Efektna rimovana proza

Borivoj Radaković autor je većeg broja izvedenih i ukoričenih drama, dviju knjiga pripovijedaka, dvaju romana i jedne knjige eseja i kolumni. Pritom je važno istaknuti kako je gotovo svaka njegova knjiga, a osobito one romaneskne i kratkopričaške, svojevrsna prekretnica, bilo u smislu anticipacije budućeg trenda, ili kao iskorak u nešto neuobičajeno, novo, drukčije. Tako se primjerice njegov roman Sjaj epohe, izvorno objavljen 1990. a reizdan 2009. smatra začetnikom urbano ambijentirane neorealističke, mimetičke prozne matrice koja je potom u našoj prozi postala prevladavajuća gotovo u dva deseteljeća dugom razdoblju, a značila je i dokinuće hermetizma proze quorumaškog naraštaja. Osim toga, kao prevoditelj i promotor britanske književnosti devedesetih Borivoj Radaković je zaslužan za upoznavanje naše publike ali i pisaca s djelima engleskih autora koji su izvršili bitan utjecaj na stvaralaštvo domaćih nam književnih snaga. Također je i kao jedan od pokretača FAK-a Radaković zaslužan za popularizaciju književnosti i njenu jaču medijsku prisutnost i vidljivost, što je naposljetku posljedovalo i većim zanimanjem publike.

Nadalje, u svojim knjigama kratkih proza Ne, to nisam ja i Porno Radaković se iskazao kao autor sklon raznovrsnom i vrlo vještom poigravanju formom, pri čemu se ne libi ulaziti u polemički dijalog, gotovo se može reći i obračun s tradicijom, izvrće i potkopava uobičajene i ustaljene pripovjedačke matrice, dekonstruira, persiflira i ismijava, ali i parafrazira te citira prethodnike i suvremenike, bez zadrške parodira žanrove i vrlo se razigrano poigrava diskursima i jezikom. Pritom se tematikom svojih proza neprestano potvrđuje kao socijalno osviješten autor izrazito nesklon društvenoj nepravdi te kao privrženi borac za najrazličitije vrste slobodâ, osobito one koje se tiču marginaliziranih i manjinskih društvenih skupina. Slobodno se može zaključiti da je Borivoj Radaković, uz Milka Valenta i Igora Rajkija, naš najznačajniji i najhrabriji rušitelj tematskih i jezično-stilskih konvencija. Jer, u svim svojim prozama, uz to što tematizira nasilje, erotiku i seks, ne ustručavajući se zakoračiti i u područje pornografije, Radaković odvažno iskušava mogućnosti jezika, kombinira diskurse, žonglira dijalektima, vulgarizmima, slengom, šatrom. Odnosno, riječima Slobodana Prosperova Novaka iz njegove Povijesti hrvatske književnosti, »jezik je glavni junak njegove književnosti«.

Sve rečeno primjetno je u svim dosadašnjim Radakovićevim proznim knjigama a ponovo je na jednome mjestu okupljeno te na nov način iskušano u njegovu novome romanu Što će biti s nama. Štoviše, uza sve nabrojane komponente, novi se roman odlikuje dodatnom specifičnošću – naime, radi se o romanu u stihu, rimovanoj distopijskoj priči smještenoj u Zagreb u nedefiniranu budućnost, u budućnost u kojoj primjerice Zagreb ima podzemnu željeznicu i čak četiri džamije, ali se u pogledu socijalno-društvene i političke slike nimalo ne razlikuje od današnjega glavnoga hrvatskoga grada. To saznajemo posredstvom mlađahne atraktivne Lili, kćeri tajkuna koji je nelegalno se obogativši sigurnost pronašao negdje u bijelome svijetu, ostavivši u Zagrebu kći da živi u bogatstvu i raskoši, u kuli bjelokosnoj na 76. katu nebodera na Cvjetnom trgu. No njoj je dosadio život u izolaciji, baš kao i potucanje po svjetskim metropolama, mondenim skijalištima i bajnim ljetovalištima i ludiranje na tamošnjim tulumima te je »poželjela biti nešto čemu nije bila vična, poželjela je biti obična…«. Zato se Lili spustila u grad, točnije u zagrebačku podzemnu željeznicu i otud kreće Radakovićeva suvremena pikarska anti-bajka.

Naime, u podzemnoj željeznici Lili upoznaje profesora Tončija i s njime u društvu krstari Zagrebom susrećući i upoznavajući brojne ljude. S njima u razgovoru stvara se društveno-politički i socijalni kontekst, uz naglašenu kritičnu komponentu, ali se pritom i junakinja mijenja ‒ upoznavajući sredinu u kojoj je dotad živjela zaštićeno, izolirana od izvanjskoga svijeta Lili postaje osviještena, pa čak i razvija poriv za pomaganje ljudima i ispravljanje društvenih nepravdi. U međuvremenu Zagreb postaje žrtvom terorističkog napada (vodenom bombom srušena je jedna od četiriju džamija i pritom je poginulo više ljudi), a Lili i Tonči upuštaju se u pokušaj obrane grada nakon napada zahvaćenog panikom i posljedičnim kaosom, tučnjavama, nemirom i paležima, ali i razjedinjenog, po vjeri, naciji, klasi i spolu.

Izlaz iz svega toga Lili i Tonči idealistički vide u homogenizaciji i zajedništvu i s tim ciljem organiziraju tzv. Hrvatski bedem ljubavi, koji bi okupio sve pojedince obaju spolova i svih vjera, klasa, nacija, a nesklone nasilju, ratu, podjelama. No, njihov se trud ispostavlja uzaludnim, a kaos se pokazuje konačnim usudom postojanja… Upravo zato naslovna sintagma romana nije upitna. Odnosno, Što će biti s nama Radaković ne dvoji, jer sveopćoj entropiji nemoguće je pobjeći, kako na pojedinačnoj ljudskoj razini, tako i na onoj općedruštvenoj, a njegov prikaz budućnosti tek je nešto drastičnija verzija suvremene nam stvarnosti transponirana u futur, nimalo primamljiv, niti utješan.

Ipak, valja biti iskren i reći da radnju vodi ne uvijek posve koncentrirana ruka, iako su fabularna kaotičnost i raspršenost zapravo preslike zbilje, koja je u istoj mjeri kaotična, nepredvidljiva, lišena pravila. No labavo konstruirana fabula temeljena na obrascu pikarskog romana samo je okvir, kako za katalogizaciju društveno-političkih anomalija te afirmaciju i osvještavanje različitih inačica manjinstva čiji su pripadnici u romanu prevladavajući koprotagonisti (Romi, anarhisti, pankeri, lezbijke, skinhedi itd.) tako je još i više fabula okvir za autorsko iskušavanje jezika i njegovih mogućnosti. Radaković pokazuje istančan osjećaj za ritmičnost rečenice, za dinamiku, melodioznost, uz vrlo vješto, znalačko kombiniranje žargona, slenga, vulgarizama, ali i domišljatost u kreiranju rime a bez narušavanja protočnosti rukopisa.

Uz to što se radi o vrlo gustu tekstu u tijelo kojega autor ubacuje i dijelove pisane njemačkim, engleskim, bosanskim, srpskim i slovenskim jezikom, cijelo vrijeme to ostaje zabavan i vrlo tečan i prohodan rukopis kojemu dodatnu slojevitost donosi vješta inkorporacija različitih i iznimno brojnih citata (Lennon, Jura Stublić, Cesarić, Slavko Kolar, T.S. Elliot, Balašević, Jovan Jovanović Zmaj…). Zapravo, nepošteno bi bilo ovaj roman ne pročitati barem dvaput – prvi put radi upoznavanja fabule i tematsko-značenjskog sloja, a zatim nanovo, pritom se fokusirajući na vrlo bogat referencijski i citatni materijal. No istaknuti svakako treba i autoreferentni sloj, jer se primjerice osim vlastite nedavne adaptacije Kolarove Breze Radaković cijelim jednim poglavljem dotiče i svoga romanesknog prvijenca Sjaj epohe.

Ni u ovome romanu Rakaković ne zapostavlja svoju sklonost rušenju stereotipa i podrivanju klišeja i predrasuda, pa tako, usuprot uobičajenoj slici tzv. zlatne mladeži, njegova Lili nije razmažena glupačica, niti uskogrudna elitistica. Naprotiv, ona je u većoj mjeri sklona solidarnosti, ravnopravnosti među ljudima i slobodarstvu od pripadnika anarhističkih subkulturnih skupina koje Radaković, dodatno pritom potkopavajući još jedan stereotip, prikazuje kao praznoglave hedoniste. Ali, hrvatski vlastodršci ipak bivaju prikazani uobičajeno, i to upravo zato što su njihova pohlepa, uskogrudnost i ignorancija stvarnost od koje se ni u literaturi ne može pobjeći.

No u Radakovićevoj distopiji razjedinjeni nisu samo vlastodršci nego se osim njih na stranicama međusobno pomlate i prosvjednici, koji iskazuju međusobnu netrpeljivost ‒ ništa manju od one u onih protiv kojih dižu svoj glas. Dakle, pesimizam dignut na najvišu potenciju. A kad je o protagonistima riječ, prigovoriti se autoru može zbog pretjerane iskarikiranosti gotovo cjelokupnog ansambla likova (čega je jedino pošteđena glavna junakinja). Iako je funkcionalna s ciljem satirizacije, hiperbolizacija posljeduje djelomičnim otupljenjem kritičke oštrice i slabljenjem naboja društvenokritičke komponente. No unatoč takvim manjim zamjerkama Radakovićev roman u svojoj ukupnosti svakako je vrlo uspjelo, hrabro i uvjerljivo umjetničko djelo vrijedno najviših ocjena i pohvala, a uloženi trud i vještina autora zaslužuju najveće poštovanje i najdublji naklon.