Zaokruženje jednog značajnog opusa

Nedavna smrt Nade Mihelčić – 29. listopada 2015., u 69. godini života – većinu onih koji su je poznavali ostavila je u nevjerici i žalosti, o čemu svjedoče izjave pojedinih prijatelja i poznanika u medijima, na društvenoj mreži Facebook na kojoj je i sama književnica bila aktivna, baš kao i na posthumno upriličenom predstavljanju njezina posljednjeg romana Draga mama u Zagrebu, u Hrvatskom centru za dječju knjigu, 10. prosinca 2015. Drugu skupinu onih koje je ova iznenadna smrt ožalostila, kojoj i sama pripadam, čine oni koji Nadu Mihelčić nisu poznavali osobno, ali su poznavali njezine romane i priče. Takvih vjerojatno ima i više, jer ukoričene riječi dopiru dalje nego što živ čovjek može, i žaljenje je tu usmjereno na činjenicu da je smrt prekinula nastajanje nečeg vrijednog i potrebnog, čemu smo redovito svjedočili kada je u pitanju pero ove autorice. Upravo taj me osjećaj obuzeo nakon što sam pročitala posljednji roman Nade Mihelčić, roman čiji izlazak autorica nije dočekala, iako je rukopis predala nakladniku. A Nada je upravo njime, po mom sudu, ispisala svoj najzreliji i najslojevitiji roman za mlade, iako i ne samo za njih. Roman je to koji može sasvim ravnopravno stajati uz bok autoričinim najboljim i najnagrađivanijim romanima za mlade Bilješke jedne gimnazijalke (2001.)i Zeleni pas (2009.), a po nekim ih odrednicama čak i nadilazi.

Draga mama jest roman koji će pažnju privući već i svojim jednostavnim, amblematskim naslovom pomalo romantičnog prizvuka. Takva se možebitna aluzivna dimenzija, međutim, gubi već i početnim uranjanjem u složen kontekst suvremene tročlane zagrebačke obitelji koja se suočava s krizom vlastita opstanka te se s jedne strane pokazuje kao ironijski jezični ekvivalent centralne problematike romana, a s druge, što do izražaja dolazi na samom kraju, i kao točka njezine ‘nulte’ razine, razine potencijalnog novog početka. Centralna tematika romana, naime, koncentrirana je na problematičnom odnosu gimnazijalke Viktorije i njezine majke kojemu pozadinu čine narušeni bračni odnosi između dvoje supružnika, a na koncu i razvod te majčino svojevoljno napuštanje obitelji i selidba k novom partneru u Norvešku. S obzirom na dob glavne protagonistice Viktorije i kontekst njezina odrastanja označen složenim obiteljskim, prijateljskim i školskim situacijama, roman u prvom redu priziva čitatelja ekvivalentne tinejdžerske dobi kakvima se i inače najčešće obraća autorica Mihelčić, objašnjavajući višekratno da najradije piše »za one koji su već preveliki da bi bili ‘slatko malo mamino zlato’, a još su premali da bi ih odrasli napokon pustili na miru«.

Vrijednost ovoga romana, međutim, dobrim dijelom proizlazi iz činjenice da nedvojbeno može biti zanimljiv i odraslom čitatelju o kome, barem toliko koliko o tinejdžerki Viktoriji, također govori. Ne mislim time, dakako, ni na kojega konkretnog čitatelja, već na iskustvo odraslosti općenito koje je ovdje – kroz prizmu roditeljstva i bračnih uloga – itekako bitno. Slojevitost zahvaćene problematike – počevši od odrastanja kao takvog, preko problematičnih odnosa između djevojke i njezine majke i obiteljskih odnosa generalno, pa sve do mnogo širih i aktualnih društvenih fenomena kao što su rodne uloge u suvremenom dobu i nekonvencionalne zajednice življenja, školski sustav, nesigurne egzistencijalne situacije ili odnos prema povijesti – takva je da prekoračuje obzore tipičnoga tinejdžerskog romana prerastajući u mnogo širi i recepcijski univerzalniji roman. Najviše pažnje pridaje se pritom rasvjetljavanju fenomenologije braka i obitelji, teme koja je uvijek univerzalna u svojoj pojedinačnosti, i pojedinačna u svojoj univerzalnosti. Nada Mihelčić joj ne pristupa nimalo pojednostavljeno, iako ima na umu mlade, još neodrasle recipijente. Njezino pripovijedanje jest multiokularno, s višestruko postavljenim reflektorima koji bacaju svjetlo na svakog pojedinog člana obiteljske zajednice otkrivajući nam specifičnosti njihova položaja koje nisu uvijek očekivane, niti vidljive same po sebi.

Privlačnost Drage mame mladom čitatelju, baš kao i nekih prethodnih romana Nade Mihelčić, dobrim dijelom leži u tipu glavnoga lika čiju životnu situaciju pratimo. Autorica pri tome redovito bira rubne, egzistencijalne situacije u kojima je sve što mlad pojedinac zna i poznaje na iskušenju, situacije u kojima se čini da se cijeli život i svijet kakav je postojao do tada ruši, životne točke koje su prijelomne i inicijacijske. Protagonistica romana Draga mama zrela je i pametna gimnazijalka, djevojka jasnih stavova i čvrste volje u ostvarivanju onoga do čega joj je stalo. U svojoj odlučnosti i nepokolebljivosti ona je srodna junakinji romana Bilješke jedne gimnazijalke, a djelomice i djevojčici, pripovjedačici romana Zeleni pas. Sve te ‘junakinje’ Nade Mihelčić zatječu se u situacijama u kojima egzistencijalna uporišta kao što su roditelji, sigurnost, dom i obitelj dolaze pod upitnik, devalvirana neočekivanim prekretnicama u kojima im se život iz korijena mijenja. U tom smislu, one su više ‘antijunakinje’ nego junakinje, no ono što ih čini vrijednima priče, a time, nesumnjivo, oblikuje i identifikacijsku točku s brojnim mladim čitateljima, jest njihova ustrajnost i neodustajanje, njihova borbenost i angažman, a koje i usprkos emotivnoj krhkosti i kontekstu osjetljivih formativnih godina uspijevaju sačuvati. Mislim da je upravo to ono privlačno, skriveno mjesto romana Nade Mihelčić koje im osigurava dobru čitateljsku recepciju, osobito kod tinejdžerske, poprilično zahtjevne publike.

Razlozi zbog kojih i kritika redovito pozitivno vrednuje romane ove autorice, osim njihove ‘realistične’, stvarnosne referencijalnosti, zasigurno se kriju i u načinu njihova oblikovanja i ustroja. Naime, Nada Mihelčić autorica je koja s jedne stane narativno tkivo prede vješto i s lakoćom, a da s druge strane ne zapada u šablonske ili trivijalne pristupe, u banaliziranje bilo koje vrste. Upravo ta kvaliteta krasi i roman Draga mama. Sva događanja, situacije, likovi i egzistencijalne dvojbe prikazani su iz pripovjedačke i fokalizatorske pozicije glavne junakinje Viktorije koja pri tome, dakako, nije i ne može biti objektivna. No upravo u tome i jest ljepota i vrijednost ovakvih priča, u njihovom nepristajanju na jednostavne i plošne istine, na instant rješenja ili crno-bijele odgovore. Iako je Viktorijin pogled maksimalno subjektivan, obilježen kolopletom emocija i prijepora koje proživljava u najtežim mjesecima svojeg života, upravo takav on čitatelju otkriva svu složenost jedne obiteljske drame, koja, s druge strane, koliko god individualna bila, nije nimalo iznimna. U dubinskom zahvatu svijeta oko sebe koji Viktorijina bogata doživljajnost pruža, čitatelju je omogućeno približiti se egzistencijalnim i psihemskim postavkama ostalih likova, u prvom redu njezinih roditelja te najbolje prijateljice. U tom smislu, Draga mama, upravo zbog dubine i širine zahvata u socijalne i psihološke prakse suvremenog društva, prestaje biti tipičan tinejdžerski roman.

Vještim vođenjem priče koja se odvija optimalnom dinamikom s obzirom na unutarnje i vanjske aspekte prikazanog svijeta, roman suptilno skida različite ‘velove’ s važnih društvenih fenomena današnjice koji se ne iscrpljuju samo na traumama jedne obitelji, nego i na široj društvenoj slici obilježenoj teškom ekonomskom situacijom te, nerijetko, plitkim i konzervativnim svjetonazorima. Najbitniji motiv u tom kontekstu svakako je pitanje (ne)tradicionalnih rodnih uloga te novih praksi nekonvencionalnih ‘obiteljskih’ zajednica u kakvoj na koncu utočište pronalaze Viktorija i njezin otac. Pogled koji Nada Mihelčić nudi jest pogled koji ukazuje na vrijednost onih istinâ koje nisu uvijek vidljive golim okom, baš kao i na važnost ustrajavanja u razumijevanju pozicija drugih – često i drugačijih – koliko god nam se te pozicije činile daleke. Jer približujući se drugima, približujemo se ujedno i sebi, krčeći putove u mentalnom i emotivnom savladavanju prepreka označenih odrednicom ‘život’. Važnost da se sačuva vlastita osobnost i vlastiti identiteti, a da ih istodobno ne ukinemo drugima – one su društvene i općeljudske vrijednosti koje su suptilno zapretene u priči romana Draga mama. Time, kao i nizom drugih odrednicâ, ovaj roman postaje još jedan u nizu romana Nade Mihelčić koji, sasvim neusiljeno i nepretenciozno, kroz zanimljivu i zbiljski prispodobivu priču, nude onaj vid filozofičnosti koji je itekako potreban za njegovanje otvorenog uma i srca u praksama trivijalne i komercijalne suvremene zbilje u koju smo uronjeni – o nužnosti upoznavanja onog što je različito, o opasnostima površnog zaključivanja, o kvalitetama života koji uspije izmaknuti nametnutim ideološkim ili ekonomskim propagandama.

Mlada junakinja romana, Viktorija, baš kao i njezina prijateljica Rea, na koncu uspijevaju dosegnuti onu razinu emotivne i socijalne harmonije koja im je potrebna da bi živjele u skladu s vrijednostima za koje osjećaju da su ispravne, orijentirane na vlastitu budućnost i zadovoljno odrastanje. Savladavši tu najvažniju životnu lekciju – o nužnosti slobode od krivih vrijednosti koje se, nerijetko, čak i većinski nameću – djevojke na neki način postaju zrelije čak i od nekih odraslih na koje su upućene, a među kojima je i Viktorijina majka. Viktorija to shvaća u trenucima kada je povrijeđena upravo od onih do kojih joj je najviše stalo i kada tijek njezina budućeg života dolazi u pitanje. Upravo je zato, uza sve ostalo, Draga mama, roman koji demistificira inicijaciju prelaska iz djetinjstva u odraslost, proces koji nema nužno izravne veze s biološkim godinama. Zadnja rečenica romana kojom se okončava trauma jednog pogrešnog majčinsko-kćerinskog odnosa – ujedno i prva rečenica Viktorijina još neispisana pisma majci – metafora je sazrijevanja i metafora novog početka. Zbog toga će potencijalnih nastavaka ove rečenice biti bezbroj, upravo toliko koliko bude i čitatelja ovoga romana. Osobno se nadam da će ih biti puno, jako puno, budući da je riječ o tekstu koji to neprijeporno zaslužuje, ujedno o tekstu koji zaokružuje jedan izvanserijski i jasno isprofiliran opus u suvremenoj hrvatskoj književnosti.