Hrvatsko-bugarska književna suradnja

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) u Zagrebu oduvijek je održavala prijateljske i dobre suradničke odnose s Bugarskom akademijom nauka (BAN) u Sofiji, a tijekom 2006. dolazi do još kvalitetnije intenzifikacije međusobne suradnje, budući da HAZU izdaje Rješenje (br. 10-133/48-2006.) o bilateralnom sporazumu između dviju institucija o razmjeni znanstvenika između HAZU i Bugarske akademije znanosti. Na inicijativu bugarskih znanstvenica prof. dr. sc. Lilije Kirove, dr. sc. Antoanete Balčeve i dr. sc. Ljudmile Mindove iz Instituta za balkanistiku, BAN, dolazi do ideje o otvaranju projekta, kojim bi se preko zajedničkih simpozija osvjetljivale pojedine zajednički usuglašene teme hrvatskih i bugarskih znanstvenika.

Iz Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu odazvala se toj inicijativi dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, znanstvena savjetnica, a Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske odobrilo je 2007. otvaranje znanstvenog projekta Doprinos intelektualaca u Bugarskoj i Hrvatskoj za književnu raznovrsnost Europe,(1) koji je, nažalost, zbog recesije zatvoren 2013. Uz voditeljicu projekta Hrvojku Mihanović-Salopek kao suradnici na navedenom projektu sudjeluju: dr. sc. Nedjeljko Mihanović, znanstveni savjetnik u mirovini i član suradnik HAZU i mr. sc. Gordana Laco, lektorica i docentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, dok kao suradnice i istraživačice hrvatsko-bugarskih odnosa sudjeluju u ime Instituta za balkanistiku Bugarske akademije nauka: prof. dr. sc. Lilija Kirova, redovna profesorica; dr. sc. Antoaneta Balčeva, viša znanstvena suradnica i dr. sc. Ljudmila Mindova, znanstvena suradnica.

U sklopu projekta vršilo se bibliografsko istraživanje građe dosadašnje međusobne proučenosti hrvatsko-bugarskih književnih veza, te je uočeno da je velik broj bugarskih autora (npr. Ivan Vazov, Teodor Trajanov, Dimčo Debeljanov, Elin Pelin tj.Dimitar Ivanov, Peju Javorov, Aleksandar Konstantinov, Ljuben Karavelov, Petko Slavejkov, Elisaveta Bagrjana, Dora Gabe, Blaga Dimitrova, Dimitar Šišmanov, Emanuil Popdimitrov, Kiril Hristov, Aleksandar Balabanov, Georgi Canev i dr.) prevođen i tiskan na hrvatskom jeziku, a pored toga je i znatan broj izdanja i izbora bugarske narodne poezije. Također su i hrvatski književnici prevođeni i poznati unutar bugarske slavistike (posebice Ivan Mažuranić, Milan Begović, August Šenoa, Petar Preradović, Stanko Vraz, K.Š. Đalski, A.G. Matoš, Vladimir Nazor, Ante Tresić Pavičić, Vladimir Vidrić, Dragutin Domjanić. Ivan Kozarac, Rikard Katalinić Jeretov, Srđan Tucić, Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec, Dobriša Cesarić, Miroslav Krleža, Vesna Parun i brojni drugi).

U sklopu dijalektalnih i povijesno-jezičnih istraživanja dr. sc. Sanje Vulić obavljena su u rujnu 2007. putovanja i terenska jezična istraživanja dijalektalnih govora hrvatske manjine u Bugarskoj po mjestima i gradovima s ostacima hrvatske manjine u Bugarskoj: Komatevo kraj Plovdiva, Rakovski, Sekirevo, Parčević, Stara Zagora, Sofija. Također su obavljena književnopovijesna istraživanja građe dr. sc. Hrvojke Mihanović u Narodnoj biblioteci »Kiril i Metod«, u Univerzitetskoj biblioteci Kliment Ohridski, kao i posjet Muzeju historije bugarskog naroda, uz stručno vodstvo kolegica iz Instituta za balkanistiku.

Gordana Laco izvodila je povijesnojezična istraživanja i prikupljala građu vezanu uz izradu rada na projektu pod nazivom »Bugarski pisci u hrvatskim ‚ženskim’ časopisima do 2. svjetskog rata«. O kulturnim vezama Hrvatske i Bugarske do kraja 2. svj. rata istraživala je u hrvatskim dnevnim novinama od 1938. do 1945. godine (»Hrvatski dnevnik«, »Hrvatska straža«, »Nova Hrvatska«).

Nedjeljko Mihanović održao je 2. rujna 2008. u Gradskoj knjižnici u Makarskoj predavanje »Andrija Kačić Miošić o bugarskim velikanima i bugarskoj povijesti«. U gradu održavanja književne manifestacije »Kačićevi dani« predavač je nastojao upoznati publiku s međusobnim povijesnim i književnim relacijama koje su živo egzistirale unutar 18. stoljeća između dva naroda i našle svoj odjek u Kačićevu djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga (Venecija, 1. izd. 1756.; 2. izdanje Venecija, 1759.), nastalom prema onovremenoj hrvatskoj i latinskoj historiografskoj literaturi, ali i usmenoj narodnoj tradiciji, te sagledavanju doprinosa bugarskih junaka u kršćansko-turskim ratovima.

Od 1. do 4. prosinca 2007. voditeljica projekta Hrvojka Mihanović-Salopek boravila je na poziv voditelja Slavističke katedre prof. dr. Istvana Lukacsa u Budimpešti i istraživala građu o mađarskom ogranku bugarske grofovske obitelji Pejačević, a vezano uz izradu studije o književnoj, obrazovnoj i znanstvenoj ulozi navedene obitelji, koja je odigrala važnu ulogu u prvom predpreporodnom buđenju narodne bugarske svijesti i pokušaju oslobođenja Bugarske od otomanske okupacije u 18. st. Od 5. do 9. lipnja 2008. autorica je sudjelovala na međunarodnom znanstvenom skupu »Država, društvo i kultura Bugara i Hrvata od srednjeg vijeka do danas« (Държава, общество и култура на българи и хървати (XVII - XXI век), u okviru sekcije namijenjene filološkim istraživanjima: »Kontinuitet i interkulturni dijalozi u Jugoistočnoj Europi«, u organizaciji Bugarske akademije nauka u Institutu za balkanistiku koji je održan u Sofiji. Voditeljica je održala svoje predavanje Uloga grofovske obitelji Pejačević u prosvjetnoj i kulturnoj interferenciji Bugarske i Hrvatske, u petak 6. lipnja 2008. godine u Sofiji, u okviru četvrtog zasjedanja, a navedeni rad je objavljen pod naslovom: Uloga grofovske obitelji Pejačević u prosvjeti i kulturnoj interferenciji Bugarske i Hrvatske/ Contribution of Count Family Pejačević in the educational and Cultural Relations between Bulgaria and Croatia (Konferenciata provedena v Sofiji 5.-9- juni, 2008.), Zbornik međunarodnog znanstvenog skupa »Država, obšestvo i kultura na Bulgari i Hrvati VII-XXI vek« , Sofija, Blgarska akademija na naukite / Institut po balkanistika, 2009.; str. 190-210 (ISBN 978-954-617-061-3).

U sklopu simpozijskih događanja, a u organizaciji Veleposlanstva Republike Hrvatske u Sofiji (savjetnika za kulturu gosp. Marijana Wolfa), 6. lipnja 2008. navečer dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek je uz simultani prijevod održala promociju glazbenih CD-snimki hrvatske glagoljaške baštine. Za glazbenu reprodukciju odabrane su snimke s tekstovima na staroslavenskom i arhaičnom starohrvatskom čakavskom književnom jeziku (iz produkcije izdavačke kuće »Udruga Prosoli-Sveta glazba« iz Zagreba), te ostala izdanja, među kojima je i zbornik s predavanjima o glagoljaškoj ćirilometodskoj baštini Istra u umjetnosti i znanstvenim disciplinama od 15. do 17. st. ‒ zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Puli, Rovinju, Kanfanaru od 28. lipnja do 1. srpnja 2004.,sv. I., izd. »Sveta glazba d.o.o.«, Zagreb, 2005. O izdavačkim projektima kratko izlaganje iznio je i producent CD-snimki prof. Alojzije Prosoli iz Zagreba. Kulturna baština ponikla iz zajedničke ćirilometodske književne tradicije privukla je velik broj bugarskih intelektualaca, profesora i članova Udruženja bugarskih kompozitora. Upravo tim povodom nastala je višegodišnja suradnja s akademikom Valentinom Bobevskim, koja je rezultirala iznimno uspješnom bilateralnom razmjenom hrvatskih i bugarskih glazbenih umjetnika, a od 2011. utemeljena je i Udruga hrvatsko-bugarskoga glazbenog prijateljstva. Unutar zagrebačkog časopisa Musica sacra čak četiri broja (30, 31, 32, 33, 34., od 2012. do 2013.) posvećeni su obilježjima i povijesnim izvorima rane srednjovjekovne bugarske glazbe, a pridodane su i CD snimke s izvedbama. Uz to, potpunijem proučavanju i njegovanju hrvatsko-bugarskih odnosa svakako doprinosi i rad Hrvatsko-bugarskog društva u čijoj djelatnosti sudjeluju brojni intelektualci, a predvode ih gosp. Raško Ivanov i akademik Josip Bratulić.

Potaknuta inicijativom dr. sc. Yordanke Gesheve, ugledne povjesničarke iz Bugarske akademije nauka, Hrvojka Mihanović-Salopek je nastavila istraživati zanimljive kulturološke podatke o obitelji Pejačević, te je u rujnu 2008. napisala rad Rukopisni književni dnevnik skladateljice Dore Pejačević, koji je u Čiprovcu ( rodnom mjestu bugarske obitelji Pejačević) povodom obljetnice Čiprovačkog ustanka na čelu s Georgijem Pejačevićem, predstavila na simpoziju dr. sc. Yordanka Gesheva. Navedeni rad pod nazivom Život i dejnost na Dora Pejačević/ Dora Pejačević – dama secesijskog rafinmana objavljen je u zborniku »Nacionalnoosvoboditelnite dviženija v Blgarskite zemi XV-XIX vek«, grad Čiprovci, Izdatelska agencija FDK, 2008.(2009. izašlo iz tiska), str. 33-39 (ISBN 978-954-8500-08-1).

Upravo grad Čiprovac bio je zanimljivo žarište i sjecište povezanosti i preplitanja hrvatske i bugarske kulture, a njegova povijest otvara obilje tema za komparativno proučavanje hrvatsko-bugarskih veza. Već u 16. st. Čiprovac je postao katoličko misionarsko sjedište Bugarske, posebice zahvaljujući dolasku hrvatskih franjevaca misionara iz Bosne 1595. na čelu s Petrom Zlojutrićem Salinatom, koji je 1601. imenovan sofijskim biskupom. U Čiprovcu je bila sagrađena i rezidencija sofijskih biskupa koji su bili rođeni Bugari – Čiprovčani, a od 1624. postaje i sjedište bugarskog franjevačkog kustoda.(2) Od 1624. počinje u Čiprovcu djelovati čiprovačka gramatička škola, novicijat, na kojoj su cijelo 17. st. predavali hrvatski učitelji, služeći se hrvatskim obrednim knjigama i priručnicima.

Kroz tu školu se kod zapadnobugarskih katolika i obraćenih pavlićana udomaćio hrvatski kao književni jezik, a poznavala se kao pismo – bosančica (hrvatski zapadni oblik ćirilice). Tome je svakako pogodovala i činjenica da su se tijekom 17. st. bugarski katolički svećenici odgajali zajedno s Hrvatima u tzv. »ilirskim« kolegijima u Italiji koje je inicirala Propaganda Fide (Kongregacija za promicanje vjere), koristeći pritom hrvatske priručnike i duhovno štivo, kao npr. djela fra Matije Divkovića, fra Ivana Ančića, fra Franje Glavinića, isusovca Bartola Kašića, biskupa Ivana Tomka Mrnavića i dr. U 18. stoljeću popularno je i prošireno djelo Bugarina Krste Pejkića Zrcalo istine med carkve istočne i zapadne, iz 1716. koje po žanru pripada raspravi teološke kontroverzije između katoličanstva i pravoslavlja. Pejkićevo djelo povezano je uz njegovog profesora Hrvata Ivana Paštrića Splićanina, kod kojeg je Pejkić studirao u Rimu na ustanovi Collegium Urbanum.

Kao profesori i predavači u Čiprovcu su se istaknuli još u 17. st. hrvatski misionari ‒ petrovac Ivan Lilić (Lilov), Ivan Ivančić i Vinko Matajević iz Janjeva, a njihov je jezik bio pun bugarizama. Tako književnost i jezik čiprovačkog kulturnog kruga tvore u 17. st. začetke novije bugarske književnosti na narodnom jeziku i pogoduju sve snažnijem narodnom jačanju bugarske svijesti. Budući da je Čiprovac bio osobni spahiluk sultanije, plaćao je umjeren danak unutar turske carevine, a mjesto je bilo bogato rudnicima zlata, srebra i ostalih metala, te je imalo vrlo razvijen obrt i trgovinu (posebice su stari Dubrovčani ovdje držali svoja trgovačka skladišta). Zbog prosperiteta cijeli kraj se u 17. st. nazivao »cvijetom Bugarske«, a unutar njega su bili posjedi i uglednoga staroga bugarskog plemstva (Kneževići, Parčevići, Marinovići, Pulini, Pejkići i Pejačevići). Povezanost hrvatske i bugarske, ponajviše, duhovne književne kulture, najviše je njegovana ‒ pored Čiprovca ‒ u naseljima Kopilovci, Železna, Klisura. Međutim, daljnji razvoj političkih okolnosti drastično je izmijenio život ovih naselja.

Godine 1688. kad se austrijska vojska nalazila u Beogradu, izgledalo je da je dospio trenutak bugarskog oslobođenja od turske okupacije. Mladi grof Georgi Pejačević s trideset i tri godine diže ustanak protiv Turaka za oslobođenje Bugarske, ali saveznik Turaka, ugarski plemenitaš Imre Tököly guši ustanak, a turska vojska vrši pogrom čiprovačkog stanovništva i razara cjelokupno naselje do temelja.(3) Potpisani karlovački mir 1699. definitivno ostavlja ustanike na cjedilu, ali i ugledne plemićke čiprovečke obitelji koje su tvorile ekonomski snažan i nacionalno politički svjestan dio bugarskog naroda. Tada Georgi Pejačević zajedno s braćom Ivanom, Markom i Nikolom bježi na područje tadašnje Habsburške monarhije, u Slavoniju, isprva u Osijek, a potom obitelj širi posjede prema Srijemu, Virovitici i Našicama, te Pečuhu u današnjoj Mađarskoj.(4) Preživjelo bugarsko stanovništvo iz čiprovačke doline bježi u Srijem, Slavoniju, Ugarsku, Rumunjsku, a nadbiskup bugarski Stjepan Knežević u rumunjski grad Sibinju, gdje je tijekom 18. stoljeća egzistirala autonomna bugarska alvinška kolonija. Predvodnik čiprovačkog ustanka, Georgi Pejačević (1655.-1725.) stupio je u austrijsku vojnu službu, te je odlikovan od austrijskog cara Karla VI. za vojne zasluge tijekom godina 1688. do 1691.(5) Potom se povijest ugledne plemićke obitelji Pejačević nastavlja na teritoriju Hrvatske banovine, gdje su obavljali visoke vojne, upravne i diplomatske dužnosti, a posebice su se istaknuli u osnivanju i pomaganju prosvjetnih ustanova.

Svoja istraživanja o književno-kulturnoj djelatnosti obitelji Pejačević na području današnje Hrvatske Hrvojka Mihanović-Salopek je također objavila i u znanstvenom radu na engleskom jeziku The role of the counts Pejačević family in the education and cultural linkages between Bulgaria and Croatia, u zborniku radova povodom 50. obljetnice Instituta za balkanistiku i Centra za trakologiju: Roads and trails of the europeanism in the Balkan; Institut za balkanistiku sa Centrom za trakologiju, Bugarska akademija nauka (urednice dr. Antoaneta Balčeva i dr. Jordanka Bibina, Sofija, 2014.; str. 160-175, ISBN: 978-619-00-0013-6.).

Važna uloga obitelji Pejačević postala je posebno zanimljiva i bugarskoj znanstvenici dr.sc. Yordanki Geshevoj iz Instituta za historiju Bugarske akademije nauka, koja se odlučila na višegodišnje istraživanje sudbine ove obitelji. Svoje istraživanje o brojnim ograncima obitelji Pejačević autorica je uspješno zaokružila i obuhvatila unutar reprezentativne monografije Familija grafove Pejačević Perčević meždulegendite i realnosta (vtorata polovina XVII-XX vek). Istoriko-genealogično izsledvane /Counts Pejačević among the legends and reality (XVII-XX th century). Historical-genealogical study, »Diomira« , Sofija, 2012., ISBN 978-954-2977-02-5.

U svojoj vrijednoj knjizi dr. Gesheva je detaljno istražila povijesne podatke o najistaknutijim članovima obitelji Pejačević, od vođa čiprovačkog ustanka Mateja i Georga, pa do preseljenja pojedinih ogranaka Pejačevića na područje današnje Hrvatske, Mađarske, Austrije i Vojvodine, među kojima su se istaknuli: povjesničar i teolog Franjo Ksaver, filozof Petar Jakob, kroničar Julian, geograf Petar Jakov, filozof Leopold, pravnik i sveučilišni profesor Karlo, ban Ladislav Pejačević, ban Teodor, diplomat Petar, general grof Anzon III., povjesničar i diplomat Ivan Nepomuk, kandidat za bugarsko prijestolje krajem 19. st. – grof Gabrijel Pejačević i brojni drugi. Autorica je također istražila dvorce i perivoje Pejačevića (6) na području bivše Habsburške monarhije, te sačuvane portrete(7), a opisala je i njihove knjižnice, obiteljske arhive i kronike te u posebnom poglavlju dobrotvorne inicijative i djelatnosti.

Na kraju knjige dr. Gesheva je uspješno rekonstruirala i geneologiju obitelji Pejačević, kao i ogranke loza koji od 17. st. nadalje broje oko 200 članova obitelji. U metodološkom pristupu autorica je koristila problemsko-kronološki način istraživanja, nastojeći napraviti i sintezu, te je uz povijesno-faktografske podatke uzimala u obzir i podatke iz obiteljskog pamćenja. Također su prikupljeni i podatci političkog značenja važni za sagledavanje bugarske povijesti (npr. susret generala Nikolle Pejačevića s Račom Petrovim, načelnikom gl. stožera bugarske vojske i dr.). Knjiga obuhvaća i suvremena zbivanja, živuće predstavnike obitelji Pejačević, te njihov posjet 2008. Sofiji i Čiprovcima. Za svoju knjigu o grofovima Pejačević dr. Gesheva je u prosincu 2014. primila nagradu Bugarske akademije nauka.

U rujnu 2009. održan je Međunarodni znanstveni hrvatsko-bugarski skup Istaknute hrvatske i bugarske intelektualke u znanosti i umjetnosti, u sklopu rada bilateralne suradnje Bugarske akademije nauka i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Skup je organizirala voditeljica znanstvenog projekta dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek iz Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, uz suradnju Hrvatske paneuropske unije u Zagrebu. Skup je započeo s radom 28. rujna u dvorani Hrvatske paneuropske unije u Zagrebu, a uz predavanja održana je i DVD filmska prezentacija snimke bugarskog zbora »Bulgaria« čiji su pjevači na Međunarodnom festivalu rane glazbe u Dvigradu u Istri izveli Kanon sv. Dimitra kojeg je napisao sveti Metod oko 882. godine. Uvodne pozdrave izrekli su sljedeći govornici: u ime HAZU – akademik Josip Bratulić, u ime Republike Bugarske ambasador Ivan Sirakov, u ime Hrvatske paneuropske unije prof. dr. sc. Pavao Barišić, dok je u drugom dijelu skupa uzvanike pozdravio akademik Mislav Ježić.

Predavanja u trajanju 15 do 20 min iznijelo je 10 predavača sljedećim redoslijedom:

Akademik Josip Bratulić, HAZU: Prisutnost žena u starijoj hrvatskoj književnosti( s komparacijama prema bugarskoj kulturi);

dr. sc. Rumjana Bozhilova, Institut za povijest, BAN: Bulgarkata prez pogleda na Fran Gundrum Oriovčanin;

dr. sc. Ljudmila Mindova, Institut za balkanistiku, BAN: Dialogichnata femina. Cvijeta Zuzoric v dialozite na N. Gučetić;

dr. sc. Vinicije Lupis, Institut »Ivo Pilar« – Odsjek Dubrovnik: Oporuke Dubrovkinja u Bugarskoj;

dr. sc. Yordanka Gesheva, Institut za povijest, BAN: Ekaterina Karavelova i Elizabeta Vaj de Vaja grofica Pejačević;

mr. sc. Tihana Luetić, Zavod za povijest, HAZU: Bugarske studentice na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1874. do 1914.;

dr. sc. Antoaneta Balcheva, Institut za balkanistiku, BAN: Literaturnite saloni na praga XX vek. Hrvatskijat i bulgarskijat prinos;

mr. sc. Gordana Laco, Filozofski fakultet u Splitu: Bugarska književnost u hrvatskim »ženskim« časopisima do 2. svj. rata;

dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU: Secesionistički cvijet na raskršću. Hrvatske i bugarske književnice u razdoblju secesionističkih gibanja;

Stjepan Sučić, Matica hrvatska – Zagreb: Bugarske spisateljice u hrvatskoj knjizi kroz stoljeća. Prilog bibliografiji bugarsko-hrvatskih književnih veza;

prof. Alojzije Prosoli, direktor »Dvigrad – međunarodnog festivala rane glazbe u Istri«: Zajednička glazbena ćirilometodska tradicija (uz prezentaciju filma hrvatsko-bugarske muzikološke suradnje, te suradnje s akademikom Valentinom Bobevskim i gostovanjem vodećih bugarskih zborova u lipnju 2009. u sklopu Dvigrad – međunarodnog festivala rane glazbe u Istri).

U utorak, 29. rujna 2009. zajedničkim minibusom predavači su krenuli na kulturno-edukativnu ekskurziju, na kojoj su posjetili dvorac Trakošćan, Varaždin, crkvu u Lepoglavi i izložbenu dvoranu Ivana Rangera, dvorac Oršić – Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici, te knjižnicu i izložbu »Kajkaviana« (stalni postav kajkavske književnosti) u dvorcu Golubovec u Donjoj Stubici. Nakon stanke ekskurzija je nastavljena razgledavanjem dvorca Lužnica, te prigodnih likovnih radionica i knjižnice Vojislava Rabadana unutar dvorca. Tim kulturno-edukativnim programom HAZU je gostima iz Bugarske uzvratila ekskurziju koju su hrvatski simpozisti u Sofiji imali prigodom bugarskog skupa, kad su posjetili Plovdiv, Plisku, Varnu, Carevec, manastire u Arbanasima i ostale povijesno-kulturne znamenitosti Bugarske.

Na simpoziju »Istaknute hrvatske i bugarske intelektualke u znanosti i umjetnosti« učestalo se spominjalo razdoblje modernističkih i postmodernističkih kretanja, ali i pojedinih renesansnih književnih pojava. Za mogućnost kompariranja srodnosti književnoumjetničkih pojava između hrvatske, bugarske i cjelokupne srednjoeuropske i zapadnoeuropske književnosti posebno je zanimljivo i poticajno razdoblje modernizma s odrazima secesije i impresionizma. U tom razdoblju uočljiv je prodor nove uloge žena u književnosti, bilo kao naglašenijih, psihološki profiliranijih uloga u sklopu samih prozno-romanesknih književnih djela, ali i kao sve brojnijih autorica beletristike i djela iz područja znanosti o književnosti. Razdoblje modernizma i secesije na određeni je način povezalo srednjoeuropske i istočnoeuropske književnice, rađajući jednu novu senzibilnost koja će pored brojnih tematsko-oblikotvornih i idejnih noviteta odrediti modernističku prezentaciju ženskih likova. U novim modernističkim prikazima ženski likovi osvješćuju vlastitu tjelesnost, duševnu iznimnost i nastoje se samorealizirati bez obzira na konvencije sociokulturne prirode.

Prvobitno razdoblje modernizma u Hrvatskoj možemo pratiti od prvih eseja i novela A. G. Matoša 1899. pa sve do pojave zbirke Hrvatska mlada lirika (1914.) i godine 1917. kad se modernistički esteticizam, simbolizam i impresionizam šire, ali ujedno i dobivaju opreku nadolazećom pojavom ekspresionizma u Donadinijevu časopisu »Kokot« i u pojavi Miroslava Krleže. Međutim i u razdoblju između dva svjetska rata pronalazimo u tekstovima književnica daljnja strujanja modernističkih i avangardnih kretanja. U tom prvom razdoblju razvija se nova senzibilnost koja će pored brojnih tematsko-oblikotvornih i idejnih noviteta odrediti i novu izrazitiju ulogu žene u književnosti, te modernističku prezentaciju ženskih likova (npr. Matošev lik fatalne žene u noveli Camao i tajanstveno-mistične žene u noveli Cvijet sa raskršća; Begovićev lik Gige Barićeve u drami Bez trećega, lik Viole u antologijskoj Begovićevoj noveli Kvartet, drame Josipa Kosora i dr.). U duhu pomodnosti hedonizma »belle èpoque« nastaje i Begovićev žanr kratke duhovite, podrugljive, feljtonističke, a opet literarizirano pisane erotske proze Pisma Zagrepčanke, nastale prema uzoru na Marcela Prevosta Pisma Parižanke o ljubavi (Lettres de femmes) koja 1904. izlaze u hrvatskom prijevodu u izdanju St. Kugli u Zagrebu. U novim modernističkim prikazima ženski likovi osvješćuju vlastitu tjelesnost, duševnu iznimnost i nastoje se samorealizirati, bez obzira na konvencije sociokulturne prirode.

U tom vremenskom okviru hrvatski filolog i povjesničar književnosti Dragutin Prohaska godine 1916. objavljuje u Zagrebu zanimljivu povijesno-teoretsku i psihološko-socijalnu analitičku studiju Ženska lica u hrvatskoj književnosti. Pored toga na pokret hrvatske moderne utjecala je preko hrvatskih studenata i studentica u Beču pojava bečke moderne i secesionističkog esteticizma na stranicama bečkog časopisa »Ver sacrum« kao glasila bečke Secesije, osnovane 1898., dok su izdavači časopisa koji je počeo izlaziti 1898. bili arhitekt Otto Wagner i slikar Gustav Klimt. Utjecaj praške skupine hrvatskih sveučilištaraca bio je pod pečatom Masarykovih ideja, te se taj utjecaj reflektirao u pojačanom sociološko-psihološkom analiziranju društvene zbilje i političkim idejama panslavizma. Pod navedenim utjecajima jedan tijek ženskog pisma opredijelio se prema lirskoj, secesijskoj, mistično-ezoteričnoj i impresionističkoj izražajnosti, dok se druga struja, sve izrazitije feminističko-reformska, posvetila psihološko-društvenoj analizi ženskog statusa i ženske osjećajnosti.

U Pragu je 1900. objavljena tada vrlo slobodoumna memoarsko-refleksivna i psihološki-analitička knjiga Misterij žene istaknute hrvatske i slovenske književnice Zofke Kveder (1878.-1926.). Već od kraja 19. st. pod utjecajem djelâ Augusta Strindberga, Franka Wedekinda i psihoanalitičara Sigmunda Freuda u hrvatskoj književnosti jača interes za tematiziranje i analiziranje psihičkih i emotivnih doživljaja likova, a primarno muško-ženskih odnosa. Psihološki individualistički prodor prema čovjekovoj intimi zamjenjuje tematiku velikih društveno-političkih i rodoljubnih pitanja kojima su se dotad pretežno i gotovo programski bavili pisci iz hrvatskog, ali i iz bugarskog romantizma i potom realizma.

Uz »hrvatskog Andersena« ‒ Ivanu Brlić-Mažuranić – prvu renomiranu klasičnu spisateljicu hrvatske dječje književnosti i kandidatkinju za Nobelovu nagradu, u razdoblju modernizma javljaju se obrazovane i modernistički orijentirane hrvatske spisateljice i književne kritičarke, među kojima se ističu Jagoda Truhelka, Adela Milčinović, Kamila Lucerna, Zofka Kveder i Zdenka Marković, a potom i zaboravljene pjesnikinje Dora Pfanova i Sida Košutić, te spisateljice Zdenka Jušić-Seunik, Zlata Kolarić-Kišur, Mara Švel-Gamiršek. Nakon njih u pedesetim godinama 20. st., u vrijeme druge moderne, javljaju se Ivanka Vujčić-Laszowski, Mirjana Matić-Halle, Sunčana Škrinjarić, Višnja Stahuljak-Chytil i Vesna Parun s naznakama europeizacije i novih strujanja koje čine zamjetan otklon od ideoloških odrednica socrealizma. U Bugarskoj, etapa književnoga kruga stvaralaca okupljenih oko časopisa »Misao« čini početak modernističke bugarske književnosti, koja se naziva i »bugarskim individualizmom« i »bugarskim parnasizmom« (Krsto Krstjev, 1866.-1919.; Penčo Slavejkov, 1816.-1912. i dr.).(8)

Komparativno možemo uočiti da su i bugarske intelektualke (Elena Miteva, Stanka Nikolica, Karamfila Stefanova, Irina Bačokirova, Roza Popova i dr.) vrlo rano, već u drugoj polovici 19. stoljeća, iskazale težnju za izlaskom žene u javnu djelatnost i publicistički rad.(9) Talentiranim književnim radom još u preporodu istaknule su se pojedine autorice, kao npr. Elena Miteva, Stanka Nikolica, Spaso-Elenina, a početkom 20. st. oglašavaju se pjesnikinje kao Ekaterina Nenčeva, Jana Jazova, Mara Belčeva, Blaga Dimitrova te vrsne prozne spisateljice Ana Kamenova, Dora Gabe Peneva. Među njima jedino je Elisaveta Belčeva koja od 1922. uzima svoj pseudonim Elisaveta Bagrjana, uspjela probiti put u međunarodnu slavu.

Radovi s navedenog skupa objavljeni su u zborniku Istaknute hrvatske i bugarske intelektualke u znanosti i umjetnosti, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog hrvatsko-bugarskog skupa održanog u Zagrebu 28. i 29. rujna 2009., uredila: H. Mihanović-Salopek, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, HAZU, Zagreb, 2011. Stručni prikaz o ovom zborniku napisala je dr. sc. Antoaneta Balcheva i objavila u časopisu »Balkan« (naučno periodično izdanje), Institut za balkanistiku, BAN, Sofija, 2/2013., str. 132-135 (ISSN 1314-4103).

Znatan doprinos slavistici pružila je i Antoaneta Balcheva u svojoj knjizi Mostovi kroz stoljeća. Jugoistočno-europska dijaloška područja, Sofija, 2010. (ISBN 978-954-9566-53-6). Vidokrug ove knjige pruža komparativni kontekst načina promatranja dvaju znakovitih kulturnih i civilizacijskih krugova, zapadnog rimokatoličkog i istočno pravoslavnog na područje slavenskih zajednica unutar jugoistočne Europe tj. Balkana, te ih razmatra u svjetlu povijesnih prekretnica i epoha važnih za stvaranje njihova europskoga kulturnog identiteta. Kroz tri poglavlja knjige njena istraživanja pokazuju kontradiktorne vizije europskih centara i periferije, poziciju raskrižja (Balkania romana, Balkania ortodoxa); autorica kritički pronalazi balans između stigmatizirane predodžbe surovog »balkanizma« i kulturnih osebujnosti kojima je pružen doprinos europskoj kulturnoj raznolikosti. Knjiga analizira područja bugarske, hrvatske, slovenske, srpske i crnogorske književnosti i kulture od srednjeg vijeka nadalje, a osobito unutar 19. st. Posebnu pozornost autorica obraća na područje slavenskog Mediterana unutar kojega je došlo do prodora raznih umjetničkih realizacija stila, estetskih pravaca i ideja, multiformiranja kulturnog nasljeđa, a pored toga najintenzivije komparativno proučava prodor romantizma i bajronizma na području Balkana.

U čast obljetnice rada dr. Lilije Kirove Institut za balkanistiku je objavio zbornik znanstvenih radova The Southeast European City and the modernity of the past / Jugoistočni europski grad i modernost prošlosti, Bugarska akademija nauka, Sofija, 2012. U zborniku se ističe autoričinoizlaganje Odraz zagrebačke secesijske atmosfere u književnom djelovanju Zdenke Marković (str. 290-301).

U 2014. Institut za balkanistiku u Sofiji proslavio je 50. obljetnicu svojega osnutka te je tom prigodom kao izdavač objavio dva zbornika znanstvenih radova. Prvi zbornik Roads and Trails of the Europeanism in the Balkans /Putovi i tragovi europeizma na Balkanu,Sofija 2014. sadrži 24 rada na 396 stranica, koja su usmjerena na analizu književnih, povijesnih i umjetničkih zbivanja područja Balkana i istočne Europe, ali i paralelnom sagledavanju europskih autora koji su u različitim razdobljima pisali o tom području. Takav je npr. rad dr. sc. Ivayle Popove o njemačkom putopiscu Bernardu von Breydenbachu i njegovom gledištu na gradove Jadrana i potom Balkana u 15. st., ili rad dr. sc. Penke Danove o komentarima talijanskoga geografa Giovannija Antonija Maginija, koji je u 16. st. protumačio i izradio zemljopis navedenog područja. Vrlo je zanimljiv i rad dr. sc. Antoanete Balcheve o sinkretičnom stilu modernističkog bugarskog pisca Pejča P. Slavejkova koji je stvorio sraz identifikacijskog kôda bugarskog nacionalnog prepororda i modernističke europejske autorefleksije. Za kroatistiku je važan rad prevoditeljice dr.sc. Ljudmile Mindove koja je u referatu The baroque Milky way/ Barokna Mliječna staza označila Curtiusovu »metaforu jela« unutar europske literature, odnosno poetsku simboličnu figuru »Via lactans« i njenu poetsku realizaciju u djelima baroknih pjesnika Giambattista Marina i našeg Ivana Bunića Vučića.

Drugi zbornik Europe unthe cultural and political life of Bulgarians and Croats/ Europa u kulturnom i političkom životu Bugara i Hrvata, Sofija 2014. sadrži 16 radova na 278 stranica, a rezultat su bugarsko-hrvatskog znanstvenog skupa. U uvodnom referatu Bugarsko-hrvatska književna uzajamnost dr. sc. Gancho Savov je obuhvatio međusobne relacije u širokom rasponu od razdoblja ćirilometodske misije, do opisa Bugarske u Gundulićevom Osmanu, zatim djela Ignjata Đurđevića, Mavra Orbinija, A. Kačića Miošića, katoličkih misionara unutar čiprovačkog književnog kruga, pa do osobito bliskih veza tijekom 19. i 20. stoljeća. Dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek je u radu Psihosociološki utjecaji modernizma u književnom djelu Milana Begovića i Dimitra Šišmanova usporedila njihove sličnosti i specifičnosti. Dr. sc. Lilija Kirova se usmjerila na stilske, filozofske estetske pojave simbolizma, larpurlartizma i modernizma unutar književnosti, kazališta i slikarstva u radu Modernizacija izražajne i vizualne kreativnosti u dvije jugoistočne europske zemlje. Dr. sc. Ina Hristova u svom radu Krleža i Baudelaire prezentira uporabu intertekstualnosti u romanu Povratak Filipa Latinovića te navodi iscrpan broj reminiscencija, aluzija i parafraza koje označavaju bodlerijanski portret.Dr. sc. Marina Vladeva u radu Dubravka Ugrešić, Teodora Dimova i kulturni zemljopis Europe razmatra odnos postmodernističkog izraza s opservacijama koje sučeljavaju realne socijalne i koruptivne devijacije suvremenog društva. Ljudmila Mindova u radu Snježno proljeće dovodi u vezu jezičnu pjesničku igru riječima i pojam Baršunaste revolucije tj. Praškog proljeća 1968. te u tezi potvrđuje humani oblik bunta kroz pjesnički iskaz simboličnih pojmova nevinosti, bjeline i snježnosti u pjesničkom iskazu Wislawe Szymborske, Vesne Parun i Blage Dimitrove. Povjesničaka Penka Danova napisala je rad Dubrovački izvori za »Amfiteatar Europe« 1623. venecijanskog historičara Giovannija Nicolóa Doglionija, te pokazala da se talijanski povjesničar u podacima za istočnoeuropske i balkanske zemlje naslanja na djela Mavra Orbinija i Jakova Lukarevića.

U istom zborniku dr. sc. Rumjana Božilova u radu J.J. Strossmayer i Europa analizira odraz europskog romantizma i ideja Herdera i G. Mazzinija na Strossmayera, te tumači biskupovu osebujnu sintezu liberalizma i konzervatizma s buđenjem slavenskih nacija unutar centralne i jugoistočne Europe. Dr. sc. Ivan Božilov u radu Franjo Rački i bugarska povijest sagledava povijesni doprinos Račkoga kroz njegovo djelo Povijest Bugarske koje je prof. Božilova našla u Hrvatskom državnom arhivu i objavila 1999. u Sofiji. U radu Blaženi susreti prof. Alojzija Prosolija izneseni su rezultati plodne suradnje međusobnih koncerata Udruženja bugarsko-hrvatskoga glazbenog prijateljstva, te prikaz CD- a Gospodi pomiluj (Zagreb, »Udruga Prosoli – Sveta glazba« 2010.) sa snimkom bugarske rane glazbe u izvedbi zbora »Bulgaria« i »Djeca Orfeja«, kao i nizovi stručnih radova o bugarskoj glazbi objavljeni unutar zagrebačkog časopisa »Musica sacra« 2009. godine. Dr. sc. Antoaneta Balcheva u radu Diskurs o Europi i konstrukcija ilirskog ideologema razmatra ukorijenjenost pojma ilirizma unutar bugarske i hrvatske historiografije, književnosti i folklora, te europskog pojma slavenskih prostora od Rimskog carstva do 19. st., gdje je dugotrajna okupacija Otomanskog carstva razrušila slavenske države i pridonijela rascjepkanosti Balkana, kao i stvaranju europskog poimanja ilirskih prostora. Dr. sc. Svetlozar Eldarov istražio je Zagrebačke sestre milosrdnice u Bugarskoj, 1881-1949., a dr. sc. Yordanka Gesheva izdvojila je podatke o arhivima, knjigama, slikama i glazbi u životu grofova Pejačević. Povjesničari Irina Ognjanova i Nikolaj Končakov proučavali su bugarsko-hrvatske odnose u razdoblju 2. svjetskog rata.

U povodu 200. obljetnice rođenja Josipa Jurja Strossmayera bugarski znanstvenici su organizirali od 9. do 12. veljaće 2015. posebne svečanosti i hvalevrijedno obilježili spomen na biskupa koji je intenzivirao hrvatsko-bugarske kulturne odnose i omogućio tiskanje poznate zbirke braće Dimitra i Konstantina Miladinova Bulgarski narodni pesni, Zagreb, 1861. Proslava Strossmayerova jubileja započela je u katoličkoj katedrali St. Josif svečanom liturgijom koju je predvodio mons. dr. sc. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki uz sudjelovanje dva sofijska biskupa. Nakon liturgije održan je u organizaciji Bugarsko-hrvatskog društva glazbenog prijateljstva i Instituta za balkanistiku, a u sklopu manifestacije »VI. festival na Blgaro-hrvatskoto muzikalno prijatelstvo«, svečani koncert na kojem su nastupili dirigent Valentin Bobevski, muški zbor »Bulgaria« te orguljaš Janko Marinov.

Idućeg dana održana je svečana akademija posvećena uspomeni J. J. Strossmayera pod pokroviteljstvom Margarite Popove, potpredsjednice Republike Bugarske, u velikoj dvorani Bugarske akademije nauka (BAN). Slijedilo je prigodno predavanje kojeg je održao dr. sc. Svetlozar Eldarov iz Instituta za balkanistiku. Nakon predavanja prisustvovali smo svečanom otvorenju izložbe u čast J. J. Strossmayera u auli Bugarske akademije, koju je priredio prof. Mirko Ćurić, dogradonačelnik Đakova i član organizacijskog odbora manifestacije »Strossmayerovi dani« u Đakovu.

U srijedu, 11. veljače 2015. održana je Bugarsko-hrvatska znanstvena konferencija u čast 200. godišnjice rođenja biskupa J. J. Strossmayera u Institutu za balkanistiku s Centrom za trakologiju – BAN u Sofiji. Konferencija je sadržavala četiri sesije s prijavljenim predavanjima 16 predavača. Značajan prinos događanjima pružio je gospodin Trifon Pavlov, predsjednik Građanske udruge »Biskup J. J. Strossmayer« u Sofiji, kao i pranećakinje književnika ‒ braće Miladinov, koji su izvijestili da su sastavili dopis i kandidaturu J. J. Strossmayera za posthumno državno odličje, za njegove zasluge u pomaganju i promidžbi bugarske kulture i znanosti.

Zaključno možemo ustvrditi da hrvatsko-bugarske književne i povijesne veze imaju dobar odaziv hrvatskih znanstvenika iz Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i Zavoda za povijest HAZU, kao i znanstvenika iz Bugarske akademije nauka (BAN). Kako još brojne teme iz područja hrvatsko-bugarskih kulturnih vezâ i odnosâ zaslužuju suvremenu znanstvenu pozornost, bit će nastavljena nastojanja da se ova uspješna međuakademijska suradnja i nadalje produži i nadograđuje.