Osebujni poetički koktel Lidije Dujić

Lidija Dujić i u svojoj novoj, trećoj zbirci pjesama pod naslovom Plastron, osrčje potvrđuje svoju izrazitu poetsku osobnost. Njezina je osebujnost tolika da bismo vrlo vjerojatno mogli razaznati pjesmu Lidije Dujić i bez njezina imena uz nju. Pjesnikinja nije u prvome redu osobita po pojedinim svojstvima svoje poetike, koje dijeli i s nekim drugim pjesnicima, a osobito pjesnikinjama, već po svojevrsnom koktelu tih obilježja. Njegov okus ‒ metaforički rečeno ‒ nepce jasno raspoznaje, ali teže utvrđuje od kojih je točno sastojaka napravljen. Uglavnom, već je precizno razabrano da u poeziji Lidije Dujić temeljnu ulogu ima pjesnička slika, neobični asocijativni nizovi, bogata aluzivnost koja upućuje na sva područja i razine ljudskog iskustva, eruditske reference koje svijet i tekst rimuju do nerazmrsivosti, višeslojna figurativnost u kojoj se pretapaju motivi iz vrlo različitih značenjskih poljâ, lirski subjekt (bolje rečeno: subjektica) koji svojom naglašenom subjektivnošću oblikuje pa i proizvodi zbilju, pjesmovna svijest koja po mjeri vlastite optike i umjetničke logike kombinira tekstualnu stvarnost.

Nova zbirka pjesama Lidije Duić ne unosi znatnije promjene u tako ocrtane poetičke karakteristike; ona je u velikoj mjeri kvalitetna potvrda već dosegnute visoke umjetničke razine te poezije, no mogu se zamijetiti i neki pomaci u naglascima slojevite pjesničke građevine. Valja, primjerice, spomenuti predmetno-tematsku razinu na kojoj pjesnikinja, u odnosu na prethodnu zbirku Agavine kćeri iz 2012. godine, preferira jesenske i zimske ugođaje, interiorizirajući ih također kao analogna duševna stanja i nešto negativnije egzistencijalne moduse, zatim uvodi nove krajolike kao scenografiju svojega imaginarija, poput sjeverozapadne Hrvatske, te još znatnije upliće intertekstualne i metatekstualne motive u kojima se očituju autoričina svagda šireća teorijska svijest i raznovrsna znanja.

I u ovoj zbirci, kao i u prethodnima, pjesmovna se svijest uglavnom konkretizira u tri izrazna modusa s obzirom na subjekt i objekt, a to su ‒ neosobni govor te poetski diskursi u prvome licu jednine ili prvome licu množine. Dakako da su sva ta tri modusa u najvećoj mjeri regulirana te spoznajno i emotivno obilježena samom spomenutom sviješću, no svaki za sebe pokazuje i neke razlikovne značajke. Tako je neosobni govor možda figurativno najrazvedeniji, diskurs u prvome licu jednine najintrospektivniji, a za onaj u prvome licu množine ustvrdio sam, pišući doduše o knjizi Agavine kćeri, da je riječ o »ponešto svečanijem, ambicioznijem ‘mi’ koje namiče i snažniju egzistencijalnu emblematičnost neke situacije«. U zbirci Plastron, osrčje kao da se dodatno »podebljava« udjel upravo takvoga »mi-diskursa« koji pak, unutar sebe, može potvrđivati gotovo posvemašnju istovjetnost članova te množine ili njihovu skladniju, ali i neskladniju međusobnu dijalogičnost. Baš takvo dijalogično »disanje«, tekst u kojemu se subjekt i objekt usko prepliću, ali ponekad i razdvajaju do višeglasja, odlika je većeg broja pjesama u novoj knjizi Lidije Dujić.

No takva poetička karakteristika ipak nije neovisna od nekih temeljnih autoričinih postupaka koji su zajednički svim trima spomenutim izraznim modusima. Naime, poetski svijet Lidije Dujić svojevrsni je semiotički sustav u kojemu sve može biti alat i izraz samog subjekta. Nema, dakle, područja ljudskog iskustva koje po njima ne bi moglo biti prizvano u tekst i kombinirano, a upravo iz srazova, uistinu neobičnih (ne)prijanjanja, čak trenja pa i iskrenja između udaljenih iskustvenih ploča nastaje dominantni profil ovoga pjesništva. No, valja to podcrtati, sva ta referentna polja koja se unose u tekst i u njemu se kombiniraju, zapravo su prošla unutarnji filter pjesmovne svijesti ili subjekta pa više govore o njima nego o izvantekstovnoj referenciji. Zato se pjesnikinjin autorski rukopis jednako osjeća i u (samo gramatički) neosobnom govoru te u prvim licima jednine i množine, a u njima se događa i jednako semiotički složen svijet koji prepliće područja kao što su priroda, njezini ciklusi i zemljopisne osobitosti, prostori različitih gradova, društvena i politička zbilja, književna djela, njihovi autori i likovi, likovnost, glazba i film, teorija humanističkih znanosti, cyberspace, te raznolike registarske obojenosti diskursa poput ljubavnoga govora, komentara, ironizacije, sarkazma, rezigniranosti, deskripcije, nijansirane emotivnosti.

Prvenstveni je pak interes ove poezije predočiti svu složenost i prezentnost umjetničke svijesti kojoj su istodobno prisutna sva vremena, mjesta, iskustvena područja i značenja, sve emocije i sve aluzije, a spomenuta ih svijest, već prema konkretnome trenutku, nadahnuću ili književnome kalkulumu, konkretizira. Zato to i jest pjesnički svijet posve skrojen po mjeri iznimno složenog lirskog subjekta koji u svemu vidi neke svoje semantičke nijanse, bilo one koje se mogu izravnije razumjeti, bilo one šifrirane ili čak podsvjesne i ne do kraja artikulirane. Tek je takav svijet, od hitrih dojmova i iracionalnih naslutaja sve do teoretske i metodološke racionalnosti, onaj u kojemu Lidija Dujić nalazi punu mjeru vlastitog prostiranja.

Primijećeno je već da joj u spomenutoj konkretizaciji važnu ulogu imaju vanjski ambijenti pa joj je pravi asocijativni zamašnjak evociranje atmosfere putovanja ili nekih znakovitih situacija. Zato su i pjesme upravo atmosferski individualizirane ovisno o ugođajima koji su ih inicirali. Koliko se pak može preciznije topografski razabrati, u prvome ciklusu pjesama Uzgajivači leda prevladavaju zimski motivi u kojima se mogu prepoznati pjesnikinjini komorni i intimistički prostori te (nigdje izričito spomenuto) zagrebačko okružje; u ciklusu Vrijeme pustinje dominiraju imaginarni književni krajolici, u trećem ciklusu Tanjur plime ogoljeniji kvarnerski i dalmatinski primorski i zagorski prostori, a u četvrtom Kolotrazi&plodoredi autoričina putovanja vlakom od Zagreba do Koprivnice, gdje radi na Sveučilištu Sjever. U završnome ciklusu Bunker anđela pjesnikinja se vraća visokourbanim i kulturno markiranim krajolicima srednjoeuropskih gradova (Beč, Prag), umjetnosti (Hundertwasser, Hertha Müller, hrvatski pjesnici) i fantazije, s oslonom na bremenit motiv anđela u koji se, u dugoj i bogatoj (srednjo)europskoj umjetničkoj tradiciji (primjerice, Rilke, Wenders, Rešicki), projiciraju složena egzistencijalna i duhovna stanja i spoznaje.

U kojoj je pak mjeri neki konkretni pejsaž tek odskočna daska za intenzivan »rad« jezika i imaginacije, za preplitanje različitih stvarnosti kao što su ona prirodna, društveno-politička i književna, za brojne aluzije na svakodnevni život (»vlak je otro okno sutona«, »crni fond regionalne političke opcije«), povijest književnosti (Galovićevu zbirku pjesama Z mojih bregov), pojedinosti iz sudbina književnikâ (Galovićev odlazak na ratište i pogibija), može dočarati pjesma Prilesje Lidije Dujić. U toj pjesmi izvanknjiževna zbilja posve prepušta mjesto onoj tekstualnoj koja upravo pred nama posvaja svoja (nova) značenja, razne aluzivne i izrazne rezonance.

Osobit znak subjektnosti i subjektivnosti poezije Lidije Dujić u dvije dosadašnje, a jednako tako i u ovoj trećoj zbirci pjesama, jest iznimno bogata i specifična figurativnost. To je mjesto gdje sve postaje jezično »opipljivo«, gdje prosedei pjesmovne svijesti, senzibilitet lirskog subjekta, zaseban svijet književnog teksta zadobivaju svoje konkretne profile, unikatne konfiguracije koje se nikad i ne mogu posve kritički parafrazirati, već se jedino mogu čitateljski uživljeno iskusiti. Pjesnikinjinu figurativnost odlikuje neobičnost, začudno spajanje inkongruentnih motiva i značenjskih polja te složeni metaforički grozdovi. U tematiziranju prirodnoga areala prevladavaju, primjerice, personifikacije koje su vrlo često simptom diktature mašte. Dakako, uz personifikacije tu su odmah i začudne metafore (»ramena ravnice«), pretapanja naturalnih i militarnih slika (»epolete kobaca«), metatekstualna metafora, odnosno metafora »na kvadrat« (»mlađ metafora«), te vrtoglavi asocijativni nizovi: »Ramena ravnice/ pravilno razmaknuta epoletama kobaca/ dovoljno su prostrana da arhipelag šumskih otoka/ poribi mlađ metafora«.

U pjesmi Carevdar zbiva se pak vrhunac metatekstualne svijesti, kombiniranja zbilje, prirode, teorije humanističkih znanosti i književnosti, označiteljskih srazova, zvučnih podudaranja i ulančanih metafora. Ta je pjesma istodobno izvrsna ilustracija karaktera i razgranatosti pjesničkog imaginarija Lidije Dujić te bogatstva njezina stilističkog repertoara i složenosti te poetike:

Magla se digla na prste
kako bi dosegla podne
i otkrila grozd lica
mladićâ
reproduciranih s Podravskih motiva
tehnikom zemljotiska.
Klapuckanjem tračnica
ljuljuškam Žižeka.
HŽ-e mi kruni
klipove poglavlja
u kukuružnjak vagona
i baš me zanima
kako bi sada Lacan
prošio i okupio simbolično polje
rastresenog zrnja.
Na svakoj postaji uberem poklon-sličicu
i lijepim kompoziciju
od-naselja-do-naselja
od-nasilja-do-nasilja
od-do-od-do-do-do-do.

Ponekad se čak događa da pjesnikinja čitavu stvarnost vidi posredovanu tekstom, da čak izvan rešetke jezika uopće nema ničega, što za viđenje Lidije Dujić i nije toliko karakteristično, ili, prije, da sam tekst na neki način ulazi u stvarnost, postaje njezin uvjet i temeljno očište iz kojega se sve gleda i doživljava. Tu doista svijest o pjesničkom postupku i sam postupak postaju jedno, i to nova, kompleksnija zbilja u kojoj se do nerazmrsivosti miješaju stvarnost i fikcija, performativni i istodobno autoprogramatski iskaz. Kako naša pjesnikinja ipak ne zapada u iluziju da ne postoji izvantekstualna stvarnost i ironična je prema teorijama totalne virtualnosti, njezino preplitanje svijeta i teksta ne služi joj samo za »papirnatu« književnu igru, već i za složenije i autorici svojstvenije evociranje duševnih i egzistencijalnih stanja, za tematiziranje intenzivnih međuljudskih odnosa i općenitijih naznaka o životnim plimama i osekama. Tako je i u pjesmi Zimnica:

Lektura je gusto zasijala putokaze
kojim su zelene mrlje na planu grada
potonule pod skramom betona
lomljivog poput hostije.
Redakturom je stručno uklonjeno
gangrenozno tkivo tla
što smo ga uredno bili formatirali
u gredice.
Korekture prate samo prijelome
nevidljivoga celofanskog krvotoka
što obavija suhe obudovjele
staklenke riječi
u kojima gomilamo zalihe
prirodno uzgojenoga
konzerviranog straha.

Upravo su spomenute životne plime i oseke dale dominantan emotivni kolorit zbirci pjesama Plastron, osrčje, koji je ponešto drugačiji od onoga u prethodnoj zbirci Agavine kćeri. Naime, iza sveg semiotičkog bogatstva svijeta i same svijesti prostiru se i predjeli emotivnog, egzistencijalnog i spoznajnog negativiteta, nesklada i praznine. Pukotine su to, primjerice, između žena i muškaraca, stvarnih žena i stereotipa o njima, između društvenih slojeva, prirode i grada, istine i laži, živih i mrtvih, želje za vječnim življenjem i posvemašnje prolaznosti, zdravlja i bolesti, vitalnosti i starenja, humanoga vremena i odljuđenog cyberspacea. Lirski se subjekt različitim osjećajnim registrima suočava s tim pukotinama, primjerice, ironijom, empatijom, gorčinom, nelagodom, rezignacijom.

S druge strane, i u ovoj su poeziji, uza sve teorijske nadgradnje, i dalje važni te umjetnički vrijedni neki temeljni lirski oslonci poput ljepotnih, upravo romantičnih prirodnih ambijenata, međuljudske topline, maštovitih i bajkovitih slika i metafora, estetizantske urbanosti, finih psiholoških nijansiranja. I da zaključim: sve dosad spomenuto ‒ tematska, prosedejna, stilska raznolikost i poetička složenost ‒ daje poeziji Lidije Dujić visoku kvalitetu koja je iz knjige u knjigu potvrđuje kao autoricu nezaobilaznog izričaja na suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj sceni.