Spektakli i oskudica (apsurd, depresija, otpor)

dok latice lete

u središtu periferije
nakaznost je stvarna.

uzimam spravu za prividno zaustavljanje
života. slijedi brzo okidanje. leća na leći.
oni koji vide nemaju milosti. latice lete kao
živahne mrlje sazdane od trenutaka.

mogu li smiriti cvrkut turista i tvoju kosu
koju mi vjetar u valovitim valovima
baca u lice? ne sasvim. toliko bih htio
na razglednicama pisati o tvrdoj jezgri
nečega, bilo čega, možda čak o i tvrdoj
jezgri breskve ili poezije. slutim da se
tajne kriju u takvoj jezgri. u njoj sigurno
boravi i moje sretno djetinjstvo i božanska
čestica zvana Higgsov bozon. zjenice
suvremenika emitiraju sliku rastresenih
znanstvenika kao obično dobro jutro.
nikad neću shvatiti smisao iskrenosti.
laži mi dobro leže, umjetnost uopće,
baš kao opuštene prostitutke na poslu.
led u čaši naginje prozirnosti i spektaklu.

klize sjene iz sveučilišne lektire. bojim se
rečenica njemačkog teoretičara koji tvrdi
da elitna hermetična lirika sprečava osrednje
duhove da se bave jezičnom magijom.

Tattershall Castle. stari poznati brod
pretvoren u restoran, u pub, u užitak
nehajno usidren na Temzi. na gornjoj
palubi sjedimo za stolom. ispred nas
na stolu šarene razglednice Londona.
na nekoliko njih je Big Ben. zamisli,
koliko je ta prljava voda već progutala
noćnih mora i ozbiljne ljubavne glazbe,
rekla je Keiko zureći u Temzu. ona jako
voli opere. najviše Verdijevu Posrnulu ženu.
često odlazi u Covent Garden. ponekad
se sa mnom razbije u nekom diskoklubu.
zatim kaže neodoljivo banalno: ‘’znaš, dušo,
ja sam kontroverzna djevojka s Istoka’’.

pijemo Café Americano i gledamo veliko
Londonsko oko. izgleda mi kao kotač
života. omamljen sam prizorom. i što vidim?
vidim efektne seoske djevojčice u prozirnim
kapsulama kotača, depresivni Ganges i isto
takve ganglije u daljini, majstore pjevače
koji pjevaju gange silno naprežući pete,
umno poremećene molotovljeve koktele
bez suncobrana, etno albume na rasprodaji,
posljednje krikove mode, sofisticirane pegle
u izlozima, pametne telefone i televizore,
inteligibilno stanovanje, poreznu upravu
koja se približava strelovitom brzinom,
crno jaje, hakirane internetske stranice,
transparent na kojem piše ‘’ne patim od
skromnosti’’, laku recepciju lakih tekstova
nemotiviranih čitatelja, mediteranske idiote
koji se od antike do danas ne moraju
naprezati, male aparate za kikiriki, vesele
androide na anabolicima, više glasne nego
tihe korupcijske modele u industriji, sportu,
književnosti i poljoprivredi, cvijet azaleje
u inteligentnim bistrim očima manekenki.

u središtu periferije
nakaznost je stvarna.

surov prizor: udaranje šakom po stolu.
to je konstatiranje truizama kao što je
recimo ovaj: idealizam je konkretizirana
fikcija. ipak, bolnice i ambulante nikad
nisu besplatne kao ni ljubav na prvi pogled.

krv je dostojna poštovanja
ako ne istekne brzo.

treba otvoriti još mnogo poliklinika za
kronične komplikacije. ubijanje životinja
u ime umjetnosti u skladu je s asocijalnim
programom holokausta. proizvodnja
pustinje napreduje. suhe su ljudske oči.
pijesak i praznina rastu kao sablasna
kosa rastafarijanaca: sporo i neumoljivo.
zbog toga me raduju poetični nazivi jela
‘’blaga divlja salata s brusnicama sušenim
na suncu, kuhane kruške, gorgonzola
i kandirani bademi u octu Zinfandel’’.
ili ‘’topla, tanko narezana pečena piletina,
dimljena slanina i hrskava zelena salata
u toploj ciabatti uz prilog ukusnog pomfrita
s morskom solju’’. raduju me i tri turističke
rečenice koje sam prije mjesec dana čuo
obilazeći s Keiko kamenje Stonehengea.
Does she caught your eye? Drop her a line!
If you like her, break the ice. tiho obredno
kamenje uzdahnulo je od iskusnog prezira.
što će biti s Engleskom ako ovako nastavi?

dok latice lete, moja prijateljica Japanka
i ja živo komentiramo situaciju suvremenih
razglednica. piše li ih danas još netko osim
nas? u Londonskom oku inteligentan zalaz
sunca. ‘’ako noćas budeš cool, vodim te u
swimming pool’’, šapne mi pjesnikinja Keiko.

arabeske (dešifriranje simpatije)

jednostavnost nema dubinu

podižući lijevi nožni palac naglasila je Ana
Grigorijeva prije doručka u hotelu Continental
u Skoplju, Makedonija. u vrijeme prije doručka,
nastavlja Ana, eurozona se grči u noćnim
morama kao i nekad Aleksandar Makedonski
Veliki kad je obolio od gripe u Aleksandriji,
u gradu koji je upravo osnovao. sjetan zbog
bolesti ratnik i prosvjetitelj Aleksandar Veliki
donio je još jednu važnu i veliku odluku: u
novoosnovanom gradu u drugom danu gripe,
čim je bolest malo popustila, u pratnji stasitih,
crnokosih, teško oklopljenih balkanskih boraca
odjahao je do mjesta koje mu se vrlo svidjelo i
osnovao knjižnicu. ja se držim ove verzije
premda je ostali povijesni izvori ne podržavaju.
iako od gripe blago onemoćao, Aleksandar je za
dvije minute na komadu papirusa napravio nacrt
za knjižnicu. ta plemenita kulturna aktivnost za
opće dobro Aleksandra je brzo dokraja izliječila od
kašlja i visoke temperature. kulturno osviješteni
ratnik odmah se zaputio u nova osvajanja
ostavljajući za sobom nova kulturna središta,
nove Aleksandrije. njegova osvajačka i kulturna
misija zahtijevala je cijelog čovjeka. slabiji ljudi
zacijelo bi odavno podlegli takvim naporima. ipak,
zaključila je Ana Grigorijeva, svaka strast na kraju
iscrpljuje i duh i tijelo. uskoro je Aleksandra Velikog,
širitelja kulture i teritorija, ubila pomalo neukusna,
a golema babilonska zbirka jezika, spletki i noževa.

pažljivo gledam. sove izlaze u sumrak.
hoću li zbog toga postati mudriji? sjetim se
starih Kelta: izraz ‘’keltski sumrak’’ zvuči
zlokobno. no taj keltski sumrak nije ništa
strašno. strašan je Heideggerov zaključak
da čovjekov govor ne otvara nego skriva
vlastitost kao što je strašna i činjenica da
s betoniranom obalom stiže nova pomrčina
prekrasnog zavičajnog krajolika. nemoj biti
tužna, Ana Grigorijeva! tugovanje je pasivna
patnja. samo rijetki čitaju Kavafisove mudre
ekološke pjesme i poduzimaju direktne akcije
protiv militantnih arapskih i muslimanskih
krvavih arabeski. American dream ostao je
samo dream. siromašni su zbunjeni. nespretno
ukucavaju molitve kao pin kreditne kartice u nebo.
pa nije nebo, to beskrajno bezmjerno svemirsko
prostranstvo, bankomat Hrvatske poštanske
banke iz kojeg će iscuriti inspiracija za novu
Bibliju ili novi Mein Kampf. okreni se gnjevno,
čovječe, i pogledaj radikalno te razložno na
geografiju! Balkan je svjetski poznat odličan
laboratorij za interdisciplinarno istraživanje
prirode štakora, miševa, ljubavi i svih zamislivih
seksualnih orijentacija te raznih tipova traktora,
prijateljstva, gastronomije, tuge, sporta, znanosti,
arhitekture, silovanja, samoubojstva, turizma,
ekstremnih krajobraza, apsurda, hortikulture,
heklanja, depresije, otpora, poezije i ratovanja.

divlje vozimo. Ana Grigorijeva i ja stanemo na
jednom odmorištu. u vrućoj zoni nalik afričkoj
fronti skupljaju se buntovnici i konzervativci.
vruće je. oznojena skidaš motorističku jaknu.
ispod nje ne nosiš ništa. gola si. volim miris
slobode i motornoga goriva na tvojem tijelu.

enigmatska tjelešca. neuronska staza.
vinski put i gitare. drhtaj zbunjene sperme
noću. zdravi ljubavni seoski turizam danju.
zbunjuje te taj takoreći filozofski miris
sijena. iznenada shvatiš da je svaka
spoznaja opterećena znojem. Ana
Grigorijeva je u pravu: jednostavnost
nema dubine. u trenu ‒ neočekivana
simpatija i za duh Ane Grigorijeve,
ne samo za njezino lijepo bijelo tijelo
odjeveno u crni motoristički komplet.
bio je to platonski udarac ravno u srce.
potreban mi je dodatan oporavak u hotelu
Continental i na makedonskim cestama.

nakon ručka Ana Grigorijeva i ja palimo
motore. odlazimo u obilazak gradova, sela,
vinograda, rižinih polja, samostana, freski,
ikona i jezera. naš motto bit će tvoja izreka:
jednostavnost nema dubine. možda se na
našim brzim motorima spustimo u Grčku
i posjetimo mjesto gdje je Aristotel poučavao
Aleksandra Makedonskog biblijskom čudu
pretvaranja vode u vino i gorivo za naše motore.
da je danas živ, kaže Ana Makedonska, Aleksandar
Makedonski bio bi motorist. vozio bi motor Suzuki
Hayabusa ili motor MTT Turbine Superbike Y2K.

crveni apsurd

u toku je virtualno samoubojstvo poput
smrti u kompjutorskim igricama. zora
u crvenoj boji raspoređuje dan, nevino kao
Amiši u državi Ohio. velika lokva krvi lokalna
je boja tijela. kvantna gravitacija vremenske
petlje. u strahu zapetljana bol: crveni apsurd.

ako nije pretjerana, bol je ljepota.
ako je pretjerana, treba organizirati
masovno čitanje Prousta na otvorenom
brzo orijentacijsko trčanje Europom
cjelodnevne igre gumi-gumi i školice te
treninge u teretanama koji će onesposobiti
nacistički program Alzheimera i Parkinsa.
toj kultnoj pakosnoj gospodi, koja nemilice
ruje po vijugama, treba napokon stati na kraj.

bila si jedna od najboljih studentica na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. sad si pjevačica i celebrity.
često nosiš haljinu u koju je utkano 1500 kristala
Swarovski. u snažnom egzistencijalnom strahu
od dosade pitaš me postoji li uopće negdje neka
tržnica za zabavu s rijetkostima koje su pronađene
u raznim podrumima i na raznim tavanima. jasno
je da postoji. samo se spokojno prepusti uživanju
u čudnim fenomenima, u fantastičnim pitanjima,
izrazima, temama i idejama te svih nevjerojatnih
tamnih spoznaja koje ugledaš na olujnom horizontu.

ipak, moram te upozoriti da gledanje horizonta može
ugroziti zdravlje tvoje kože. sjeti se, moraš paziti na imidž
kad pjevaš i hodaš Cvjetnim trgom ili plešeš na tulumima!
OK, preuzimam odgovornost gledanja oluje na horizontu.

bi li naprimjer Einstein predavao kreativnu fiziku u
nekoj radionici kreativne fizike kad bi one postojale?
odgovor je negativan. razlog je očit: nemogućnost
predavanja bilo čega kreativnog. izraz »cijeđenje
suhe drenovine«. čudan roman Queer Williama S.
Burroughsa; francuski filmski crni val i golema
ozonska rupa nad Antarktikom. dvije priče iz
davnine: Kako je Potjehtražio istinu, priču koju je
napisala lijepa i skrbna majka šestoro djece Ivana
Brlić-Mažuranić, »hrvatski Andersen«, kako su je
nazvali u inozemstvu, koja je počinila samoubojstvo,
i Rashōmon, priča koju je napisao dobri prelijepi
mladić komplicirane psihe Ryūnosuke Akutagawa,
koji je zbog takve psihe usred brutalnog mentalnog
poremećaja na veliku žalost svojih obožavatelja
počinio samoubojstvo s 35 godina. neposredno prije
samoubojstva, što dosad nije službeno potvrđeno,
uzviknuo je na engleskom jeziku: »Live and let die!«
svi mediji proglasili su tu rečenicu lijepom, prekrasnom
i poticajnom. neobična je činjenica da rajčicu uvozimo
iz Makedonije, a imamo je sasvim dovoljno u Hrvatskoj.
hrabra izjava mlade feministkinje iz Novog Zagreba
da joj se gade histerične ružne žene, one feministkinje
koje neprekidno govore samo o pranju suđa i podjeli
kućanskih poslova. slaganje s Adornovom tezom da
»jedino samorazumljivo u modernoj umjetnosti jest to
da ništa nije samorazumljivo«. problematičnost izraza
»originalna sintetika«. san o upozorenju na limenoj
tabli u jednoj prigradskoj automehaničarskoj radionici
koje upućuje na to da svaki okretaj zavrtnja previše
može u trenu prouzročiti prestanak rada sustava u
kojemu postoji zavrtanj. svečano rasvijetljeno nebo
nad Zagrebom prije mogućeg bacanja bombi. želja
da se napiše pjesma koja bi tematski obuhvatila sve
tužne slojeve lanjskih snjegova. vrlo teško nagradno
pitanje: »Tko je režirao film Barunica brije stidne dlačice?«
u kvizu Tko želi biti milijunaš popraćeno je sa šest
mogućih odgovora koje natjecatelj može odabrati:
Roman Polanski, Fadil Hadžić, dvojac Man Ray i
Marcel Duchamp, Lars von Trier, Martin Scorsese
i Federico Fellini. budistička spoznaja: onaj tko želi
istinsku, iskrenu i trajnu ljubav mora se okrenuti sebi.
svakodnevna fizikalna terapija prstiju na tipkovnici.
sjaj u očima naše kvartovske prijateljice Ive Rabus
kad oslonjena na ogradu svoje kuće kaže da se u
bečkom Musikvereinu nalazi slamka spasa za sve
mlade glazbenike. tvrdokorne rasističke predrasude
bijelaca o crncima i obratno. ljudi koji stoje u velikom
redu pred šoping-centrom i strpljivo čekaju da nuklearna
biologija riješi temeljni problem njihova mozga. napeta
alternativna medicina i terapija toplim ili vrućim čajevima,
pogledima, travama, dodirima, šaputanjima i mastima u
Samoboru koju za malu novčanu, seksualnu ili pjesničku
protuvrijednost u kvalitetnim stihovima primjenjuje vrlo
privlačna živahna punašna pjesnikinja koja je, nažalost,
trajno bez inspiracije. smiješna scena: nekoliko vječnih
studenata maše u auli fakulteta hibridnim identitetima da
bi što prije diplomirali. mračni predmet svih ljudskih želja
izranja iz tame kao prelijep sočan komad svinjskog mesa.
uporna, žestoka, svakodnevna nevina maštanja o kupnji
novog pobjedničkog crvenog džempera s V-izrezom.