Sjaj pjesničke imaginacije

Novu zbirku pjesama Andriane Škunca, Vrijeme se zanjihalo, koja sadrži pet ciklusa, može se problematizirati na nekoliko razina. Na prvoj, najočiglednijoj i najprepoznatljivijoj, riječ je o motivsko-tematskom sloju, to jest semantičkom opsegu. Nije teško prepoznati, pa dakle i katalogizirati, otočki areal, poimence paški. To je razvidno svakom onom koji je imalo pratio autoričin pjesnički, ali i fotografski rad. Taj je areal prepoznativ i repertoarom motiva: kamen, suhozidi, stare kuće i brodovi, ovce, različito ljekovito, jestivo i ukrasno bilje; vanjsko i nutarnje, pejzaž i interijer gust naslagama tradicije, zamisli i određenih sjećanja.

Taj areal specifičan je kako za otok tako i posebno za Pag. On upućuje na određena stanja, određene radnje, kulturnu protežnost kroz vrijeme, određenu mjeru nostalgičnih i melankoličnih uporišta, kazivačevih emotivnih i kognitivnih »obnova«. Pejzaž se ovdje ne nadaje u krajoličnim impresijama na način modernističkoga impresionizma (primjerice Vidrića), u kojem bi slučaju takve slike mogle stajati samostalno kao slike prirode u većoj ili manjoj korespondenciji s lirskim subjektom. Dapače, niti nalik Cesariću s čijom »mrtvom lukom« se može usporediti jedna pjesma (preokrenuto vrijeme). No, u Škunce nije motiv broda nešto statično prošlo dogođeno, nego se naprotiv otvaraju daleko veće mogućnosti »novog oblika« o čemu druga pjesma (slika u slici) govori manifestno.

Dakle, površni uviđaj, koji bi za navedeno imao čak i dostatne građe, možda bi mogao na tome inzistirati. Međutim, nije namjera lirskog iskazivača da se takve njegove radnje iscrpe u takvim raspoloženjima, nego ponajprije da bachelardovskom zasanjanošću, što znači imaginacijskim »obnovama« i »omotima«, da se, dakle, donekle mitologizira i misterijizira oblično-tvorbeno. Točnije bi možda bilo reći – poetizira. Zbog tog razloga na vrlo je malo mjesta gramatičko-jezički istaknuto lirsko ja (u prvom licu jednine; nešto je češće prvo lice množine), što je sa svoje strane indikativno, a opet dokaz neimpresionizma. Izbjegavanje te pozicije ima i dublji razlog, kao što ćemo vidjeti.

Na drugoj razini mogli bismo Škunčinu zbirku motriti u njenom simboličnom, to jest simbolizacijskom sloju. U toj funkciji i jest motivsko-tematski repertoar. Ima nekoliko bitnih elemenata koji tvore taj sloj. Jedan od njih je jamačno dinamički element. Bilo koja vrsta pomaka, kao i njegovih metonimija, poima se kao dinamika svega konstitucionalnoga, perceptivnoga i kognitivnoga, u tvorbi bića (i njegovih metonimija). To znači da, gotovo, nije ništa statično trajno (nešto sužava nebo), a oblikovanje i/ili konstituiranje ne gradi se pukim memorabilnim aktima, jer bi to upravo značilo »privezivanje« za stanja lirskog subjekta, njegov »proizvoljni« subjektivni trenutak – zato i nema naglašenije instancije lirskoga ja. Naglasak je na bićevitosti svega postojećega kao zaloga garancije oblikotvornoga, bez obzira na to bilo ono fizičko i/ili metafizičko. Fizičko i nije puko fizikalno u svojoj materijalnoj samodostatnosti, niti metafizičko u svojoj pukoj onostranosti, nego se fizičko metafizicira, a metafizičko ovostranjuje. Oboje kao da je uronjeno u oniričke radnje.

Zato su temeljne genotipske konstante vrijeme i prostor – što bi bila treća razina mogućega motrenja – koje proizvode određenu sferičnost (vrijeme-prostor) kao središnju točku oblikujućega. Niti je prostor puki mjerivi vektorski prostor, niti je vrijeme puki kronologijski tijek, nego je poiman kao što ga motri suvremena astrofizika slično Greeneovoj »skrivenoj stvarnosti«. To ne znači da Andriana Škunca prepjevava tu znanstvenu disciplinu, nego jednostavno da se, uz ino, našla na sličnim načinima kozmološkoga mišljenja, točnije bićevita konstituiranja.

Rekli smo da se lirsko ja ne nameće. Doduše, ono se zrcali u metonimijama i imaginaciji. To znači da lirski kazivač radije govori o stanjima okolnosvjetskoga (od užeg pejzaža do svemira), tragovima i promjenama, prirodi i kulturi, tradiciji i mijenama. To na svoj način svjedoči i jedna formalna osobina. Naime, pjesme su pisane tipom slobodnoga stiha, grupiranih u različite strofične oblike, ali nisu rijetki dvostišni oblici. Upravo su oni oblikovani kao samostalne semantičke jedinice, cjeline (nešto sužava nebo) gotovo samodostatne i »neovisne« o cjelini pjesme. Lirski kazivač zapravo govori o vremenu i prostoru kao akterima oblikujućega, dogodivosti, mjere »plana« koji je imanentan oblikotvornosti (strukturiranju struktura), neodredivosti i moguće ralizacije, nevidljivosti, lunarnosti i solarnosti. Zato se i motiv sjene, i onog prošlog nazočnog u svojemu odsuću (ovo potonje je gotovo Škunčin sindrom), u pjesnikinje javlja kao stanje onog vidljivog i nevidljivog nekog određenog bića, njegove zapravo vidljivosti i nevidljivosti kao punijeg i pravog prostora. Na taj se način biće uslojava kao što se i priroda geološki uslojava.

Dakle, vrijeme-prostor omogućuje očitovanje mikrokonkretnog i onog općeg, uskozavičajnog i tragova prošlosti, te općevažećeg i univerzalnog, onog što se zbilo i onog što je opet moguće, svega što je zbivivo. Tako je i proces zbivivosti trajno obilježje svega postojećeg. Na taj način, dakle, i motiv otoka postaje simbol raspršivanja i zgušnjavanja, spajanja u nizove, što znači i rekonstituiranja. On je konkretan otok, ali i topos, doslovan zavičajni prostor, ali i mit, mjesto susreta, ali i mistični predmet bachelardovskih maštarija; on je iznad i ispod, izvan i unutar, s ovu stranu gotovog oblika, ali i s onu stranu zamišljaja tako da mu se prostor vremenuje, a vrijeme oprostoruje. On je konkretan prostor kojim lirski svjedok šeta susrećući ovce, stare kuće, ali i prostor imaginiranja u kojem se sve vraća, navire, rekonstruira i rekonstituira. On je koncentracija značenja i smisla. Uostalom, pjesma slika u slici gotovo je manifestno-programska. A riječ je o oblikovanju »nove stvarnosti«, uvjetovanosti koje su potrebne kako bi se postigao proces mijena (oblikotvorenja). U tome sudjeluje jamačno sve kozmogenetsko-antropološko, kulturno, tradicijsko, stvarno i zamišljeno, trajno i prolazno, točnije bi bilo reći ‒ mijenjivo. U tom procesu motritelj je »svjedok«, »posrednik« i »suvlasnik«, participant zbivanja bića, ali i konstruktor misterijsko-pojetičkog.

Zaključno bismo mogli reći da je zbirka Vrijeme se zanjihalo jedna od najhomogenijih i naujednačenijih Škunčinih zbirki sa zamjetnom estetičkom uspješnošću tako da, osobno držim, predstavlja njezin pjesnički vrhunac. U njoj se mogu prepoznati i otočki (paški) mikroareal, koji se ne iscrpljuje u pejzažističkim štimunzima ili impresionističkim sličicama, ali, s druge strane, i poetska imaginacijska bachelardovska o-sanjarenost. Ona je u genotipskim slojevima usredotočena na nekoliko konstanti – dinamičnost, zgusnuta otočnost puna naslaga antropoloških i kulturnih protežnosti, tradicijskih činjenica – a u temelju je prostor-vrijeme kao pred/konstituirajući obujam. U estetičkom, pak, smislu zbirka je proizvod lijepoga i biranoga jezika, simbolizacijskih radnji, semantičke gustoće, pjesničkih slika »izniklih« iz oniričkih akata, misterijsko-pojetičkih aktivnosti lirskog kazivača, koji ne dopušta nametljivost lirskoga ja kao jedinoga »vlasnika« pjesničkoga govora.