Uznički i drugi zapisi

UZNIČKI ZAPISI

Ne prskam iz zemlje

poput vode
i ne smračujem se
poput zavjese
dušu imam ošišanu
do kože.
Imam dane od sunca besane
i veo imam na očima,
usta drhtajem prožeta.
Za sumraka
uzničke svoje zapise
uvijam u uši pjene.

Gore

ozlijeđena zapešća kuće
i brave obijene
i željezni krevet.
Urarski pribor
zdrobljen je u prah
a iverje Chippendalea
putuje svijetom.
Praska
porculan a krhotine stakla
u dlan se urezuju.
Veliki žuti Medo
ziba se opasno.
Presvlake na nebu kao krvavi mjeseci plamsaju.
Zavjese plaču posve neutješne.
Lutka Trnoružica, koju zaboraviše,
pojela je pepeo.

Želim zaboraviti let ptica...
Ne zaustaviše se kako bi ostale
sa mnom.
Sekunde su se cijedile u sate
a sati oslijepiše od napora oznojenih ljeta
i oči tugovahu
i vonj cigareta i jeftinog alkohola
bijaše u plućima.
Prigušena svjetla postadoše prekrivač dana
bremenitog otkinutom dugmadi
i umornom slinom probdjevenih noći
i želucem što se grčio
prije potopa
(danas već bez imena)
i prije riječi što su se bespomoćno osvrtale
za svojim sjenama,
opipavahu mrak
i među napuštenim svjetiljkama na ulicama,
no zrak je i dalje ostajao
neopipljiv,
bez potpetica.

Zvijezde su ženskoga roda

a svjetiljke na stropovima
plavim pritvorenim očima promatraju
zrak uzdrhtao od topline svijeća.
Odsutnost nekakva
leluja
u svetom šapatu dlanova
a šlager ismijava uspomene
slivene u vrijeme što linearno prestade biti,
no još uvijek se ne zna
ima li središte
i raste li iz njega poput ljušture
sve do etaže svemira
u oba smjera.

Zemlja moja nestaje i sanjam je

Vjetar-eter-duša postajem
Nemam okove-težinu-žarenje
Samo sam posjetiteljica
Rešetaka lišena – bijela sam
I lakša negoli tijelo pjene

Više nisam krilo, nisam rođenje...

Mislila sam, kad stupim na tlo ove zemlje,
vjetar će se uzbibati
povit će se
i vonj će se kruha osjećati
dugo, u smrkavanje
i kuće bit će proste
a dom će se već naći negdje
ovdje, na tlu moje zemlje
Više nisam krilo ni rođenje
sama sam vjetar: bivstvo u nebivstvu
lagana sam kao eter
nesmjela kao dijete ničije
bez težine sam i granica
ostavši bez sjene
Više nisam krilo ni rođenje...

Žurim kući.
Na stube vruće poput tropske kiše
u surova priznanja i zidove
što u nepoznato viču.
U plahe fenjere što otajnošću trepere
i do neba sežu
u britka i neshvatljiva srca
slomljena od ljubavi
crna od grafita
stegnuta zbog čežnje od tuge
odveć velike za podnijeti.
Žurim kući
u vatru – u spilju
u mumljanje beba
u oko isprano jedinom suzom
u kapljicu krvi iz porezana prsta
u rukavice.
Žurim u snijeg
i žurim u otapanje
gorim kao vuna
kao slika izvrćem se na drugu stranu
a onda opet natrag
i pjevam o djetešcu što se smije
u sigurnosti doma –
bore su uz njega pa prede.

Bijele smo sobe

utišane sjetom nespoznavanja.
Nove smo kuće.
Zurimo nadaleko i još dalje
radujemo se svojoj pojavi, pojavnosti, volji
nepoznatoj, nepriznatoj.
Soba smo mirisâ u jesenjem vjetrovanju,
tišina smo zapuštenih zidova.
Nepoznato smo skrštenih ruku.
Pojimo katkad s mukom svoj život klonuo od žeđi
zbog nedostižnosti.
Neprestance i sve dublje greznemo
u nepotpunosti i olako napuštamo
svoj šator.
Traci razmrskanih dana
osipaju se u savršene rese sljepila
a mi izvršavamo svoju sudbu ulančavanja snaga.

Poput cvijeta orhideje hitam ti ususret,

otvaram Ti se u tišinu u sigurnosti dlana.
Bez herojstva i velikih djela
u prostoti svagdašnjice
nevina poput konjâ
koji nosili su ratnike u bitku
bez obzira na vjeru i boju.
Kao psi što skončaše od gladi,
kad se ljudi ubijahu sve do klonuća ratova.
Kao djeca pogođena rakom u ranoj dobi.
Svi oni nisu junaci filmova
– kao ni oni što revno istražuju i zapisuju svoje misli
u samoći svojih isposničkih izba i pričaju o njima
u krčmama tijekom večeri.
Niti mačke koje čitave dane spavaju
niti niti niti...
Svi smo nepoznati– neprepoznati
nežrtvovani, nedivni, zaboravljani,
i svi ustrajemo na slobodi,
iako je svakome od nas ona nešto drugo,
jer ne tvorimo klanove, niti narode,
niti plemena, ni političke stranke,
već samo na tijela osuđena bića što šute.

ONO SMO ŠTO GLEDAMO

Stiglo je novo vrijeme.

Razasuti u sve kutove svijeta,
prestasmo biti razasuti. Dugme ili dva pritisnuti dosta je
i možemo se povezati kad god zaželimo. I povezujemo se.
Očarani tim čudom
šaljemo milijune lakih poruka.
Sve je odjednom vrijedno dijeljenja.
S mnogim drugima, što češće.
Gubimo se u tom labirintu znakova:
čudo povezivanja eksplodira i umire.
Zaboravljamo da – želimo li komunicirati značenje –
trebamo samoću koju neprestano
krademo sebi i drugima.

Naš život je život televizijskih programa.

Sve što znamo o svijetu
njihovo je.
Mi smo samoruine tih vizija.

Trudimo se sličiti im
i tako
se otuđujemo
od bila vlastite krvi
od zraka vlastitih pluća.
Sretni smo što nakratko
ne moramo odgovarati
na dosadnapitanja
ispunjavati
zamorneformulare
zuriti uzasljepljujuću poštu ili web stranice
na računalima i hrvati se
s automobilom ili drugim tehničkim
sredstvom nužnim za našu sreću...
Lakne nam
kada ne moramo birati
između pet tisuća artefakata
koji na nas kriješte u trgovini hranom.
Izloženi smo svakodnevnoj paljbi
stotina oglasa koji nam
ispiru mozgove
pune ih neprestanim zujanjem
upliću se u život
i drobe ga u
puke kocke šećera

kojima uporno zaslađujemo
postojanješto je prestalo imati
bilo kakav okus.

Tražimo ljubav

u povijesti koja više nije naša.
Mi smo čestica zamagljena svemira
za koju nitko više ne mari.
Umiremo bez traga
i bez spoznaje.
Hranimo se slikama
što nam se svakodnevno podastiru
bez glave i repa
i koje traže
našu sukrivnju, sućut
bez pokreta, bez glasa
bez voljenja.
Izigravaju našu samoću.
Više nam nitko ne nedostaje.

Nasilje je danas prirodnije od maslaca na kruhu.

Od milovanja, od riječi bližnjih.
Ništa više
ne možemo shvaćati ozbiljno.
Ništa više
ne smije biti važno.
Dani nestajunetragom
ispunjeni virtualnim kičem
u kojima se likovi bore za bolje sutra,
voleći i ubijajući
svoje suparnike na ekranima i platnima.
Gledamo sve to
sa zatomljenim interesom
bez suosjećanja.*

Preveo sa češkog jezika:
Matija Ivačić