Autor prve sintetske povijesti hrvatske književnosti

U organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i suorganizatora: Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Sveučilišta u Zadru, Ogranka Matice hrvatske u Varaždinu i Hrvatskog filološkog društva te Grada Čazme i Gradske knjižnice Slavka Kolara u Čazmi, a pod pokroviteljstvom Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, održan je u Zagrebu, Varaždinu i Čazmi 21. i 22. travnja 2016. vrlo uspješan znanstveni skup o Đuri Šurminu.

Na ovom su međunarodnom znanstvenom skupu posvećenom autoru prve sintetske povijesti hrvatske književnosti sudjelovale brojne znanstvenice i znanstvenici s više hrvatskih sveučilišta (Zagreb, Osijek, Zadar, Split, Varaždin), te nekih inozemnih (Italija, Bosna i Hercegovina). Književni povjesničar o kojem je na skupu bila riječ manje je poznat široj javnosti pa je utoliko bilo zanimljivije pratiti brojna, često interdisciplinarna, izlaganja brojnih sudionika skupa koji se u skladu s tradicijom niza Hrvatski književni povjesničari, odigravao u sredinama važnim za Šurminov lik i djelo.

Hrvatski književni povjesničar i političar Đuro Šurmin rođen je u mjestu Sišćani kraj Čazme 4. rujna 1867. godine, a umro u Zagrebu 22. ožujka 1937. Od godine 1920. bio je profesor hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svoje aktivno političko djelovanju potvrdio je mjestom zastupnika u Hrvatskom saboru, a godine 1920. izabran je i u Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS, te je bio ministar za socijalnu politiku, a poslije i ministar trgovine i industrije. Šurminov znanstveni opus, uz ostalo, obuhvaća i važna djela s područja povijesti književnosti, povijesti i filologije: Povjest književnosti hrvatske i srpske (1898.), Iz zajedničke književne prošlosti Bosne i Slavonije(1901.), Hrvatski preporod (I–II, 1903–04.), a priredio je i zbirku srednjovjekovnih, pretežno glagoljskih spomenika (Hrvatski spomenici, 1898.).

Na prvoj sjednici znanstvenoga skupa održanoj u Zagrebu 21. travnja 2016. sudionike je u ime predsjednika HAZU akademika Zvonka Kusića i Razreda za književnost HAZU pozdravio akademik Dubravko Jelčić.Potom je govorio prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, predsjednik Organizacijskog odbora skupa, koji je naglasio činjenicu da je to već petnaesti skup iz niza Hrvatski književni povjesničari, a prethodili su mu skupovi o M. Kombolu, S. Ježiću, F. Fancevu, T. Matiću, A. Haleru, B. Vodniku, I. Milčetiću, D. Prohaski, M. Rešetaru, V. Jagiću, Š. Ljubiću, I. Kukuljeviću Sakcinskom, I. Frangešu te A. Barcu, poslije kojih su objavljeni zbornici sa znanstvenim radovima. Tako je nedavno hrvatskoj znanstvenoj javnosti predstavljen zbornik radova s prethodnoga znanstvenog skupa – bio je to Zbornik o Antunu Barcu, a na tragu dosadašnjeg iskustva projekta Hrvatski književni povjesničari za očekivati je da će se sljedeće, 2017. godine objaviti i Zbornik o Đuri Šurminu s radovima priopćenim na tom skupu. To je tim više važno jer će se njime na najbolji način obilježiti dvije važne Šurminove obljetnice ‒ 150. obljetnica rođenja i 80. obljetnica smrti.

Prvo izlaganje pod naslovom »Povijest ili pregled hrvatske književnosti u djelima Đure Šurmina«održala jedr. sc.Nina Aleksandrov Pogačnik, nastojeći pojmovno i terminološki razlučiti određene probleme i upitnosti koje nameću Šurminove književno-povijesne sinteze elaborirane u djelima Povjest književnosti hrvatske i srpske, odnosno Hrvatski preporod (I-II). Potom je prof. dr. sc. Katica Čorkalo izložila odgovore recentne književne kritike na Šurminovu Povijest, osobite one recenzije kojima su se odmah oglasila poznata imena hrvatske filologije (Jagić, Boranić, Tresić Pavičić, Deželić, Pasarić i dr.). Ocjenjujući pak Šurminov prinos hrvatskoj književnoj historiografiji prof. dr. sc. Tihomil Maštrovićje istaknuo daŠurminu pripadaju neprijeporne zasluge budući je među hrvatskim znanstvenicima prvi napisao monografsku studiju o preporodu, naglasivši također da njegova Povjest... pripada među prve veće književnopovijesne sinteze u književnoj kroatistici.

Dva su izlaganja na skupu bila posvećena jezikoslovlju. Razmatrajući dijalektološki rad Đure Šurmina prof. dr. sc. Josip Lisac zaključio je kako on u hrvatskoj filologiji nije imao velike zasluge kao dijalektolog, ali je svakako pokazivao interes i za tu problematiku, a pritom posebnu pozornost zaslužuje njegov rad o sarajevskom govoru iz 1895. godine. U tom je kontekstu prof. dr. sc. Sanda Ham proanalizirala Šurminova zanimljiva rješenja za sklonidbu kajkavskih imena.

Prof. dr. sc. Ivan Pederin svestrano je osvijetlio kapitalno Šurminovo djelo Hrvatski preporod, ukazujući na Šurminove propuste u ocjenjivanju ljudi i događaja toga doba. Dr. sc. Suzana Coha u svom je priopćenju »Književnohistoriografski rad Đure Šurmina: povijest ili povijest književnosti« proanalizirala i interpretira Šurminove radove posvećene povijesti hrvatske književnosti te široj kulturnoj i društveno-političkoj nacionalnoj povijesti. A o Šurminovu viđenju Ivana Mažuranića izvijestio je dr. sc.Antun Pavešković, uočivši da je Đuro Šurmin osobitu pozornost obratio Mažuranićevoj velepjesmi Smrt Smail-age Čengića, interpretirajući to djelo u tragedijskome ključu i ocijenivši ga jednim od najznačajnijih djela hrvatske književnosti.

Na drugoj sjednici znanstvenog skupa održanoj istog dana poslijepodne u Varaždinu prof. dr. sc. Slobodan Prosperov Novak izvjestitio je o vezama dvojice književnih povjesničara, Đure Šurmina i Branka Vodnika, te nastojao uspostaviti odnos između njihovih historiografskih tekstova, kako s obzirom na poticaje koje je Vodnik od Šurmina primio izravno, tako i s obzirom na njegova svjesna izostavljanja mogućih Šurminovih poticaja. U svom je izlaganju mr. sc. Ernest Fišer pozornost posvetio piscima varaždinskoga književnog kruga u Šurminovu književopovijesnom obzoru, navodeći kako je u tom kontekstu Šurmin poimence tematizirano i tridesetak pisaca varaždinskoga književnoga kruga, od Ivana Pergošića do Ksavera Šandora Gjalskoga. Iz toga kruga Šurmin je najopsežnije referirao o književnim, jezičnim ili stručno-znanstvenim radovima Tita Brezovačkog, Ljudevita Gaja, Matije Smodeka, Dragutina Rakovca, Mirka Bogovića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Vatroslava Jagića.

U nastavku popodnevne sjednice dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek razmotrila je Šurminove književnopovijesne teme iznesene u njegovoj knjizi Iz zajedničke književne povijesti Bosne i Slavonije, posebice njegovo tumačenje uloge i mjesta književnika franjevaca u povijesti hrvatske književnosti. Dr. sc. Andrea Sapunar Knežević u svom je priopćenju naslovljenom »Jagićeva ocjena Šurminove Povijesti književnosti hrvatske i srpske i polemike nakon nje« istražila važnije kritike objavljene neposredno nakon izlaska Šurminove Povijesti, među kojima je osobitu pozornost književne javnosti privukao prikaz Vatroslava Jagića te opširan polemički odgovor Josipa Pasarića na taj Jagićev članak. Potom se dr. sc. Robert Bacalja u svom priopćenju osvrnuo naŠurminovo tumačenje razdoblja francuske uprave u Dalmaciji te na utjecaj francuske kulture u razdoblju hrvatskoga narodnoga preporoda.

O Šurminovu političkom radu svoja su historiografska stajališta izložili dr. sc. Stjepan Matković (»Đuro Šurmin i njegovo saborsko djelovanje«) i dr. sc. Mislav Gabelica (»Političko djelovanje Đure Šurmina i grupe oko Malih novina u Narodnom vijeću SHS«), pa su njihova izlaganja sudionicima približila i protumačila neke važne aspekte Šurminove djelatnosti kao političara, saborskog zastupnika i ministra u vladi države SHS.

Treća sjednica ovog znanstvenog skupaodržana je 22. travnja u Čazmi. Znanstvenica iz Pescare (Italija) dr. sc. Persida Lazarević Di Giacomo govorila je o važnosti Đure Šurmina u proučavanju povijesti srpske književnosti, istaknuvši da je, kao povjesničar koji se zanimao i za srpsku povijest te kao povjesničar književnosti, Šurmin dao zapažen prinos i srpskoj književnoj historiografiji. Nastojeći utvrditikoncept romantizma u književnopovijesnom diskursu Đure Šurmina autorica Dubravka Brunčić jezaključila kako su njegove prosudbe hrvatskoga romantizma uklopljene u nacionalni makropolitički narativ 19. stoljeća. A dr. sc. Josipa Dragičević osvrnula se na brojne i raznolike Šurminove prinose poznavanju Ljudevita Gaja, analizirajući ih s ciljem da se, u odnosu na tekstove sličnoga sadržaja, odredi njihov značaj u hrvatskoj historiografiji.

Dr. sc. Miljenko Buljac svoju je pozornost posvetio utvrđivanju mjesta što ga Andrija Kačić Miošić ima u Šurminovu povijesnom pregledu književnosti, zaključivši pri tom da su u Šurminovu književnopovijesnom vrijednosnom sustavu Kačićevi prinosi hrvatskoj kulturi, osobito njegova zauzetost za duhovne potrebe i opismenjavanje puka, ocijenjeni čak višim od Gundulićevih. Dr. sc. Martina Petranović izvjestila je o prinosima Đure Šurmina hrvatskoj drami i kazalištu, navodeći kako taj dio njegova književnopovijesnog i kazališnopovijesnog djelovanja dosad nije bio predmetom zasebnih i obuhvatnijih znanstvenih istraživanja. Na kraju skupa u Čazmi prof. Marijan Lipovacse osvrnuo na Šurminove članke o hrvatsko-češkim odnosima objavljivane u zagrebačkim dnevnim novinama Novosti i Obzor. On je naglasio da se Đuro Šurmin niz godina bavio pojedinim temama iz povijesti hrvatsko-čeških odnosa popularizirajući ih u javnosti, pišući o njima povodom važnih događaja, osobito onih vezanih uz Tomáša Masaryka, češkog filozofa, sociologa i političara koji je 1918. postao prvi čehoslovački predsjednik.

Znanstveni skup o Đuri Šurminu iznimno je uspješno pridonio boljem poznavanju ovoga hrvatskoga književnoga povjesničara, osvjetlivši njegov lik i djela s različitih motrišta. Znanstvena javnost stoga s osobitom pozornošću očekuje Zbornik radova o Šurminu koji će, nadamo se, biti objelodanjen 2017., u godini velikih obljetnica Đure Šurmina, a ujedno bit će to i petnaesti po redu zbornik u uglednoj ediciji Hrvatski književni povjesničari.