Samosvojan i značajan roman

Nakon što je u svibnju 2015. književnik Stijepo Mijović Kočan, inače poznat i priznat ponajvećma kao pjesnik, dô na svijetlos’ prozno djelo Sin otac sin, moglo se od mnogih interpreta i kritičara čuti i proštiti da je riječ o djelu teško odrediva žanra, da posrijedi je proza koja sa svoje osobitosti i osebujnosti postojano izmiče pokušajima klasificiranja odnosno svrstavanja u bilo kakve ladice. Tako na ovitku knjige, u prvoj rečenici čitamo: »Roman Stijepe Mijovića Kočana Sin otac sin nije u žanrovskome smislu ni klasična obiteljska saga, ni uobičajena autobiografska proza, ni memoarsko štivo; roman je svakako uzbudljiva retrospekcija vlastita života, ispripovijedana u vrlo osobitom i osobno prepoznatljivom proznom diskursu«. Te je zamjedbe napisao Ernest Fišer, koji zatim navodi ono što je sâm autor istaknuo u uvodnoj pripomeni: »Premda u pripovijesti ima životopisnih odjeljaka pa i non fiction stranica i stvarnih imena – djelo je u cijelosti plod piščeve mašte te je svaka sličnost moguća jedino u prihvatu ili tumačenjima, ne i u stvarnosti«. A Dragutin Rosandić kazao je za dotično djelo da je »obiteljski autobiografski roman«. Rečene Fišerove i Rosandićeve zamjedbe i određenja izazivlju podroban komentar, blagu kritiku i nepreuzetnu nadopunu.

Naime, i Ernest Fišer i Dragutin Rosandić rekoše da je riječ o romanu, premda sâm autor određuje svoje djelo kao pripovijest. Tu je odrednicu moguće shvatiti u smislu hrvatske književne terminologije 19. stoljeća, kada se odnosila i na onu književnu vrstu koju danas nazivamo romanom. Valja se k tome podsjetiti na značenje pojma pripovijest u slavenskim književnostima, posebice ruskoj i ukrajinskoj (rus. povest; ukr. povist). Naime, posrijedi je narativni oblik, najčešće prozni, rjeđe u stihu, koji se nahodi između pripovjedne kronike i romana. U takvim književnim oblicima vijuga, izmiče i nanovo se nadaje nenadvladiva (slavenska) struja života. Ovdje ipak treba primijetiti da Rusi i Ukrajinci, kao zaista velike književne nacije, nemaju svjetski relevantnu renesansnu književnost. No imaju je Hrvati. Među hrvatske, i time slavističke, svjetski značajne ostvaraje iz doba renesanse zasigurno pridolazi, između ostalih, Marulićeva Judita, koju možemo s opravdanim razlozima smatrati osobitom (pri)poviješću, »istorijom«; naime, Marulić je dotično djelo, biblijsko-vergilijanski umjetnički ep, alegorijski spjev, naslovio Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istoria svete udovice Judit u versih harvacki složena [...]

No, vrnimo se Stijepi Mijoviću Kočanu i njegovu djelu Sin otac sin; ono je – s obzirom na razgranatu fabulu, na mnoštvo likova, od kojih su neki veoma udaljeni u prostornome i vremenskome pogledu – roman. Neobičan, atipičan, ali jamačno roman. Autobiografski i memoarski. Tomu ne proturječi ni okolnost da je kadšto teško razaznati što je fakcija, a što fikcija; što je zbiljsko, faktografsko i biografsko, a što izmišljeno, izmaštano i nadometnuto. Jer sve se to nahodi u susretima i prožimanjima. Mnoga su imena osobâ izmišljena ili prilagođena (npr. Jako Alejić Velin, Mijo Velin, Ande, Mirjam, Michael, Tomislav, Ava, Karina, Zdipislava), također su izmišljeni i neki toponimi (npr. Kajbušvar, Blatoglib), ali se spominju i stvarne osobe (npr. Jure Kaštelan, Dragutin Rosandić, Oliver Mlakar, Gordana Bonetti, Franjo Tuđman) te stvarni gradovi i sela (npr. Zagreb, Velika Gorica, Dubrave, Gruda, Cavtat, Dubrovnik, Herceg Novi). Možemo dakle ustanoviti da je velikim dijelom posrijedi autobiografski i dokumentarno-faktografski roman. No je li to ujedno obiteljski roman?

Jest i nije. Ili, preciznije kazano, manjim dijelom jest – većim dijelom nije. Slijedi obrazložba. Naime, protagonistova je priča uvelike tragična, pri čemu njegov osjećaj promašenosti, uzaludnosti i neuspjeha, egzistencijalnoga nemira i rasapa, proishodi iz poremećenih obiteljskih odnosa. To je dovelo do narušavanja komunikacije te udaljavanja i otuđivanja dvojice sinova od oca – što su najdublji i najpotresniji dijelovi romana. Nije to samo intimna roditeljska i obiteljska drama nego i znatno više: pravi, životom zasvjedočeni primjer onoga o čemu je govorio Karl Jaspers kada se dohvaćao značajki čovjekove egzistencije. Te značajke, ističe Jaspers, jesu: komunikacija, sloboda i granične situacije. Komunikacija je neposrednost i ljubav u susretu s drugima; sloboda je mogućnost da čovjek, kao egzistencija slobode, bude ono što nije i da ne bude ono što jest; granične situacije su stanja u kojima se čovjek zatječe izručen slučaju te biva suočen s krivnjom, borbom i patnjom, s rasapom i smrću. U romanu Sin otac sin takvim je situacijama osnovni uzrok dugotrajna i neprevladiva bračna kriza, nesklad između protagonista i njegove žene, što se, između ostaloga, očituje u drukčijim pedagoškim pristupima i posljedično disfunkcionalnom odgoju djece.

Uz rečeni filozofijski smisao čovjekove egzistencije, ovdje je riječ i o egzistenciji u ekonomskom i socijalnom značenju toga pojma. Protagonist – kao književnik, televizijski i tiskovni novinar, učitelj te srednjoškolski i sveučilišni profesor, koji iz siromaštva i bezizglednosti svojih Dubrava u Konavlima dohodi u grad Zagreb nadajući se boljem i izglednijem životu – prisiljen je boriti se s materijalnom oskudicom, nesigurnošću posla, s politički motiviranim diskvalifikacijama i svojevrsnim ekskomunikacijama, sa stambenim problemima itd. – boriti se da bi uzmogao održati i uzdržati sebe i svoju obitelj. Stoga ćemo s pravom ustanoviti da je Kočanovo djelo Sin otac sin egzistencijalni obiteljski roman. I to pravi, punokrvni.

Međutim, dotični roman znatno nadilazi određenje obiteljski. Jer on obuhvaća, uključuje, inkorporira četiri generacije porodice Alejić Velin – dvije obitavahu u Konavlima, dvije u Zagrebu. Uz opasku da je rečeni složaj »četiri generacije porodice« nekovrsni pleonazam jer je u riječi generacija (grč. génos; lat. genus: ‘rod, porodica’) sadržana i porodica – možemo razaznati da svi pripadnici tih četiriju generacija (naraštaja, pokoljenja) nigdar ne obitavahu na istome mjestu, tj. nikada nisu pripadali jednoj obitelji, pa se atribut obiteljski iskazuje u svojoj nepotpunosti i time neprikladnosti. Ne znam treba li posebno isticati to da riječi obitelj i porodica nisu istoznačnice te da bi obje, jer su izdašno zasvjedočene u hrvatskoj jezičnoj tradiciji, trebale imati zajamčeno mjesto u hrvatskome standardnom jeziku. A ne da se zaziranjem od riječi porodica (neupućenici je smatraju isključivo srpskom) osiromašuje hrvatski jezik, kljaštre se njegove bogate i istančane izražajne mogućnosti. (Spomenuo bih i to da rimsko pravo poznaje razliku između pojma gens, porodica, čiji su pripadnici povezani srodstvom, i pojma familia, obitelj, čiji su članovi povezani zajedničkim obitavanjem.) Dojmljivo je, i stoga vrijedno citiranja, protagonistovo egzistencijalističko umovanje koje se dohvaća bioloških mehanizama i smisla bivanja u generacijskome prenošenju roda odnosno potomstva; koje se ne će sjećati svojih predaka:

»Bez te želje, ma koliko ona bila ishlapljiva i neostvariva, možda tek moja puka obmana, samo sam čovjekolika beštija, samo neko živo biće koje se miče dok je živo i nema ga kad se prestane micati. Ali, posijalo je svoje sjeme i iznići će nekakva nova, njemu slična obličja... Zadovoljno je to živo biće, ispunilo je svoju svrhu, nastavilo svoju vrstu, svoj lik među svekolikima... I sve je kako je i dosad bilo i tada kada tebe više nema i nikada te neće biti. I nikada nikoga tvojega na svijetu neće biti, ni slična tebi ni s mogućim sjećanjem na tebe...« (str. 73).

No, usuprot rečenomu, protagonist se, zahvaljujući generacijski prenošenim naracijama, spominje svojih pređih koji živjahu prije više od dvije stotine godina:

»Kažem da su u tom divljačkom upadu početkom devetnaestoga stoljeća, u vremenu bezvlašća kada su u Dubrovnik ulazili Francuzi maršala Marmonta i uništili zauvijek tu bogatu kneževinu – ti komite, Crnogorci i Rusi, popalili Konavle, više od tisuću kuća je izgorjelo jednako kao 1991. [...] O tomu govorim stoga jer su svi moji preci te za moju porodicu kobne 1806. godine pobijeni, osim Jaka Velina, mojega imenjaka i prezimenjaka koji je tada bio još dijete te mu se netko smilovao i nije ga smaknuo. Kad je odrastao, njegove kuće i njegove obitelji kao i imanja Velinovih više nije bilo« (str. 33-34).

Dakle, Sin otac sin, mogao bi biti označen kao generacijski historijski, ili porodični povijesni, roman. Možda je upravo ta (pri)povijesnost kumovala da autor odredi svoje djelo kao pripovijest. Bilo kako bilo, posrijedi je književno djelo kojemu je teško odrediti žanr (iz toga pohrvaćenog i fonetski napisanoga galicizma nije lako raspoznati franc. genre u značenju ‘rod’, ‘vrsta’, što je u stanovitoj analogiji s biologijskim i sociologijskim značenjem toga pojma).

Samosvojnik i zasebnik Stijepo Mijović Kočan u pjesmi Ne pripadam i nisam (zbirka Ta riječ, Zagreb, 1974.) jasno izražava svoju nepripadnost ijednoj književnoj školi, ikojoj pjesničkoj struji (‘krugovašima’, ‘razlogovcima’, modernistima, postmodernistima); a također, i prije svega, nepripadnost bilo kojoj društvenoj skupini, ideološkim drugovima i interesnim družinama te njihovim moralnim kaljužama, tjesnogrudnim i mutnim. To je stajalište opetovao u romanu Sin otac sin, povezujući navedene riječi s karakternim osobinama i osobitostima svojega pradjeda Mijovila: »... no Mijovilo je ionako u svemu bio poseban, usamljenik, niti je bio kao oni niti im je pripadao, ‘ne pripadam i nisam’ moguće da bi zapisao, jednako kako i ti – da je znao pisati« (str. 150).

Iz citiranoga fragmenta može se uvidjeti da protagonist i pripovjedač uvodi pisanje u drugome licu (Du-Form) te ga isprepliće s pripovijedanjem u prvome licu (Ich-Form). Ta se dva lica nadmeću, nadglasavaju, jedno drugoga osporavaju ili nadopunjavaju. Dva lica, ali ne i dvije osobe. Autor to objašnjava ovako: »Nikakav Alter Ego ne postoji, niti je to neka moja savjest odvojena od mene, samo je jedan Ego, u umjetnika ponekada golem, ali ne valja ako je veći od njegova djela«. Svojemu pripovjednom drugom licu autor zatim kaže da je ono »tek jedna književna domislica, tek dosjetka, tek način kazivanja, tek pristup, radi lakšega snalaženja, radi življega pripovijedanja, ja nisam podvojena osoba, Altera, dakle – nema [...]« (str. 213).

Vrijedi k tome spomenuti da je Kočanova tehnika pjesničke naracije davno označena metaforom »izravno u stroj«. Osobita je to tehnika koja čitatelja može donekle podsjetiti na poetski intonirane modernističke proze koje su ispisali James Joyce i Virginia Woolf. Njihove su rečenice nošene strujom svijesti, mentalnom rijekom; pri čemu pisanje ne opisuje iskustvo, nego ga nediskurzivno, neposredno, gotovo nesvjesno ispisuje. U Kočana ima sličnosti i sa Samuelom Beckettom, pretečom postmodernizma, kojega odlikuje isprekidani slijed naracije, mnoge digresije, pretjerano pridavanje pozornosti trivijalnostima, ironija i paradoks. Stanovite su me Kočanove rečenice ipak najviše podsjetile – premda su vazda samosvojne, daleko od ikakva neinventivnog epigonstva – na Gabriela Garcíju Márqueza odnosno na njegov roman Patrijarhova jesen (El otoño del patriarca, Barcelona, 1975.), gdje se pojedine rečenice protežu na dvije, tri i više stranica, s višestrukim dijalozima i digresijama, umetnutim zamjedbama. Iako će zasigurno biti neprimjereno, nadam se da ne će biti neprilično citirati, radi ilustracije, jednu srodnu, takovrsnu rečenicu iz romana Sin otac sin, rečenicukoja u svojoj disonantnoj harmoničnosti (posve je prikladan taj oksimoron) izriče egzistencijalnu tjeskobu i egzaltiranu ekstatičnost, rečenicu koja je izdašno i vjerodostojno usisala samu tvarnost jezika hrvatskoga te zrcali njegovu gipkost i živopisnost, bogate mu izražajne mogućnosti, od fluidne tankoćutnosti do opore siline:

»Sve je krenulo u brz oporavak, nalazio sam vremena i za suradnju u televizijskom ‘Malom svijetu’, kada već nisam prethodno nastavio ‘pratiti kulturu’, osobito likovni život i postati likovni kritik, poznavao sam ‘stilove i razdoblja’ u književnosti, koju likovnost slijedi, a imao ‘likovno oko’, promatrao suvremen likovni život, pisao poemu nadahnut djelom Jacksona Pollocka kada je bila izložba njegovih djela u Zagrebu, Prica, Murtić, kipar Antunac, Dujšinova, više njih, koji su prvi put u život stali pred kameru koju sam ja doveo u njihov atelier ili na izložbu, nudili su mi ‘nešto za uspomenu’, ‘možda neki manji format’, no ja sam odgovarao ‘hvala Vam, ali ja sam podstanar i nemam gdje to staviti’, izišla mi je prva knjiga, moji vršnjaci, ‘razlogovci’ nisu se ni osvrnuli na nju [S.M.K.: Ne pripadam i nisam – nap. M.M.L.], zaokupljeni mudrošću upravo stečenih spoznaja u djelima za službeno-vladajuće marksiste ne uvijek posve prihvatljivih filozofa, pisali su ‘duboke misli’ u krajnje sažetim stihovima, ‘hermetične forme’, posve nerazumljivim metaforama, prezirali su sve ostalo, mene su gledali s visine vlastite ispraznosti, sve je to već odavna ‘potonulo u vremenu’, ali kod starije generacije, kod ‘krugovaša’, prolazio sam znatno bolje, a kada je ‘prvi čovjek stupio na Mjesec’, Vjesnik, najuglednije hrvatske dnevne novine, na čijem je zaglavlju pisalo ‘proleteri svih zemalja ujedinite se’, već tada zastarjelo, proletera je najviše bilo u Americi, gdje se oni nisu smjeli ni spomenuti – objavio je moju prigodnicu gotovo na pola stranice, lošu – nigdje je kasnije nisam uvrstio, a neku godinu kasnije Start, ne vladin nego tobože oporbeni tjednik, za kojega je kasniji predsjednik hrvatske vlade iz Beča lifrao gole ženske u koloru, uz jednu takvu na svojoj duplerici tiskao je ‘Njeno lice njene traperice’, brojni su rekli doista antologijsku pjesmu, jedini tekst nekoga domaćega živućega pjesnika, žensko tijelo tada još prikazuju umjetnički i čedno, objavio sam, 1970., i drugu svoju knjigu, ‘Ja odozdo’, jer drug je Tito u govorima ponavljao ‘dajte se pokrenite vi drugovi odozdo, ne dajte da o svemu odlučuju samo ovi drugovi odozgo’, to je satira do daske, potpuna sprdnja s time i sa svime i – tu se niz moje uspješnosti prekida: zakašnjeli izlaz knjige, godinu nakon nadnevka u njoj, zahvatio je već Titov ‘obračun s hrvatskim nacionalizmom’, istina – obsluživači ‘drugova odozgo’ nisu u njoj pronašli nacionalizam, ali svejedno je bila sumnjiva, osobito jer je tiskana u kajbušvarskom ogranku Matice hrvatske koja je ‘nacionalizam’ već time kako se zove i koja je tada ukinuta, knjiga se nikada nije raspačala, nije dospjela ni u knjižnice, zapečaćena je bila u nekom kajbušvarskom podrumu, no dva sam svoja primjerka priložio uz molbu za članstvo u Društvu književnika pa sam te godine i primljen; taj podatak je od prvorazredne važnosti, ali ne za moje stvaralaštvo, nego – za stan!« (str. 113, 114).

Osobito je važno istaknuti i to da iz romana Sin otac sin neprigušivim tonovima progovara, naznačena već naslovom, patrijarhalnost. Biblijska. Mediteranska. Južnohrvatska. Ona je posredovana kao vlastitost protagonistova odnosno autorova patrijarhalnog odgoja te time zadobivenog mentaliteta i senzibiliteta. Autor na koncu romana citira Sveto pismo: »U Staromu zavjetu: ‘Ram rodi Aminadaba, Aminadab rodi Nahšona [...], a u Novomu zavjetu: Abraham rodi Izaka, Izak rodi Jakova, Jakov rodi Judu i braću njegovu, Juda s Tamarom rodi Faresa i Zaru [...] Evanđelje po Mateju, Isusovo ljudsko podrijetlo, 1; / Michael i Tomislav te žene njihove ne rodiše nikoga, ja – njihov otac i oni – moji sinovi – posljednji smo Alejići Velini na ovomu svijetu« (str. 213-214).

Dramatičnim na kraju biva to da se stariji sin, Michael, koji je dobio nasljedstvo, odrekao svojega prezimena, tj. očeva, i uzeo majčino: »Nije više Alejić Velin. Sada se preziva Poljanac« (str. 214). Jako Velin, protagonistov daleki predak i imenjak, preživjevši početkom 19. stoljeća pogrom, ostao je jedini preživjeli u porodici, rodu, plemenu. Bijaše kao biblijski sveti Ostatak, simbol nade i neiskorjenjivosti života. »Svi mrzitelji Alejića Velina, ni krivih ni dužnih što su se rađali kao katolici i Hrvati, prešućivači toga prezimena u ‘naučnim’ knjigama i ubojice tvojega brata još u utrobi tvoje majke, nisu uspjeli uništiti to prezime, ali tvoj vlastiti sin je uspio...« (str. 214).

Treba međutim primijetiti da nije zatrta loza Jake Alejića Velina – ona se nastavlja, samo pod drugim prezimenom. Kao što i žensko potomstvo nastavlja lozu, po ženskoj liniji, premda to čini, najčešće, pod prezimenom zadobivenim udajom. Ali u tome se i očituje patrijarhalnost, ukorijenjena u biblijskome duhovnom nasljeđu. Prezime je, kao što je u Bibliji ime, više od znaka pripadnosti – ono je znak identiteta. Kada značajni biblijski likovi postaju nešto drugo, kada doživljuju korjenitu promjenu odnosno obraćenje te im Bog daje novo poslanje – mijenja njihovo ime; primjerice, praotac i patrijarh Jakov postade Izrael i Jahve mu obeća brojno potomstvo (usp. Post 35,9-11), a progonitelj kršćana Savao postade Pavao apostol (usp. Dj 13,9). Upravo na tragu te biblijske patrijarhalnosti, Jako Alejić Velin promjenu sinovljeva prezimena doživljava kao njegovu promjenu identiteta i time kao gubitak svojega potomstva. U metafizičkom odnosno ontološkom prijeporu između nominalnog i realnog, u dotičnome slučaju promjena prezimena nije doživljena kao samo preimenovanje dijela porodične loze – nego i kao njezino zbiljsko nestajanje.

Roman, ili pripovijest (kako autor određuje ovu svoju prozu), Sin otac sin završava osjećajem neuspjeha i gubitka – ali se to književno djelo, izvan svake razborite sumnje, iskazuje veoma uspjelim pokušajem afirmiranog (i antologiziranog) pjesnika Stijepe Mijovića Kočana da se osobitom narativnom akribijom to većma ovjerovi u prozi, u dugačkoj proznoj vrsti. Stoga dotični njegov prozni ostvaraj možemo s dobrim razlozima smatrati samosvojnim (koji se otimlje ikakvu svrstavanju), osobitim i značajnim dobitkom za našu književnost. Posrijedi je sadržajna i izražajna novìna među veoma uspjelim djelima suvremenoga hrvatskog romanopisanja.