Matkovićev književni rad ‒ između bunta i sutona iluzija

U rujnu 2015. navršilo se 100 godina od rođenja i 30 godina od smrti istaknutoga hrvatskog dramatičara, esejista, kritičara, putopisca i svestranog kulturnog djelatnika Marijana Matkovića (Karlovac, 21. rujna 1915. – Zagreb, 31. srpnja 1985.). Njegov stvaralački nerv bio je okrenut prema različitim žanrovima književnosti, ali prvenstveno, kao što su to uočili najiscrpniji proučavatelji Matkovićeva dramskog opusa (Nikola Batušić, Branko Hećimović, Boris Senker), temeljna Matkovićeva inspiracija uvijek je bila ključno usmjerena prema dramskom iskazu, te je »Matković-putnik u svojim lutanjima zapravo samo na odmorištima između pojedine dramske teme«.1 Pa iako je suvremena kazališna scena izgubila interes za uprizorenje Matkovićevih drama, možda i zbog toga što je autor donekle ostao u sjeni svoga velikog uzora Miroslava Krleže, njegov je doprinos hrvatskoj književnosti važan i neupitan.

Želeći podsjetiti javnost na rad svojega višegodišnjeg voditelja (od 1974. do 1985.) i potaknuti novo sagledavanje cjelokupnoga Matkovićeva književnog opusa, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, u suradnji s Razredom za književnost HAZU, organizirao je 25. studenoga 2015. u Knjižnici HAZU prigodnu izložbu i jednodnevni znanstveni skup o Marijanu Matkoviću. U okviru navedenog skupa te izlaganja redatelja Branka Ivande o njegovoj filmskoj suradnji s Matkovićem bili su prikazani i odabrani ulomci iz TV filma Slučaj maturanta Wagnera, realiziranog 1976. Na skupu su sudjelovali: prof. dr. sc. Snježana Banović, dr. sc. Ana Batinić, akademik Nedjeljko Fabrio, prof. dr. sc. Darko Gašparović, dr. sc. Branko Hećimović, redatelj Branko Ivanda, akademik Dubravko Jelčić, dr. sc. Ana Lederer, prof. dr. sc. Stanislav Marjanović, dr. sc. Suzana Marjanić, dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, prof. dr. sc. Sanja Nikčević, prof. dr. sc. Helena Sablić-Tomić, prof. dr. sc. Tomislav Sabljak, akademik Boris Senker, te pozdravnim uvodnim govorom akademik Pavao Pavličić u ime Razreda za književnost HAZU.

Područje Matkovićeve umjetničke i stručne djelatnosti bilo je plodno, širokoga interesnog usmjerenja, inicirano temeljima njegova izvrsnog obrazovanja i školovanja koje mu je pružio otac Josip (magistar farmacije) omogućivši mu da putuje Europom i studira komparativnu književnost i povijest umjetnosti u Beču i Parizu, od 1935. do 1937. Pored toga, studij prava Matković je završio 1941. u Zagrebu. Od 1945. do 1946. godine bio je šef Kulturnoumjetničkog odjela Radio–stanice Zagreb, a od 1946. do 1949. književni tajnik Nakladnog zavoda Hrvatske. Svoj urednički doprinos Matković je pružio pokretanjem časopisa »Forum«, kojega je pokrenuo 1962. s ciljem da se u njemu prevodi i prati svjetska književnost i objavljuju radovi inspirirani suvremenim književnim strujanjima. Dužnost glavnog urednika »Foruma« obavljao je u razdoblju od 1962./63. te od 1966. do 1985. Unutar Akademije Matković je imao najbolje uvjete za razvoj svojeg književnog i dramskog pisanja, ali i kritičarskog uvida u tadašnju književnu produkciju. Već od 1960. postao je redovnim članom tadašnje JAZU, a od 1964. do 1978. bio je i tajnik Razreda za suvremenu književnost. Od 1974. Matković postaje pročelnikom Odjela za jezik, književnost i teatrologiju Istraživačkog centra JAZU, a usporedo i voditeljem tadašnjeg Instituta za književnost i teatrologiju JAZU. Za vrijeme Matkovićeva mandata u Odsjeku za književnost ostvareni su važni projekti, izrada Sabranih djela A.G. Matoša, 1973. (predsjednik uredničkog odbora M. Matković) i Sabranih djela Vladimira Nazora, 1977. (glavni urednik N. Mihanović).

Iako je Matković kao solidaran lijevi intelektualac u komunističkoj Jugoslaviji obavljao razne istaknute javne dužnosti (bio je prvi poslijeratni voditelj Odsjeka za kulturu i umjetnost Radio Zagreba, predsjednik DHK, predsjednik Hrvatskog centra PEN-a, umjetnički direktor Zagreb-filma (od 1959. do 1964.), jedan od inicijatora Dubrovačkih ljetnih igara i ravnatelj dramskog programa Igara (od 1971. do 1974.), imao je vrlo rano i neugodna iskustva s partijskom stegom. Zbog postavljanja vlastima nepoćudne drame Čovjek je dobar Josipa Kulundžića, Matković je izazvao bijes tadašnjeg svemoćnog političkog komesara Milutina Baltića i preko noći je smijenjen s mjesta intendanta HNK u Zagrebu.2 S vremenom su zahladnjeli i do tada srdačni Krležini odnosi s Matkovićem, te su sve te okolnosti Matkovića upozoravale na oprez.

Matković je bio jedan od rijetkih intelektualaca iz razdoblja dva svjetska rata koji se u Europi osjećao kao kod kuće, a ostao je živjeti u novim okolnostima balkanske dominacije u tadašnjoj SFRJ. Zbog svog deklariranog lijevog opredjeljenja bio je poćudan komunističkim vlastima, ali je zbog svoje europske kultiviranosti, kao i nekonvencionalnog zaziranja od društvenih uzusa i stega njegova tzv. »podobnost« uvijek bila i napola sumnjiva. Matkovićev veliki književni uzor Miroslav Krleža počeo ga je kritički nazivati »salonskim ljevičarom«, a zapravo, upravo to je bio sâm Krleža.

U naponu Matkovićeva književnog stvaranja smjestile su se i turbulentne godine Hrvatskog proljeća, osobito prijelomna 1971. koja je bacila na led brojne intelektualce koje je Matković poznavao i s kojima je, posebice unutar časopisa »Forum« i surađivao, kao npr. Vlatko Pavletić, Vlado Gotovac, Ivo Frangeš, Antun Šoljan, Miroslav Vaupotić, Nikola Pulić i dr. Bilo je poznato da se Matković oprezno uklanjao Partiji, ili kako kaže Tomislav Sabljak »bježao je od Partije kao vrag od tamjana«.3 Međutim, na određeni način je i doba partijskog jednoumlja utjecalo na Matkovićev književni rad, jer se poneke kritičke misli nisu mogle reći izravno, već ih je trebalo zaviti velom složenije iščitljivosti i izbjeći mogućnosti jednostrane protumačivosti. Uzevši u obzir i taj vid zaobilaznog strukturiranja književne poruke, moguće je iznova sagledati i Matkovićeve demistifikacije antičkih likova junaka u njegovim dramama.

Svoje prve književne radove Matković je objavio u Svijetu i Mladosti, a još kao student surađivao je u časopisima Književnik i Pečat. Godine 1936. javio se prvom objavljenom zbirkom pjesama Iz mraka u svjetlo, a uknjizi Dramaturški eseji (1949.) izrazio je buntovnu kritičnost prema hrvatskoj dramskoj književnosti nakon preporoda. Međutim, vrhunac svojeg buntovnog stava prema normama građanskog društva Matković je postigao svojim dramskim prvijencem Slučaj maturanta Wagnera, praizvedenog 1935. u zagrebačkom HNK, koji je tada uspio pobuditi medijsku pozornost, pa i izazvati društveni skandal prikazom neposlušnog, preosjetljivog junaka koji postaje žrtvom krutih konvencija unutar vlastitog doma i društva. Danas, kad globalno društvo dopušta gotovo sve vrste eksperimenata s pojmom ljudske slobode i nudi multipluralizam svih vrsta konvencija i nekonvencionalnosti na odabir, današnje generacije kazališnih gledatelja teško bi se uživjele u glavni lik tog Matkovićeva prvijenca.

Premda su Matkovića zaokupljali razni književni žanrovi, od dnevničkih zapisa, putopisa, feljtona, pa do eseja i kritike, u cjelini svojega izdašnog opusa on je najzapaženiji po različitim strukturalno-stilskim fazama svojih dramskih ciklusa. U prvoj, ranijoj fazi svojega dramskog stvaralaštva Matković je stvarao pod snažnim utjecajem Miroslava Krleže, ali i na tragu dramskih postupaka tadašnjih europskih klasikâ A. Strindberga, H. Ibsena, B. Brechta i L. Pirandella. Kao rezultat tih ranih dramskih promišljanja objavljen je 1955. dramaturški heterogen ciklus Igra oko smrti, sastavljen od dviju drama i osam jednočinki. U drugoj, kasnijoj fazi autorova stvaralaštva nastao je potpuno drugačiji strukturalno-idejni dramski ciklus I bogovi pate (1962.) s tri drame (Heraklo, Prometej, Ahilova baština). U tom ciklusu Matković je razvio zanimljivu demitologizaciju antičkih junaka, a posebice u Heraklu gdje je pod krinkom mitologije kritički progovorio i o interpretiranju povijesti, i o svom vremenu, karikiravši temu kulta ličnosti, te raskrinkavajući idealiziranje i utilitarističko politikantsko falsificiranje povijesno-društvene zbilje.

Unutar tog dramskog ciklusa Matković je slijedio primjer najpoznatijih europskih dramatičara J. Girraudoxa, J. P. Sartrea, J. Anouilha i dr. Kad je u drami General i njegov lakrdijaš (HNK, Zagreb, 1970.) nastojao napraviti drastičnu i donekle karikiranu reviziju idealističko-romantiziranog pogleda na lik Nikole Šubića Zrinskog, doživio je negodovanje iz redova tadašnjih hrvatskih proljećara, što ga je kao autora pogodilo. U potonjim dramama vratio se grčkom mitu u trilogiji monodrama Trojom uklete (1972.), gdje je progovorio i o tematici žene u poziciji ratne žrtve. Kako je već u drugom ciklusu drama napravio prodor intelektualno-psihološke prenapregnutosti i individualističkih mjerila koja upravljaju njegovim dramskim likovima, tu osobinu je autor potencirao i unutar drama objavljenih u knjizi Ikari bez krila (1977.) gdje se ističu: Vašar snova (Dramsko kazalište »Gavella«, 1969.), Ranjena ptica (HNK, Zagreb, 1966.) iTigar (Dramsko kazalište »Gavella«, 1969.).Ovim trećim dramskim ciklusom Matković se približio utjecajima američkih dramatičara Arthura Millera, T. Williamsa, E. O’ Neilla i dr., nastojeći u prvi plan probiti likove tzv. »gubitnika«, to jest likove osamljenika s izgubljenim iluzijama i kompleksnim teretom obiteljskih sudbinâ.

U kasnijoj životnoj dobi Matković se sve više počeo okretati prema narativnim oblicima. Nizove svojih eseja, memoarskih zapisa, predgovora i recenzija tiskao je u knjigama Ogledi i ogledala (1977.) te Razgovori i pogovori (1985.). U trobroju časopisa »Forum« Matković je 1982. počeo objavljivati meditativne, esejističko-feljtonske zapise i polemike Stope na stazi koje su žanrovski bliske ulomcima iz započete knjige Pod ledenim zvijezdama,4a iste godine objavljuje u Sarajevu i samostalnu knjigu različitih žanrova Stope na stazama, unutar koje uz eseje i autobiografske zapise Čežnje i strepnje (1933.–1958.) pronalazimo i žanr putopisa Deset meksičkih razglednica, te ulomak iz Američkog triptiha. Ipak, najznačajniji prilog avangardnom i novom pristupu formi putopisa Matković je postigao u zbirci Američki triptih (Zagreb, 1974.) koja je sastavljena od tri samostalna, ali ipak povezana putopisa o SAD-u: Nedjelja u Washingtonu (dovršen u veljači 1964.), California-Zephyr (napisan u San Franciscu, proljeće 1964.) i Nocturno u New Yorku (napisan u New Yorku, u proljeće, 1964.).

Međutim, i u ovoj, avangardno pisanoj, putopisnoj dionici Matkovićeva književnog rada ne možemo se oteti dojmu da su u jednoj mjeri političke prilike utjecale ne samo na pojedine sadržajne sekvence, već i na autorovo oblikovanje putopisa. Naime, da bi izmaknuo zamci jednostavno očitljive poruke tj. političke kontrole, Matković se u Američkom triptihu opredijelio za prevlast ironičnog, grotesknog diskurza, uz umetanje fikcionalno-fantazijske proze, koji odraz zbilje čine višestruko protumačivim. Svakako, u neposrednim godinama nakon 1971., kad je partijska perspektiva za hrvatske intelektualce bila usmjerena na glorifikaciju Jugoslavije i njezinog političkog uređenja, bilo je vrlo nezahvalno, pa i riskantno pisati putopise u kojima bi se eventualno mogao pohvaliti američki način života i tzv. »neprijateljski kapitalizam«, ili slučajno usporediti standarde američkih honorara i plaća u kulturi s domaćima. Kritički odmak od Amerike kao obećane zemlje, koje su se stoljećima nastojali dokopati hrvatski iseljenici te ekonomski, politički i ini drugi izbjeglice, bio je Matkoviću neophodan za očuvanje javnog položaja i radnog mjesta u bivšoj Jugoslaviji. Zbog tog razloga, autor u Američkom triptihu nije opisao službenu svrhu svojeg studijskog posjeta Americi, već je u sva tri putopisa opisao isključivo svoje slobodno vrijeme, a naglasak je stavio na sasvim osobno individualno traganje za Amerikom, koju je od djetinjstva emotivno doživio preko popularnoga Karla Maya.

Ipak, najzanimljivije je što je Matković u Američkom triptihu razbio tradicionalni stil pisanja putopisne proze. Njegov književni oblik putopisa zapravo predstavlja spoj putopisa, memoarsko-autobiografskog prisjećanja, sociološko-ideološke polemike, ali i unosa dramskog dijaloga, zapravo solilokvija podvojenog na dvije psihotipske razine (mladenačke i odrasle); potom pronalazimo interpolacije unutarnjeg doživljenog govora i psihološke introspekcije, te na kraju i unos groteskno-fantastične opservacije koja njegovu putopisnu prozu intenzivno približava fikcionalnoj znanstveno-fantastičnoj prozi (scena oživjelih podivljalih nebodera koji gaze ljude u poglavlju Nocturno u New Yorku). Novitet i avangardnost Matkovićeva putopisa snažno izvire i iz dramatizacije nesuglasja koje se razvija unutar samog autora, i to između reanimiranja vlastite dječje psihe i njegovoga odraslog rezoniranja, opterećenog skepsom, razočaranjima i ciničnim tonom. Ovim postupkom interpolacije dramskog sukoba unutar solilokvija Matković ruši i preobražava i poziciju pouzdanog putopisca.

Po svojoj temeljnoj književnoj stvaralačkoj vokaciji Matković je bio dramatičar, te je dramski izraz često bio najlogičniji odabir njegova pisanja, ali u trenutku kad se odlučio uvesti solilokvij strukturiran u formi unutrašnjeg dramskog dijaloga u putopisnu strukturu, napravio je smion i avangardni iskorak na području pripovijedanja. Posebna psihološka višeslojnost i zanimljivost tog unutarnjeg dijaloga naglašena je uprizorenjem vlastite podvojenosti kroz lik Glavajnera (dječačkog Matkovića) koji egzistira paralelno sa zrelim Matkovićem tj. putopiscem iz vremena odvijanja putopisne radnje. Takvim originalnim postupkom Matković je izišao iz okvira dotadašnjih žanrovskih pravila o objektivnom i fabulativno pseudonapetom načinu pisanja tipične putopisne proze. Ujedno je hrabro zakoračio u područje avangardnog postmodernističkog iskaza u kojem se velika pažnja usredotočuje na piščevu unutrašnjost, na njegov hirovit i nepredvidiv svijet unutarnjih vizija i podsvjesnih asocijacija.

S jedne strane, Matković je u putopisima platio svojevrstan danak vremenu, jer nam se danas čine pretjeranima autorove tvrdnje prema kojima su ga američke tajne službe pratile gotovo kao novog Jamesa Bonda. Primjerice, na stranici 116. nalazimo Matkovićevu izjavu koja je na granici snovitosti i jave: »Dva se duga mjeseca dvadesetak agenata i pedesetak časnih gostoljubivih gospođa –dobrovoljaca ‘brinulo o tebi’, od Washingtona do Harvarda, od Chicaga i Minneapolisa do Los Angelesa i New Orleansa«. Ipak, simptomatično je uočiti da je Matković prisutnost tajnih agenata i svojih strahova opisao unutar američkih putopisa, a pritom nema niti spomena o pratećim agentima unutar SSSR-a, unutar kojeg je službeno boravio, također na kulturnoj razmjeni, neposredno prije američke turneje. Kao što, znakovito, nema niti knjige putopisa iz SSSR-a. Ukratko, oblikotvorno-izražajni bijeg u dominaciju ironije i samoironije, kao i put u heterogeni žanrovski mozaik, predstavljali su u tadanjim političkim okolnostima zapravo vješto odabrani Matkovićev uzmak i od tradicionalnih šablona pisanja, ali i nametnutih okvira režimskog nadgledanja.

Kao i u svojim dramama, Marijan Matković je u putopisima posebno problematizirao odnos senzibilne individue naprema široj društvenoj mašineriji i dominaciji ekonomsko-profitabilnih pravila. Slijedeći jednim dijelom svjetonazorske stope svojeg uzora Miroslava Krleže, Matković pripada onim piscima koji su pisali iz shvaćanja da književnost može i treba imati važan udio u pozitivnom formiranju društva. Ali istodobno, zrelog Matkovića sve više je pratila i gorka sumnja u iluzornost takvih očekivanja, pa stoga u dnevničkim zapisima, putopisima i memoarima autorov pripovjedač sve više nalikuje demitologiziranim junacima i tragično izgubljenim protagonistima iz njegovih demistificiranih neoantičkih drama.