Poezija kao otpor besmislu svijeta

Zvonko Kovač objavljuje poeziju i književnu kritiku još od gimnazijskih dana. Radi kao sveučilišni profesor ‒ povjesničar južnoslavenskih književnosti i jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je velik broj znanstvenih radova i studija, ali i šest zbirki pjesama, od čega su dvije na kajkavštini.

Pišući o poetici Zvonka Kovača, Cvjetko Milanja je istaknuo kako Kovač pripada generaciji iz sedamdesetih godina, koja je unosila dijalektalni izraz u pukotine zatvorenog sustava, te iskazivala vjeru u mesijansku ulogu poezije. Uz Kovača, prepoznatljivi predstavnici te grupe su Ernest Fišer i Božica Jelušić. U kajkavskim pjesmama pjesnik je iskazivao, Milanjinim riječima rečeno, brigu zbog disonantne aritmije povijesnoga i naravnoga tijeka. Ta je sumnja i pesimizam istaknut i u novoj knjizi Zvon u kiši, u kojoj pjesnik iz pozicije privatne, građanske osobe koja postaje lirski subjekt, progovara o odnosu doma i svijeta, sjevera i juga, o ljubavi i čežnji.

U uvodnom dijelu, u kratkom prologu spominje se »agape umjesto erosa, nježnost proti prirodi«. I upravo ta potreba da govori o Božjoj ljubavi za čovječanstvo vrlo je važna, jer temljena misao ove knjige i jest vezana uz povezivanje bratstva duša, spajanje ljudi koji su samotni i melankolični, pa se u tim samoćama i povezuju kroz nježnost. O tome nam ponajbolje govore stihovi posljednje pjesme u knjizi »Nisi sama, nismo sami«. U njoj je prisutan tinovski zagovor pobratimstva i nježnosti. Govor o čovječjem duhu i jest izraz dubokog humanizma i potrebe da se univerzalizira vlastito iskustvo.

Knjiga je podijeljena na dva dijela. Pjesme koje su nastajale dok je pjesnik boravio na stipendiji u Göttingenu i zapisi koji su nastali u Zagrebu. Zapisi sa sjevera pisani su u sonetima i pritom je vrlo važno naglasiti arhitektoniku, skladnost misli i osjećaja, nepostojanje prenaglašene romantičnosti, već precizna introspekcija, preispitivanje vlastite pozicije, kao nomadskog subjekta, te reflektiranje doma, promišljanje procesa pisanja, ali i vlastitog starenja.

U pjesmi koju je pisao na kajkavskom, a koja je objavljena u dvotjedniku Vijenac, dao je naslutiti da će upravo gašenje žudnje postati važan topos i ove knjige. Riječ je o duhovitoj pjesmi »Ljubaf« u kojoj naviješta »mudrost povlačenja,/ nemoć tiela, mrzovolju presvlačenja«. Pjesnik piše i o tijelu, koje ozdravljuje nakon bolesti i povezuje tijelo i traumu. Premda samo na dva mjesta spominje rat, očito je da je u podtekstu ovih pjesama prisutan rat i engrami straha i tuge koji su upisani u tijelu i koji na kraju doprinose bolesti, ali i naknadnom proživljavanju vremena za koje se čini da je nepovratno prošlo. To je, kako kaže njegov sarajevski prijatelj, »najmanja cijena« koja se mogla platiti nakon svega.

Ipak, utočište ostaje vezano uz pisanje, žudnja za pisanjem ne prestaje, potanko autopoetički se opisuje proces koji postaje živa igra riječima (pjesma »Noćas sam umoran od žudnje«). Kao lajtmotiv pojavljuje se muzika, način slušanja muzike, približavanje i udaljavanje zvukova. I muzika je »duboka misao«. I sve se na taj način sinkretički povezuje.

U pjesmama koje nastaju na sjeveru spominju se i Weimar i Goethe i uređeni svijet. Prisjetila sam se Goetheovog »Putovanja po Italiji«, knjige zapisa koji nastaju nakon putovanja po zemlji koja je posve promijenila pogled na umjetnost kod velikog njemačkog autora. On je nakon upoznavanja Italije promijenio način pisanja, njegove forme postaju klasicističke. I u poeziji Zvonka Kovača nalazimo upravo klasicističku ravnotežu, zlatni rez, smirenost. I on uživa u tom »skladu prirode i arhitekture«, u šetnji promatra ljude, građevine, žene. No nerijetko u pjesmama navodi opoziciju doma i svijeta: Čakovec Weimar i Luebeck Trogir. Grad Berlin doživljava kao traumu, jer je premrežen povijesnim tragovima i iskustvima prošlih diktatura. Zato to otkrivanje gradova ne ispunjava ga veseljem, već sjetom i tugom.

Crni trag melankolije osjeća se u čitavoj zbirci, no nije to isključivi modus. Nalazimo i pjesme pune erosa i žudnje, povezivanja tijela i strasti, nagovor na ljubav. Premda mu se sviđa bivanje u gradovima u kojima su »smjerovi jasni, javnost/ otvorena«, ipak se rado sjeća doma gdje postoje i rezignacija i nedorečenost, započimanje i odustajanje, jer to je imanentno pjesniku: ipak ga ponajviše oblikuju podneblje u kojem živi i stvara i jezik na kojem piše. Zato u zagrebačkim zapisima, koji su nalik pjesmama u prozi, govori introspektivno o sebi, samoći kao sabiranju, o djetinjstvu, vlastitim dvojbama, strahovima, o gradu i čovjeku koji se mimoilaze, o proljeću koje donosi ružnu sliku grada, nakon kopnjenja snijega. Promišljanje o besmislu svijeta, razgovori s drvećem, usamljenost u dvoje, opraštanje od ljubavi, samozaborav, sjećanja.

Na kraju je to ipak svođenje računa, rekapitulacija. I kao da nestaje one davne vjere u pjesničku riječ, jer nema sakralnog, niti mističnog, posvuda samo rituali običnosti. Samo se riječi ne daju tumačiti i u tome jest njihov smisao. Nije slučajno da pjesnik govori o »bijedi tumačenja«, jer o čemu se zapravo može govoriti: svaka interpretacija je samo (još jedan) promašen smisao.

U zagrebačkim zapisima pjesnik svjedoči o vlastitoj otvorenosti, ne skriva svoje unutrašnje dvojbe i procijepe, već se daje čitatelju u potpunosti. Ritam tih zapisa je vrlo ujednačen, a čine ga sintagme sastavljene od genitivnih metafora. Pritom se posebno pazi na eufoniju, na zvukovni aspekt, jer zvuk je podjednako važan kao i riječ. Zanimljivo je da se u sonete interpoliraju stihovi na njemačkom jeziku, a nalazimo i dvije pjesme pisane na slovenskom jeziku, koji još više potencira mekoću i nostalgičnu crtu. I ponovo se kroz te pjesme ukazuje na povezivanje, na »srodnost v razlikah«, na prijateljstvo, a odbacuju se lažne vrijednosti kao što su položaj i novac.

Napokon, za Zvonka Kovača poezija je svojevrsno odupiranje besmislu svijeta. Pjesnik stoga eksplicitno poručuje svom čitatelju: »Ne daj besmislu da zavlada prostorom«. To je način otpora moralnoj bijedi i banalnosti koje nas okružuju.