Stopama na stazi Marijana Matkovića – u obranu Miroslava Krleže

I.

Marijan Matković bio je nezaobilazna figura u hrvatskom književnom životu i javnom kulturnom djelovanju. Nije bilo značajnijega događaja u kojem on ne bi sudjelovao. Mnogim zbivanjima bio je inicijator, svugdje je bio prisutan, omnipraesens, nadahnjivao je i podupirao razna književna i kulturna događanja, sudjelovao je na različitim priredbama i simpozijima. Kao slobodoljubiva i iznimno tolerantna osobnost, nije se ustručavao govoriti o pitanjima koja su ‒ u doba dok je bio tajnikom Akademijina Razreda za suvremenu književnost ili dok je vodio Akademijin Zavod za književnost i teatrologiju ‒ bila u najmanju ruku problematična i saslušati, savjetom popratiti ili telefonski razriješiti eventualnu enigmu ili problem. Mnogo je puta bio zaštitnim znakom koji je pred javnošću ili partijskim forumima jamčio društvenu opravdanost kakva projekta.

Osobno mogu svjedočiti kako je Marijan Matković svojim zauzimanjem omogućio veliki skup o Antunu Gustavu Matošu na pariškom Sveučilištu Sorbonne i realizaciju prigodne izložbe koju sam u ime Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Središnjoj sorbonskoj knjižnici uspio postaviti. Ostaju mi u živom sjećanju trenutci naših razgovora u njegovoj sobi u Zavodu u Opatičkoj ulici. Kad je, primjerice, realizacija te izložbe došla u pitanje, osobno se, vjerujući u njezinu stručnu izvedbu, zauzeo i dao mi je, kao tada mladom, neafirmiranom i etiketiranom čovjeku, otvorenu potporu te sam cijelu izložbenu građu uspio iz Zagreba dopratiti do Pariza i, uz pomoć profesora Henrika Hegera i tadašnjega ravnatelja Sorbonske knjižnice, postaviti ju kao popratnu manifestaciju znanstvenoga pariškoga skupa posvećenog 80. obljetnici Matoševe smrti pod naslov A. G. Matoš et la France.

II.

Marijan Matković cijeli je život bio tijesno povezan s Krležinim krugom; bio je intelektualac lijeve orijentacije, opredijelio se za Krležu kao posve svjestan umjetnički program. Početkom tridesetih godina zarazio se Krležinim djelima i ostao vjeran njihovoj afirmaciji vlastitim književnim i kulturnim stvaralaštvom. Osim toga, uživao je Krležino povjerenje. Bio je krležijanac ‒ u najboljem smislu riječi. Krležin stil ostavio je traga u Matkovićevim dramama, no možda i više u njegovu esejističkom, feljtonističkom i dnevničkom zapisivanju. U danima stvaranja i potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika Matković je dulje vrijeme boravio u Meksiku i zapisivao svoje Meksičke razglednice te nije bio, odnosno nije mogao biti njezinim potpisnikom. No ne treba sumnjati u činjenicu da bi, da je bio u to doba u Zagrebu, Deklaraciju sigurno potpisao. Ne samo zato što ju je potpisao Krleža, nego i zato što se ona ni po čem nije kosila s njegovim promišljanjima o jezičnoj problematici. Izostanak njegova potpisa s Deklaracije svakako mu je, po povratku iz Meksika, omogućio neometane i neinficirane »nacionalnim« i(li) »nacionalističkim« virusima javne nastupe.

Matković je vrlo često i u raznim prigodama pisao o Krleži, najčešće i najopsežnije o Krležinu dramskom stvaralaštvu. No nas posebno zanimaju Matkovićeve Stope na stazi, i to njegova druga knjiga, u kojoj je kroz cijelu 1982. godinu u »Forumu« objavljivao kao svojevrsnu kroniku postkrležinskoga vremena, vremena Krležina silaska s povijesne scene, svoje dnevničke, autobiografske, esejističke, polemičke, kritičarske i putopisne zapise, nerijetko duhovite i humoristične stranice, češće meditativne, refleksivne, poetske naravi.

Vida Flaker ocijenila je Matkovićevu kronikalnu prozu po njezinoj tematici kao »svojevrsni autorov izvještaj o vlastitim preokupacijama i literarni dokument o vlastitim reakcijama na suvremenost, u godinama 1982–1983«1, dok je Branko Hećimović, Matkovićev zavodski zamjenik, na temelju svojih analiza, ustvrdio kako se Matković upravo u svojim zapisima oslobodio »i literarnog i duhovnog mentorstva Krleže« te je »progovorio mnogo autentičnije, življe i izravnije, te je njegov dijalog s čitateljem poprimio mjestimice značajke gotovo svakidašnje konverzacije«2. Drugi Matkovićev suradnik Dubravko Jelčić došao je do sličnoga zaključka: istina, u svojim početcima Matković je crpio snagu iz Krležine »olovne kutije slova« i uzdigao se kao krležijanac, no svoje je izvorne vrijednosti, piše Jelčić, »i kao čovjek i kao pisac, otkrivao to jasnije što se više udaljavao od Krleže. Najslobodnije, i najbolje, pisao je poslije Krležine smrti /.../ Svoje Stope na stazi pisao je oslobođen straha od Krleže, i zato su one, po mome sudu, najbolji, najvjerodostojniji Matković. Tek u njima je otkrio svoju pravu narav i svoju izvornu rečenicu, dokazavši da je bio bolji, kudikamo bolji i čovjek i pisac nego što se do tada o njemu mislilo«3.

A kakva je bila rečena suvremenost tih godina 1982. i 1983.? Bila je dobrom mjerom, barem ona koja se Matkovića najneposrednije ticala, u znaku smrti Miroslava Krleže i odjeka te smrti u Matkovićevoj i našoj suvremenosti. Nakon što je crna mramorna grobnica postala konačno Krležino prebivalište, tek što su uminuli plotuni s njegova sprovoda i tek što su izrečene mnogobrojne nadgrobne riječi, započela je sa savih strana silna lavina različitih osporavanja Krležina lika i djela. U Marijanu Matkoviću, međutim, Krleža je i dalje imao svoga neupitnoga i postojanoga branitelja.

Matković se u svojim zapisima, pisanima netom poslije Krležine smrti često tužio na mnoga svjedočenja takozvanih prisnih Krležinih pouzdanika koji su u raznim glasilima objavljivali svoje uspomene, intimne trenutke provedene s Krležom, razgovore i susrete. »Prosuo se, zapisuje Matković, neukus po stupcima naše dnevne i tjedne štampe i zaista je bilo mučno čitati sve te nemušte izjave, sjećanja, uspomene i razgovore. Poluistine, laži, senzacionalističke novinske patke razmilile su se novinskim stupcima, preskakivale rubrike, dezavuirale riječ nad odrom najsugestivnijega njenog pjesnika.«4 U toj vrevi publiciranih tekstova Matković je osuđivao različita ćaskanja s Krležom što ih je zabilježila magnetofonska vrpca, tipa i onih Čengićevih ćaskanja »iz dana i u dan«, ali i mnogih drugih.

Marijan Matković je osuđivao i objavu, netom po Krležinoj smrti, njegova Dijalektičkog antibarbarusa u trećem broju srpskoga časopisa »Književnost«. Taj »užareni tekst«, kako ga Matković zove, ne zaslužuje natezanja sitnoga politikantstva, nego trezven govor o »briljantnoj književnoj tvorevini« što otvara »mnoga estetska pitanja« koja, na žalost, književne kritičare, estetičare i književne povjesničare ne zanimaju. To više što je sam Krleža, prije svoje smrti, po svojoj želji, Matkovića odredio za autora komentara uz ponovljeno tiskanje toga polemičkoga teksta.

Matković se, također, protivi dekompoziciji Krležina djela kad se u Beogradu koncem siječnja 1982. povela uglavnom političko-povijesna rasprava s nakanom da se Krležin opus i njegov moralni lik prepolove na dva dijela: »Krleža do Antibarbarusa i Krleža poslije njega! Krleža revolucionar i beskompromisni borac za slobodu, i Krleža umorni, deziluzionirani čovjek kompromisa, režimlija«5. Osim toga, i u Zagrebu je u pripremi više knjiga i publikacija u kojima se nastupa sa sličnom ili istom tezom. Matković se dakle u svojim zapisima zauzima za nedjeljivu Krležinu poetiku, nedjeljiv integritet njegove stvaralačke osobnosti i ističe kako nema nikakvih književnih razloga dijeliti Krležino djelo na doratno i poslijeratno. A na drugome mjestu suprotstavit će se Dedijerovim Novim prilozima za biografiju Josipa Broza Tita zbog njegova upletanja u odnose Tita i Krleže koje Dedijer, »publicistički padobranac«, ne poznaje i ne razumije.

Dosljedan kritičkoj afirmaciji Miroslava Krleže, njegova umjetničkoga, kulturnog i političkog djelovanja, Matković će u veljači 1982. biti izabran za predsjednika Odbora za očuvanje imena i djela Miroslava Krleže. Svoj je angažman vidio u nastojanju da se ubuduće s Krležinim djelom dostojno postupa kao i s Krležinom rukopisnom ostavštinom. Protiveći se zloporabi Krležina imena u političke svrhe, Matković je godinu dana poslije, početkom ožujka 1983., nezadovoljan odnosom prema Krležinoj rukopisnoj ostavštini, podnio ostavku. Nije Matković mogao podnijeti diletantsko, profitersko ili kakvo drugo postupanje s Krležinim rukopisima. U fragmentima svojih zapisa iz 1983. Matković vrlo precizno piše o djelovanju Odbora, o događajima koji su uslijedili po ostavinskoj raspravi i o svojoj ostavci. Bez obzira na ostavku, velika je Matkovićeva zasluga što je na njegov poticaj u tadašnjem Društvu književnika Hrvatske 1985. godine ispunjena Krležina želja da se u Fond »Miroslav Krleža« posmrtno uplaćuju autorski tantijemi za stipendije i nagrade.

Na stranicama svojih zapisa Matković podrobno izvješćuje o pariškoj narudžbi UNESCO-a za pisanje monografije o Miroslavu Krleži iz 1974. godine, iznoseći različite događaje koji su tijesno povezani s njezinim pisanjem, a donosi i veći odlomak iz knjige Lavie et l’oeuvre de Miroslav Krleža koji se odnosi na vrijeme pojavljivanja Krležinih časopisâ »Danas« i »Pečat«. Spominje se Matković i značajne godine 1937. i »posljednjih vedrih ljetnih predratnih« Krležinih trenutaka; razlaže svoje razloge zbog kojih odustaje od pisanja komentara o Dijalektičkom antibarbarusa za Krležina Sabrana djela. Ocijenio je naime kako ne bi mogao prikladno odgovoriti na pitanje »gdje su dublji korijeni te međusobne netrpeljivosti koja je intelektualce jednog te istog komunističkog pokreta uoči rata uspjela polarizirati do nepremostivih ekstrema, kada svaki dijalog postaje nemoguć?«6

Matkovićevi mnogobrojni podatci o Krleži bitno pridonose razumijevanju Krležina života i cijeloga intelektualnog ozračja uoči Drugoga svjetskoga rata, uključujući i sam način Krležina stvaranja. Na primjeru kako se Miroslav Krleža pripremao za pisanje Dijalektičkog antibarbarusa, Matković će neosporno utvrditi da je način Krležina pisanja bio vrlo težak i spor. Suočivši se, pri uzaludnim pokušajima da napiše spomenute komentare, s kuvertom koju je Anđelko Malinar nazvao Oko Pečata, uvidio je da je Krleža u tu kuvertu ubacivao razne rukopise, bilješke, pisma svojih prijatelja te prve koncepte poslije objavljenih ili nikad ostvarenih rukopisa za »Pečat«, s ispravcima i započetim rečenicama. Matković zaključuje: »Već prije sam znao da je priča o Krležinom lakom pisanju taman takva istina kao anegdota da je Vidrić svoje pjesme pisao na kavanskim stolovima kao spretne improvizacije trenutnih nadahnuća. U golemu Krležinu biblioteku ugrađena je i golema disciplina duha, nadčovječan napor i vulkanska energija čovjeka koji je satima i satima zgrbljen nad papirom sitnim rukopisom ispisivao dramu svog života. Ti započeti koncepti, prekinute rečenice, te nabacane teze, dosjetke, citati na požutjelim papirićima – a sve u vezi s »Pečatom« i Dijalektičkim antibarbarusom – svjedoče o mukotrpnim predradnjama čovjeka kojega je bio glas da mu se pero utrkuje s govorom«7.

Prisjeća se nadalje Matković smrtnoga Krležina dana i svojih osjećaja kad je doznao za Krležinu smrt; Krležina sprovoda i vožnje u taksiju s talijanskim prevoditeljem Ferrarijem, dvaju razgovora, razgovora s Talijanom i taksistom; Talijanom koji je bio velikim poklonikom Krležina opusa, i našim taksistom koji je njegova sušta suprotnost, koji ne priznaje, iako ništa nije čitao, Krleži nikakve vrijednosti, ni umjetničke, ni ljudske. Kao da su se na tisuće napisa u godini dana – od 29. XII. 1981. do 29. XII. 1982. – kretale u rasponu spomenuta dva razgovora, gorko zaključuje Matković.

Pisao je Matković u svojim Stopama na stazi na razne načine u obranu Krležina dostojanstva, njegova književnoga stvaralaštva i njegove ljudske i političke pozicije; pisao je oslobođen svakoga straha, nije se više morao brinuti o tom kako će Krleža reagirati. Bio je Matković jedan od najustrajnijih, iako djelomice razočaran što se potkraj Krležina života oko Krleže nalaze neki drugi ljudi, Krležinih suputnika. Koliko je živo, točno, naturalistički, a opet poetski ispisano sjećanje na posljednje viđenje i posljednji razgovor s Krležom u bolničkoj sobi u Vinogradskoj bolnici nekoliko dana prije Krležine smrti, neka posvjedoči sljedeći odlomak: »Sam si pred krevetom, a na njemu – nepomičan, pod nekim bocama i aparatima, izboden cijevima u kojima ključa tekućina što ulazi i izlazi iz njega, u punoj svijesti, blijed, ispijen, bijel kao nešto povišen jastuk iza njegove glave, putuje Krleža u susret svojoj posljednjoj pustolovini«8.

Marijan Matković zaista je u svojim zapisima koje je objavljivao u časopisu »Forum« ispisao umjetnički vrsne stranice svoje meditativne, refleksivne, memoarske proze koju je majstorski znao ispreplesti pojedinostima, događajima, nadnevcima, citatima ili trenutnim povijesnim asocijacijama i digresijama. Stope na stazi stoga su rijedak primjer blistavih dnevničkih esejiziranja, sjećanja i uspomena; u njima je Matković dosegnuo vrhunac svojega proznog izraza.