Zvijezde su na svim stranama ulice

DRAMA O SASVIM NEPOZNATOM ČOVJEKU

rekli su da je netko ostao sasvim nepoznat

činjenice potvrdile su
osnovane sumnje

sasvim

vidjeli su ga
nepoznatog
i prepoznali ga
po nepoznatom stisku ruke

oh, kako je nepoznat bio taj stisak

pričali su mi da nikad u životu nisu vidjeli nepoznatijeg čovjeka

i zato
noćas
pišem mu najnepoznatije stihove na svijetu

pišem mu na primjer o nečemu što svi znamo
pišem mu sasvim iskreno
nepoznato
da ne ostane
tu
da imena
odu
u prazninu

STOPIH SE U SUDBONOSNO SVE

Mori me slika o onom što mislim
slika mori ono što mislim
kao da to ne smijem misliti
jer misliti je mora
ne usudim se napisati na papir

nepodnošljivo lako, ali opet strašno
teško breme ostalo
teret malih mora
a mora se

a ništa nisam napisao
jer ne mogu
ne smijem

grebem površinu samo beskonačnih mora
u njima luta mi praznina
svanula trula zora
pozdrav lavi s padina

POKRIVEN SAM SASVIM JEDNOSTAVNIM MISLIMA

rođen talentom
beskoristan i neokrvavljenih ruku
zašto mi ne date da mislim...
i da promatram
da sanjam
da nisam čudan
kad gledam i mislim
i to je sve.
ne želim ništa
samo promatram
kako krasno krojiš sreću
mene ne zanima
mene zanima
ti o onome
on o tebi
i stres kada
nisi uzbuđen
nemir
vječni nemir
bez smirenosti i praznine
praznine
u crnoj rupi
ispunjene mislima
nemirno nemirno
more
ono je pravo ja
to si ti
nije to ja
to si ti
bez sreće i znanja

ZVIJEZDE SU NA SVIM STRANAMA ULICE

Kad stupiš nogom
s pločnika
ne boj se, ne trebaš u boj (makar su ti samo i samo o tome pričali)
vrata su otvorena i obojena (kojom god poželiš bojom)
utvare su samo
Tvoj umišljeni strah ‒ krvavi umetnuti strah ‒
Nije on k’o tvoj i moj eon, nije
K’o naš sveti prah (o kako zaboravljamo koliko mu se dat’ volimo)
Koji dišemo, i razbacujemo u lice
Supatnika s ulice,
poput prestravljene ribice
zibamo i ližemo
mrvice s popločenog morskog puta i gledamo prestravljeni
prema pučini
i čekamo da to netko drugi
učini

POŠTO I BUDUĆI DA PREKO ALI

*Thursday’s child, le valse d’amelie orchestra

Mislim da ne znam gdje sam to čuo, ali rekao sam ti da je nestalo to čega nije ni bilo. A opet mislim na veznike i prijedloge i guše mi strukturu, a htio bih bez njih. Mašući susjedima drugih planeta prestat ću veznicima, prijedlozima
Krepko si se nasmijala... bio je to samo san djevojko
imenicama glagolima
Misliti ti
Gledati ja
Šutjeti ona
Mukte oni
Kapetanima je dovoljan samo jedan san
Kormilariti stupom okružen
Užetom zavezan
Brodskim užetom
Pokušat ćeš... jedini san... nestati kapetanom potpune raskoši
Rekli smo im zbogom
zvukom sirene

Ali kroz njih most

Spajamo nevolje
Ah da si znao gledanje bi te sasvim umorilo
Nekom drugom trećem prvoj
Prvom nekoj drugoj trećem
Sredstvom ciljem
Uzrokom
Posljedicom

PLESATI, PLESATI

Trebalo mi je mnogo da napišem kratko i jednostavno. Trebalo mi je veoma kratko da napišem dugo i mnogo. Trebalo mi je malo da zaboravim, a trebalo mi je puno da prestanem lagati. Tako lako, tako svako malo, tako tvoje i moje. Sve je tvoje i moje. Baš sve. Sve što želimo uzeti i sve što možemo uzeti. Ne mogu uzeti. Ne možeš ni ti. Sigurna si. Nisi uopće sigurna. Ne trebaš me pitati zašto. Kreni na put. Kreni. Budi naš nomad. Budi indijanske krvi. Vrati se i zazivaj kišu.
Kap po kap. Otvori oči.
Zapamti sliku.
Probudi dijete.

BUKOVČEV SAN

Moja slatka predraga stajo,
čeznem za mirisom opojnim
žudim za tvojom senzualnošću!
I pripadam samo tebi
o ružna, o gorka
neiscrpnosti.

MAJSTORE, UPALI SVIJEĆU, STIGLA SU JEBENA VREMENA

Nepopravljivi patetik
Moj najveći neprijatelj
Skriven iza lažnih imena
Citata para i ovih
Od uspomena
Ostaje mi samo praški ktetik

Želja za ponavljanjem
Brutalna
Monstruozna
Agresivna
Zanosna
I bla bla bla bla bla

Ali muči samo kad sam sâm – ko kamen.

MEKI UDARAC U PLAHTU

ležimo i smijemo se
u mraku
ne vidim ti usta...
negdje si na dnu kreveta
sigurno trepćeš
koketiraš mraku
mrak mašti
a mašta meni
ništa bolje
od trenutka
kojeg nisam svjestan
nisam trijezan

samo maštam

smijem li?*