Poezija gubitka voljenog bića

Akademik Mladen Machiedo, pjesnik, znanstvenik, esejist, antologičar, prevoditelj, dobitnik brojnih nagrada u Italiji i Hrvatskoj, izišao je u javnost dvjema zanimljivim knjigama, tekstualno razigranim (sinteza dnevničkih, esejističkih i poetskih zapisa). Knjiga Tanka crta skup je poetski nadahnutih dnevničkih zabilješki što ih je autor pisao za vrijeme posjeta pokojnog supruzi Višnji Machiedo u bolnicini i toplicama, a knjiga Bez je poetska, lirska, meditativna posveta voljenoj osobi nakon njezine smrti.

Ugledna esejistica, prevoditeljica i spisateljica Višnja Machiedo nakon moždanoga udara zapala je u jednogodišnji »san« (2011. godine), u koji je ožalošćeni suprug nastojao prodrijeti srcem i duhom, osluškujući iz dana u dan njezin život na granici postojanja i nepostojanja. Dnevničkim zapisima razvija dirljivu avanturu zalaženja u njezinu svijest, u njezin proživljeni i neproživljeni živiot, u njezine objavljene i neobjavljene knjige. Valja napomenuti da je Višnja Machiedo (dobitnica Nagrade Grada Zagreba, francuskoga odličja Viteza Legije časti, nagrade Iso Velikanović za životno djelo) prije svoje bolesti objavila knjigu eseja Skrovite putanje (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2011.) u kojoj je jedan esej posvetila upravo čudesnosti snova. Bogatim lirskim asocijacijama opisala je stapanje zbilje i sna, tu magičnu, subjektivnu plovidbu svijetom, svu čar podsvijesnog gdje se roji mnoštvo maglenih misli.

Premda u knjizi Tanka crta Mladen Machiedo prati njezinu bolest i s medicinskoga (znanstvenog tj. neurološkog) aspekta, on pomno, tankoćutno osluškuje njezino disanje, prati njezine pokrete rukom, njezine treptaje i na neki se način pridružuje njezinoj pustolovini »snivanja« između života i ne-života, pokušavajući shvatiti kako nesvjesna duša obitava »drugdje«, na granicama odsutnoga i prisutnoga. Stoga knjiga nije samo skup zapisa iz autorove bolne svakodnevice kako bi jednom probuđena duša saznala unatrag što se sve oko nje zbivalo – knjiga je i duhovna posveta voljenoj »spavačici« (Trnoružici), prepuna plemenitih misli o predjelima zbilje i snova, o smislu života i postojanja. I dok tako autor osluškuje tišinu u ponorima svoje samoće, dok klizi »u zaklone ne-svijesti«, tu i tamo niže ubrzane, kaotične slike iz vanjskoga svijeta u kojem su posve zagubljeni pojedinci, životi, patnje. Tako će se u njegovoj boli nizati razglednice uličnih prosjaka, beskućnika, površnih reklama, priglupih medijskih vijesti... Machiedo će stvoriti tužan kontrast pojedinca, njegova nevidljiva usuda i kolektivne nesvijesti, uronjene u političku i medijsku galamu, u kojoj nitko nikoga ne razumije, nitko nikoga ne osjeća. Taj bučni svijet zapravo je posve gluh za istinske ljudske stvari. Možemo ovdje citirati i Radovana Ivšića: »Svijet danas spava, a ne sanja«.

Čitava knjiga jest i odmjeravanje vremena – je li vrijeme zbroj naših dana, jesu li to taktovi proživljene svakodnevice, je li naše vrijeme i ono što smo proživjeli i ono što nismo proživjeli ili je vrijeme nemjerljivo trajanje, do susreta duša. Machiedo živi i u jednom i u drugom vremenu. Tako će u jednom od svojih zapisa reći: »Montaleovski rečeno, ponavljam drugim riječima, ti si u izvanvremenu (oltretempo), kao u hibernaciji, a mene vrijeme, sporo kalendarsko vrijeme, troši: dan po dan«.

No, iako ga vrijeme »troši dan po dan«, Machiedo pomno zapisuje fragmente svakodnevice, posprema brojne stvarčice iz kućanskoga života, zaustavlja isječke, sprema ih u herbarij minulih dana, osvrće se na kulturu, politiku, društvo, živi ovo, dinamično vrijeme, a istodobno svakoga dana u bolnici osluškuje i vrijeme Višnjine šutnje. Tako raspolovljen između ovostranog i onostranog, tužan i oplemeljen, ispisuje dnevnik života, poeziju trajanja i filozofiju smrti. Vjerujući da se u svom »mističnom« snivanju obnavlja iznutra, suprug će zapisati: »Povremeno me prati osjećaj da, izađeš li prerano iz tog sna, izaći ćeš u zbunjenost, bol, neizvjesnost, mukotrpno trajanje«.

Iz duboka suosjećanja prema voljenom biću Machiedo često klizi u empatiju, dijeleći svoju dušu s dušama mnogih ljudi, a iz empatije slijedi i tiha pomirba sa smrću koja će ih jednom izjednačiti: »Jednom kad oboje ovdje više ne budemo, bit ćemo u jednakosti. Kao toliki naraštaji, narodi, epohe...« Stoga čitavom knjigom klizi duboka ljudska altruistučna emocija – pred srmću nam valja umrežiti u mislima ljude koje jesmo i nismo upoznali, knjige koje jesmo i nismo pročitali, riječi koje jesmo i nismo jedni drugima izgovorili.

Višnja Machiedo često je znala citirati Ionescovu misao što ju je uzela i kao motto za svoju knjigu Od kazališta do teksta i obrnuto: »Rađamo se, rastemo u snazi i ljepoti i, malo-pomalo, dolazi do sloma i već smo šepavi, ružni, slabi, kako je to moguće?« Machiedo se na to nadovezuje: »No bi li čovječanstvo uopće izdržalo da ga ne podržava ontološka odgoda i uvjerenje da nesreća postoji jedino za druge?« Drugim riječima, čovjek ostaje vazda sam sa sobom, no Machiedo je svjestan da biće ne može samo nositi teret svoga samotničkoga postojanja, da mu je potrebna »ispomoć« bitka (Boga), pa često svoja egzistencijalistička razmišljanja prožimlje toplim kršćanskim mislima.

U svojoj tragediji Machiedo je svjestan i odgovornosti prema biću koje odlazi – valja mu pospremiti njegov (njezin) život, srediti ostavštinu, sačuvati uspomene, upisati tragove. Budući da je u bliskom susretu sa smrću, Machiedo osjeća duboki poriv da sastavi spomenare tuđih života, da ih otrgne zaboravu. Stoga je knjiga prepuna uspomena na prijatelje, rodbinu, kolege (spominju se mnogi umjetnici koje su supružnici poznavali, čitali, prevodili, pa knjiga ima i kulturološki pečat) – svijest o smrti rađa duboki osjećaj neponovljivosti života.

Među brojnim autorovim »filozofemima« kojima nastoji uzdići svoju bol na općeljudsku, metafizičku razinu, izdvojimo i ovaj: »Zreo odnos prema transcendenciji uspostavlja se onda kad je čovjek spreman napustiti ovaj svijet u bilo kojem danu. A da ne bude totalno zatečen«. Iako je knjiga većim dijelom razigrana (uspomene, zapisi, fragmenti...), ona je zapravo utješna filozofija života ‒ sve se utapa u prolaznosti svega, koja nije tragična, nego oplemenjujuća, jer ako čovjek prihvati smrt, prihvaća bez velika protesta i sve ono što mu život nosi.

Jedini način da se »zaustavi« prolaznost kao divlja rijeka jesu sjećanja, misaoni i emotivni povratci unatrag – uokviravanje uspomena slikom, pismom, govorom. Vrijeme, ipak, naviše pripada onima kojima je prošlo. Machiedo i dalje korača putovima Višnje Machiedo – prošle godine sabrao je njezine tekstove o Nikoli Šopu u knjizi Kvartet za Nikolu Šopa, a upravo je izišla knjiga Višnjinih dosad neobjavljenih pjesama i eseja Kišobran u nebu. Koračanje unatrag se nastavlja, da bi drugi, na osnovi tih tragova, mogli krenuti naprijed.

Knjiga Bez nadovezuje se na knjigu Tanka crta – autor sada živi život bez voljene osobe, zapisuje svoje izlete u prirodu, sjećanja na bračna putovanja, ispisuje stihove, posvećuje tekstove drugim umjetnicima (Nervalu, Queneau...) i njihovim životima. Ova knjiga nije oblikovana kao dnevnik, nego kao »rasuti« mozaik pjesama, proznih, esejističkih odlomaka; ona je i tugaljiva i lepršava, i melankolična i razigrana. Osluškujući razgovore između stabala, pokušavajući zaći u blagodat visina, u neko sasvim drukčije postojanje od onoga ljudskog, Machiedo shvaća da je svakome na svijetu udijeljen neki rast, neka svrha – knjiga je tako velikim dijelom čeznutljiva oda onoj nevidljivoj strani života. Autor u brojna razmišljanja umeće svoje stihove od kojih su mnogi nalik haiku poeziji (premda nisu trostihovi) – uživljavajući se u bešumnu simfoniju prirode, nastojeći pronaći onu neizrečenu duhovnost svijeta.

Često se krećući u prostorima prirodnih i vlastitih tišina, autor (pjesnik) spoznat će tako trenutke »čistoga« življenja, dijelove čistih prostora »bez subjekta i predikata«. Među brojnim slikama što ih autor rasprostire katkada izranja duboka tuga, ali autor nikada ne zapada u pesimizam, nikada ne odustaje od života, ma kakvim nas putovima i labirintima vodio. Iako je Céline rekao: »... svijet nas ostavlja mnogo prije nego što zaista odemo«, Machiedo se nadovezuje: »Netko će kazati (makar sasvim nečujno) da si otišla na vrijeme, naime prije nego što te ono pregazilo. Ali ne! Jer pokojnici su nedodirljivi: izvan vremena, pa čak i ovog ništavnog, zemaljskog«.

No, valja nam živjeti – poruka je ovih kratkih proza, zapisa i autrovih pjesama; valja preživjeti »u ovoj horizontalnoj svakodnevici«, valja nam svima pohraniti uspomene i tragove, uspjehe i prešućene susrete i pozdrave. Obje knjige stoga valja čitati kao poeziju života – unatoč njegovoj egzistencijalističkoj težini, on je prepun iskri znamenitih živih i mrtvih i rasute nevidljive dobrote.

Ovim dvjema knjigama Mladen Machiedo pokazao je svoj neosporan dar za lijepu literarnu rečenicu i za jezgrovito sažimanje dubokih misli. Njegov literarni dar zaslužuje da se očituje i dalje, ne samo u zbirkama pjesama, nego (očekujemo!) i u pripovijetkama ili romanima.