Triler o internetskoj pornografiji

Kao što mu podnaslov »Drugi roman o Mimi« govori, Mima i vaše kćeri nastavak je romana Želimira Periša Mima i kvadratura duga objavljenog 2014.godine u ediciji Balkan noir. Roman se svojom radnjom na prethodni izravno naslanja – likove zatječemo tamo gdje ih je na kraju prvoga romana autor ostavio, u neimenovanom dalmatinskom gradu (koji je uvelike nalik autorovu rodnom Zadru), ali dva mjeseca kasnije, na izmaku sparnoga ljeta, kad vrućine zamijene dosadni komarci, a borba ljudi i glavnoga lika protiv njih biva dobro odabran izvor komike. Odmah valja reći da je humor zapravo najvažnija sastavnica koja u ovome romanu prati trilerski oblikovanu fabulu te iako je komika bila prisutna i u prvome romanu serijala ‒ u nastavku je puno obilatije zastupljena.

Želimir Periš od onih je autora koji su svjesni da je bogatstvo u detaljima. A osim detalja vezanih uz atmosferu dalmatinskoga grada na izmaku ljeta kao i uz nezaustavljivu, devastirajuću apartmanizaciju te mračno, s kriminalom povezano naličje dalmatinskog turističkog raja, te detalja iz aktualne socijalne stvarnosti lijepe nam naše kojima autor kontekstualizira unutarnju stvarnost romanesknog svijeta kojega oblikuje po uzoru na svijet koji ga (i nas) direktno okružuje, Periš veliku pozornost pridaje detaljističkome približavanju sporednih likova čitatelju. U tome je zapravo srodnik Goranu Tribusonu. Naime, kod obojice su glavni likovi njihovih kriminalističkih priča često vrlo osebujne ličnosti sa svojim brojnim mušicama, ali koji se upravo preko nekih istaknutih detalja ističu i zbog kojih ih pamtimo (npr. pasivna i inertna pojava Periševa deziluzioniranog Mime bliska je izgužvanoj fizionomiji te jazzu i pivu sklonog Nikole Banića, i premda obojica djeluju u smjeru razrješavanja enigmi, za razliku od inspektora Banića kojemu je to u opisu posla, Perišev Mima hičkokovski je »običan čovjek u neobičnoj situaciji« kojega okolnosti pretvaraju u akcijskog junaka, iako je avanturama te vrste izrazito nesklon).

Dakle, i Periš i Tribuson trude se dugopamtljivim i osebujnostima bogatim učiniti i sporedne likove. Tribuson to ne čini samo u romanesknom opusu već i u svom scenarističkom radu (npr. nezaboravan lik kojega u televizijskoj seriji Odmori se, zaslužio si glumi prerano preminuli Predrag Vušović), a novi roman Želimira Periša ima čak dvojicu takvih, dugopamtljivih, osebujnih sporednih likova ‒ apatičnog, dešperantnog i paranoji sklonog policijskog inspektora Božu Babića i bivšeg narkomana Jeru Venedikta, čije već ime otkriva kako tim urnebesno kreiranim, logorejičnim akterom Periš odaje počast kultnome Venediktu Jerofejevu. A Jerin govor, osim što je izuzetno duhovit u svojem poigravanju biblijskom tematikom i leksikom (što je rezultat njegova donedavnog boravka u od katoličkog svećenstva vođenoj komuni za odvikavanje od narkomanske ovisnosti) ‒ Perišev je korak u smjeru ispravljanja nedostataka prvoga romana.

Kritika je, naime, Perišu po izlasku romana Mima i kvadratura duga zamjerala zamjetan nedostatak uporabe lokalnog, dalmatinskoga govora, a to on sada nadoknađuje (iako ponovo nedovoljno) kroz Jerin lik. Kad smo kod sporednih likova svakako treba istaknuti i lik Dodole, pomoću koje je Želimir Periš u prvome romanu u hrvatsku književnost uveo u njoj dotad nezastupljenu tematizaciju hermafroditstva i transseksualnosti. Sad ide i korak dalje i to proširuje problematizacijom promjene spola, mada pritom možda može zasmetati njegovo, aktivističkim porivom izazvano, pretjerivanje u objašnjavanju i približavanju te tematike čitatelju.

Vratimo li se glavnome liku i usporedbama s junakom Tribusonovih krimića (a što činim jer smatram da se upravo Tribusonovim kriminalističkim romanesknim opusom Periš najviše nadahnjuje), treba reći da je Mima u prednosti, jer se s njim čitatelj lakše identificira. Naime, Mima nije policijski inpektor poput Banića već je jedan od nas, običan čovjek kojega muče isti oni problemi kao sve nas ‒ besparica, krediti, ali i lijenost i inertnost, zbog čega, iako je školovani informatičar, nema stalnog zaposlenja. No, uzevši za junaka jednoga lijenčinu, koji ima znanje i na tržištu rada traženu profesiju informatičara, što ga čini zapošljivim, ali zbog svoje pasivnosti i inertnosti živi u besparici, Periš je Mimu učinio ljudskijim, te ga na taj način približio čitatelju uspješno postigavši empatijski odnos. Pritom je oblikovanjem ovakvoga glavnog lika Periš izbjegao i sve one žanrovske klišeje na koje se Tribuson pri formiranju Banićeva lika naslanja (alkoholu sklon policijski inspektor kojemu se raspada brak itd.) a koje Tribuson čak rutinerski reciklira i ponavlja i u svome novom romanu Sestrica s jezera, u kojemu uvodi novi lik inspektora Ognjena Kokota, čiji je brak također, vidi čuda, pred raspadom.

Zanimljivo je da se i Tribuson i Periš u svojim novim romanima bave seksualnim nasiljem, ali s tom razlikom što Tribuson poseže za već izraubanom matricom whodunita bez uvođenja dosad još nekorištenih motiva, a one koje koristi rabi ih na već puno puta oprobane načine, dok je Periš puno moderniji i tematsko-motivski raznovrsniji. Periš naime problematizira kriminal koji se u nečasne svrhe koristi modernim tehnologijama, što je znatno manje u našoj literaturi zastupljen problem od psihopatalogije kojom se bavi Tribuson. Također, iako obojica kriminalistički žanr vide kao poligon za kritičko komentiranje društvene zbilje, Tribuson rutinerski ističe u našoj novijoj literaturi često korišten problem nezaposlenosti, dok se Periš bavi dvjema u manjoj mjeri dosad problematiziranim temama: problemima prezaduženosti stanovništva i različitim vrstama cyber-kriminala.

Kao uvod u glavni zaplet priče vezan uz prostituciju, pedofiliju i internetsku pornografiju, u čemu ponovo važnu ulogu ima već nam poznati negativac iz prvoga romana o Mimi, zloglasni Krše, sada Periš efektno odabire zabavnu i humorom ispunjenu potpriču o snimanju porno-filma. No za razliku od prethodnog romana gdje se pisac na momente znao izgubiti i ispustiti konce priče iz svojih ruku, pri vođenju radnje novoga romana on je koncentriraniji te priču uvjerljivije raspliće, uz efektan otvoren kraj koji sugerira nastavak u trećem dijelu romanesknog serijala. Također, u novome romanu Periš je izbjegao neuvjerljivost prvoga koja se očitovala u motivima teorije zavjere i književnoj razradi motiva (i likova, poput primjerice zlih agenata) iz imaginarija holivudskih tehno-cyber-trilerskih uspješnica. Pohvaliti valja i činjenicu da, iako se radnjom izravno nadovezuje na prethodni roman, nepoznavanje njegova sadržaja čitatelja ne onemogućava u praćenju radnje novoga djela i uživanju u njemu. Jer, Periš svako malo, na dobro odabrana mjesta u rukopisno tkivo novoga romana ubacuje važne reference vezane uz događaje opisane u prvome romanu. Pritom su te referentne kratke dionice skladno uklopljene i ne ostavljaju dojam na silu u tekst uguranih distrakcija.

Treba reći da je i fabula novoga romana konzistentnija, jer je Periš u nju vrlo vješto uklopio pojedine fabularne ekskurse (npr. Mimin rad na uređenju dvorišta kvartovskog dječjeg vrtića) koji se u početku čine tek elementima kojima je svrha obogaćenje rukopisa duhovitošću ili događajnošću, da bi se oni kasnije pokazali važnim elementima za rasplet kriminalističke priče. Većoj uvjerljivosti novoga romana u odnosu na prethodni pridonosi i problematiziranje tzv. običnome čitatelju lakše razumljivog područja nego đto su virtualni labirinti kojekakvih kompjuterskih baznih sustava i cyber-utopijskih zajednica iz prvoga romana. No, s druge strane, u novome romanu oštrina antikapitalističke kritike puno je blaža, odnosno javlja se tek na trenutke, dok je to u slučaju prethodnog Periševa romana zapravo bila njegova osnovna značajka.

Zanimljiva sastavnica novoga romana su i blogerski zapisi seksualnog napasnika (potraga za kojim je u srži fabule). Radi se o kratkim esejima koji se bave različitim aspektima ljudske seksualnosti, s naglaskom na perverzijama i drugim otklonima od uobičajenosti. Pritom se kao posebno zanimljiv garnirung tih zapisa nadaju diskretni signali iskarikiranosti, usmjereni ismijavanju kvaziznanstvenog diskursa, inače obilato prisutnog u blogerskoj sferi.

Najkraće rečeno, u drugome dijelu svog romanesknog serijala o Mimi autor Želimir Periš potrudio se ispraviti od kritike uočene nedostatke prvoga romana, napisavši konzistentniji i koherentniji, zaokruženiji i uvjerljiviji roman od prethodnika. Time je uspješno izbjegao sudbinu brojnih romaneksnih sequela koji su bili podbačaj u usporedbi s romanima koji su im prethodili (sjetimo se npr. drugog dijela trilogije Millenium Stiega Larssona), ali je i nastavio u našu književnost uvoditi još netematizirane, ili barem nedovoljno tematizirane probleme. Ostaje nam nadati se da će u sličnoj ili još boljoj formi Periš biti pri pisanju sljedećeg nastavka svoga romanesknog serijala, kojega sigurno već željno iščekuje svaki poklonik kvalitetnog domaćeg trilera koji je pročitao prva dva romana o Mimi.