Matagini ne-haikui

Nova pjesnička zbirka Vojislava Matage (Ljeto i druga godišnja doba) neke je vrste, u »žanrovskom« smislu, lirskih minijatura, formalno-morfološki, većinom pisanih slično haikuima, iako sam autor podnaslovno objašnjava kao je riječ o »ne/haikuima«. Primjerice, prvi ciklus (Patetični sinopsis za ranu autobiografiju) sastoji se od 60 trostišnih pjesama koje formalno strogo ne poštuju slogotvornost tih triju stihova kako podrazumijeva haiku oblik, pa u tom smislu, kako pojašnjuje pjesnik, i nisu u pravom smislu haiku. Nadalje, one ne poštuju niti metametričnost haiku oblikâ, što znači da nisu strukturirane niti formalno niti semantički kao taj japanski oblik. Naime, haiku oblik podrazumijeva određen raspored metričkoga ritma (5:7:5) s podudaranjem semantičkoga sloja (M. Baso: »Staro jezerce / uskoči žaba / zvuk vode«). Naročito u slučajevima pauze nakon prvoga ili srednjega stiha, što nije strogo obvezatno, jer postoje stihovi sa cezurom bez prekida značenja. U hrvatskome pjesništvu taj su oblik posebno njegovali Dubravko Ivančan te Vladimir Devidé, koji je ujedno bio i književni povjesničar haiku oblika (Japanska haiku poezija).

Na sadržajnoj razini moglo bi se reći da je taj Matagin prvi ciklus strukturiran logikom priče, »epski«, jer se okuplja oko jedne teme, a sadržajno se može uočiti djelomice kronološki djelomice taksativni slijed. Tema mu je, uglavnom, najranije djetinjstvo i zavičajni areal, pa je tako riječ o antropološkim i krajobraznim motivima i sadržajima. Autor donosi različite (vizualne) sličice iz te životne dobi, ne strogo kontinuitetno, iako i takvih radnji ima, nego onako kako ih se lirski kazivač prisjeća. Zato one nose znamen »trenutačnih« fascinacija, očuđivanja više negoli puke impresije, čime su dobile značaj da se pojave kao karakteristične za to životno razdoblje, ali su istodobno i konstituicionalne za to razdoblje. Kao takve one su valjani materijal za memorabilne radnje, i u skladu s tim su poetizirane. Dakako, među njima se nađe pokoja koja se približava haiku svojom semantičkom gustoćom i formalnom sličnoću (primjerice br. 1, 13) tako što metaforički »preskaču« fabulativno objašnjenje činjeničnosti podatka. To inače držimo bitnom oznakom haikua, o čemu smo svojedobno elaborirali u povodu Ivančanovih haiku pjesama.

Drugi kraći ciklus (Čuvar podneva) strukturom je bliži haiku obliku. Naime, veća je usredotočenost na trenutne slike (zaustavljen hip) iz prirodnoga areala, najčešće jamačno pejzaža. To bi se moglo odrediti kao metametričko pravilo. Međutim, od haikua se udaljuje nerijetko znatnom mjerom značenjske eksplicitnosti, odnosno opisnosti (primjerice br. 7), što ne znači da u ciklusu nema uzoritih haikua primjera (primjerice br. 23).

Treći ciklus, po kojemu je zbirka dobila ime, sastoji se gotovo od dvije cjeline. Polovicu (drugu) ga tvore kraće forme, kraćega tipa stiha, koji stoje grafički kao strofe, pa dakle žele metonimizirati samodostatne semantičke cjeline (»Premjesti stvar. // Odgodi vrijeme«). A polovica (prva) formalno, motivsko-tematski, i semantički se razlikuje od druge »cjeline«. To je po našem mišljenju najuspjeliji dio zbirke s antologijskom pjesmom Godišnje doba koja nije, dakle, slučajno otisnuta na zadnjoj korici knjige. Dapače, i one pjesme koje su, kako veli sam autor, pisane nečijim »tragom« (Saba, Taijanovića) uspjele su varijacije.

Formalno su to pjesme od desetak stihova, grupirane u nekoliko kitica, pisane tipom slobodnoga stiha. U motivskom sloju prepoznajemo konkretne pojmove iz prirodnoga areala, no ti motivi najčešće služe kako bi »ilustrirali« određene apstraktne, kognitivne radnje (»teze«). A kako su one u funkciji antropoloških određenja, tj. značajki, konkretni motivski inventar nastoji korespondirati s tim »tezema«, ne u pukoj atribuciji kakve »obojenosti«, nego kao supstancijalna subjektnost koja je konstitucionalna, a ne dakle »prikrpana« (Godišnja doba, Ovdje II, Srpanjska večer, Ljetna nać, Vedar ljetni dan). Te pjesme posjeduju određenu melankoličnu i nostalgičnu patinu, ali one su ujedno i trpko zaključivanje o/nad određenim životnim stanjima lirskog subjekta svjesnoga (starije) životne dobi. One mu dopuštaju prisjećanja na radnje i stanja, koja ne samo da su minula nego se takva u sadašnjoj situaciji ne mogu ostvarivati, jamačno zbog nove konstelacije. Otuda njihova elegičnost.

Mogli bismo reći da je riječ o temama minulosti, dragih lirskom subjektu, ali i svijesti da je ono prošlo ne-sadašnje, a još manje buduće, te je jedino moguće njihovo podsjećanje. U tom su smislu podsjećajne radnje jedino ostalo čime lirski subjekt raspolaže, pa dakle ne može ni biti nekih antagonizama, nekih značajnih prosvjeda i protesta, nego mirno prihvaćanje stvarnih činjenica koje ispunjaju sadašnji život. A njega, paradoksalno, ispunjuju zbivivosti koje nisu niti sadašnje niti buduće, pa je prezencija zapravo prezencija već dogođenoga. Time se otvara filozofsko pitanje u koje se ovom prigodom neće ulaziti, jer u zbirci i nije naglasak na filozofemima nego slikama.

I ovom zbirkom Vojislav Mataga potvrđuje svoju zrelost i svoje već osvojeno mjesto unutar suvremene hrvatske pjesničke scene, kako kultiviranim jezikom tako i estetičkim ostvarenjima. A ta ostvareanja ne spuštaju se ispod određene razine umjetničke realizacije, koja, sa svoje strane, potvrđuje i učvršćuje to mjesto.