Od gojenca do nasljednika

Proljeće 1969. Jednoga dana, u podne, sjedeći za uredničkim stolom »Telegrama« u DHK – za istim onim za kojim danas sjedi tajnica uredništva »Republike«, »Mosta«, Male knjižnice DHK i časopisa »Umjetnost i dijete« – podigao sam slušalicu koja je resko zazvrndala prodornim zvukom ondašnje telefonije. Bio sam sâm u prostoriji.

»Mali«, javio se dosta hrapav glas, »bi ti štel iti v Beč?«

U prvi mah nije mi bilo jasno tko to sam mnom zbija šale i tjera ružnu šegu. Meni, naime, u to doba nije bilo dopušteno ni pomisliti da bih mogao ići u inozemstvo. Pa ni u zemlje koje bi mi bile trebale biti na studijsku korist, primjerice u to doba »Rilkeova« Austrija. Kad sam se pribrao, predstavio mi se nitko manji no meni dotad posve nedostupni velikan hrvatske književnosti i kazališta, tajnik Akademijina Razreda za književnost: »Ovdje Matković«. Propentao sam nešto poput »Molim, izvolite, gospon Matković« (prije će biti da sam rekao »druže Matković«), zašutio i pričekao da mi razjasni razlog rečenog tjeranja šege. »Daj, dojdi sutra k meni u ‘Forum’, bum ti sve objasnil.«

Nakon burnih »šezdesetosmaških« dana, koje sam bio proveo kao već višegodišnji urednik Muzičkog salona Studentskog centra, dobio sam poziv od Hrvoja Šarinića, glavnog urednika »Telegrama«, da se latim uređivanja književnih stranica tog danas legendarnog slobodarskog lista za pitanja kulture. Preporuke su mi bile stručne: Milan Mirić, kao glavni urednik havariranog »Razloga«, i ja, vječni lektor i korektor, nastavili smo u zavjetrini tadašnjih policijskih zapuha izdavati Biblioteku Razlog, izvještivši se u ediranju svježih pjesničkih, esejističkih i znanstvenopopularnih knjiga. Imalo je to stanovita odjeka. A i u javnosti nas se stalo spominjati kao odane a nepotkupljive fanatike književničkog posla. Ja sam u međuvremenu uglavnom napustio bavljenje glazbom, odslužio vojni rok, prije toga dovršio i poslijediplomski studij (mentor mi je bio nezaboravni stručnjak i europski domoljub profesor Hergešić), pa sam marljivo pripremao magistarsku radnju o Tinu Ujeviću; prvu o njemu uopće.

Drugoga dana, u utanačeno vrijeme, bio sam već u prostorijama Razreda. Prošavši kroz tajničko sito preljubazne Matkovićeve tajnice, Esekerke gospođe Vikice Manhalter, bio sam uveden u Matkovićev mali salon – ne u uredništvo »Foruma«, u kojem je sjedio i primao Ivo Krolo, i koje se, odvojeno od Razreda, nalazilo odmah do ulaza u hodnik, desno, u tadašnjoj Ulici Braće Kavurić 1, prizemno; nego u odvojenu tajničku sobu. (Tadašnji urednici voljeli su, ne bez razloga, odnosno iz mnogih razloga, razgovarati »bez svjedoka, u četiri oka«.) Gospodin Matković odmah je prešao na stvar: naime, upravo je dan ranije bio obaviješten da je dobio Herderovu nagradu.1

Herderova se nagrada dodjeljivala godišnje po sedmorim umjetnicima odnosno znanstvenicima iz zemalja koje su u davna vremena bile u sastavu Habsburške monarhije ili su na neki način s njome bile povezane. Johann Gottfried Herder (1744.–1803.), Istočni Prus, školovan u KÖnigsbergu i Rigi, bio je, kao što se zna, velik poštovatelj među inima i Slavena, a za boravka u Straßburgu prijatelj i mladom Goetheu. Herderovu nagradu, sponzoriranu njemačkim kapitalom, protokolarno je svakog svibnja dodjeljivalo Bečko sveučilište na doista raskošnoj svečanosti u zgradi Austrijske akademije znanosti. Znatan je broj europskih velikana bio nagrađen tim velebnim priznanjem, a odlikovala ga je i skrovita demokratična i donatorska zadaća, budući da je većina domicilnih zemalja stenjala pod komunističkim strahovladama. Tako i moja domovina Hrvatska. Prije Matkovića nagradu je bio dobio Krleža, prije njega pak Zlatko Gorjan; poslije, Milovan Gavazzi, i niz drugih.

Uz visoku novčanu nagradu dobitnik je imao pravo i dužnost čovjeka iste struke i zanimanja, a mlađeg od 30 godina, predložiti za stipendiju, koja je za naše tadanje skučene prilike bila iznimno visoka. Stipendija nije nalagala nikakav poseban program. Trebalo je samo ne navršiti još tridesetu te provesti godinu dana u Beču bez ikakvih posebnih obveza, osim, dakako, onih standardno građanskih (nipošto ne onih »samoupravno socijalističkih«!).

Ukratko, Marijan Matković izabrao je baš mene! Nisam siguran da je bio pobliže upućen u moje tadašnje sposobnosti odnosno skromna postignuća. Objavio sam dotad dvije zbirke pjesama, u tandemu i jedan izbor književnokritičkih tekstova, nešto kritika, prijevoda i eseja u »Razlogu« i drugim časopisima, a i ciklus pjesama u »njegovom« »Forumu« pod naslovom »Jedro bez lađe«. U kritici me se spominjalo kao nadobudna i ne osobito omiljena »razlogovca«. Danas, nakon toliko godina, mislim da mu je pozornost na mene bio svrnuo ondašnji tajnik a zapravo i stvarni »izvršni« urednik »Foruma« Ivo Krolo, koji me od najmlađih mojih dana dočekivao s neskrivenim simpatijama.2

Ušavši u Matkovićev (nakon nekoliko desetljeća i moj!) službeni ured, bio sam smeten i zbunjen, kakav mi je u tim mladim danima i inače bio habitus. Izloživši mi najnužnije obavijesti o Herderovoj nagradi, upitao me pristajem li biti predloženik za stipendiju. Nisam se usudio odgovoriti; po svom običaju pocrvenio sam u licu. A on, iskusan »stari zec«, upitao me kao iz vedra neba: »Kaj je, nemreš dobiti pasoš?« U to doba priznati takvo što značilo je dragovoljno pristati na ulogu državnoga neprijatelja. Ništa nisam odgovorio, zbunjenost mi je zapravo išla u prilog. »No dobro«, reče, »bumo to nekak sredili.« Uputio me kako ću na »pasoškom« u Petrinjskoj sastaviti molbu koju će službeno potkrijepiti on osobno.

Predao sam sve potrebne dokumente i, za divno čudo, nakon petnaestak dana vrlo ljubazni policijski službenik uljuđene vanjštine uručio mi je crveno obojenu putovnicu. Mogao sam se spremati u Beč!

Na svečanost dodjele Herderove nagrade bio sam pozvan službeno, s posebnim naputcima Austrijske akademije o mjestu, vremenu i protokolu same svečanosti. A ona je bila doista izvanserijska! Dotad sam njezin uzorak mogao gledati »samo na filmu«. Naša se yugo-civilizacija naime bila posve udaljila od svojih nekadanjih srednjoeuropskih korijena! Odatle i moje oduševljenje i zabljesnuće civilizacijskim dobrima kojima su naši domaćini Austrijanci dočekali gospodina Matkovića, njegovu suprugu, i mene »klinca«, »štipendijata«.

Moje zabljesnuće počelo je već na kolodvoru. Međunarodni vlak za Beč polazio je oko devet uvečer. U spavaćim kolima, u hodniku, susreo sam se sa svojim dobročiniteljem i gospođom Zorom, distingviranom damom uzoritih manira savršene Zagrepčanke. Nakon prvih sati putovanja, negdje prije Maribora, oni su se povukli u svoj odjeljak, a ja sam ostao snebiven zbog svega što mi se događa.

Najprije, ušli su smrknuti brkati milicioneri. Legitimirali me, ali mi je putovnica osiguravala mir. Potom su došli carinici. Ispitivali su me koliko nosim deviza. Nisam uopće razumio što me pitaju. Onda su došli i kondukteri. »Vozna isprava« bila mi je ispravna. Kad je jugoslavensko vlakopratno osoblje obavilo svoje, došli su Austrijanci. Uljudni, nasmijani. Pregledali su me doista formalno. Na Šentilju se uopće nismo zaustavljali. I tek kad smo doružili do Spielfelda, vlak je zastao i promijenio lokomotivu. Prvi natpis koji sam pročitao bio je pisan goticom: Ausgang. Bio sam budan još do Graza, a onda, umoran od dojmova, legao na svoj donji ležaj u Liegewagenu. U Beč smo, na Südbahnhof, stigli oko 7 ujutro.

Bili su to prvi dojmovi o mom prvom putovanju u inozemstvo, u Austriju. A u Beču, »kao na filmu«. Svi dobitnici Herderove nagrade i mi, »wissenschaftlicher Nachwuchs«, bili smo smješteni u hotelu Regina, kraj neogotičke Votivkirche (zavjetne crkve habsburgovaca). Hotel sav u crvenom i zelenom plišu i baršunu, posvuda barokna pozlata, velika prostrana spavaća soba visoka stropa, itd. i tsl. Svečane dvorane, saloni i restorani. Hotel je bio, i još uvijek jest, na samom Schottenringu, u neposrednoj blizini Universitätsgebäude, mog budućeg sveučilišta.

Dodjela nagrada uslijedila je drugoga dana, mislim da je to bilo 9. svibnja, u znamenitoj palači Akademije, one iste u kojoj su svojedobno bili primani i davni hrvatski velikani, primjerice Ruđer Bošković, koji je i stanovao u blizini, u zgradi isusovačkog reda. U velikoj svečanoj dvorani, s punom pompom, u nazočnosti vrhunskih austrijskih državnih, kulturnih i diplomatskih dužnosnika, uz svečane zvuke pozauna i truba, rektor Sveučilišta u Beču – u to doba još su ga nazivali rector magnificus – održao je opširno svečano slovo, kolaudaciju, pročitavši imena, životopise i zasluge svih sedmorih nagrađenika. Bio sam neobično ponosan na svog mentora Matkovića, a spomenuti smo bili i svi mi stipendisti.

Nagrađeni su bili: mađarska povjesničarka umjetnosti Jolán Balogh, slovački slikar i grafičar Albin Brunovský, češki arhitekt Bohuslav Fuchs, rumunjski skladatelj Mihail Jora, hrvatski književnik Marijan Matković, poljski etnolog Ksawery Piwocki, i slovenski kulturolog France Stelè.3

Vozili su nas u najluksuznijim crnim automobilima. U Hotelu Regina bio je i svečani objed, praćen svim mogućim govorancijama, uz tiskani jelovnik sa svim protokolarno opisanim slijedovima. Za mene, jugo-provincijalca, čudo neviđeno! A uvečer, opera Arabella Richarda Straussa u Staatsoperi. Sve sama pozlata, kasnoromantična glazba, pjevani njemački od kojega nisam razumijevao baš ništa, i moj začuđeni pogled kojim sam kružio lijevo-desno, gore-dolje, uzduž i poprijeko, od najviših loža na petom katu do partera, u kojemu smo sjedili. Pogledi su mi zadivljeno lutali diljem blistava baroknog zdanja, ponosa Beča.

Od tada pa do Matkovićeva preminuća 1985. bilo je prošlo već desetljeće i pol. Ja sam nastojao dobro iskoristiti darovanu bečku godinu života. Sa mnom je bila i tadašnja supruga Truda, kasnija znamenita prevoditeljica. Stipendija izdašna za jednoga, bila je vrlo skromna za dvoje. Upisao sam susljednih pet tečajeva njemačkog jezika i filozofsku skupinu predmeta na Bečkom sveučilištu. Redovito sam pohađao predavanja i seminare. Uvelike mi je to usmjerilo kasnije profesionalne obveze i sposobnosti. A ponijevši sobom u Beč svih sedamnaest knjiga sabranih djela Tina Ujevića pisao sam i napisao komparatističku monografiju o njegovu djelu.

O svojoj bečkoj godini pisat ću opširnije u sklopu svojih zapamćenja koja već niz godina izlaze pod naslovom Prolazne postaje. Ono do čega mi je u ovoj prigodi posebno stalo jest odati dužno poštovanje i veliku zahvalnost čovjeku koji mi je u presudnom času mog intelektualnog sazrijevanja iskazivao nezatajive znakove dobrohotne potpore i znao mi priskrbiti svesrdnu pomoć.

Tijekom kasnijih godina Marijan Matković bio je »dobri duh« svih nas mlađih, od kojih danas nema na životu i nekih njemu naodanijih: Rafe Bogišića, Vide Flaker, Nikole Batušića... A bilo ih je i koji su u njegovoj sjeni znali ubirati bogate plodove njegove zaštite, ali bez uzvratnih im zahvalnih gesta i čina. Što se mene tiče, nastojao sam mu se odužiti živim zanimanjem za njegovo opsežno djelo, koje se, sabrano, pojavilo tek desetljećima nakon njegova preminuća. Osobno sam osamdesetih godina o njemu održao predavanje na Zagrebačkoj slavističkoj školi u Dubrovniku, objavio kraću teatrološku studiju,4 te književnokritički zapis o Matkovićevu putopisnom djelu Američki triptih.5

Upravo naslov spomenute kraće studije htio je naznačiti prostor analize Matkovićeve književnosti u cjelini. Naime, površna je kritička publicistika, da ne govorimo o zlonamjernim podcjenjivateljima – toliko karakterističnima za hrvatski javni kulturni život i onda i danas – u Matkoviću, dužnosniku Akademije i piscu dvaju velikih dramskih ciklusa, htjela vidjeti nekakva Krležinog sljedbenika i apologeta. Djelomice iz iste teatrološke i dramaturške matice, konverzacijske i analitičke drame, i Krleža i Matković, a možemo im pribrojiti još i Josipa Kujundžića i Mirka Božića, dijele iste europske obzore, koje su bili uspostavljali Ibsen i Strindberg, kasnije Hauptmann, Giraudoux i Anouilh. Prema tome, o nekakvom Matkovićevu epigonstvu može biti riječi samo uvjetno: on je, baš kao i Krleža, predstavnik europske intelektualne matice prve polovine dvadesetog stoljeća. A temeljna joj je duhovna dispozicija korjenito racionalističko demistificiranje ustaljenih građanskih predodžaba, nad kojima se još nisu bile nadvile tmurne sjene nihilističkih duhovnih uzora. Matković, analitik društvenih zadanosti svake povijesne egzistencije, reskom mišlju obara mitove hrvatskog samozadovoljstva, ali i antičke mitove koji su se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća nudili povijesnim akterima kao njihov junački smisao. Totalitarni su se vođe rado prikazivali u obličjima Prometeja, Herakla, Odiseja... Ciklus I bogovi pate bio je namijenjen upravo analitičkom raskrinkavaju povijesnih osobnosti tih dana, a na palimpsestu davnih demistifikatorskih zahvata.

Neka mi u potvrdu takvih uvjerenja posluži anegdota o jednoj zgodi i razgovoru nas dvojice, hrvatskoga klasika i njegova tad već sveučilišnog gojenca i mlada profesora, negdje početkom osamdesetih godina. Zatekli smo se u predvorju Teatra ITD prigodom nekakve premijere. Kao i obično, priupitao me: »Mali, kaj sad delaš?« Odgovorio sam mu kako upravo prevodim Schillerove Razbojnike, koji su se netom imali postaviti u kazalištu Gavella. A on mi kao iz topa opali: Lern’ erst die Tiefe des Abgrunds kennen, ehe du hineinspringst! [Prije no skočiš u ponor, izmjeri njegovu dubinu!] A potom: Ich kenne dich, Spiegelberg! [Znam te, Spiegelberg!] Bili su to ulomci dijaloga iz Razbojnika, znani ne baš svakomu. Upozorio me time, moj dobročinitelj i zaštitnik, na potrebu sabrana analitičkog promišljnja u svakodnevnim činima i u književničkom poslu. A i svrnuo mi pozorost na to da sam i ja, premda iz Južne Hrvatske, dolazeći iz nekadašnjega glavnoga grada Dalmacije, Zadra, dužan stalno biti otvoren prema nekadanjim našim izvorištima: Austriji i Europi!