Dvije meditacije o skrivenoj ljepoti

Lijepi pustinjaci

Kao da je ljepota neka neuništiva lampa u mraku, svi bismo mi htjeli da na nas stalno, osobito kad smo u vlazi neke svoje privatne zime povijeni i usamljeni, svoju toplu, ljekovitu svjetlost sipaju lijepi ljudi. Ne baš svi lijepi, već oni nadprosječno, zasljepljujuće lijepi, oni rijetki »karizmatični« uskličnici od ljudi. Naravno, u nekoj razumljivoj i djetinjoj sebičnosti, svi bismo mi »prosječni« da nam ti ljudi-labudovi budu uvijek na dohvat oka, ovdje i sad, da ih stalno slučajno i uz usklik susrećemo u gradu, da stoje vani kao najvažniji gradski ukras, da nas pogledaju duboko, važno i nježno okrznu na zebri, da nas zaskoče ispred banke, na naslovnicama, na blagajni, u parku, na velikim zabavama, u kinu. Svi bismo mi da se dugo i intenzivno družimo s njima, po mogućnosti što češće grlimo na rođendanima, da se fotkamo, pijemo, jedemo, smijemo, a ako je one najveće sreće, i oženimo se njima. I da lijepi ljudi nikada ne idu kući, ili u zatvore, bolnice, laboratorije, tamo gdje se ne mogu vidjeti. Jer oni formacijom lica, tijela, onom neshvatljivom aurom oko te arhitekture svjedoče o nekoj općoj, ugodnoj geometriji sreće, o ekstazi oka, a oko je organ duše. A duša je želudac koji se hrani istinom i ljepotom.

No nisu svi ti lijepi ljudi obazrivo, tanano i sretno lijepi kako dirigentski štapić, tlocrt katedrale, planinski potok, ili zubni konac filmske zvijezde.

Neki su ljudi toplo i potresno lijepi, zanosni kao američka plešuća tornada, kao požar na brokatnom kazališnom zastoru, kao crni tahićanski biseri, kao beskrajna apokaliptična kiša nad Amazonom, kao Arija Kraljice noći u napuštenoj tvorničkoj hali. Oni često sjede u kutu kafića nad knjigom, nakrivljeni kao predivno napukle kineske vaze, a sve se zacakljene oči gostiju, poput stotine čičaka, lijepe na njihovu kožu. Postoje i oni čija je zračeća ljepota pomalo sablasna, stišanog i hladnijeg kolorita, dramatični i prostrani kao neonom osvjetljene kirurške sale i veliki aerodromi, kao tornjevi i goleme cijevi, zimski bazeni i zapuštena aristokratska dvorišta, kao taman miris benzina. U takve sam se muškarce znala zaljubiti na prvi pogled. Bila bi to, naravno, pogreška.

A sve one lijepe žene koje neočekivano siđu za horizont, odlaze, a bez pompe purpura, za razliku od sunca? Nije malo žena koje u običnom koračanju gradskom ulicom prema zgradi općine, banci ili dječjem vrtiću potresaju svoju okolinu ljepotom, nekom elastičnom životnošću, crtama lica koje je izvukao svojim instrumentarijem netko veći i od savršenih putanja zvijezda. Gledaju vas duboko u oči, pričaju kao da muziciraju, mašu i hodaju kao lomače na kojima gori sva ružnoća svijeta, a onda se, odjednom i na opću žalost, povuku, ugase. Razbiju sve svoje sprave za vježbanje, sve telefone, sve kofere, sva pijanina.

Kao kakvog zadnjeg voajera, zanima me kako izgledaju te privatne ženske, debelo zazidane pustinje, nastanjene čudnim predmetima, tragovima zaumnog kolekcionarstva. Negdje sam pročitala da je Greta Garbo u svom samotnjaštvu skupljala pepeljare i kičaste igračkice. Kakve su šalove želja plele u tim pustim godinama, desetljećima, čađave u dimnjaku samotnjaštva? Želja, u klasičnom smislu, više sigurno nije bilo. Uobičajeno shvaćano jastvo, ego ovdje nestaje, a na njegovo mjesto dolazi tajna. Cijela je mirna, tiha vojska tih ljudi, koji su odbacili široku zajednicu i uvili se u gnijezdo neke nama nepoznate utješne kućne ptice. Spomenut ću samo nekoliko svjetski poznatih književnica, karizmatične pjesnikinje Rosemary Tonks, Harper Lee ili Emily Dickinson, i tko zna koliko je njih tako sabrano u jednoj točki, onih galmurozno, dostojanstveno anonimnih. Kao neki naopaki vodencvijetovi, koji, nakon što su jedan dan letjeli s prozračnim, prožiljenim krilcima ovdje, u našem oštrom zraku, te se žene vraćaju pod vodu ili u zemlju, bez ijednog zvižduka, zrcala, gdje im je napokon sigurno i toplo.

Moja prijateljica iz djetinjstva, nazvat ću je Petra, već šest godina ne izlazi iz kuće, zatvorila se u svoju djevojačku sobu. Petra je zapanjujuća ljepotica, njezino su lice i tijelo pravo remek-djelo, skriva od ljudi svoju bolešću kostiju načetu ljepotu. U jednom mi je posjetu, na moje pitanje zašto barem malo ne izađe na danje svjetlo, rekla da napokon uživa u miru. Gledajući tu nasmiješenu, izlomljenu Petru, u koju su svi bili zaljubljeni, sjetila sam se Grete Garbo u povlačenju i njezine slavne rečenice: »Ostavite me svi na miru«. I sama znam što je zov usamljene svemirske krstarice, ali još uvijek nije dovoljno jak. Zato u neke sutone banem na google i uhvatim se čitanja biografija, neobičnih priča o slavnim pustinjacima, o ljudima koji su zašutjeli i povukli se u ili deblo svoga porodičnog stabla, ili se nasukali goli na neku pustu obalu. I sišu samo voće i školjke, ili se pak ugrade, kao kamen, u samostan.

Osim onoga što straši, ono što očarava je tišina, jer tamo gdje su pustinjaci nema debelog, zapetljanog i bučnog prometa vremena, sitnih ljubaznosti, formulara, i dugačkih špageta od rekla-kazala. Nema truba, vike, aplauza, moljakanja, čepova, sudara, zastoja. Ti su se ljudi, gladni mlakog mlijeka tišine, odrekli svih slatko-gorkih, za njih prejakih okusa što ih nosi rutinsko hranjenje odnošenja s ljudima. Ma koliko se ti briljatni pojedinci trebali darovati svijetu, nuditi zajednici svoja neponovljiva usta, noge, lice, oni se povlače u eklsuzivna prostranstva ispod vlastite kože. Često i u nepregledne, goleme prostorije prirode. Jesu li sebični? Jesu li ludi? Jesu li živi izgubili život? Tko zna...

Ali zbog čega sve ovo pišem nije, prvenstveno, famozna ženska samoća, rođena često zbog gubitka ljepote ili ljubavi. U traženju, čitanju mnogih ženskih biografija nabasala sam na jednog čudno lijepog, gotovo ružno lijepog samotnika. Posrijedi je pravi muškatni orašćić, punokrva muška priča, bez gesti i »visoki ce« osjećaja. To je nesvakidašnja životna pripovijest jednog obrazovanog i iskusnog, od države zaposlenog pustinjaka. On ulazi s mjernim instrumentom u more, znalački, kao mitski Neptun, s licem od čistog srebra, očima od akvamarina. Ja nemam nijedan mjerni instrument i živim posve drukčiji život, u vrevi ulica, u toplini banalnosti svakodnevnih razgovora, pa ni danas ne znam zašto me to strano lice i ta priča tako potresla. Zapravo, posrijedi i nije neka priča, nego divna foto-serija čija je autorica fotografkinja Evgenia Arbugaeva, i sama odrasla u ledu, u arktičkom gradu Tiksiju.

A u New Yorkeru, ispod zapanjujuće lijepih fotografija tek je nalijepljen kraći tekst naslovljen »Najusamljeni čovjek na svijetu«. Biografija je to o samotnom meterologu (polarnyku )na Arktiku. Šutljivi se službenik zove Vjačeslav Korotki, i više je od trideset godina vjerno plovio na ruskim brodovima, prije nego je dobio u službu sanjivu arktičku meterološku postaju, nalik svemirskoj. Daleko, dovoljno daleko od svoje žene i plosnatih sjevernih gradova. Pitala sam se, kako ne poludi? Baci se s vrha svjetionika? Fotografkinja Evgenia, u nekoliko redaka, svjedoči da ovaj čovjek nije ranjen i usamljen, već da se s radošću izgubi u tundri, u snježnim olujama. I nema osjećaj sebstva kakav imaju drugi, kao da je i sam vjetar, more ili oluja. Neka neuljepšana, elementarna priroda, usamljen i povučen koliko je usamljena i ona. I daje se svijetu onoliko koliko se i ona daje. Lijepi je Vjačeslav neko drugo biće, dovoljno drugo da sam napisala pjesmu o njemu:

VJERA SJEVERA

Sa zvijezda i debelog svjetionika truni se led.
Ima oštar okus po Stvoriteljevoj prašini.
U drvenoj kolibi sjedi stara tišina u kožuhu i puši. Čovjek, meterolog, lijepi šibice i svako je
malo pogleda u oči.

Na Vyaceslavovu stolu razbacane su trice, Atlas oblaka, kompas i požutio članak o Gagarinu.

Vyacheslav Korotki prati brzinu vjetra sjedeći u čamcu
koji je napravio vlastitim rukama prepunim žumanjaca sunca
koje se nikada nije razvilo na Arktiku. U zoru raširi svoje kobaltno plave oči

koje mjere studen kao silu noći. Liže noževe kao daleke obrve svoje žene.
On je Sjever koji je povjerovao da je čovjek.

Zavjet šutnje

Iako su rijetki, ima onih gluhih, pomalo tjeskobnih dana kada ne čujem nijedan glas, ni ljudski ni životinjski. Samo čitam i pišem u tišini, kao u moru bez otoka. I ta me duboka gluhost, nalik odrazu lica u dnu dubokog crnog lonca, preplaši snagom svoje čarolije, pa u naletu panike da ću potoniti na samo dno tišine brzo palim radio ili nazivam prijatelje po abecednom redu. Želim dati uhu hrane, čuti živi glas, pa makar i neugodno škripav, otegnut ili ravnodušan. Tada je glas potrebniji više od vode, od svjetla. Ponekad mi se čini da se sve živo želi ugurati, procijediti u glas, u zvuk. Jer zvuk prazni, oslobađa tijelo. Odatle vrisak. Odatle smijeh. Dozivanje. Lavež, cvrkut, siktaj. Sve želi pretvoriti barem mali dio svoga zatvorenog bića, barem na tren, u rezonantnu jamu iz koje u svijet naviru bujice glasova. Dodekafonija. Ponekad i buka. Hihot. A ponekad i tupa, neugodna šutnja.

Ali tko diše i pritom cijeloga života živi u zavjetu šutnje? Biljke. Od svih živih bića, jedino biljke dostojanstveno, opušteno šute. No to nije šutnja koja se čuje ili koja smeta. Ta je šutnja lijepa, ali iz nekog razloga, nezanimljiva. Odatle većina ljudi, iako šutke zuri na nekoj zamusanoj stanici, ne primjećuje stabla, cvijeće, grmlje. Ljepotu biljke. Kao da kontempliraju, biljke se uglavnom ne okreću oko sebe, ne bježe, ne jure, ne love, ne napadaju. Ipak, unutra se nešto tekuće giba, curi, kola, leluja. Nešto teče, putuje, izmjenjuje se u ritmu klasične glazbe, i tko zna kakva se organska simfonija odvija u brezama, a kakva u borovima. Ali zašto biljke, i kad ih čupaju, sijeku, svakojako zlostavljaju, uporno ljudskim ušima šute? Zašto su gradska stabla, kad u njih netko urezuje srca i inicijale, otmjena kao batleri, ili kao kraljevska počasna straža. Da mogu pjevati, bi li nevine visibabe mumljale Chopina? A makovi Carmen? Bi li palme pjevale serenade, orhideje mijaukale Lizu Minnelli, a kaktusi repali oštre rime?

Ne, nisu s neba ušutkane, ne od ptica, kiše, vjetra. Biljke su ušutkane odozdo, iz zemlje. U prolazu, nijedna ne laje, ne viče. Njihova poniznost, na prvu, djeluje kao zeleni odljev bezuvjetne ljubavi.

No, nije sve ni tako jednostavno, ni pastoralno milo. Neke grane, listovi i biljke uvečer, kad se svjetlo spusti a sjene dignu, djeluju kao podignuti bodeži Lucie Borgie. Ili kao napaćene siluete Ane Karenjine. Ipak, kad sunce grane, sva ta prijetnja nestaje. No neke su biljke i usred bijela dana, pod bljeskom ljetnoga sunca dramatične kao smrtni kraj jednadžbe ili skakanje s desetog kata, pištolj, plin, vješanje, teretni vlak, ukleta pljoska E. A. Poa. Ali ne na oku vidljiv način, dapače.

U šetnji s jedne strane uz zadarsko more, s druge uz niz starih aristokratskih vila, tu i tamo dodirnem prstima slano lišće oleandera. Oprezno, kao porub male crne rupe, da me ne odvuče u ponor svojih pora. Negdje sam pročitala da čak i udisanje dima gorućeg olendera može izazvati velike smetnje. Listovi su oleandera elegantni, sjajni, nalik nauljenim strelicama dalekih afričkih plemena, a na ljetnome suncu blistaju kao da nekom tajnom, svemirskom tvari pune skladišta pora. Dok nam se onaj veseli cvijet smješka, ubojiti softver u mesu listova osnažuje se za smion pothvat, za nečiju posljednju večeru. Neupadljivo miješa otrov i kroz našiljene oči listova cilja glavu kakvog neupućenog, znatiželjnog turista. Šuti i čeka na žrtvu, osnažen strpljivim, nepomičnim pogledom obližnje zadarske Sfinge.

Zamišljam kako neki senzibilni ljudi, u sumornim šetnjama, zaista pojedu list, dva. Nadahnuto i lako, kao da je list pramen Cvetajeve. Čula sam da po nekim selima neprijateljima prijete đurđicama. A što je s onima nježnim dušama koje vole jesti cvijeće? Recimo, muški cvijet tikve je jestiv, ženski nije. No, tko će ih razlikovati, osim po posljedicama. Poslije ostane samo botanička basna ili opomena onima koji ljepotu rado spoznaju ustima: Što je zajedničko oleanderu, pustikari, rakovom oku, bršljanu, đurđici, velebilju, koraljniku, tisi, mrazovcu, bunici, ricinusu, hortenziji, kukuti, jediću, božikovini, samoubilačkom drvu? Fatalna privlačnost.

Sve ove biljke divnih imena u svom čudnom miru i šutke nude životinjama i ljudima zanos, ljepotu i smrt. Tri stvari koje je, čini se, više od života i poezije, volio bugarski pjesnik s lijepim botaničkim prezimenom. Veliki romantični pjesnik i nesretni ljubavnik umro je mlad tako što se za svaki slučaj upucao, nakon što se otrovao, možda baš nekom od spomenutih biljaka. Ne vjerujem da njegova duša sada luta po bijelim, pustim, bezbiljnim grebenima onog golemog antarktičkog vrha koji su godinama kasnije nazvali po njemu, vrh Pejo Yavorov.

Sudeći po biografiji, Pejo bi, čini mi se, za svoje mjesto bez zvuka, mjesto tišine izabrao bujni, mirisni i opasni vrt pun ukrasnog grmlja što krije sjenke lica njegovih umrlih ljubavnica. Odmorao bi se tek u smurak, pod krošnjom japanskog crvenolisnog javora, čije je lišće nalik na krv.