Sjećanje na Marijana Matkovića

Bilo je doista lijepo slušati zanimljiva izlaganja predavača, ali i riječi samog Marijana Matkovića (posredstvom kazivanja dramskog umjetnika), na stručnom kolokviju posvećenom ovom značajnom hrvatskom književniku, na Tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Taj je skup održan u utorak, 17. studenoga 2015. godine, u povodu obilježavanja 100. obljetnice rođenja i 30. obljetnice smrti Marijana Matkovića, što me podsjetilo na neke moje susrete s ovim dragim čovjekom.*

Tko me je upoznao s akademikom Marijanom Matkovićem? Akademik Miroslav Krleža. Pozvao nas je na večeru u hotel Palace na Zrinjevcu u Zagrebu ‒ Marijana Matkovića, urednika Akademijinog časopisa Forum, Slavka Goldsteina, direktora nakladničke kuće »Liber« i mene. Kod večere se razgovaralo. U jednom trenu Marijan Matković je zatražio Krležu da piše za Forum. Krleža je upro prst na mene i rekao mu:

»Traži njega!«

Kad smo se poslije večere na odlasku pozdravljali pred hotelom akademik Matković mi reče:

»Stranice Foruma su vam otvorene.«

Njegov poziv na suradnju uzeo sam ozbiljno. Podastro sam mu za Forum cijelu zbirku, pjesme, zapravo spjev na zavičajnoj kajkavštini »Kalnovečki razgovori«. Izašao je 1978. godine, unatoč obimnosti, u Forumu br. 10-11, na str. 712-761. Glavni urednik Marijan Matković za spjev mi reče, da je kao drama. I doista, u školi su učitelji i profesori s učenicima na vlastitu pobudu izvoditi dijelove »Kalnovečkih razgovora« na školskim priredbama i na dramskim natječajima, zavičajnim i županijskim. A upravo 2015. godine na moj 85. rođendan, 21. lipnja priredili su mi iznenađenje. U mojem rodnom domu u Kalinovcu, Kut 17, predstavljali su igrokaz iz »Kalnovečkih razgovora.« Sjetio sam se tada Marijana Matkovića. Potvrdili su njegovu riječ o dramskosti »Kalnovečkih razgovora«.

Budući da su »Kalnovečki razgovori« imali opseg knjige, došao sam na misao da slog iz Foruma preuzmem za knjigu. Glavni urednik Marijan Matković se suglasio. Tako je zbirka »Kalnovečki razgovori« izašla s crtežima Ivana Lackovića Croate u Zagrebu 1979. u vlastitoj mojoj nakladi. Zapamtio sam susretljivoga tiskara. Zvao se Zrnc. Kad sam, naime, naumio načiniti malu nakladu, on mi je savjetovao da je znatno uvećam, jer da će to jedva nešto poskupiti izdanje. Poslušao sam ga. Mogao sam knjigu poklanjati. Kad je već knjiga bila u prijelomu, pred u tiskom, obratio sam se smjelo i smjerno Miroslavu Krleži s molbom da knjizi »Kalnovečki razgovori« napiše predgovor. Kazao mi je, da mu je dadem u prijelomu. Vidjet će, kako se bude osjećao. Kad sam se javio odnosno pojavio nakon dogovorenog vremena, rekao mi je:

»Tri stranice ne mogu napisati. A tri rečenice ne ću.«

Dakako, kad je knjiga izašla donio sam mu na Gvozd primjerak. Na mojemu je primjerku Krleža rukom napisao:

»Ovo je spiritistička seansa nad truplom jednog umrlog jezika.«

Je li to srž, sažetak onoga što bi bio napisao podrobno na tri stranice da je mogao? A ja sam mu zahvalan i za spremnost, u smislu one latinske izreke: »Si desunt vires laudanda voluntas«. Ususret 30. godišnjici prvotiska, a uz 50. godišnjici mojeg svećeništva i 10. godišnjicu Općine Kalinovac, zbirka »Kalnovečki razgovori« izašla je u Kalinovcu 2007. godine kao pretisak s prilozima dvoje autora (Darko Sobota: »Ivan Zlatnog srca« i Božica Jelušić: »Zavičajno gnijezdo«). Nakon toga »Kalnovečki razgovori« su prevedeni na talijanski i na portugalski jezik.

Izlazile su i rukoveti mojih pjesama u Forumu. I moji radovi o Jurju Križaniću, primjerice obiman rad »Ivan Golub: Slavenstvo Jurja Križanića. O 300. godišnjici Križanićeve smrti« (Forum 22/1983/ knj. 45, br. 1-3, str. 30-123). Rad je potom 1983. godine izašao kao knjiga kod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u nizu Radovi o životu i djelu Jurja Križanića, svezak 2. Knjiga je izašla dopunjena i na engleskom »The Slavic Vision of Juraj Križanić« u izdanju hrvatskoga P.E.N.-a, Zagreb – Dubrovnik 1993.

Pri susretima akademik Matković, hitra koraka i blaga osmijeha, uvijek bi mi kao pripjev, kao »ceterum censeo« kazao: »Ne zaboravite da ste pjesnik!«

Akademika Marijana Matkovića pohodio sam posljednji put u bolnici na Jordanovcu. Tada mi je rekao, kako žali (i ne samo on) što nisam dao suglasnost da me se bira za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. A bili bi me birali, reče, odmah za redovitoga člana, kao što je bio Franjo Rački.

Danas, kad se u Društvu hrvatskih književnika obilježava 100. godišnjice rođenja i 30. godišnjice smrti Marijana Matkovića, u jutrošnjoj svetoj misi molio sam za velikodušnu dušu Marijana Matkovića.

(U Zagrebu, 17. studenoga 2015.)