Vjerodostojno i pouzdano djelo

Što je sve obuhvaćeno (namjera)

U podnaslovu knjige Nevia Šetića Ostvarenje suvremene hrvatske države stoji: Od pojave višestranačja 1989. do nastanka samostalne, međunarodno priznate i teritorijalno cjelovite Republike Hrvatske, a to bi značilo do 25. lipnja 1991., kada je Hrvatska, kad i Slovenija, »proglasila svoju državnu samostalnost i suverenost« (str. 234). Međutim, europski vladari nisu bili s tim suglasni, a ni Ujedinjeni narodi, nego su isposlovali »tromjesečnu odgodu hrvatske ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti«, a u tom je vremenu velikosrpski agresor bivao u zauzimanju hrvatskih područja sve bezočniji (među inim tu je i neuspio atentat na Franju Tuđmana, hrvatskog predsjednika, 7. listopada 1991.), a hrvatska obrana svoje samostalnosti sve osmišljenija i odlučnija, te je – 8. listopada 1991. Sabor Republike Hrvatske donio Odluku o raskidanju državnopravnih sveza Hrvatske sa SFRJ. To, vremenski kratko, a povijesno važnim zbivanjima nabijeno razdoblje, produljeno je do 5. kolovoza 1995. godine, kada je Hrvatska vojska oslobodila veći dio hrvatskih područja. Potom je nadošla »mirna reintegracija« istočne Slavonije pa je uspostava suvremene hrvatske države tako dovršena.

To je glavnina sadržaja ove knjige, a njoj prethodi Uvod te kratak pregled zbivanja u svim državama Istočne Europe, odnosno »socijalističkog bloka«, koji se raspao zapravo stanovito usporedno kada i »nesvrstana Jugoslavija«, odnosno – i u tim je državama također dokinut komunistički/socijalistički društveni ustroj te se sve vratilo u kapitalizam, a te države su postale slobodne i neovisne od Sovjetskog Saveza (većina njih). Nakon Zaključnog osvrta o svemu tomu, autor donosi priloge koji potkrepljuju napisanu kroniku nastanka hrvatske države, našu najnoviju povijest ‒ dokumentima posebnoga značaja za Hrvatsku. To su: Ustav, amandmani, zakoni, deklaracije, zaključci, rezolucije, izviješća... integralno, njih tridesetak.

Knjiga je znanstvenički opremljena bilješkama, literaturom i kazalom imena, sažetkom na engleskom... a upotpunjena je autorovim životopisom. Ovaj agilni povjesnik Istranin je (Krmed/Bale 1958.), doktor povijesnih znanosti, bivši državni tajnik Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, a trenutno obnaša dvije važne javne djelatnosti: predsjednik je Hrvatskog književno-pedagoškog zbora i Veliki meštar Braće Družbe hrvatskog zmaja. Nevio Šetić je i profesor je na sveučilištima u Puli i Rijeci.

Ovdje nam je namjera prikazati tu vrijednu knjigu poradi njezine nesporne zanimljivosti i značaja za suvremenu hrvatsku državu, a ponajprije zbog dojma njezine pouzdanosti i vjerodostojnosti.

Uvod / sva hrvatska povijest ukratko

»Imati svoju samostalnu državu i u njoj uređivati sveukupan život prema vlastitim potrebama, nazorima i mogućnostima, znači biti svoj na svome. Hrvatski narod imao je tu veliku blagodat još u ranom srednjem vijeku...« Te početne rečenice ove knjige nagovještaj su njezine ozbiljnosti i njezine usredotočenosti na bitno. Međutim, otkako je rano-srednjovjekovna država hrvatskih knezova i kraljeva izgubljena, do suvremene hrvatske države tisućgodišnji je i dulji put »povijesnog bespuća« ; Šetić u Uvodu zapravo donosi kratak pregled hrvatskih historijskih zbivanja od početaka do danas, stavljajući naglaske na bitna mjesta u njima i na bitne osobe, s njihovim fotografijama.

Ono što je neminovno zapaziti – to je piščeva nepristranost, kako i mora biti ako netko piše povijest. Međutim, autor ne zaboravlja da je Istranin, a da i nije, valjano je što nije propustio zapaziti proglas »Istarski narode« kojim Narodno-oslobodilački odbor za Istru 1943. obznanjuje: »Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom«, što je zasluga tadašnjega antifašističkog pokreta. Općenito, Šetić ima istančan osjećaj za naglašavanje prijelomnih događaja i glavnih njihovih sudionika, tijekom čitave hrvatske povijesti.

Temeljni hrvatski politički pravac do 1918. jest pripadnost Europi, srednjoj i zapadnoj, u rvanju da se Hrvatska sačuva od nestanka između dvaju hegemonizama kojima je bila izložena: austrijskog i ugarskog. A od »gusaka u magli« (Šetić nije propustio doslovno navesti te riječi opomene Stjepana Radića, str. 40!) do današnjice koju živimo, okrenula se svojemu dotada (»do istrage naše ili vaše«), pa i tada i danas neprijateljskomu Istoku i Balkanu »u centralističkoj državi... mimo volje hrvatskog naroda«. Stoga je osnivanje suvremene i samostalne hrvatske države 1991. golema povijesna prekretnica. Ma koliko je želja naroda već i 1941. bila samostalnost – autoritarni ustaški režim vezan za fašizam i nacizam to nije mogao postići. Međutim, i socijalistička država s komunističkom vrhuškom od 1945. do 1991. također je bila autoritarna... Sve to je jasno razvidno u Šetićevu štivu.

Demokratske promjene

Sva ta ranija povijest sažeta je na pedesetak stranica ove knjige, a sljedećih pedesetak bavi se socijalističkim zemljama Europe do demokratskih promjena. Kako to Šetić opisuje?

»Rusija je bila prva zemlja u Europi (i svijetu uopće), koja se – Oktobarskom revolucijom 1917. godine – opredijelila za uspostavu i izgradnju socijalističkih društvenih odnosa« i tako je nastao Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, na idejnim osnovama utopijskih socijalista – navodi Šetić u svojim znanstvenim bilješkama – odnosno, bile su to »pojednostavljene, izvanživotno koncipirane marksističko-lenjinističke konstrukcije budućnosti na ideološkoj osnovi«. Nastala je tako svima nama starijima znana i proživljena »diktatura proleterijata« (»brutalno razvlašćivanje«!) na paroli »Proleteri svih zemalja ujedinite se!« koja je sve do Domovinskog rata bila otisnuta i na gotovo svim naslovnicama hrvatskih dnevnih novina.

Autor, nakon Sovjetskog Saveza, goleme tvorevina sa 120 narodâ, obrazlaže i nastajanje njegovih satelita, a svi su oni imali države u čijemu je naslovu pisalo da su ili »narodne»/»demokratske« ili »socijalističke« ili oboje: istočna Njemačka (DDR), Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska i Albanija. Šetić donosi poglavlje o njihovu političkom i vojnom povezivanju, ali i o »gibanjima koja su razotkrivala nestabilnost i jednoumlje komunističke arhitekture« te konačno »slom i raspad« svih tih sustava i država, u zasebnomu poglavlju o svakoj od njih.

Raspukline u Jugoslaviji i njezin slom

Pod naslovom Potresi i raspukline u društveno-političkom životu jugoslavenske socijalističke države poveće je i razložno raščlanjeno poglavlje o suprotnostima, razlikama i istovjetnostima s ostalim socijalističkim sustavima. Ideja jugoslavenstva nastala je s Društvom za jugoslavensku povjesticu i starine, u Zagrebu, još 1850. godine. No, ona je zamišljana kroatocentrično, s plemenitom namjerom povezivanja i znanstvenog istraživanja, da bi ostvarenje te ideje u političkoj tvorevini rezultiralo zaključkom kako je »glavni uzrok krize u Jugoslaviji – Jugoslavija: (...) njezin okvir sasvim neprirodan i nelogičan (...) povijesna zabluda« (Šetić u zaključku navodi dnevnik akademika Dubravka Jelčića).

Rezultat te spoznaje bilo je Osnivanje nekomunističkih stranaka u Hrvatskoj i njihova pobjeda u izborima 1990. godine. Valja naglasiti da su to bili prvi pravi demokratski izbori, bez uplitanja i nadzora »rukovodeće uloge Saveza komunista«, kako je to bilo do tada. Naravno da je u svemu tomu bitan velikosrpski naum stvaranja Velike Srbije, zamotan u prozirne parole o očuvanju jugoslavenske zajednice; nakon Brozove smrti maske su vrlo brzo spale i ukazalo se ono što je i do tada bila istina, ali se nije smjela javno izgovoriti: da je Jugoslavija – i kraljevska ili komunistička podjednako ‒ za Hrvate bila doista opasna zabluda, upravo zbog ideje velikosrpstva. Međutim i na žalost – zanemarujući tu opasnost ‒ toj zabludi pojedini hrvatski intelektualci i političari sami su bitno pridonosili. (Ovo zadnje je prikazivačeva opaska!)

Šetić čitavo poglavlje posvećuje i »korekciji ustava SR Hrvatske i donošenju Ustava Republike Hrvatske« (a u knjizi je i cjelovit Ustav!). Izvanjski utjecaji bunjenja hrvatskih Srba i neki od prvih iskaza pobunjeničkog terora ‒značajno je poglavlje o nasilju srpske manjine nad hrvatskom većinom u Hrvatskoj, poduprte samo u nazivu jugoslavenskom, ali tada već samo srpsko-crnogorskom, »narodnom armijom«, o divljaštvu i otimanju, granatiranju Zagreba... čemu smo bili svjedoci. Velikosrbi su pokazali jasne ne samo namjere nego i provedbe etničke mržnje i genocida, ubijanja te vjerskog i nacionalnog progona po Hrvatskoj, gdje god su mogli. Golem je (precizno iznesen!) broj popaljenih i porušenih kuća katoličkih crkava, samostana, grobljā (koja mržnja!), ne tek ubijenih ljudi...

Nastanak samostalne hrvatske države

Poglavlja: Nastajanje samostalne i suverene hrvatske države, njezin obrambeni rat i međunarodno priznanje, zatim Oslobodilačke akcije Hrvatske vojske i tijek uspostave teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, uza Završni osvrt – to su najvažniji dijelovi ove knjige; sve dosadašnje bio je nuždan povijesni okvir tim zbivanjima. Sva ta tri poglavlja su zapravo kronika suvremenih događaja u kojima smo – brojni od nas – i sami sudjelovali. Nevio Šetić je budno pratio sva događanja, tisak, dalekoglednice, knjige, dokumente, ustanove... Donosi nam zapravo cjelovitu kroniku nedavno minule zbilje, podsjeća nas na nju, citirajući brojne sudionike/suvremenike.

Vrlina Šetićeva teksta je u činjeničnosti, u odsutnosti svake samovoljnosti, tako da ćemo se susresti s mnogočim što i sami znamo, ali i zamećemo u zaborav, s osobama koje poznajemo, s odlukama i zakonima koji su nam utkani u živote, u našu suvremenost. Povijest je doista najbolje napisati dok su zbivanja još svježa, dok su činjenice bliske i jasne; to Nevio Šetić i radi – velik, značajan i silno važan posao. A ne doima se pritom kao hladan i učevan znanstvenik, nego kao pripovjedač i pričalac koji nam – razložno i činjenično – iznosi svoje zavidno znanje i prikupljene spoznaje.

Prihvatimo li tumačenje pokojnoga prof. dr. Tvrtka Čubelića, da hrvatski jezik »poviješću« semantički obuhvaća čitavo golemo filologijsko područje, a »historijom« tek ono dokazivo i činjenicama potvrđeno – ovo je dragocjena historijska knjiga koja bi i našim srednjoškolcima, a ne samo studentima povijesti, mogla i trebala biti obvezujuća priručna literatura. Knjiga protiv pogubnoga zaborava.