Njezino veličanstvo Predstava i njezino naličje – Antipredstava

U povodu dviju recentnih predstava koje potvrđuju spoznaju da su čovjek i njegova Riječ na pozornici – pred okupljenima – kojom stvaralac plete Priču/Pripovijest – zapravo sve što kazalište ima i treba imati: tako upoznajemo njezino veličanstvo – Predstavu. U njezinu naličju, Antipredstavi, ma koliko se ukazivala Predstavom, možemo upoznati samo opasnost i zlo. Primjeri Predstave su sljedeći:

1. Eugene Ionesco: Ćelava pjevačica,u redateljstvu Larya Zappie, Hrvatski kulturni dom, Sušak/Rijeka, viđena 30. lipnja 2015. na Riječkim ljetnim noćima i

2. Mate Matišić: Cinco i Marinko, vlastito redateljstvo i izvedba Danka Ljuštine i Vedrana Mlikote, viđena 19. travnja 2015. u Kulturnom centru Trešnjevka u Zagrebu.

Primjeri Antipredstave opisani su u daljnjem tekstu.

Osobna memoaristika / prisjećanje na prve antipredstave

Gledao sam takve predstave, čak i sudjelovao u njima, a da nisam čuo niti riječ »kazalište«, još manje »teatar«, niti riječ »redateljstvo«, još manje romanizam »režija«. Moguće je to iz dva razloga:

1. Djetinjstvo sam odživio potkraj Drugoga svjetskoga rata i u neposrednomu poraću, kada su, nakon prevlasti komunizma, tada još staljinizma (»mi imamo dva junačka sina/ druga Tita i druga Staljina«, slušao sam pjevanje), na razinu državne ideologije bile uzdignute parole »Smrt fašizmu – sloboda narodu« i »Kultura narodu« te ostvarivanje tih parola: prve – desetinama i desetinama tisuća bez ikakva suđenja pobijenih nevinih ljudi, a druge – dobrovoljno-prisilno posvuda, do najzabačenijih sela.

2. Sve to je, u mojemu slučaju, na području nekadašnje Dubrovačke Republike, gdje je – i po selima, a ne samo u Gradu – od ranije već bila jaka tradicija predstavljanja (teatra!), ili prigodom pučkih zabava/vjenčanja, u nasljeđu renesanse, odnosno kao crkvenih prikazanja, nasljedujući srednji vijek i vjerske prigodnice inače.

Dakle, događale su se antipredstave.

Iz svojega rodnoga sela posebno pamtim dvije.

Prva, u toj poplavi da je sve »narodno«, jedna »opustjela kuća« u mojemu selu, 1944. ujesen (odmah nakon »oslobođenja«!) na brzinu i bez suđenja smaknutih »narodnih neprijatelja«, »radićevaca« (nakon podmuklog ubojstva Stjepana Radića u beogradskom parlamentu, previše hrvatski orijentiranih) postala je »narodna biblioteka«; a druga, jednako »opustjela« bivša privatna kuća bila je »narodna škola«.

U »narodnoj školi«, još kao predškolac, gledao sam svoju prvu kazališnu predstavu (tj. antipredstavu), najverojatnije ujesen 1945.

Kako u mojemu selu, tada punom šutnje i straha, »narodna vlast« nije uspjela tako brzo organizirati neku predstavu – za »širenje napredne svijesti u narodu«, u goste su nam došli pravoslavci iza brda, iz susjedne »narodne republike«, iz sela Žvinje i Špuje: svi su morali ići na predstavu, iz svake kuće najmanje jedno čeljade, popisivalo se tko je došao. U jedinom prostoru/razredu (sličnom onom u Vučjaku!) sjedalo se i u klupama i na klupama i na podu, a moja je mama ostala stajati, naslonjena na zid, sa mnom na ramenu – odatle sam sve vidio.

Dvije plahte (»dva lincuna«) spojena žicom ispod stropnih greda rastvorila su se, »antifašistički narodni borac« bio je vezan užetom za stolac na kojemu je sjedio, dvojica »ustaša« (veliko »U« na kapi) silom su mu otvorili usta, »fašist«, koji se zvao Stepinac, u svećeničkoj halji, s velikim križem na prsima, prišao mu je i golemim kovačkim kliještima nesretniku iz usta iščupao zlatni zub, veći od oraha. Šiknula je krv, vezani je urlao (ja nisam mogao znati da je »krv« sok od rajčice!), a »Stepinac« je, cereći se, onaj krvavi zub slavodobitno gurnuo negdje u halje: eto, krade narodno zlato! Bio sam zaprepašten, ustrašen, zaridao sam, davio se u plaču i tresao se; mama me hitro iznijela van tako da ostalo nisam ni vidio… (To sam već negdje spominjao.)

Ta amaterska priredba tako me se silno dojmila da nikada nisam uspio zaboraviti zapravo taj političko-propagandni skeč.

Druga se antipredstava dogodila jedanaest godina kasnije, 1956. Tito i Staljin su se sukobili, staljinizam je osuđen, staljinisti su na Golom otoku, a već 1949. godine uspostavljene su Dubrovačke ljetne igre. Tada u mojemu selu u narodnoj školi narodni učitelj Nenad Pata – kasniji urednik na Televiziji Zagreb – za predstavu na otvorenom prilagođuje i predstavlja Mariju Konavoku Mata Vodopića, romantičarsko-realistični roman s motivom svadbene otmice. Prikazuje se »na Brijegu pod borima«, blizu one »narodne škole«, moj otac ima ulogu u toj predstavi, ja sam već srednjoškolac…To je u Hrvatskoj, nakon Ifigenije na Tauridi u Parku Gradac, na Dubrovačkim ljetnim igrama, svakako jedna od najranijih predstava u slobodnom prostoru… (i to sam već spominjao, ulazi u povijest kazališta na otvorenom u Hrvatskoj). Pata je »učinio predstavu«, skupa s mojim ocem i ostalima koji imaju uloge u njoj; ni pojam kazališta ni pojam redateljstva ili režije, ni pojam glume ne koristi se. Zna se tko koga predstavlja, Pata određuje i kako. Predstava je tu, bez svega toga nazivlja. (I sa svim tim, naravno!)

U Držića također ne nalazimo pojam kazališta, njega kao ustanove tada u Gradu i nema, predstave se izvode prigodno i na prigodnim mjestima, a antičko kazalište je – i kao građevina i kao pojam – daleka pa i slabo znana prošlost, koje se Držić prisjeća kao daleke davnine, »starije negoli je svijet«, u spominjanju Plautova skûpa (škrta!) starca u istoimenoj komediji. Predstavu radi pisac sa svojom predstavljačkom družinom. Iako ni pojam predstave ne susrećemo, nalazimo rečenice »komedije umjet činjet« i »Rim iz Dubrovnika gledat«. Obje nam te sintagme predočavaju »predstavljanje«: to je temeljni pojam! Dakle – Predstava.

Svime time želim reći samo jedno: sve je radi Njezina veličanstva Predstave i svi su se zbog Nje negdje okupili: i oni koji je prikazuju i oni koji su je došli vidjeti. Dakle, Predstava je kraljica kazališta. Ona svime vlada. Uračunavši i igralište i gledalište, dakle prizorište, to jest pozornicu na kojoj se igra, i izvoditelje i gledatelje/slušatelje. Pribrojivši i one koji kasnije pišu ili govore o predstavi. (Oni su tek netko od gledatelja/slušatelja!)

Nenaklonjenost antikomadima i pomodnostima svake vrste

Samuel Becket je, dakle, nobelovac, njegov komad U očekivanju Godota bio je i jest u školskim udžbenicima. Čitavo moje školovanje, posebno ono književno-komparatističko, kao i čitavo 20. stoljeće u svojoj drugoj polovini, bilo je u ozračju posebne važnosti i neupitne vrijednosti francusko-engleskog »teatra absurda« i »antikomada« uopće. Premda su avangardni tadašnji kazališni komadi svoje korijenje i svoju avangardu (avangarde!) imali u Sovjetskom Savezu, prije stege socrealizma, preciznije – u ruskoj književnosti početka 20. stoljeća.

I kao srednjoškolski i kao sveučilišni predavač odrađivao sam što je, glede »modernoga teatra«, bilo u nastavnim programima i planovima nastave, ali – nikada oduševljeno ili iz uvjerenja, dapače, s velikim odklonom i s nenaklonosti takvu kazalištu. Prije svega zanima me je li neka predstava dobra, znači – uvjerljiva, istinita, dojmljiva, a je li pritom »komad« ili »antikomad«, tradicionalistička ili neka novotarija – od manjega je značaja (makar za mene, nesklona ni modi ni pomodnosti, nego traženju i nalaženju neupitnih vrijednosti: estetskih, etičkih, gnoseoloških, jezičnih, izvedbenih/ akribijskih…).

U očekivanju Godota priča je od koje je u spoznajnomu smislu ostao samo naslov: čekati Godota ili čekati nešto neodređeno u nadi da ti Bog pomogne; svi smo svakidanje u takvu očekivanju. Međutim, i kao kazališni događaj, a i kao njegov spoznajni sadržaj – znači sve manje i manje. Sve manje je i gledljiv, a kako su splasnule laude i komadu i autoru te njihova razvikanost na koju su se lijepili ne samo kazališni snobovi, nego i ljubopitljivi intelektualci – dok se većinski dio gledatelja uklanjao od toga i napuštao kazalište – nema ni neke velike potrebe za tim komadom; igra se više kao znamenita kulturološka tekovina (više okamina!) nagrađivana s najrazvikanijih mjesta, nego kao nešto što bi današnje (i svagdašnje) gledatelje doista zanimalo.

Kada je riječ o antikomadima ili o apsurdu na pozornici, uz Bccketa se u intelektualnim i kazališnim sredinama doima nezaobilaznim i Eugène Ionesco. Ćelavu pjevačicu, predstavu koja traje već dvadeset i dvije sezone (prema podatcima iz Hrvatskog kulturnog doma, na Sušaku) u istom postavu, osim Vatrogasca, svakako je zanimljivo pogledati: zašto je tako dugovječna? Ta mi se prigoda pružila na Riječkim ljetnim noćima 30. lipnja 2015.

Gledao sam dvije ili moguće tri Ćelave pjevačice i ni jedne se više ne sjećam, osim općega osjećaja da mi je uglavnom bilo dosadno. Nisam sklon ni engleskomu humoru, koji mi je više stran i neprihvatljiv, a manje šaljiv, ni traženju onoga čega nema: nekoga višega i značajnijega smisla u tomu komadu, a svaka je ta predstava, rekao bih, težila upravo tomu da bude gotovo svečano ozbiljna i upućena na spoznaju »istinskog absurda«, »nemogućnosti istinske komunikacije« »raspada govora«, i tko zna čega se sve nije tu znalo nadrobiti!? »Rub jezičnog ponora«, »brbljavo ništavilo«, »začarani krug ponavljanja« i slično – pišu tako i posebno cijenjena pera...

Zanimljive su činjenice o nastanku Ćelave pjevačice.

Ionesco je, znamo, Rumunj, dakle pripadnik romanskog naroda zemljopisno odvojena od romanske etničke matice te biti u Parizu »to je san svakoga rumunjskog pisca« (rekla je moja prevoditeljica na rumunjski). Ostvarivši, dakle, svoj san, Ionesco je, svakako, poprimio i dio pariškog ili opće-francuskog mentaliteta te njihov pogled na Englesku i na Engleze.

U kratkim obavijestima o nastanku ovoga »antikomada« piše kako je Ionesco, već u zrelim godinama, poželio naučiti engleski te se priklonio tzv. »assimil metodi učenja«. To je metoda u kojoj se uče jezični sklopovi, frazemi, klišeji svakidanjega govora, obične, banalne rečenice. Tako npr. »tjedan ima sedam dana« ili »strop je gore, a pod je dolje« i slično. I onda čitamo o spoznaji da je »zapanjujuće koliko su te rečenice nepodnošljivo istinite«. (Zašto baš »nepodnošljivo«, to nisam uspio razabrati.) Nu, kako god bilo, učeći engleski, pisac je došao na ideju da na temelju metode svojega učenja napiše »antikomad«. Jer, nekoga »komada« tu ionako nema, on do tada i nije bio dramski pisac, a jezične spoznaje sjajno otkrivaju engleski mentalitet, način njihova života, ponašanja, dnevnu frazeologiju, malograđansku glupost, izpraznost njihovih razgovora, otkriva ih kakvi su: zapravo apsurdni. (Što je istina!) Međutim, to je njihova stvarnost, uobičajena svakidašnjica.

E, sada ono čega nema niti natuknutog u objašnjenju uz predstavu: to je francuska uzrečica koja se igra riječima, a glasi De betise au genie il n’ a que un pas: c’est Pas de Calais. »Pas« u francuskom ima više značenja, između inoga je i negacija u kolokvijalnom govoru (pas du tout – ništa od svega, c’ est pas vrai – nije istina, itd.) pa tako znači i »korak« i »kanal»… Tako je sve ovo zapravo neprevodivo, a kaže nam da glupost od genijalnosti dijeli samo »Pas de Calais« – kako Francuzi neslužbeno zovu Canale la Manche.

Genijalnost je, naravno, francuska, a glupost je tamo preko kanala. I Ionesco joj se ruga, kako to Francuzi i inače rade. (Francuzi jednako tako »vole« i Nijemce; čuveni nobelovac François Mauriac navodno je napisao da Njemačku voli toliko da je sretan što postoje »dvije Njemačke«, dok je još postojao Berlinski zid?!)

Svakako sam uvjeren da je Ionesco – živeći u Parizu – znao za ovu uzrečicu, ona je tamo opće poznata. I svakako je činjenica da je ovaj »antikomad« krcat raznim verbalnim i drugim glupostima kojih se može naći najviše u Engleza, od načina govora do načina ponašanja. Recimo, kada gospodin Martin poželi Vatrogascu »dobru vatru« ili kada gospođa Smith pri svršetku zlobno ustvrdi da se ćelava pjevačica češlja još uvijek na isti način. Ili sama ta ćelava pjevačica koje nema, samo se na kraju jednom spomene, a zbog nje smo se okupili, kao što su se i ona dva bračna para sastala u stanu jednoga od njih, a da sve skupa nikakve svrhe nema: sve tipično za englesku stvarnost.

Upravo ta sintagma, »tipično za Engleze«, vrlo se često ponavlja u napomenama o nastanku »antikomada«. Nije zato čudno što montipajtonovski humor počesto jako sliči ovomu ovdje. Dakle, donosi apsurdnosti engleskoga načina ophođenja, ponašanja, življenja (gospodin Smith npr. čita novine; i – to je sve što radi)… a ono da se ćelavica »još uvijek jednako češlja«, kao i poželjeti nekomu »dobru vatru«, ukazuje na okrutnost i podmuklost stanovitog vida engleskog humora…

Da baš takav, u osnovi humoran, ali i nesmislen govor, a svečano/ozbiljno/važno izgovaran, ne zaslužuje išta osim podsmijeha i da se na kraju staje raspadati – logično je. Taj govor tek drobi one jezične sklopove iz piščeva načina učenja engleskog (»strop je gore, pod je dolje«) ili naprosto slova, samoglasnike i suglasnike, kao u učenju abecede (gospođa Smith i gospodin Martin u jedanaestom prizoru »antikomada«). Logično je stoga i da je takav antikomad na praizvedbi – propao (u Théâtre de Noctambules, 11. svibnja 1950. godine, revno bilježe datum pratitelji kazališnih zbivanja).

Sve bi to ostalo nezamijećen kazališni usputni neuspjeh nekoga (anti)komada u jednom pariškom kazalištu, na stotine je sličnih propalih avangardizama, davno bi i ovaj bio zaboravljen, da to nisu pogledali neki pomodni kritičari i pisci koji su se bavili modernizmima, osobito oni koji su dovodili u pitanje poznate i priznate vrijednosti (revizionisti!), kao Jean Anouilh ili Raymond Quenau – jezični avangardist i izniman stilski inovator. Upravo je Quenau, očito, s jezično-načinskoga prosudbenog motrišta (lingvo-stilskog!) u Ćelavoj pjevačici našao osnove za jezične gradnje i razgradnje, pa se antikomad stao hvaliti, događaj se razvikao, a kada se nešto razviče – svi potrče tamo vidjeti to, kao stado koje čitavo nagrne na vodu, odnosno kao ovce na šaku soli…

Brojni su se (kritici) stoga trudili tu vidjeli nešto, većina nije jasno razabirala ni što ni zašto, ali – hvalilo se! Istina, i osporavalo. No, tako se rađa poznatost i slava nekoga komada ili antikomada. Ona je, naravno, kratkotrajna i prolazna. No, povijest te slave je ostala. Međutim, način kako je i zašto Ćelava pjevačica stekla slavu i razlog igranja, teško da i danas mogu postojati. Razlog što se ona još uvijek i često postavlja dvojak je: pomodnost je, kao i svaki korov, teško iskorijeniti, a antikomad s vremenom postaje komad, sa sasvim drugim razlozima igranja od onih u svojemu nastanku.

(Avant de la garde/prethodnica omogućuje da prođe la garde/ glavnina vojske! Avangarda je, naime, ponajprije vojni pojam. No, i u kazalištu – već poznatim i utrtim putom sigurnije je kročiti!)

To se pozitivno dogodilo i sa sušačkim uprizorenjem Ćelave pjevačice, minuloga ljeta (2015.) prikazanim na Riječkim ljetnim noćima. Srećom, ova je riječka predstava detalj o raspadanju jezika, koji je inače bio jedan od najvećih razloga slave i hvale – zapravo zanemarila! Redatelj je sve vidio i pročitao na način kako Ćelava pjevačica jedino i može postojati, a da bude zanimljiva i s recepcijskoga kritičko-prosudbenog motrišta, što je inače od prvorazredne važnosti za istinski uspjeh neke predstave. To je bila pitka komedija zabune, verbalnih klišeja, lupetanja i nesporazuma, puka zabava, ništa više. Ali već to, ako se dogodi Predstava – nije malo!

Ne samo lako gledljiva, nego i posebno zanimljiva i duhovita – Predstava

Lary Zappia napravio je što i brojni drugi redatelji prije i poslije njega, ali u ovomu slučaju to je bilo posve opravdano, čak nužno: igralište i gledalište postavio je neodvojivo jedno od drugoga (dakle komorno), kako je i u prirodi komada koji se sav zbiva u jednoj sobi, u dnevnomu boravku Smithovih, kojima u posjet dolaze Martinovi. Znači, gledamo dva bračna para, značajnije – slušamo što govore, a tu je još i sluškinja Mary te naknadno pristigli Vatrogasac, koji osobito uočljivo lupeta bez ikakva smisla, dakle – prema pročitanom – tipično engleski: »besmisleno, apsurdno do neistine«.

Svi su protagonisti, znači, u jednoj sobi, u kojoj su sada i gledatelji, poredani u četverokutu, a svaka njegova »strana« ima četiri-pet redova stolaca. U svakomu od četiri prva reda – jedno je sjedalo ostavljeno za glumce. Međutim, njih nekada na pozornici ima više od četvero ili kada gospodin i gospođa Martin žele sjesti jedno do drugoga – onda će glumac ili glumica zamoliti gledatelja, prvoga do sebe, da se preseli drugamo, na tamo oslobođeni stolac, u nekomu od ostala tri prva reda – da partneri mogu sjediti skupa. Zatečeni gledatelji teško da mogu tu pred svima ispasti neljubazni i ne poslušati izvođača te preseliti se i drugamo sjesti – isto im je što se pozicije gledanja tiče!

Tako se i gledatelji uvlače u igru, tako svi u svemu sudjeluju. To pridonosi ne tek »familijarnosti« predstave, nego i uvjerljivosti igre, a uvjerljivost je vrlo bitan čimbenik u svakomu uprizorenju. Znači, nije dosjetka tek dosjetke radi, nego opravdan redateljski postupak sa svrhom boljeg razumijevanja duha i smisla igrane predstave. Namjerno kažem »duha i smisla predstave«, a ne »duha i smisla napisanog«, iako sam i tako mogao reći, dapače! Tim prije jer nisam zamijetio odstupanja od izvornika, osim već rečenog.

Zappia je, naime, bliži izvornom duhu i smislu Ćelave pjevačice od ijednoga drugog uprizorenja koje sam gledao: pisac se sprda s tim ljudima, kao kada je učio engleski, oni su nam stoga smiješni. Što su ozbiljniji, to su smješniji. Nešto drugo tu i ne treba iskati. Tomu je dodao i obilje gesta i grimasa, mizanscenskih igrivosti, izgovornih pomaknutosti, npr. s promjenom glasa u mikrofonu… Ukratko – dobra komedija.

U zatvorenu prostoru, gdje su svi na pozornici, to je svakako još i uvjerljivije. Međutim, maleni Trg Matije Vlačića Ilirika u riječkomu starom dijelu grada sliči obiteljskom dvorištu kao u starokineskim (imućnijim) kućama, gdje je sve okrenuto unutra. U tim kućama nas od vanjskoga svijeta sa sve četiri strane zaklanjaju vanjski zidovi – ovdje pročelja kućâ oko trga, te večeri zamračene i tihe. U sredini je mali vodoskok, kao središte obiteljskog okupljališta: tu su glumci igrali, a mi gledatelji smo bili s njima u društvu, u posjetu Smithovima, ne bitno drugačije od gospođe Martin i gospodina Martina. Sjedimo jedni do drugih!

Velika mala predstava za pamćenje: stoga se tako dugo i igra

Kada se neka predstava posreći, onda je sve u njoj dobro. (Pa i ono posve prosječno ili zapravo nezamjetno.) A ova se predstava, jasno je, posrećila, postala je Nešto osobito, što možemo izjednačiti s Netko osobit – personificirati je i pisati je dalje velikim slovom: Predstava! Ona je zavladala, ne ni pisac, premda je on najzaslužniji, ni redateljstvo, bez kojega predstave nema, ni gluma, bez koje je također nema, ni pozornica, ni glazba, niti išta drugo ili itko drugi od njezinih tvoraca, jer svi oni skupa i jesu bili podređeni istom cilju – rađanju Predstave. Ona sada, evo, živi dugo i sretno...

Već sam, u drugim prigodama, napominjao opasnosti i zamke igranja na otvorenom, ako to nije od buke i inih ometanja zaklonjen prostor. Ovdje čak ni nečiji alarm na automobilu, koji je usred predstave nadao dreku, nije bitno naškodio izvedbi: srećom, trajao je svega nekoliko minuta. A to što su se neke šjore na okolnim prozorima prošvercale i odatle pratile predstavu – ni to nije smetalo. Samo je pojačalo dojam mediteranskog prostora ljeti, gdje su izvođači djelovali kao neki smiješni turisti: zastanemo pa ih gledamo.

Od početka, obavješćuje nas programska knjižica, glumci su u ovoj predstavi: Zrinka Kolak – Fabian – Gospođa Smith, Nenad Šegvić – Gospodin Smith, Edita Karađole – Gospođa Martin, Zdenko Botić – Gospodin Martin, Marija Geml – Mary, sluškinja, a Damir Orlić je Vatrogasac. Nakon godina zajedničkoga igranja, jasno je da su visokoprofesionalna i uigrana družina visokih izvedbenih dosega. (Kada se predstava posreći, nepristojno je tražiti dlaku u jajetu!) Njihov prilog uspjehu predstave svakako je vrlo zamjetan.

Nakon predstave, neka je novinaričica za neku, valjda mjesnu TV, pitala gledatelje za dojmove i ocjenu viđenog. Presrela je pred izlazom ne baš pomlađu plavušu ispred mene te moram ili zamoliti da prođem ili počekati dok »blitz-anketa« završi. Počekao sam i shvatio da je ta dama bila toliko oduševljena Predstavom da je već dvaput gledala: ona uvijek »umire od smijeha« dok je gleda, sva je uzbuđena, oduševljena... Doista, smijeha tijekom izvedbe nije nedostajalo!

Dosjetio sam se tada da su moji dojmovi o drugačijem predstavljanju Ćelave pjevačice – zapravo istiniti; to me, svakako, raduje. Samo na ovakav način »antikomad« opstaje, kao šaljivi komad – jedino tako!

Zašto nisam pisao o ostalim predstavama s Riječkih ljetnih noći 2015.

Načelno, zanima me uvijek samo predstava, ne i kazališne okolnosti, politike ili išta ostalo: pišem o viđenom, onako kako sam vidio, ništa drugo. Tako me svojevremeno u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku zanimala i predstava Aleksandra Zec.

Sjetimo se početka ovoga teksta i moje prve viđene predstave koja Stepinca predstavljala kao zločinca koji muči ljude i lupeža koji im silom iz usta krade zubno zlato. Danas znamo da je to bila ordinarna laž, da se mladi Stepinac čak bio prijavio kao dobrovoljac Solunskog fronta na strani Srba, da je spasio brojne Srbe i Židove od ustaškog progona, a da je uzrok njegovoj sotonizaciji bio samo jedan: nije pristao na Titov prijedlog da Crkvu u Hrvata odvoji od Vatikana. Tada je sotoniziran, na nj je »bačena fetva«! Svi su se natjecali tko će ga više blatiti, tako i kazališni skečevi, s parolom »Kazalište narodu«, odnosno »Smrt fašizmu – sloboda narodu«, a montiran mu je i sudski proces. Jednako ga tako protivnici postojanja bilo kakve hrvatske države blate i danas.

Između političko-propagandnog skeča, koji je na me, tada predškolca, ostavio silan i neizbrisivo snažan dojam (straha) i uprizorenja Aleksandra Zec – nikakve bitne razlike za mene nema. I jedna i druga ta antipredstava su laž i podvala. Gnjusna laž te podmukla, opaka i opasna podvala.

I ovo drugo uprizorenje u meni je izazvalo ponovno strah: Bože, zar opet fašizam, zar opet naci-socijalizam i s njime slizani staljinizam, zar opet »smrt« i nevinima – kao program političkog djelovanja, zar opet zločin odjeven u ruho antifašizma? Masovna ubojstva nevinih, i vojnika i civila, bez ikakva suđenja, takav su »antifašizam« učinila gorim od fašizma!

Hrvata ubiti zato što je Hrvat – nije dopušteno, ali ako ga prvo proglasiš fašistom, nacistom, ustašom, ili naprosto »narodnim neprijateljem«, kao 1945. godine – ubiti ga jest dopušteno: smrt fašizmu! A stotine tisuća Hrvata, čim su ih tzv. antifašisti »oslobodili«, odjednom i bez ikakva suđenja ili svjedoka postali su »narodni neprijatelji« i ubijeni su… Osobne ili ideološke osvete pomahnitalih staljinista s hrvatske strane (»ili mi ili oni« – vuče se to do danas), a sa velikosrpske – uvjerenje i vjekovni odgoj da je samo mrtvi Hrvat za Srbina dobar Hrvat (famozno »etničko čišćenje«) i – kako je poznato – desetine i desetine tisuća nedužnih zagnojile su (u »krvavom maju« 1945. i kasnije) livade i šume po Sloveniji, po Hrvatskoj i po Bosni… Sve pod parolom: »Smrt fašizmu – sloboda narodu!«

Ista ta parola (»Smrt fašizmu, sloboda narodu!«) bila je otisnuta u programu Riječkih ljetnih noći 2015. godine, i to istaknuto uz priredbu Aleksandra Zec, ali sada kao dio Trilogije o hrvatskom fašizmu. Uz to je išao i Skener šovinizma, kao »akcija prije početka Trilogije o hrvatskom fašizmu«. Ostala dva dijela trilogije su također ranije predstave HRINK-a (Hrvatskog riječkog intendanta – narodnoga kazališta). O sve tri te predstave upriličen je i Okrugli stol Kazalište i fašizam, a s podnaslovom »povodom Trilogije o hrvatskom fašizmu«.

Donoseći tri vlastita uprizorenja kao većinu dramskoga programa Ljetnih noći, HRINKje ne samo glavninu, nego i Otvaranje Festivala obilježio samim sobom i svojim dramaturgom, naslovljeno kao Otkaz Frljiću i Blaževiću i s podnaslovom Performans Olivera Frljića i Marina Blaževića... Oni, naravno, otkaz nisu dobili, ali su ga odmah sami dali – svojoj prethodnici, upravo u fašističkom stilu. (U ovoj kući, rekao bih, da slično nešto nije viđeno od kada je 1919. Mussolini u njoj održao programski govor o fašizmu.) Pritom su iskoristili i poznatu podvalu s Poljuda u Splitu te istaknuli kukasti križ ispred HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci...

Sve to mi se to doista – nije išlo gledati. Još manje slušati. (Trećinu toga sam ionako već i vidio i čuo, ostale podatke prepisujem iz Programa.)

Odakle i kako odjednom toliki nacizam i fašizam u Rijeci da je potreban toliko golem napor cijeloga jednoga do sada uglednog dugogodišnjeg umjetničkog festivala da bi se tobože suzbio – baš kazališnim predstavama?! U Rijeci sam bio povremeno od mladosti, ali nikada nisam zamijetio ni nacizam ni fašizam, niti znam da ga je ikako bilo, još od vremena kada je tu boravio istaknuti fašist, talijanski pjesnik D’Annunzio. A sada odjednom u Rijeci ponovno toliki fašizam!? (Ipak, kažu mi puno upućeniji od mene: između D’ Annunzia i Hrinka – Frljića postoji razlika: D’Annunzio je imao mnogo više smisla za odijevanje. Premda je redatelj – bio lošiji.)

Naime, gledajući svojevremeno Blizanke Ericha Köstnera u Dječjem kazalištu Dubrava, kao kritik izrekao sam hrpu pohvala redateljstvu, a redatelj je, pretpostavljam neposredno nakon diplomiranja, bio Oliver Frljić. Nikakvih podataka uz predstavu o tomu redatelju nije bilo; meni je bio posve nepoznat, ali to je bilo jedno od najboljih redateljstava koje sam u dječjim predstavama ikada gledao. (Prema osobnom shvaćanju, to ne treba niti naglasiti, objektivnog ionako nema u bilo čemu što ljudski subjekti pišu, režiraju ili ocjenjuju; sve je nužno subjektivno.)

Dakle, riječ je o iznimno nadarenu redatelju. Tako je i Aleksandra Zec izrežirana posebno vješto. U početku uprizorenja jedna protagonistica opsuje »p… vam materina« – prikazujete nam smrt te djevojčice, a što je s dvjesto i pedeset i … (Rekla je, valjda, točan broj u Domovinskom ratu pobijene hrvatske djece, prema podatcima kojima je redatelj i upriličitelj svega toga zajedno imao, a ja ih trenutno nemam, premda je – prema nekim drugim podatcima – u ratu pobijeno »više od 400 hrvatske djece«; /7-dnevno, 10. srpnja 2015. godine.)

Priredba, dalje, vrlo plastično prikazuje smrt te nesretne djevojčice: zločince, lopate koje zatrpavaju grob na pozornici… U priredbu redatelj upliće i djecu, njezine sadašnje vršnjakinje, koje se pred gledateljima izjašnjavaju što su prema nacionalnosti. Redatelj ih, dakle, dijeli na Srbe i Hrvate, jasno i nedvosmisleno potičući nacionalne razlike, a time, u ovomu kontekstu, i međunacionalnu mržnju, još od malena. Jer, ta djeca moguće idu u isti razred, sjede u istoj klupi: ovo i ovako manipulirati njima – pedagoški je zločin. Djeci se djetinjstvo ne bi nikako smjelo zagađivati opasnim ludorijama staljinističkih, fašističkih, »anti-fašističkih« ili bilo kakvih drugih sličnih mahnitih projekata. Neka zajednički odrastaju i neka se zajednički veselo igraju!

Uostalom, fašISTI, antifašISTI, jeka reče – isti, isti! Naime, »antifašisti« su, kazuju najnovija saznanja, 1945. i dalje pobili daleko više nevinih nego fašisti prije njih...

Pročitao sam u nekim novinama da je ova predstava gostovala negdje u Rumunjskoj, među tamošnjim Hrvatima, i da su neki izlazili s predstave ne mogavši podnijeti »teret krivnje«. Kao što je i mene majka iznijela s predstave jer nisam mogao podnijeti teret straha: manipulatori su i Stepinčevo krvavo vađenje zlatnih zuba iz usta nevine žrtve i RAZLOG za podmuklo ubojstvo Aleksandre Zec – jednako izmislili da bi na LAŽI gradili svoje zaključke u političke svrhe! Ovdje, konkretno, da se svi raspoloživi Hrvati optuže za zločin nad Srbima i da se time relativizira i poništi velikosrpska agresija i tolika nevina djeca stradala tijekom te agresije. To se i htjelo. Tom predstavom okriviti hrvatski narod i hrvatsku državu, koja je i država srpske manjine u njoj, za zločin na nacionalnoj osnovi. Naime, uprizorenje završava tako da se glumci zagledaju u gledatelje i šute, a poruka je jasna: Zar se ne stidite, vi Hrvati koji ste izveli ovaj strašni zločin!?

Uz predstavu, stotinjak stranica Programa niže činjenice o ubojstvu nesretne zagrebačke djevojčice srpske nacionalnosti. Međutim, sve to što je napisano ne potire temeljnu činjenicu: da ta djevojčica nije ubijena zato što je bila Srpkinja, nego zato što su se sukobile dvije grupe ratnih zločinaca i profitera, a nesretna Aleksandra i njezina mama vidjele su zločin nad svojim ocem i mužem; stoga su ih kriminalci, opaki ubojice – ušutkali, da ne mogu svjedočiti. Ti i brojni drugi zločinci u ratu rado su oblačili odore, vojne ili policijske, po potrebi, da bi lakše pljačkali i ubijali suparnike. Tako je u sve upletena i Hrvatska kao država…

Odjednom se, na taj način, ponovo pružila prigoda velikosrpskom okupatoru i njegovim podržavateljima u Hrvatskoj da se prikažu – ne kao agresori, nego kao tobožnje žrtve: evo – Hrvati su u ratu ubijali srpsku djecu… Poznati scenariji i poznate obmane i podvale, više puta već korištene!

Da se zločin dogodio na nacionalnoj osnovi, ne bi valjda bio samo taj jedan jedini?! Sva su srpska djeca cijeli rat u Zagrebu živjela mirno i nitko ih nigdje nije ubijao, ni jedno. Hrvatska djeca – jesu ubijana! (Zamislite da je neka od srbočetničkih raketâ, koje su 2. svibnja 1995. bile usmjerene na dječju bolnicu u Klaićevoj ulici u Zagrebu, bila nešto preciznija i pogodila cilj te ubila baš neko bolesno srpsko dijete u toj bolnici, a ne hrvatsko? I za to bi – prema ovakvim izmišljotinama – jednako odgovorna bila Hrvatska i hrvatski narod?!)

Uostalom, ni brat ni sestra nesretne ubijene djevojčice Aleksandre nisu ni napadnuti ni ubijeni, a i oni su Srbi. Kako to, ako je zločin bio na nacionalnoj osnovi? Nije bio; to je djelo kriminalaca bez ikakva nacionalnog predznaka, osim onoga koji mu pridaju opaki i opasni manipulatori, a time i oni čine – krimen!

Nu, aktualni riječki politički arbitri koji trenutno vode grad, na temelju te predstave, dakle na osnovi laži i obmane – dali su autoru odlično izrežirane i vješte podvale da vodi Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci. Čini se da je stvari trebalo postaviti obratno: ne da takva osoba vodi tu značajnu ustanovu, nego da neka nadležna ustanova vodi takvu osobu. To obično na kraju ionako bude – neminovno.

Naime, meni se čini očito da je negdje u odgojno-obrazovnom postupku došlo da gadne zabune ili osvete nekomu tko je – nedostojan mjesta na kojemu je – postupio naopako te je poistovjećen s Hrvatskom i s Hrvatima, tako da žrtva svega toga vidi fašizam i šovinizam i kada ga nema, čak i tamo gdje ga i nije bilo.

Šteta što je jedan iznimno nadaren hrvatski redatelj skrenuo… tko zna kamo?!

Čim je preuzeo riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, dakle čim je postao hrvatski i riječki intendant, ono »hrvatsko« je izbrisao te sebi na prsima napisao »narodno kazalište«, a uz to i »kazalište narodu«. Ono »Hrvatsko« je likvidirano »po kratkom postupku«, kako se to radilo upravo 1945. godine, znači za vladavine staljinizma, tada izjednačeno s ustaštvom, a čini se da se isto radi i sada. Nakon toga je proglašena »Republikanska Republika Hrvatska«; »republikanska« je isto što i »narodna«, tako je, dakle, nastala »Narodna Republika Hrvatska«. Bez pobijenog velikog dijela većinskog naroda u njoj. Daleko većeg dijela nego li je ustaša bilo čak i kada su imali vlast.

Isto tako kako je »narodno kazalište« u »kazalištu narodu« te 1945. godine lažno prikazalo »narodnog neprijatelja« Stepinca, Hrink je 2015. u Rijeci kao »narodnog neprijatelja« prikazao hrvatsku državu i cio hrvatski narod, jednako lažno.

Zamislite da francuski ministar kulture postavi intendanta u La comédie française, jednu od najznačajnijih francuskih kazališnih ustanova, a da ovaj odmah prekriži ono »française« i na svoja prsa ispiše samo »La comédie«. Koliko poznajem Francuze, to bi bila »La tragédie«, a takav indendant bi smjesta frljuknuo moguće čak preko Pas de Calea, odnosno preko Kanala La Manche. Bez mogućnosti povratka. I ministrica/ministar kulture skupa s njim!

Međutim, u Hrvatskoj smo… Koješta je tu moguće.

Još jedna Predstava, »što sve ljepša biva što je starija«: prvoklasni dvojac Ljuština – Mlikota

Mate Matišić je svoju dramu Cinco i Marinko predstavio javnosti još 1992. na Danima satire u Zagrebu, gdje je i nagrađena. Međutim, te mi godine i tih godina, priznajem, nije bilo ni do satire niti do smijeha, imao sam preča posla te Matišićevu »crnu komediju«, usuprot njezinoj poznatosti, čak razvikanosti, nisam gledao sve do 19. travnja 2015., u Kulturnom centru Trešnjevka, a i tada više stoga da i treći puta, zbog drugih obveza, ne odbijem uvijek ljubazni poziv Želimira Ciglara, kolege mi, nadarenoga i uvaženoga kazališnog kritika. (On se, silom nužde, prometnuo u predana kazališnog djelatnika, a nakon što je Večernji list pao u šake austrijskim pa zatim, navodno, srpskim vlasnicima te njegove usluge pisanja kultivirane kazališne kritike i općenito nekog nacionalnog programa kulture u tim novinama – više nisu trebali.)

U međuvremenu, 1998. Krsto Papić je snimio film Kad mrtvi zapjevaju, s kazališnim protagonistima Cinca i Marinka: Ivom Grgurevićem i Ivicom Vidovićem. Pokušao sam ga, godinama kasnije, pogledati na TV-u, ali – nije išlo! Teško mi je reći zašto: nisam tada bio pripremljen, recimo tako, za njegov sadržaj pa sam, nakon dugih kadrova »tramakavanja« lijesa u nekoj auto-podrtini kroza surove i jednolične krajolike Dinarida – pogasio gmaza...

Glumci u Zagvozdu jedinstveno je kazališno zbivanje gdje se, na stanovitom višednevnom seoskom derneku, okupe glumci, koje domaćini ugoste i smjeste, pa igraju predstave na prigodnim pozornicama. Okupe se tamo svi seljaci, i mladice i udovice, i djedovi i djeca… ma: svrbe me prsti snimiti o tomu dokumentarac, kada bih mogao! Vedran Mlikota pokretač je tih zanimljivih susreta, ne parolaške i politikantske, nego stvarne i iskrene želje »kazalište narodu« te je to i ostvareno, zadivljujuće uspjelo.

Protagonisti »crne komedije« o Cincu i Marinku su dvojica gastarbajtera u Njemačkoj, iz toga su kraja, iz Imotske krajine, a Matišićeve rodne Ričice nisu daleko. Mlikota, dakle, nije morao tražiti »producenta«, tko će proizvesti njegovu/njihovu zamisao da se iznova postavi poznata komedija o kojoj već i film postoji. Imao je Glumce iz Zagvozda, predstava je njihova. U njoj su Cinca i Marinka utjelovili Mlikota i njegov glumački pajdaš Danko Ljuština, inače član Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu. Odlučili su i redatelja ne tražiti: sami će i to obaviti! I obavili su. Zajedno su urèdateljili predstavu, i to izvrsno!

Dakle, Marinko je politički zatvorenik (Ljuština) koji se dva desetljeća ne usudi niti javljati ženi u strahu od jugoslavenske tajne policije, a Cinco (Mlikota) je emigrirao da nešto zaradi.

U inačici koju sam gledao, sigurno je došlo do stanovitih izmjena i dorada u detaljima, u odnosu na izvornik, vjerujem na bolje – njih dvojica stalno su na pozornici, a predstava se odvija tečno i logično, tek uz jedno kraće fiktivno izbivanje. Time je radnja objedinjena. Naime, mjesto zbivanja je samo njihova podstanarska soba negdje u Njemačkoj. I vrijeme je svedeno na onoliko koliko treba da propadne zamisao o tomu da Cinco Kapulica proglasi sebe mrtvim te da tako bude u lijesu otpremljen u rodni kraj, gdje će izići iz unaprijed za preživljavanje prilagođene kapse i – uživati njemačku mirovinu koju će na temelju smrtovnice dobiti – njegova fiktivna udovica, dakle – on. Cinco tu svoju zamisao ne iznosi napamet; neki su iz toga kraja uspjeli to i postići, makar u njegovu uvjerenju. Ili u njihovoj samohvali?!

Čitao sam o tomu kako »smrt vreba da ih izgura s mjesta koje u životu imaju«, o smrti kao o »poigravanju posljednjim stvarima« (Zvonimir Mrkonjić), o »mrtvačkom sanduku koji postaje najčešće prijevozno sredstvo kojim se dolazi do snova o vlastitoj državi« (Mate Matišić, autor). Sve to vidim ili kao domišljato esejiziranje ili kao naknadno politiziranje, međutim, stvari se meni ukazuju drugačijima. Bez ikakvih bilo ogledničkih bilo političkih tumačenja, samo onih životnih, samo činjenica, i samo na osnovi iskustva.

U tomu kraju, i u onomu susjednom, a granica je tu samo administrativna, naime, dva su glagola na osobitoj cijeni, ili tri, što ni Cinco ni Marinko izravno ne spominju, ali ostvaruju, a onaj koji ovo piše to zna: »pribavit»/ »prigrabit« i »privarit«. Time se bave njih obojica, i Marinko i Cinco, osobito Cinco. »Pribavit za živit«, »za imat«, »za dicu« (novac, kuću, auto)… Sve je to, naravno, opće nastojanje, međutim to »pribavit« lako se prometne u »prigrabit«, što je moguće više. »Pribavit« je, a osobito »prigrabit«, u tamošnjim oskudnim te i društveno nepovoljnim uvjetima često nemoguće ako ne znaš i – privarit (ovdje mičem navodnike, do sada su bili da se te riječi istaknu). Ivan Raos, i on rodom iz tih krajeva, to je genijalno oknjiževčio u svojemu djelu, a Matišić ga ovdje zapravo slijedi.

Stoljeća su tradicije kako privarit (»ako ne mogu ja njega, onda niko nikoga«, kaže dosjetka). No, ovdje su protagonisti na razini međusobnih odnosa pošteni, usuprot svađi oko posudbe i vraćanja novca, oba su zapravo pitomi, a odnosi su im prijateljski. Kad Marinko pomisli da će ga Cinco privarit za pare, ovaj to smjesta negira, a i nema međusobne prijevare. I inače to »privarit« manje se odnosi, a manje se uvijek i odnosilo, na međusobne ljudske odnose, a više na države. Privarit državu, tuđu ili svoju, ili obje, to je na osobitoj cijeni. A država – to su njezini zakoni i njezini službenici. Za vrijeme turske carevine i Mletačke Republike, na primjer – na granici privarit (ili pribavit mitom) čuvare, zatim finance, prošvercati škiju… Tradicija je golema, bez toga se »nije moglo preživit«. (Zato što Hrvati varaju i vlastitu državu, teško da će je ikada valjanu imati!)

Cinco, znači, želi privarit Njemačku, izigrati njezin zakon i njezine pogrebnike, zatim i carinike obiju država, prošvercat se živ preko granice kao da je mrtav, u lijesu – o tomu stalno dijalogiziraju, to pripremaju on i sobni mu kolega Marinko. Radnje je oskudno, digresije su zanimljivije.

Nakon što se sve skupa izjalovi, Cinco ne gubi ni duh ni dah, odmah izlaže novu svoju ideju i smišlja novu podvalu: ostvariti posao s prošvercavanjem mrtvaca u domovinu, bit će zainteresiranih, privarit zapravo koga god triba i obogatiti se. A onda Marinko ima jednu molbu: kada se ta Cincova zamisao o bogaćenju ostvari, makar da njih dvojica u oskudnoj podstanarskoj sobi ne jedu svakidanje najjeftiniju salamu, nego ipak nešto kvalitetnije…

To cijeloj priči daje nov sadržaj. Dotadašnju crnu komediju obraća u egzistencijalnu dramu. Njih dvojica, dva mala čovjeka s velikim snovima o boljemu životu ostaju gdje su i bili i što i jesu: beznačajnici, snohvatnici, blune, ljudi koji odlaskom u tuđinu Njemačku nisu dobili, a Hrvatsku su izgubili, kao i sebe, kao i svoje obitelji i smiren život u njima i s njima.

Odlični glumci, krepak Matišićev humor, sjajna dramska spirala – čine ovu Predstavu, odigranu bez predaha – posebnom i posebno uspjelom, osobito glumci, koji su ovdje i sve ostalo. Igraju čak bez šaptanja, posve su »u ulozi«, žive je. Tu ni glazba ni svjetlo ni kostimi nisu potrebni, riječ je o stvarnom životu koji je – slučajno – ovoga trenutka u kazalištu, za vas, večeras!

Vedran Mlikota s lakoćom i posve prirodno, kao da i ne glumi, ostvaruje lik Cinca. Taj lik kao da je skrojen po njegovu habitusu. Riječ je o odličnom glumcu i o tekstu koji, u mojemu dojmu, on razumije da i nije nikada bio napisan i prije nego što jest napisan, a kada već postoji – olakšava mu prirodnost u izvedbi. Njegov protagonist, nikada ostvareni poduzetnik, pronicljiv i dosjetljiv, nesalomljiva duha, od posve male stvari – privarit carinike – napravio je veliku Predstavu, odigrao je cio jedan život.

Danko Ljuština rođeni je glumac. (I pjevač, šteta što je poznat samo kao glumac, a za pjevačku njegovu nadarenost malo se i zna!) Ovo »rođeni glumac« u mojemu rječniku označuje najviši mogući stupanj ove izvedbene umjetnosti. On je glumački velemajstor. Akademik glume. Da pripada nekomu većemu jeziku, npr. engleskom, zasjenio bi zacijelo i znamenitog Charlesa Laughtona. Pretekao bi ga za dvije ili tri mjere u svakoj ulozi.

Njegov Marinko sjetni je veseljak, vječno optimistični duhoviti gubitnik, nesretnik koji se, kao politički iseljenik, ne smije vratiti u domovinu. On je ne samo izgubio obitelj, nego zna da je više i ne može steći, premda ne kida veze i premda se zanosi nemogućim. Ukratko, Danko Ljuština također »ne glumi«, živi tu ulogu, ona je upravo – njegova, životna, u svakom dojmu o Predstavi.

Znamo da je svaka izvedba svake predstave u ponečemu drugačija od ostalih, a toga 19. travnja 2015. svima nam se činila i istinita i obična, a posebna. Svega šačica nas gledatelja u trešnjevačkoj dvorani pljeskali smo do iznemoglosti. Izgleda da je sve bolja što je više igraju.

Predstava je imala premijeru još 2009. godine, a16. travnja u Zagvozdu. Od tada je igrana »nebrojeno puta«; njezini stvaraoci kažu da ne znaju točno koliko. A nebrojeno bi je puta još trebalo igrati, osobito za sve srednje škole, ili u njima…

* * *

I Ćelava pjevačica u redateljstvu Larya Zappie i Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, igrana na Riječkim ljetnim noćima 2015., i Cinco i Marinko Vedrana Mlikote i Danka Ljuštine, Glumaca iz Zagvozda, godinama su stare predstave, a vječno mlade, kao Matoševa Majka Marija »što sve ljepša biva što je starija«. One žive svoj stvaralački život, one su ne tek priredbe, ne tek uprizorenja, nego Nešto posebno i Nešto vrijedno: Predstava! Ljepota, dobrota i smisao kazališne umjetnosti. Prema njima se odnosimo s poštovanjem. Gledati ih znači oplemeniti se, razveseliti se ili rastužiti, ili zamisliti, ali – sudjelovati s njima u punini života, doživjeti razloge postojanja kazališta.

Nasuprot njima su antipredstave. Kao što je skeč o namjerno otrovanom Alojziju Stepincu, prikazanom kao da je zločinac, usuprot svim njegovim dobročinstvima, čak i prema svojim neprijateljima. Antipredstava je i HRINK-ovo uprizorenje o ubijenoj djevojčici Aleksandri Zec, koja nije ubijena zato što je srpske narodnosti, kako je predstavljeno, nego zato što je mogla posvjedočiti o gnjusnom ubojstvu svojih roditelja. Iz čega je zatim napuhan »hrvatski šovinizam«, »fašizam« itd.

Ma koliko da mogu ostaviti snažan dojam na gledatelje, ma koliko da mogu biti vješto uprizorene, ma koliko da i glumci mogu vješto odglumiti to što igraju – one su zloporaba kazališta, jer su temeljene na laži i obmani te time postaju antipredstave. A laž i obmana ponižavaju Predstavu, ponižavaju i kazalište, i gledatelje. Posebno one naivne ili neobaviještene koje lažima i podvalama povjeruju kao istini.

Koristiti bilo koje umjetničko djelo u korist bilo koje i bilo čije politike ili ideologije, a osobito u te svrhe zloporabiti kazalište – to je svojevrsni zločin. Stoga se prema kazališnom zločinu antipredstave i njegovim proizvođačima odnosim kao prema svakom drugom zločinu i svim drugim zločincima: s gnušanjem.

Klanjam se Njezinu veličanstvu Predstavi i poštujem je. Radi nje kazalište i postoji.

Novi Vinodolski, 19. srpnja 2015.