Romaneskni protest protiv deindividualizacije

Čitav profesionalni život Đurđe Knežević obilježen je aktivizmom – nakon završenog studija povijesti i arheologije predavala je u srednjoj školi, bila kustosica i ravnateljica Muzeja revolucije naroda Hrvatske, osnovala je Žensku infoteku u sklopu koje je pokrenula feministički časopis Kruh i ruže kojega je i uređivala do preranog gašenja toga lista, a surađivala je i s brojnim medijima u kojima je objavljivala tekstove o feminizmu, nužnosti solidarnosti, ljudskim pravima, ravnopravnosti i sl. Početkom dvijetisućitih Đurđa Knežević posvetila se pisanju proze, te je dosad objavila već pet romana, svih odreda osjetno obilježenih aktivističkim impulsom, što je u slučaju njenog zadnjeg romanesknog uratka najprimjetnije.

U romanu Disanje nemani Đurđa Knežević bavi se vrlo osjetljivom temom, a koja je u nas u javnosti prešućivana – roman se bavi problemom pedofilije, točnije seksualnim zlostavljanjem djece od strane svećenstva. Pritom valja naglasiti da je autoricu na pisanje romana potaknuo razgovor s poznanicom koja je takvo iskustvo iskusila tijekom odrastanja. Čuvši iz prve ruke svjedočanstvo o jednom takvom slučaju, Đurđa Knežević osjetila je potrebu u romanu problematizirati tu tematiku, ali roman ne obrađuje taj autentičan, stvarni slučaj nego se radi o fikciji. I učinila je to vrlo uspješno, izbjegavši brojne zamke koje pred autora/icu obrada takve tematike stavlja.

Bez imalo senzacionalizma Đurđa Knežević napisala je roman koji, baveći se osjetljivom temom pedofilije, propituje i brojne druge teme. Pritom autorica naglasak stavlja na psihologizaciju, suptilno dočaravajući suočavanje žrtve s posljedicama traume i pokušaj oslobađanja od tereta kojim je njezin život predugo bio obilježen, ali i na osvješćivanje uvjeta i okolnosti – društveno uvjetovanih i mentalitetno/svjetonazorskih – koji su omogućili svećenikovo nekažnjeno dugogodišnje seksualno zlostavljanje većeg broja djece.

Fabula je postavljena vrlo jednostavno – sredovječna uspješna odvjetnica odlazi u provincijski gradić u kojem je odrasla na promociju monografije amaterskog kazališta u čijem je radu tijekom djetinjstva sudjelovala, i taj povratak u davno napušteni – a kako vidimo, i prilično zapušteni – zavičaj otponac je sjećanjima na odrastanje i na brojne traume kroz koje je u to vrijeme prolazila, a koje još uvijek snažno utječu na njezin život. Roman je dvodijelno strukturiran – jedna fabularna linija prati junakinjino »sada«, njezin doživljaj provincijskog mjestašca u kojem je odrastala, njezine impresije o mnogočemu tamo uočenom, i njezine dojmove s promocije monografije. No, opisi tih iskustava presijecani su reminiscencijskim epizodama koje opisuju junakinjino djetinjstvo ispunjeno različitim traumama. Jer, osim što je bila zlostavljana od strane svećenika, ta je 10-godišnjakinja tijekom odrastanja ‒ a zbog svoje »različitosti« ‒ neprestano nailazila na otpor i neodobravanje svoje najbliže okoline. Naime, roditelji joj nisu imali razumijevanja za njezinu sklonost igranju nogometa, nisu shvaćali Naninu odbojnost spram uobičajene vizije ženske ljepote, tj. njezinu želju da se šiša na kratko i da nosi hlače umjesto haljina, nisu prihvaćali njezinu ljubav prema kazalištu i glumi i osujetili su njezin pokušaj da studira ono što voli.

Odrastanje glavne junakinje, dakle, bilo je obilježeno prisilom, odnosno zatomljivanjem vlastite volje i uskraćivanjem slobode u odlučivanju, stalnom mimikrijom i prisilnim konformizmom uslijed prilagodbe shvaćanjima i očekivanjima unificirane većine i od njih nametnutim normama i njihovoj viziji tzv. »normalnosti«. Odnosno, bila je prisiljena na zatiranje sebstva, na izgrađivanje identitetnog kalupa u kojemu je njezino istinsko Ja zamijenjeno supstitutom koji će biti prilagođen očekivanjima drugih, a što je sve, uz iskustvo seksualnog zlostavljanja, posljedovalo snažnom traumatiziranošću. No povratak »na mjesto zločina« pokazuje se dobrim odabirom, junakinja se konačno upušta u otvoren sukob s nemani svoje traume, ona je iz sfere potisnutog izvlači na površinu, sukobljava se s njom i izlazi kao pobjednica.

Tako se Disanje nemani nadaje romanom usmjerenom protestu protiv deindividualizacije i depersonalizacije. Jer, pišući o pedofilu-svećeniku, Đurđa Knežević piše o drastičnom prodoru u prostor dječje intime, a pedofilski nasrtaj na tijelo djeteta, uza sve nasilne fizičke implikacije toga čina, podrazumijeva i nasilničko negiranje djetetove individualnosti. Svaki oblik silovanja podrazumijeva slamanje otpora žrtve, a to je istoznačnica za poništavanje osobnosti toga čovjeka, negiranje njegove individualnosti. Isto je značenje prisutno i u motivu majčina neprihvaćanja kćerkine optužbe protiv svećenika – majka neprihvaćanjem djetetova mišljenja poništava djetetovu individualnost. Baš kao što Naninu individualnost poništavaju – i majka, i otac, i svi ostali sumještani – kad u njezinoj ljubavi prema igranju nogometa vide nešto zazorno. Jer, »nogomet ne igraju djevojčice«. Ili kad se opiru njenoj želi da se bavi glumom. Jer, »sve su glumice kurve«, smatraju oni. U istome ključu može se čitati i tematizacija religije – jer, svaka organizirana, institucionalizirana religioznost podrazumijeva zatomljivanje vlastite osobnosti uslijed podređivanja autoritetu institucije i prihvaćanja određenih dogmi nauštrb vlastite slobode mišljenja.

Uza sve nabrojeno, Disanje nemani jest i roman-osuda provincijalizma (kao termina koji jednakom mjerom obuhvaća i veće gradove, naravno čak i našu tzv. metropolu, a ne samo male sredine). To je romaneskni prosvjed protiv navade da se o teškoćama, osobito onim intimnim, emocionalnim, ne govori, da ih se prešućuje kao da ih nema. To je i prosvjed protiv provincijalnog shvaćanja nepovredivosti svećeničkog autoriteta, čovjeka u čije se ponašanje i čistoću misli i djela ne smije sumnjati. Ujedno je to i roman koji prosvjeduje protiv svjetonazora koji podrazumijeva pokornost, unificiranost, jednoobraznost, to je prosvjed protiv mentaliteta koji u želji djevojčice da igra nogomet, da se bavi glumom, da nosi kratku kosu i da oblači hlače vidi nešto zazorno i neprilično. I konačno, sve to Disanje nemani čini romanom koji osuđuje netoleranciju spram drugosti, spram različitosti, spram drukčijeg izgleda ili iole neuobičajenog ponašanja, pa je ujedno to i roman koji osuđuje svaki oblik uskraćivanja vlastite volje, slobode da samostalno odlučujemo o svojem životu, svojem izgledu, svojem ponašanju.