...) Primirje je trajalo do 2000. godine kada su stanari bušilicom pokvarili predstavu... Prije četiri godine, Grad je otkupio tri kina. Za Histrionski dom nuđeni su mi ili Lika ili Apolo. (Kino Lika u susjedstvu je spornog prostora, a Apolo pokraj Britanskoga trga, oboje u Ilici, najdužoj i najpoznatijoj zagrebačkoj ulici.) Odlučio sam se za Apolo« – kaže Vitez. (U socijalizmu je to bilo Kino Kozara, a u ratu – porno-kino, op. a.)

Estetsko i druga usmjerenja Histriona

U jednom od brojnih razgovora za novine u povodu 40. obljetnice Histriona, Zlatko Vitez, među ostalim, kaže: »Nije slučajno da smo odabrali Valun kao mjesto gdje smo odigrali svoju prvu predstavu. Mnogi turisti koji u Valun dolaze, vjerojatno i ne slute da je tu smješten jedan od najstarijih glagoljaških epigrafskih spomenika u Hrvata te pripada drugoj polovici 11. stoljeća«.

Dakle, to je bio motiv da se stara bracera »Ljuboman«, prvi iznajmljeni histrionski glumački brod s »dvanaest improviziranih kreveta u utrobi«, zaputi u to malo mjesto na Cresu. Doista, uz Krčki i Plominski natpis, i onaj Valunski glagoljaški segment stariji je od Baščanske ploče. (Najnovije, jedan sličan glagoljaški natpis nedavno je otkriven i u Konavlima, u selu Dunave, što uvelike upotpunjuje saznanja o uporabi glagoljice na mnogo širem zemljopisnom prostoru nego se to do sada znalo; vidi Niko Kapetanić: Glagoljski natpis u Konavlima, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik, 1997., op. a.)

Međutim, malo je tko, osim stručnjaka i studenata književnosti, znao za to. Vitez jest i to je bio histrionski otpor uništenju ideje hrvatskih komunista 1971. godine da Hrvatska bude neovisnija i samostalnija: uostalom, slom »proljećara« doveo je u konačnici do referenduma o punoj neovisnosti 1991. godine! Vitez je već time svoje Histrione uputio na nepokolebljivo domoljublje koje traje do danas. On će reći da se cijeli život »svađao s velikosrpskom politikom«: njihova posezanja za dominacijom na hrvatskomu tlu nisu prestala, dapače, sve su intenzivnija i sežu do vrata Vatikana, već i iza tih vrata, vjerojatno zahvaljujući nedovoljnom poznavanju aktualnog Svetog Oca ne samo hrvatsko-srpskih odnosa, nego i europske povijesti i povijesti ekumenizma te karaktera velikosrpskog šovinizma koji uvijek, i uvijek iznova uspjelo – prikazuje sebe drugačijim nego jest! I to i tomu slično, povijesne zablude i zastranjenja – Histrioni problematiziraju na pozornici.

Domoljublje je, dakle, prva konstanta u predstavama Histriona. Nikada zagubljena ili zametnuta, neprestano naglašavana.

Druga temeljna odrednica njihovih predstava su – domaća kazališna djela.

Osim djela »vlastitih« pisaca, Škrabea, Senkera i Mujičića, s kojima suradnja nije prestala ni nakon razlaza toga književnog trojca, Vitez se najviše bavio Krležom. Tako je Krležijada postala jedna od najigranijih histrionskih predstava.

I prosvjetiteljski pisac Tituš Brezovački danas je na pozornici, a često je tako bilo i ranije. Jednako je zanimanje histriončeka za Mariju Jurić Zagorku. Dakle, lokalpatriotski, zagrebački i kajkavski književni krug. No, posebno od kada imaju vlastitu pozornicu, ni strane komediografe ne izbjegavaju, ali ih najradije – prenesu u svoj jezik i u vlastito dvorište.

Na ovomu mjestu usuđujem se izreći i jednu ozbiljnu zamjerku: niti se itko samostalno latio posla niti je Histrion koga potaknuo da dramatizira spjev Opsedenje i poboj sisečki, a nesretnom kleriku Tomašu Goričancu dužni smo izvaditi ga iz zaborava. Naime, zaboravljen je taj njegov domoljubni ep, zametnut samo stoga jer je 1837. godine bio napisan kajkavski, kada su gospon von Gaj ozakonili volju Beča i »regionalizirali« prostor Balkana te unificirali jezik, spetljavši ga sa srpskim, koji u tadašnjoj književnosti uglavnom i nije postojao, osim kao nabožna literatura, na njihovu narodu nerazumljivoj crkvenoj arhaici. Držić je dobio svojega Foteza i »oživio«, Goričanec nije (još?)! Istina, nije ni dramski pisac, nego epik, deseterački sljedbenik Kačića Miošića i manje značajan od slavnoga Dubrovčanina, ali – kako ga drugačije »oživjeti«!? A pjesnik najveće hrvatske vojne pobjede, do Oluje, one 1592. pod Siskom, apolog hrvatskog časničkog morala i ponosa, deskriptor bitke koja je promijenila sliku tadašnje Europe i značila početak kraja Otomanskoga carstva – itekako to zaslužuje.

Dakle, histrionsko usmjerenje prema vlastitoj književnoj tradiciji i njegovanju kajkavštine – estetska je konstanta ovoga kazališta.

Komično i satirično ‒ to je slijedeća odrednica, od koje se gotovo nikada ne odustaje. Pritom je vidno da su hrvatski pisci, i bivši i suvremeni, znatno bolji kao satiričari, nego kao humoristi. To bi čak moglo biti optimistično, prihvatimo li teoretičarsko određenje da su humoristi u svojoj biti pesimisti jer se rugaju svijetu ne očekujući bolji, a satirici ipak optimisti jer kritiziraju s namjerom da poprave svijet i usmjere ga nečem boljem.

Kabaretske i zabavne predstave također sve više zaokupljaju histrionsku pozornicu. Daju se prigode biranim glumcima, šansonjerima... To je vrlo teško održavati, osobito u vlastitoj proizvodnji, a istinske kabaretske scene u Zagrebu niti igdje u Hrvatskoj – nemamo. Histrion se trudi popuniti ponekada donekle i tek ponešto tu prazninu, no za istinski kabaret nužno je imati uvjete: gostionicu s pozornicom kao i nadarene komičare i zabavljače te pisce i vic-mahere (neku humoristično-satiričnu redakciju i publikaciju) za redovito praćenje recentne političke i društvene zbilje, što Histrion – makar za sada i ne može. To je posebna djelatnost koje danas ipak nemamo.

Prigodne predstave ‒ to su godišnje kabaretske ili kazališne manifestacije, kada u Histrionskom domu gostuju i druga kazališta, kao što su Gumbekovi dani, međunarodni festival kabareta, prisjećanja na simpatičnog Mladena Crnobrnju Gumbeka (velikog zabavljača – malenoga kao gumbek!), zatim prisjećanja na Bobija Marottija, godinama najstarijeg Histriona i legendu zagrebačke kazališne pozornice, pa Histrionski dani i slična spelavanja, što je sve vrlo pozitivno jer održava zanimanje za kazalište, njeguje slavu kazališnih zaslužnika i znači poticaj da se ode u kazalište i njeguje ljubav za scensku umjetnost.

»Bez režije« – kolokvijalna je odrednica estetike redateljstva histrionskih predstava, ponaosob onih Vitezovih. To nekima, »u pejorativnom kontekstu«, znači »iziđi na pozornicu i govori«, ali nije to baš tako. Da »nema režije«, to jest da gledatelj redateljstvo ne osjeti kao nešto nametnuto, da nema nepotrebnih trčanja oko pozornice koje je samo sebi svrha, a »glumi« moguće nervozu protagonista npr. ili govorenja iz ležećeg položaja, a bez ikakve potrebe za tim, dakle – redateljstva bez ikakvih mizancenskih suvišnosti koje u prvi plan ističu redatelja, a ne pisca i njegovo djelo. To »bez režije« zapravo su u pravilu najbolja redateljstva. Da se uopće ne osjeti bilo što neživotno, suvišno, dodano.

Nije na odmet, u vezi s tim, spomenuti da je Zlatko Vitez za redateljsvto »svojega« Hamleta dobio Nazorovu nagradu. Nagrade ovomu piscu osobno nisu nikakva garancija bilo kakve kvalitete, u pravilu više govore o nagrađivaču nego o nagrađeniku, ali ipak – netko je prepoznao koliko je u kazalištu važno – okrenuti se gledatelju, prikazati mu vjerodostojno odabrano djelo, bez nametanja ekshibicija »redateljskog kazališta« koje je kao guba zavladalo pozornicama te rastjeralo gledatelje, i ne samo u Hrvatskoj...

To je iznimno važno. Histrioni gledatelje privlače, upravo »pučkim« diskursom, te ih imaju sve više i više... Ima još nešto, što ne želim da ostane nezapaženo: tzv. dijaspora, ili Hrvati u svijetu, iseljenici. Gostujući među »našijencima« po Americi (s narečenom predstavom Hamlet) odigrali su Histrioni ne samo svoje glumačke uloge, nego i ulogu njegovanja ljubavi za svoj jezik i svoju domovinu.

Udovoljavanje glavnim kritičko-prosudbenim motrištima

Ovaj prigodni svrt nema i ne može imati namjeru cjelovitog prikaza, štoviše, znači samo podsjećanje na to da je jedno od danas najvažnijih, najaktivnijih i najboljih zagrebačkih kazališta, značajno za čitavo hrvatsko glumište, nastalo iz želje pojedinca da se suprotstavi kazališnom elitizmu razvikanih festivala, ma koliko da su oni bili značajni u svoje vrijeme ili su to i danas; da se krene iz puka stvarati kazalište za puk, u širemu značenju – iz naroda za narod. Pri tome je uloga Zlatka Viteza, kao pokretača i organizatora, svakako najznačajnija, zapravo je jedinstvena i najistaknutija te je jedna od najzaslužnijih u hrvatskomu kazalištu uopće. No, ne bi se bila mogla ostvariti bez svesrdne pomoći istomišljenika, nadarenih kolega glumaca i pisaca. Oni se ovdje svi ne spominju, nije ni prigoda tomu.

Međutim, dok nastaje ovaj tekst, upravo je pred tiskanjem monografija o dvije značajne obljetnice – 4o godina postojanja Histriona i 30 godina Opatovine, zagrebačkog malog urbo-parka, kao kazališne pozornice na otvorenom, uz koju danas postoji već nekoliko drugih kazališnih spelavanja u Zagrebu ljeti, sve u histrionskoj organizaciji. Time hrvatska prijestolnica postaje jedinstvena: ima samonikli vlastiti kazališni festival, sve je u njemu domaće ili na domaći način, traje već tri desetljeća, a može opstati – zanavek! Ovaj tekst stoga ima namjeru tek naglasiti jedan jedinstven put od zamisli stvaranja kazališne družine kao otpora nenarodnom i nedemokratskom, osobito ne-hrvatskom režimu – do trijumfa imanja vlastita kazališta koje je danas »institucija grada Zagreba« (kako reče neki političar).

Glavnih, nezaobilaznih kritičko-prosudbenih motrišta ima šest, a sedmo su posebna stajališta za kritičke prosudbe: nacionalno, ideološko (sjetimo se »marksističke kritike«, koju smo doživjeli i preživjeli!), vjersko, avagardističko, tradicionalističko, političko, regionalističko, feminističko itd., ima ih dvadesetak i više... Pođimo redom.

Estetskokritičko-prosudbeno motrište u Histrionu zapaža njegovanje jednostavnoga pučkoga teatra, bliskog tzv. običnu gledatelju, dakle ne kazališni elitizam ili nekritično traganje za novinama: poštivanje postojećih vrijednosti; »nije dobro (...) traženje ‘novoga’ pod svaku cijenu, zanemarivanje i krivotvorenje baštine te sklonost senzacionalizmu...« , kaže Vitez, a to je, svakako, i estetski credo Histriona.

Etičko kritičko-prosudbeno motrište zadovoljeno je na više načina: ono je zapravo sadržano u narodnoj poslovici: »Tuđe poštuj, a svojim se diči!« To znači njegovanje vlastite baštine, tradicije i kulture, ne zanemarujući ničija vrijedna djela.

Gnoseološki gledano, već spoznaja i svijest o sebi i o svojemu – bitna je za opstanak, i umjetnika i umjetnosti. Sub sole, nema ničega novog, no ima vlastitog. To saznanje čini nas vrijednima te ponosnima i daje nam mogućnost umjetničke emanacije o tomu, a osobito valja napomenuti »odgojno-obrazovne« spoznaje koje slijede iz povijesnih i suvremenih komada.

Jezično-načinsko, Hrvati radije kažu »lingvo-stilsko« prosudbeno motrište, možda je i najistaknutije u histrionskom djelovanju, a svjedoči o njegovanju vlastizoga jezika i vlastite književnosti. Čak i prijevode, kako već i rekosmo, najradije prikazuju kao domaće djelo (prilagođeno u kajkavskom dijalektu!), ne prisvajajući time ničije, nego gradeći na taj način mostove među književnostima i jezicima.

Recipijentski ili recepcijski kritičko-prosudbeni pristup histrionskim predstavama, a i histrionskim piscima i njihovim djelima, osobito dok su djelovali kao trojac, kazuje nam da nikada nisu zaboravljali na gledatelje/slušatelje, a Hrvati vole latinizam, na – publiku. Otuda i sklonost komičnom, zabavnom, kabaretskom, običnom, našem...

Akribijsko kritičko-posudbeno motrište više je primjenjivo na pisana književna djela, a u kazalištu to podrazumijeva ukupnost svih teatarskih sastojnica i vještinu, odnosno razinu izvedbe, uključivo i sliku pozornice, i odjeću, i glazbu, i zvuk, i svjetlo... Za histrionske predstave karakteristična je jednostavnost, praktičnost, tečnost i lakoća igre...

Histrioni, dakle, zadovoljavaju, i to u iznimno visokom postotku, sva glavna kritičko-prosudbena motrišta. A od onih posebnih dvadesetak, ovdje su zanimljiva samo dva, nacionalno i domoljubno, ali nije ih razdvajati: to je jedno! Može se dodati – državotvornost, na što su i prisiljeni, da bi opstali... Ma koliko da su sva posebna kritičko-prosudbena motrišta u stvaranju predstave stanovito sporedna i manje važna, u umjetničkom smislu možda i nevažna, od svojih početaka do danas upravo napomenutim (domoljubnim i nacionalnim) posebnim kritičko-prosudbenim motrištima Histrioni najviše profitiraju i osobito su im odani.

Nekolike završne rečenice

Da sažmemo: ništa bez politike, ništa bez naklonosti političara (znao je to i Molière te nastojao sačuvati kraljev zagovor!). I Zlatko Vitez znao se (s)naći u političarskom zagovoru, iako se 1971. – nakon nenadanog i neočekivanog pada tadašnje vrhuške hrvatskih komunista – našao »na pogrešnoj strani«. Mnogi tako, ne samo on. Nastojao je opstati i u novonastalim političkim odnosima što mu je i uspijevalo (svjedoči dobiveni prostor za predstave u Ilici 12).

Prema vlastitim riječima, Vitez je, nakon njihova političkog pada i nakon osnivanja Histriona, na histrionske predstave zvao »ne samo Savku i Tripala, nego i Tuđmana i Gotovca«, s kojim je bio i kućni prijatelj, a Gotovac ga je, navodno, smatrao »sinom«. To se dvadeset godina kasnije pokazalo plodonosnim za buduća zbivanja i za boljitak Histriona. Ne bliskost s Gotovcem, nego s Franjom Tuđmanom (kojega Vlado Gotovac nije mogao smisliti, osobno sam prisustvovao njegovim pogrdnim riječima o »generalu«!).

Međutim, valja reći da »pogrešne strane« nikada nije bilo, ako se radilo o domoljublju, o ljubavi za Hrvatsku, njezin jezik i njezinu književnost. Vitez i njegovi histrioni, što se toga tiče, nikada nisu pogriješili. Oni su i danas zapravo – jedino uvijek dosljedno hrvatsko narodno kazalište, sudeći prema onomu što igraju i kako se ponašaju prema hrvatskoj književnoj i dramskoj baštini.

Histrion, naravno, nije državna ustanova koja ima operu, balet i dramu, što manje-više sve države imaju. Ali Histrion doista jest kazalište i hrvatsko i narodno u duhu i u postupcima, bez obzira na zagovore, načine novčane pripomoći i sve ostalo.

Histrionski dom je mjesto stvaranja i njegovanja vrijednosti domoljubnih i inih pučkih predstava, kako bijaše bilo i u početku. Za tim početkom, kad se ljeti posjećivalo mala mjesta po Lijepoj Našoj i uz more, opravdano je njegovati nostalgiju i žudjeti obnovu čega sličnog u novim okolnostima.

(Zagreb, prosinac 2015.)