Armenija i Hrvatska ‒ spoznati sebe kroz drugoga

Povijesnom, geografskom i političkom orijentacijom oblikovana Zapadom »od stoljeća sedmoga«, hrvatska kultura nije nikada bila isključiva te je rado i s interesom pratila i, štoviše, proučavala zbivanja s »istočne strane« Europe i svijeta. Knjigom Armenija – domovina svetoga Vlaha ruskoga znanstvenika Artura R. Bagdasarova i hrvatskoga znanstvenika Vinicija B. Lupisa hrvatski čitatelji dobili su vrlo vrijedno i lijepo opremljeno izdanje koje objedinjuje različite aspekte istraživanja o Armeniji i Armencima, zemlji i narodu u složenim i surovim povijesnim okolnostima. Podatci izneseni u knjizi pridonose razumijevanju mnogih suvremenih i povijesnih događaja na Bliskom i Srednjem Istoku i pomažu poimanju golemih razmjera viktimološke golgote jednoga naroda kao paradigme mnogih drugih naroda.

Neizostavne su usporedbe Armenije i Hrvatske, počevši od zajedničkoga štovanja svetoga Vlaha, do brojnih veza koje su dosad bile nedovoljno poznate, nedovoljno isticane, a među kojima su i one otkrivene zaslugom autorâ ove iznimne knjige. Jedan od najučinkovitijih načina zreloga sagledavanja svijeta i vlastitoga identiteta jest učenje o »drugome« sa svim različitostima, ali i sličnostima. Kako je to zabilježio Branko Matulić u uvodnom osvrtu na knjigu, martirijska se povijest kao konstanta provlači kroz sudbinu armenskoga naroda, što je blisko i nekim europskim narodima među kojima je hrvatski pa čitateljima ne će biti strano prepoznati tegobe učestalih prekrajanja povijesti i imperijalističkih »igara bez granica«.

Knjiga Armenija – domovina svetoga Vlaha ima inovativan pristup i iznenađuje raznovrsnošću koja je proizišla iz svijesti da armenske teme mogu privući čitatelje različitih očekivanja. No ona proizlazi i iz različitih struka dvojice autora te iz različitih žanrova stručno-znanstvenoga pisanja. Knjiga je, uz značajne predgovore obojice autora, sastavljena u šest poglavlja (Armenske prepoznatljivosti, Etnolingvokulturna baština, Vjera i crkva, Povijesni gradovi, Hrvatska i Armenija, Eseji) koji se prožimlju u prohodnoj i pregledno izloženoj a složenoj građi, no može se čitati i u trodjelnoj strukturi te iz odijeljenih tekstova dobiti vrlo informativne cjeline različitih razina znanja: ponajprije iz tečno i zanimljivo iznesene zaokružene materije u predgovorima Artura R. Bagdasarova i Vinicija B. Lupisa, potom iz središnjega dijela knjige koji se može razumjeti i kao vodič kroz Armeniju u prošlosti i sadašnjosti, s izvrsnim ilustracijama i podatcima iz povijesti, geografije, povijesti umjetnosti, filma, književnosti i dr., a na kraju i iz eseja znanstvenoga karaktera, kojima autori nastoje da se podatci dokazani na pojedinim znanstvenim skupovima, objavljivani i verificirani u znanstvenim časopisima, uzmu kao novo mjerilo za »turističke vodiče« o Armeniji (umjesto da se prepisuju stari i politikom frizirani podatci). Tako je knjiga uspješno povezala različite teme i znanstveno-popularni stil.

Povijest Armenaca povezana sa starozavjetnom prošlošću ‒ od iznimnoga je značenja za povijest kršćanstva. Armenska crkva čuvar je mnogih relikvija: ostatka drva Noine arke, koja je nakon potopa pronašla kopno na planini Ararat; relikvije sv. Ivana Krstitelja; koplja kojim je proboden Isus Krist; ostataka križa na kojem je raspet Isus i ostataka Isusove trnove krune; relikvija sv. Stjepana Prvomučenika, svetih apostola Tadeja, Bartolomeja, Andrije, Tome; desnice sv. Grgura Prosvjetitelja i dr. Kršćanstvo dolazi u grad Sebastu još u doba apostola, kada ondje tijekom svojega trećeg putovanja boravi apostol Andrija, zajedno s apostolom Matijom, a prema drugim legendama apostoli Armenije bili su i sv. Bartul ili sv. Juda Tadej.

U rukopisnoj riznici Matenadaran ili Institutu za stare rukopise »Sv. Mesrop Maštoc« čuvaju se vrijedni primjerci Biblija iz različitih stoljeća, Lazarovo evanđelje iz 887. g., Ečmiadzinsko evanđelje iz 989. g., Evanđelje iz Mugnija iz 11. stoljeća i dr. Armenski seljaci uspjeli su spasiti Evanđelje sv. Karapeta (sv. Ivana Krstitelja), a čuvaju se i staroarmenski prijevodi nestalih grčkih tekstova kao što su Zenonov traktat O naravi i Aristotelove Kategorije.

Osobita pozornost posvećena je u knjizi pojašnjenju kristologije Armenske apostolske crkve, malo drukčije u odnosu na Rim i Bizant. Armenci katolici imaju nekoliko vjerskih zajednica, a jedna je od njih kongregacija mehitarista. Pojašnjenja su neophodna zbog čestih pogrešaka mnogih hrvatskih novinara pa i pojedinih priručnika, čak i u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, kad se npr. rabi naslov »Armenska apostolska pravoslavna crkva« ‒ što je pogrešno, i vjerojatno preuzimano s mrežnih stranica ili iz stranih izvora (primjerice engleskih, ruskih ili njemačkih) bez provjere u lingvokulturnim izvorima. Armenska apostolska crkva ili Sveta armenska apostolska crkva pripada zajednici kršćanskih crkava (Eriterjska, Etiopska, Indijska, Koptska, Sirijska) koje prihvaćaju samo tri ekumenska koncila te zbog toga imaju malo drukčiju kristologiju u odnosu na Rim i Bizant nakon crkvenog raskola na Kalcedonskom koncilu. Armenska katolička crkva jedna je od istočnokatoličkih crkava tj. pretkoncilska, monofizitska crkva.

Armensko kraljevstvo nakon propasti svih kršćanskih država na Levantu ostalo je osamljeno i izolirano te je posljednji slobodni dio Armenije, Cilicijsko kraljevstvo, pokleklo 1375. g. pred najezdom egipatskih mameluka. Iz toga razdoblja uspomene čuva i Europa, jer se nadgrobna ploča armenskoga kralja Levona V. (1342.-1393.), koji je bio sklopio savez s francuskim kraljem Filipom V., nalazi u crkvi Saint Denise u Parizu, a grobnica u pariškom celestinskom samostanu. Od 15. do 19. st. najveći dio Armenije bio je pod vlašću Osmanlija i Perzijanaca. Zapadni dio povijesne Armenije danas je Turska. Dan genocida nad Armencima koji je i danas predmet istraživanja brojnih povjesničara dogodio se 24. travnja 1915. godine. Neovisna Demokratska Republika Armenija proglašena je 28. svibnja 1918., u sastav Sovjetskog Saveza ušla je 1922. zajedno s Azerbajdžanom i Gruzijom, a 1990. godine donijela je Deklaraciju o neovisnosti.

U nizu armenskih prepoznatljivosti osobito se ističe njihova umjetnost: armenski umjetnici izrađivali su luksuzno oružje za poljsko plemstvo u poljskom kraljevstvu od 16. do 18. st., a oltarno raspelo iz Artaskha (1770.) najistočnija je poznata interpretacija gotičkoga ophodnog raspela u kršćanskoj umjetnosti Levanta.

Zbog kulturnoga prožimanja kršćanskih naroda Osmanlijskoga Carstva, osobito su nam važna i aktualna poglavlja posvećena gospodarskim, kulturnim i vjerskim vezama Armenije i Hrvatske. Zajednička sudbina očituje se u više paradigmi: osmanlijske invazije, sprečavanja razvoja nacije, biološkoga uništavanja, prešućivanja žrtve, izostanka pravodobne intervencije međunarodne zajednice, postgenocidnoga sindroma uništavanja memorije, posvajanja tuđe baštine i kulture itd. Kao osobiti kuriozitet vrijedi istaknuti jednu od teorija o nazivu hrvatskoga naroda, koja povezuje Hrvate i Armence: pojedini hrvatski istraživači (Mato Marčinko i dr.) vežu ime Hrvat s imenom Hurit, a jedna je od teorija da staroperzijski i starogrči naziv za narod Armina potječe iz hurritskoga naziva područja hurr.

U kontekstu armensko-hrvatskih veza kao središnji hrvatski prostor stoji dakako Dubrovnik, čiji je parac, zaštitnik sveti Vlaho, armenski surp Barceg. Naime, sv. Vlaho ukazao se dum Stojku u crkvi sv. Stjepana, a Dubrovnik je bio grad pod zaštitom dvaju armenskih biskupa-liječnika (sv. Vlaha i sv. Zenobija) i 40 mučenika iz Sebaste. U Dubrovniku i Korčuli živjeli su katolički Armenci, a osobito je cvala trgovačka razmjena, opstojna čak i u 20. stoljeću. Tomu treba pridodati važnost sv. Vlaha tj. sv. Blaža za Grad Zagreb i druge hrvatske gradove i lokalitete.

Bogatstvo koje knjiga Armenija – domovina sv. Vlaha nudi može se ilustrirati i kronologijom brojnih zanimljivih povijesnih činjenica, koje su u knjizi osvijetljene iz različitih aspekata. Evo nekoliko takvih primjera:

– prije 5000 godina na području Armenije uzgajana je marelica; prema jednoj od inačica, Armenija je domovina marelice;

– iz 3. tisućljeća prije Krista čuvaju se ostaci utvrde građene tehnikom ciklopskih zidova, odnosno megalitskom tehnikom te mnogobrojni humci, megalitni spomenički kompleks Zorac Kare (ili Kraundž), unikatan u odnosu na slične europske spomenike Stonehenge u Engleskoj ili Carnac u Francuskoj;

– u 7. st. pr. Kr. armenski narod oblikovao se na Armenskoj visoravni;

– armenski car Trdat I. (54.-88.) primio je krunu u Rimu iz ruku rimskoga cara Nerona; iz toga razdoblja poznate su antičke građevine i mozaici;

– Armenci su postali prvom kršćanskom nacijom na svijetu; prema nekima bili su to Asirci, čija su kneževstva u okolici današnjega Mosula to postala 20-ak godina ranije. Armenija je proglasila kršćanstvo državnom vjerom 15 godina prije negoli je to učinio Konstantin I. Veliki (oko 285.-337.) na Zapadu;

– kip sv. Grgura Prosvjetitelja (Grigor Lusavorič, 239.-325./326.), prvoga katolikusa Armenije, sveca i prvoga poglavara Armenske apostolske crkve nalazi se u vanjskoj niši bazilike sv. Petra u Vatikanu;

– sv. Vlaho mučenik iz Sebaste umro je 316. godine. Sarkofag svetoga Vlaha nalazio se na izvornom mjestu do 1943., kad je s mjesta kraj gradske citadele premješten u gradski muzej. Mjesto mučeništva sv. Vlaha i grob sv. Vlaha već su ranije otuđeni iz ruku kršćana

– sv. Mesrop Maštoc (oko 361.-440.) izumitelj je armenskoga alfabeta;

– armenska pismenost jedna je od najstariji u svijetu (staroarmenski jezik 5.-11. st., srednjoarmenski 11.-17. st. i novoarmenski 17. st. do danas). Prvi spomenik pismenosti datira iz 5. st., a do tada je vladala inojezična književna tradicija, uglavom na grčkom i armajskom jeziku;

– prema podatcima dubrovačkoga kroničara Milecija, 1012. g. nabavljene su moći cilicijskoga biskupa i mučenika Zenobija i njegove sestre mučenice Zenobije. Moći su uz psalme i počasti pohranjene u dubrovačkoj prvostolnoj crkvi;

– moćnik sv. Vlaha nalazi se od 1026. g. u Moćniku dubrovačke prvostolnice;

– prema podacima profesora Žubrinića, u znamenitom Hrvojevu misalu pisanom hrvatskom glagoljicom 1404. na mnogim mjestima nalaze se armenskim pismom pisane brojke, koje su vjerojatno umetnuli tijekom ponovnoga uvezivanja knjige u 15. ili 16. st. armenski tiskari u Carigradu;

– u Državnom arhivu u Dubrovniku čuvaju se dvije barokne grafike povezane s armenskim mehitaristima, armenskim katoličkim redom

– liječnik Đuro Armen Baglivi (1668.-1707.), Armenac rođen u Dubrovniku, profesor teorijske medicine na rimskom arhiliceju, osobni je liječnik papâ Inocenta XII. i Klementa XI.;

– isusovac Josip Marinović iz Perasta, autor je prve povijesti Armenaca na Zapadu (Dissertazione polemico-critica sopra due dubbi di conscienza concernenti gli Armeni cattolici…)

– Dubrovčanin, nadbiskup Rajmund Jelić početkom 18. st. bio je vjerski poglavar katoličkih Armenaca u Maloj Aziji;

– u Državnom arhivu u Dubrovniku čuvaju se stihovi svetoga Grgura Narekacija (951.-1003.), velikoga armenskog pjesnika: taj važan arhivski podatak govori nam da se i u Dubrovniku tijekom 18. st. čitao ovaj veliki armenski pjesnik;

– vojni graditelj general Nikola Maštrović (1791.-1851.) sagradio je katoličke crkve u Priboju, Vrhovinama i na području oko Plitvičkih jezera uz pomoć armenskoga nadbiskupa Azarijana i armenske katoličke zajednice u Beču. Sačuvani su dokazi o njegovoj korespondenciji s armenskim redovnicima mehitarističke kongregacije u Beču;

– kongregacija mehitarista, benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve, u svojoj tiskari u Beču objavila je više od 200 hrvatskih knjiga i hrvatski politički dnevnik Novi pozor (1867.-1869.), koji je promicao hrvatske nacionalne interese u Austro-Ugarskoj. Tiskani su važni književni prijevodi na hrvatski jezik (Ch. Dickens: Božićna pjesma, I. S. Turgenjev: Zapisi i dr.) te djela Vjekoslava Babukića, Baltazara Bogišića, Andrije Torkvata Brlića, Franje Carrare, Dimitrije Demetra, Andrije Dorotića, Ivana Filipovića, Juraja Haulika, Stjepana Ivičevića, Antuna Kanižlića, Vjekoslava Klaića, Antuna Mažuranića, Matije Mesića, Metela Ožegovića, Martina Meršića ml., Ilije Okrugića, Meda (Orsata) Pucića, Milana Rešetara, Josipa Jurja Strossmayera, Bogoslava Šuleka i dr.

– svečani dolazak nadbiskupa iz Sebaste Saaka (Isaka) Hadžana u Dubrovnik 1902. godine;

– iz Carigrada potječe armenska katolička obitelj Osghian, čiji su članovi 1922. izbjegli u Dubrovnik, a iz koje potječu arhitekt Petar Osghian i njegov sin skladatelj Petar Osghian; oni su ostavili vidan trag u glazbi i arhitekturi Dubrovnika;

– zagrebački kanonik Kamilo Dočkal (1879.-1963.) napisao je Povijest armenske crkve, a povjesničar umjetnosti Antun Bauer povezao je postanak glagoljice s armenskim pismom;

– don Nedjeljko Subotić u djelu Dubrovnik sv. Vlaha u preporodu Europe pružio je mnoge paralele između hrvatskoga i armenskoga naroda;

– kulturocid nad armenskom katoličkom crkvom u Novom Sadu u razdoblju komunističke vlasti; komunisti su nakon oslobođenja Beograda udruzi Armenaca oduzeli imovinu, srušili zgradu Armenskoga doma i školu;

– Tihomil Maštrović i Slavko Harni objavili su Croatica Mechitaristica (bibliografiju hrvatskih knjiga objavljenih u Mehitarističkoj tiskari u Beču), Erasmus naklada/ NSK, Zagreb, 2011.; iste godine izlazi knjiga Tihomila Maštrovića Neukrotivo svoj (kroatisičke rasprave i članci), Erasmus naklada, Zagreb, 2011.

Autori monografije Armenija – domovina sv. Vlaha predlažu nužne daljnje korake za nastavak kulturne razmjene, poglavito u području likovnih umjetnosti i filma, kroz moguće projekte razmjena izložaba i filmskih ciklusa, a iz područja književnosti, povijesti i politike ističu veliku važnost prijevoda i preporučuju ponajprije prijevod Knjige tuge Grgura iz Nareka (10. st.) te suvremenih književnika. Umjesto zaključka, Bagdasarov i Lupis upućuju apel hrvatskim medijima kako bi nas dostatno informirali o tome što se događa s narodom sv. Dujma i sv. Anastazija, što se događa sa Sirijcima, kao i s mučeničkim armenskim narodom. Hrvatska biskupska konferencija trebala bi organizirati pomoć kršćanima, a Splitska metropolija trebala bi u ime kršćanskoga milosrđa prema domovini sv. Dujma i sv. Anastazija hitno pružiti pomoć Sirijcima i patrijarhatu Antiohije.

Uz kritiku poganskoga duha našega vremena koji slavi zatornika kršćana, cara Dioklecijana u gradu Splitu, a zaboravlja kako je sv. Dujam duhovni stožer koji je sa svojom duhovnom sljednicom salonitanskom Crkvom udario temeljne civilizacijske korijene kraljevstvu Hrvatske, autori nude kao povijesnu paralelu reakciju Francuza na turski progon Grka u Fokeji, gradu utemeljitelju Marseillea i ističu potrebu slične reakcije i pomoći Splita i Hrvatske Damasku i Antiohiji. U Dubrovniku bi trebalo također postaviti spomen-obilježje o genocidu 1915. g. Sve su to danas goruće teme u zlokobnom niz događaja i konfuznim medijskim prikazima koji izravno utječu na Europu. To su teme iznimno poticajne za čitanje, razmišljanje i djelovanje te je ova bogata i zanimljiva knjiga, objavljena 2015. godine, postavila čvrste temelje za nova istraživanja okupivši podatke i rasvijetlivši na najbolji mogući način ključne sadržaje u godini prosljavljanja 1700. obljetnice dubrovačke Feste sv. Vlaha i 600. obljetnice ukidanja ropstva.