Vertikalno strukturiranje

Branka Arh vična je pisati poeme (Uan, 2006., Htu i Nei, 2008., Topot. Tko komu dolazi, 2012.). Najnovija, pak, peoma Z (2015.) također ima svoju poemičnu kompozicijsku logiku. Sastavljena je od šet ciklusa koji u naslovu imaju nominaciju »kazivanja o« nečemu. A to »nešto« pobliže eksplicira o čemu je riječ, najčešće subjektivnom, točnije načinima konstituiranja subjekta. Ciklusi nose i drugi dio nominacije koji opet pobliže ukazuje na drugi dio prve naslovne sintagme. Eksplicira, naime, ono o čemu naslovna eksplikacija prve nominacije govori. Primjerice, govor o sjenama kazivanje je o modalitetima obrane oblika vidljivoga i nevidljivoga. Ovo potonje svjedoči kako je riječ o apstraktnim kategorijama koje upućuju na »stvarnost« konstituirajućega (bića). Svaka je pjesma u ciklusima ustrojena od šest (sedam, rjeđe osam) katrena tipom slobodnoga stiha. Samo su tri, odnosno pet pjesama, sastavljene od četiri katrena. To je već samo po sebi indikativno, a još značajnije postaje ako detaljnije promotrimo tu intenciju. Te su pjesme, prema našemu sudu, ujedno uspjelije pjesme poeme.

Prva (I/1) i zadnja (VI/8) uokviruju poemu, a središnja (III/7) se uklinjuje u navedeni »okvir« istom intencijom. Riječ je o motivskom, tematskom, semantičkom i genotipskom sloju poeme, a to ih strukturira. Riječ je, načelno, o metodi privida, mislima koje vide život, kategoriji prostor-vrijeme, odlomljenim vršcima stvarnosti, sadržaju riječi, upitnosti konstituirajućega konstituiranja, opsegu pisanja. Ako je uvodna i posljednja pjesma u tom smislu »manifestna«, srednja (VI/7) je donekle eksplicitan »program«, jer doslovce govori o sadržajima konstituiranja i odnosu lirskog kazivača/subjekta prema njemu. A to i jest temeljna »psihološka« i antropološka tema poeme. Tu su još dvije pjesme (I/5,6) koje, slično kao i one koje uokviruju, podastiru »sadržaj« poeme ‒ motive, teme naputak tvorbe Z/bića i njegova lirskog sudruga, pratitelja, u zajedničkom konstituiranju i konfrontirajućim konstelacijama.

Tradicija peomičnosti u hrvatskoj književnosti nije dakako novijega datuma. Ona je poznata u novijoj književnosti već u romantizmu (Preradović), što je u biti nastavak žanrovske tradicije starije hrvatske književnosti, u kojoj je tako reći bila žanrovsko pravilo. Nastavilo se to dalje u bidermajeru (Jurković), post/realizmom (Kranjčević), pa modernom (Matoš), međuraćem (Ujević, Krleža, Šop), te dakako i poraćem (Kaštelan, Bonifačić), sve do danas (Martinac, Benić, Žagar, Jarak), kako svjedočimo. Dakako, tematske su okosnice bile raznolike. Ipak, nerijetko su one (poemične forme) tematizirale metafizičko i transcendentno, odnosno »vertikalno«. Upravo na toj liniji susrećemo i Šopa, i Martinca, i Benić, kao i našu motriteljicu, Arh. Čak bi se mogla povući određena paralela između Šopa, Benić te Arh, ne samo meta/fizičnošću nego i kozmizmom, od Šopova kozmocentrizma do Arhinih grinovskih »teorija struna«, barem kad je riječ o strukturotvornome strukturâ. Ovom smo napomenom izravno unišli u glavno pitanje Arhine poeme.

Tri su razine njene tvorbe: jedna kazuje o Z, druga prati lirski subjekt/kazivača, a treća uspostavlja njihov odnos, točnije uspostavlja odnos korespondiranja njihovih konstelacija. Četvrta bi se odnosila na ono što je zajedničko, a to je pitanje riječi, jezika, načina kako izgovoriti ono što sadrže tri navedene razine tvorbe. Z tako postaje metafora i simbol. Kako se biće konstituira, recimo uvjetno, slično grinovskoj teoriji struna, Z postaje metafora prostor/vremena, iako dakako pjesnikinja i deskriptivno govori o prostoru i vremenu »u službi« tvorbe. Zajedničko je Z i lirskom subjektu/kazivaču da dobar dio »građe« dolazi iz sna i /ili dijelova stvarnosti, zbilje, prirode, te s druge strane iz područja apstrakcije. Ujedno, kao »živo biće«, svojim konstituirajućim »putovanjem« potrebuje, pa je dakle i traži, instanciju imenovanja, smještaja u jeziku. Stoga je »vođenje«, »nagovor«, »razgovor« između lirskog kazivača, koji strepi, pribojava se, snatri koliko i »dirigira«, i Z, uspostavlja scenu tvorbe i scenu imenovanja, scenu riječi, scenu jezika.

Međutim, tu ne postoji dijalog u uobičajenom i »samorazumljivom« smislu riječi, nego samo nagovor, su-stvarateljska strategija koja je, slično, ograničena prostor/vremenom i njegovim sastavnicama. Otuda konstelacije koju tvore prividi i zamjene, sanjarije i strahovi, osjetilno, emotivno, lunokratsko, ginekokratsko, ono naime što je gotovo nestvarno u svojoj slutnji pojavnosti. Stoga se stvarnost pojavljuje u svojoj lomnosti, fragmentarnosti, ne kao posljedice već nekoga procesa proizvodnje, nego kao nešto što se nudi na početku konstituiranja, pa je dakle potrebno sastaviti određenu cjelinu. Fragmentarnost je predkonstituirajuća »stvarnost« na čijoj konzistenciji rade i Z i lirski subjekt, odvojeno i zajedno, sve dok ne postignu prepoznatljiv oblik konstealcije koja će biti u mogućnosti korespondencije.

U tom smislu ja-stost se nadaje kao utemljenje za biće, riječ, prostor/vrijeme, pa dakle i ekscentrično pozicioniranje (Plessner) ili habitualiziranje (Bourdieu). Koliko lirski subjekt ide tragom Z, toliko i Z »htio-ne htio protegnuo se mojim tragom« (III/5). Peti ciklus upravo gotovo eksplicitno govori o kontektualiziranju lirskog subjekta/kazivača i već uspostavljena konteksta Z. Oni se međusobno propitujući konsteliraju kao pričini-nepričini, koji bi se trebali usidriti u određene pojavnosti, u određen oblik kao dokaz tvorbenoga, zbiljskoga, i to u odnosu vertikalnoga i funkcija. A to je već tema šestoga, zadnjega ciklusa koji podastire ispovjednu poziciju lirskog subjekta (VI/7), i završnu »tezu« o pisanju, odnosno činjenici da »kroz krug tako čvrsto zaključan u sebi tko može proći / tek sjena, zalutala na svjetlu zida od privida«.

Tako se krug zatvara, krug da se iz privida i nespostojanja konstituira oblik pojavnoga, u zbiljskom i jezičnom obliku, kao određena prepoznatljivost, kao određena »čvrstoća«. Na taj se način antropološko, kozmološko i strukturabilno ujedinjuje u ustrojavanju ove Arhine poeme, u kojoj se i jezično propituje mogućnost »obuhvata« navedenih konstitutivnih posibiliteta, pri čemu negdje opisnosti te veridiktični iskazi kazivača jasno daju do znanja tko je »vlasnik« diskursa. To je lirski subjekt trebao »iznutra« korigirati u smislu neočitovanja »vlasnika« diskursa.

Ili, drukčije rečeno, ovdje bi se moglo govoriti o »ekstra-egzistentnim« entitetima, ili nečem što je »izvan-bićevno«. A to bi bila, prema Deleuzeu, neka vrsta Meinongova paradoksa: ako razlikujemo »biće stvarnog« kao materije označivanja, i »biće mogućeg« kao forme značenja, tomu bi trebalo pridodati i »izvan-biće«, koje podrazumijeva minimum koji je zajednički stvarnom, mogućem i nemogućem, pa bi dakle »ekstra-egzistentni« entitet bio upravo taj minimum koji in-sistira u propozicji. Ne bismo pogriješili kad bismo rekli kako je Arh, moguće, učila i od Lewisa Carrolla, upravo na tragu različitih »dvostrukosti«.