Marijan Matković: Jesu li stvari postojanije nego ljudi?

»Riječ nije ništa! I nema riječi koju nije lako izgovoriti« (Krizanteme, Žarko, 2001: 245) – zanimljivo je da je upravo to teza koju je, kroz usta jednog od likova (Žarka Župana), plasirao Marijan Matković; dramski pisac, teatrolog, kazališni intendant, tajnik Odjela za suvremenu književnost JAZU, urednik brojnih značajnih knjiga i časopisa, direktor Dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, značajan sudionik i pokretač mnogih kulturnih događanja...; dakle ‒ umjetnik i znanstvenik, kulturni djelatnik, koji se cijeloga života bavio i služio upravo riječima. No, ova replika završava na sljedeći način: »(...) samo namjere koje rađaju riječi, i činovi koji ih slijede, imaju svoju težinu, težinu plemenitosti i težinu zločina« (Krizantema, Žarko, 2001: 245).

Upravo se odnosom tih dihotomija: »slabošću riječi« i »jakošću činova« bavio Matković u svim svojim dramama, osobito u ciklusu dramâ pod nazivom Igra oko smrti. Jedan je drugi pisac napisao kako samo veliki čovjek mač ljudskog zla zna pretvoriti u blagodat poezije. Upravo je to činio Marijan Matković. Tako se i u Igrama oko smrti bavio ljudskim zlom, transcedirajući ga u poeziju. Matković u svojem ciklusu drama Igre oko smrti, naime,bilježi onovremena aktualna događanja (od 1930-ih pa do 1948.), razne svakodnevne, ali i poetične, ekstatične pa i krizne situacije kroz koje prolazi duša na svom putu odrastanja; duša ljudi, ali i duša grada.

U sjenama tih vremena

Tekstovi Marijana Matkovića nisu igrani još od 90-ih godina, sve do srpnja, odnosno rujna 2015. godine.

Naime, imala sam čast i veselje uprizoriti jednu od Matkovićevih drama u povodu stote godišnjice njegova rođenja, ali i tridesete godišnjice njegove iznenadne smrti. Predstavu je produkcijski pokrenulo Društvo Karlovčana iz Zagreba, dajući mi potpunu autorsku slobodu, što se tiče odabira teksta kao i načina njegove obrade. Tako je nastala predstava Lozinka: Krizantema1, premijerno izvedena u rujnu 2015. godine u Karlovcu. Odlučila sam uprizoriti jedan dio njegove dramske sage, jedan segment njegova ciklusa drama okupljenih pod nazivom Igre oko smrti.

Predstava Lozinka: Krizanteme započinje prisjećanjem autora na njegovu tragično izgubljenu životnu ljubav, te na zagrebačku ratnu jesen 1941. U fokusu je složen odnos dviju bliskih duša (Nede Gorsky i Žarka Župana) i ranjene duše njihova grada, Zagreba. Izolirani u sobi u koju prodiru zvukovi rata, oni prolaze cijelu paletu izazova ljudskih odnosa: od razmjenjivanja nježnosti, preko žestokih sukoba pa do međusobnih povjeravanja najintimnijih trauma. Predstava ima realističnu platformu, ali zadire i u prostore nesvjesnog i nadrealnog. Naravno, nije slučajno da drama nosi naziv ‒ Krizanteme. Osim što je »krizantema« lozinka koju koristi Neda u svojim ilegalnim akcijama, osim toga što su glavni junaci »poput krizantema na groblju« (Krizantema, Neda, 2001: 252), radnja drame zbiva se u jesen, oko Svih Svetih, 1941. godine, nakon okupacije Pariza, a u trenutcima kada se u Zagrebu naslućuju skora teška ratna događanja.

Predstava je okvirno koncipirana: u prvom je planu ostarjeli Marijan Matković koji se prisjeća svoje davne ljubavi. Neda je studentica filozofije, tragično stradala pri oslobađanju Zagreba, ali je ostala trajno prisutna, kako u njegovim mislima, u njegovom tijelu, koje je arhiva prošlih zbivanja, tako i u tijelu grada, kuće, sobe, pa i tijelima predmeta koji ga okružuju sve do njegove smrti.

Sve se vrti oko smrti

Oksimoron jest jedna od ključnih figura koje trajno vladaju Matkovićevim opusom. Oksimoron koji upućuje i na binarne pozicije, dihotomije što vladaju našom kulturom.

I sam naslov Igra oko smrti svojevrsni je oksimoron. Zbog kratkoće ovog teksta, nemam mogućnost nabrojati bitne faktografske podatke što su vezani uz taj ciklus-rijeku, kako je svojevemeno rekao Nikola Batušić (1985:76). To ću s radošću napraviti u idućem, opširnijem radu.

No, neke je fakte, držim, ipak nužno spomenuti: ciklus Igra oko smrti obuhvaća deset drama čija se radnja odvija u vrijeme oko Drugog svjetskog rata. To su Slučaj maturanta Wagnera, Karmine2, Rub zbilje, Smrt njegove ekselencije, Smrt u kući, Bezimena, Krizantema, Koraci, Trojica i Na kraju puta. Očigledno je koliko su sami naslovi i simbolički značajni. U pogovoru knjizi koja objedinjuje njegove rane drame (nastale kao skice ili kao cjelovita djela u razdoblju od 1934. do 1947. godine), Marijan Matković kratko i distancirano bilježi podatke o životu tih drama. Sve su te drame dovršene 1954. godine. Međutim, neke od drama koje su nastajale tijekom 30-ih i 40-ih godina, nisu zabilježene. Kako piše »autor« (tako Matković imenuje samoga sebe) neke je od tih drama »prepustio nemilosrdnosti vremena« (2001:367); »pokopalo ih (je) vrijeme« (2001: 367). Zagubilo ih je ili uništilo (vrijeme), a ostali su samo naslovi: Bučarovi slave, Prije katastrofe, Njegova žrtva.

Vrijeme kao glavni junak / junakinja

Neki od svjedoka života i rada Marijana Matkovića pišu u Kronici koja je (potpuno nepredviđeno) tiskana nakon njegove smrti3: »on nije pitao za vrijeme, kao da se i sam ne snalazi u vremenu« (1985:3). No meni se čini kako se Matković itekako bavio vremenom, te da se snalazio u vremenu na atipičan i nesvakodnevan način.

Naime, jedan od glavnih junaka njegovih drama jest vrijeme samo. Vrijeme koje teče linearno, s jedne strane, a s druge se strane kreće labirintnim stazama. Za njegove rane drame nije neobično primijetiti kako se na površnoj ravni može govoriti o tzv. »realističnoj paradigmi«. Međutim, onda se u dugim i poetičnim monolozima pojavljuju brojne reminiscencije, prošlo vrijeme tada aktivno djeluje na sadašnje, a stvarnosni se elementi spajaju s irealnim i imaginarnim. Osim toga, evidentno je kako je mladi Matković (svoju prvu dramu piše u životnoj dobi od samo 17 godina) vrlo ažurno tematizirao i propitivao značenja, zbivanja, doslovna i zakrivena, vremena u kojem živi.

No, ni ovdje ne možemo stati kada govorimo o tretiranju vremena kod Marijana Matkovića: njegov je odnos prema vremenu, kako se kasnije pokazalo, u trenutcima kada je upravljao raznim institucijama, bio još složeniji. Naime, on inzistira da institucije koje vodi, mada se bave poviješću umjetnosti i kulture, ne mogu i ne smiju biti »staretinarnice« (1985:3), te da se ono prošlo nužno dodiruje sa sadašnjošću i da se stalno treba imati na umu upravo osuvremenjivanje prošlosti.

Već sam naglasila kako je vrijeme glavni junak i kako je i sam naslov ove dramske sage nosio simboličke vrijednosti: gotovo u svim naslovima njegovih drama Igre oko smrti prisutna je riječ smrt kao i simboli koji su usko vezani uz proticanje vremena (Na kraju puta, Krizantema, Rub zbilje, Karmine, Koraci). U mojoj će se daljnjoj analizi pokazati kako se u svim dramama, kao provodni motiv te kao učestale tematske riječi, pojavljuju baš navedeni termini koji su usko vezani uz motive vezane uz protok vremena (koraci, otkucavanje, sat, noge, putovanje); glavni su junaci i junakinje poistovjećeni s cvjetovima smrti (krizanteme) ili pak sa životinjama koje se bore do smrti na različite načine (medvjed, lavica...).

Duša grada i duše ljudi

Osim vremenom, Matković se u ovom ciklusu drama trajno bavi još jednom dimenzijom naseg života, a to su ‒ prostori. Prostori koji nadživljavaju ljude, koji su »trajna« mjesta.

Ukoliko želimo o gradu u kojem živimo nešto više znati, ukoliko želimo osjetiti skrivenu dušu grada, koja participira u životima naših pojedinačnih duša – možda je važno prisjetiti se nekih davnih zbivanja, što ga ulice, drveće, građevine t(r)ajno nose i čuvaju.

Lokaliteti na koja se poziva Matković i danas su, naravno, aktivno prisutni u životu gotovo svakog Zagrepčanina. To su mjesta na kojima gotovo svaki stanovnik Zagreba temelji svoja iskustva i sjećanja (Maksimir, maksimirske klupe, Tuškanac), jer ‒ kako kaže Matković: »Stvari su postojanije nego ljudi« (Krizantema, didaskalije; 2001: 223).

Jedan od glavnih junaka Matkovićevih zanemarenih drama jest grad sâm: njegove ulice (Tuškanac), vile, sobe, parkovi (Maksimir), klupe i drveće, kao i ljudi koji su u tom gradu živjeli.

* * *

Čitajući čitav ciklus počela sam otkrivati kako Matković piše sagu o tri obitelji, i to radi tako tankoćutno i suptilno da se pozorni čitatelj mora s njegovim dramama višekratno susretati e da bi shvatio kako se u njima pojavljuju isti likovi, braće, sestre, očevi; da su svi oni međusobno isprepleteni na različite načine, te da autor opisuje dinamiku odnosa koja se dramatično mijenja u razdoblju od 1930-ih pa do 1945. godine.

Kako svaki od junaka ima svoju životnu priču (a Matković piše sagu o obiteljima raznih nacionalnosti i vjerskih opredjeljenja, kojima je zajednički nazivnik baš grad u kojem žive, djeluju i umiru), tako svoju životnu priču ima i grad Zagreb. Osim toga, konkretne lokacije igraju važnu ulogu. Sobe u vilama ili u zgradama također su njegova opsesija.

Soba je mjesto poput maternice, u koju se sklanjamo. No, u svakoj sobi postoje vrata i prozori. Ti otvori (vrata i prozori) jesu kanali putem kojih ono izvanjsko, društveno i ideološko, ili kako bi rekao Niklas Luhmann – »socijalni sistem«, prodire, na više ili manje nasilan način, u naš »osobni sistem«, u naše unutarnje. Tako se u dramama ovog ciklusa čuju koraci čizama, kucanje ili udaranje na vrata, udara se i ulazi kroz prozore, a kuca se i po lubanjama dragih ljudi.

Tko što svira, to su ruke!

Naravno, sve navedene radnje uključuju kao provodnu temu gotovo svojevoljan i odvojiv život ljudskih ekstremiteta: noge su brze, plešuće, privlačne, ali i grube, slomljene, onemoćale; baš kao i ruke. Ruke su jedan od ključnih simbola Matkovićevih drama (ne možemo ne primijetiti poveznicu s djelima Ranka Marinkovića). Ruke kod Matkovića mogu biti blage, mogu nuditi zagrljaje i podršku, ali Matković istovremeno ističe (govoreći kroz usta svojih junakinja i junaka): »Nemojmo poetizirati ruke. Davno sam izgubila povjerenje u ljudske ruke« (Neda) ili pak: »u sjećanju su mi ostale samo njegove ruke, hladne nasilne ruke (...) u svakom muškarcu vidim hladne pohotne ruke...« (Karmine, Neda, 2001: 80).

Kao i u drami Bezimena, Matković i u Krizantemi opsesivno tematizira i »uni-forme«, odjeću i obuću. S druge strane, ističe nagost ljudskog tijela, pogotovo kao simbol bespomoćnosti, izloženosti onih koji se nalaze na kraju puta ili su pak već prešli na drugu stranu (Bezimena). I ovdje je, dakle, dovedena u pitanje binarna dihotomija, kojom se Matković trajno bavi (slabo/jako, zdravo/bolesno, muško/žensko, unutarnje/izvanjsko, zatvoreno/otvoreno).

Utjecaji umirućeg svijeta

Mogli bismo detaljno govoriti o utjecaju Krležina diskursa na Matkovića (neke su rečenice gotovo identične onim Krležinim), a mogao bi se ponekad prepoznati pirandelovski osjećaj zbilje. Prisutna je zasigurno i sličnost s Vojnovićem i njegovim melankoličnim doživljajem svijeta, u rečenicama poput slijedeće: »...tako jedan svijet umire, umire već duže vrijeme« (Bezimena Katušić, 2001:210). Poput Vojnovića, i Matković govori o svijetu koji je svojevrsno groblje, gdje su još živa samo sjećanja: »Nas dvoje smo krizanteme na groblju. Jer sve oko nas je groblje, a mi smo tu, i tu cvjetamo, i tu i trunemo« (Krizantema, Neda, 2001:252).

Vidljiva je ponekad i ironizacija Krležinih stavova pa tako Matković, kao i Krleža, priziva rečenice Otta Weiningera: žene su inferiorna bića, kako intelektualno, tako i osjećajno. Ali je to kod Matkovića potpuno drugačije obojeno situacijom u kojoj te rečenice muškarci izgovaraju. Opet je prisutna lagana ironija, svijest o tome kako dramski likovi nisu dosljedni sami sebi, baš kao ni ljudi; te da njihove netom izgovorene riječi nisu podudarne riječima koje će kasnije izreći; da njihovi stavovi nisu podudarni stavovima kojih će se držati nekoliko minuta kasnije. Mi naime gotovo nikada nismo podudarni sa (budućim, prošlim, ali i sadašnjim) samim sobom. Takve su weiningerovske rečenice obično izgovorene u trenucima slabosti muškaraca, u trenucima emotivne i bolećive predanosti ženi, u trenucima nedoumice i zapitanosti mari li ta stanovita žena za njega.

Atlete srca

Jedna od ključnih Matkovićevih tema, koje trajno problematizira, jest i paradoks koji se dade prepoznati kada nešto prepoznajemo jakim ili slabim (»Jaki ljudi su odviše često svojim nerazumijevanjem za slabost neobično okrutni«, Krizanteme, Neda, 2001:231). Naime, u Matkovićevim se dramama, oni »osjetljivi« pokazuju jakima. Primjerice: Neda Gorsky i Žarko Župan, dvoje androginih bića, koji gotovo tijekom cijelog ciklusa žive, tj. borave u njegovim dramama, s početka kao epizodna lica a kasnije kao glavna lica, od društva su prepoznati kao »bolesni«, »slabi«, »bez-karakterni« (na način kako Strindberg opisuje bez-karakterne likove). No oni su jaki u jednom značajnom elementu svojeg karaktera ili doživljaja svijeta: jaki su u slabosti. Snažni su u svojoj osjetljivosti.

Dakle, ti su »junaci« baš zbog svoje hipersenzibilnosti svojevrsne »atlete«: »atlete srca«, kako bi to rekao Antonin Artaud. Oni se kreću, ukidajući svaki oprez, paralelnim svjetovima, mnogostrukim razinama života: toliko su osjetilno otvoreni da su gotovo mimo vlastite volje prisiljeni svako zbivanje propitivati na niz različitih načina.

Mikrokozam i makrokozam

Radeći kao redateljica na predstavi Lozinka: Krizanteme zbivale su se, ili sam samo tako željela vidjeti, brojne podudarnosti. Između ostalog, »nalijetala« sam na Matkovićeve knjige na najčudnijim mjestima, ali sam stjecajem vrlo pragmatičnih razloga iskoristila i sličan dramaturški potez. Naime, predstava Krizanteme čini se zaokruženom i zatvorenom cjelinom, a zapravo je riječ o dramatizaciji tek prvih desetak stranica Matkovićeve drame. Od niza figura što se pojavljuju u drami Krizanteme, odabrala sam samo dvoje autsajdera, dvije androgine duše koje se vole »posebnom, bratskom ljubavlju«. Unijela sam i neke od njihovih replika iz drugih komada.

Kako Matković, baš kao što to rade i Vojnović i Krleža, piše opširne literarizirane didaskalije, i te sam iznimno poetične didaskalije iskoristila kao dio teksta koji se igra. Postavila sam kao samostalnu dramu izdvojeni fragment cjeline, samo prva dva prizora komada Krizanteme, te dodala dijelove iz Bezimene i Karmina. Ističem to zato što držim kako je u dramama Marijana Matkovića iznimno značajan i zanimljiv odnos mikro i makro kozmosa, dijela i cjeline; baš kao što je to slučaj i u našim životima.

Ponekad se neki fragment našeg života čini zatvorenom cjelinom, sve do onog trenutka kada otkrijemo nove slojeve prošlosti ili dok netko drugi ne poveže ta zbivanja s onima koja su se dogodila u budućnosti. Dakle, sve je stvar dubine ili širine reza, odabira vremenskog isječka. Mnoge se stvari čine potpuno drugačijima u našem malom mikro kozmosu, u mikro odsječku vremena, u odnosu na značenja koja se pojavljuju ukoliko u obzir uzmemo širi vremenski period. Svaki fragment ima svoju logiku, simboliku, čini određeni krug; ali mi ne naslućujemo druge koncentrične ili spiralne krugove koji istovremeno egzistiraju kao naslutaj, osjećaj, kao logika »višeg ranga«.

Ljudi u teškim vremenima / Nemojmo poetizirati mrtve!

Kako se isprepleće svijet jakih i slabih, tako se isprepleće i svijet mrtvih i živih. No kako autor kaže; »Nemojmo poetizirati ruke«, tako i zahtijeva: »Nemojmo poetizirati mrtve!« Jedna od ključnih Matkovićevih rečenica Krizantema jest: »Često mrtvi teroriziraju mnogo okrutnije nego živi«.

Naravno, u ovom je ciklusu rat jedna od ključnih potki njegovog tkanja. Rat mijenja svijest ljudi na način da im mijenja i sjećanja: »Ovaj prokleti rat, počeo nam je krasti naše najnevinije tajne« (Krizantema, Neda, 2001: 225).

Oko tebe šute stvari

Oni koji pročitaju Matkovićeve drame o Zagrebu, možda će na mjestima kojima se kreću naslutiti neke nove slojeve. Premazi boja naših sjećanja nanose se neprekidno, gomilaju se jedan nad drugim u prostorima u kojima živimo, a drama Krizanteme, baš kao i ostale drame ove dramske sage, govori o životu tijela koje je trajnije od ljudskog tijela ‒ o tijelu grada; o dušama dvoje ljudi koje su ostale sačuvane i zaštićene unutar jedne koja i nas označava, koju i mi nastanjujemo ‒ duše Grada.

Premda Matković, tematizirajući poguban utjecaj teških vremena na individualnu svijest tvrdi: »Moj je stan prazan, nikoga nema, sâm sam kao stari šugavi pas« (Bezimena: Katušić, 2001: 210), i mada kaže: »Neke grube ruke uvući će se u nas, čupat će iz nas naše male tajne, naše misli (...) a ja sam prestar da se protiv toga borim...« (Bezimena: Katušić, 2001:210); iako kaže: »Čovjek je sa svim ovim što ima u sebi«, aludirajući na polifoniju i prisutnost drugih u nama samima, »ipak osamljen, kao prst« (Bezimena: Bezimena, 2001: 210); te premda rezignirano tvrdi: »Ja sam star i osamljen i više pravo ne razumijem svijet« (Bezimena, Katušić, 2001: 210), držim kako je Marijan Matković i nekada a i danas kada ga više nema punih trideset godina (nema ga u svijetu živih ali ni na kazališnim daskama), itekako dobro razumio i vidio i egzoterične i ezoterične temelje našeg bitka (kako bi to nazvao G.R. Hocke). Njegove rečenice, nažalost, opisuju i suvremeno stanje duha.

Ova je saga ujedno i esej o ljudskoj prirodi, ili kako bi Hannah Arendt rekla: o ponašanju ljudi u teškim vremenima. Umirući svijet, ali i sam prijelaz, tranzicija, pa tako i emocija straha spram nepoznatog, snažno su prisutni u svim dramama ovog ciklusa.

* * *

Možda stvari i jesu postojanije nego ljudi. Upravo je zato ključno da postoje knjige, te »stvari« koje u sebi nose, čuvaju, štite, davno zapisane riječi, »žudnje nedosanjane, nemire neutažene« (Krizantema, didaskalije, 2001: 223).

Iako Matković trajno i suptilno ironizira vlastitu poziciju kao pisca (»Riječ nije ništa«) ‒ što se više pokušava othrvati davanju na važnosti vlastitom radu, tim snažnije njegove riječi, teme, zakriveni simboli ‒ udaraju, lupaju ili lagano kucaju po prozorima i vratima naših unutarnjih soba.

Literatura:

1. Kronika zavoda za književnost i teatrologiju JAZU (1985), godina XI, broj 31, Zagreb, YU ISSN 0350-1485
2. Matković, Marijan (1949), Dramaturški eseji, Matica hrvatska, Zagreb
3. Matković, Marijan (2001), Ogledi i ogledala 1, pr. Branko Hećimović, Nakladni zavod MH, Zagreb, ISBN 953-6014-76-9
4. Matković, Marijan (2001), Ogledi i ogledala 2,, pr. Branko Hećimović, Nakladni zavod MH, Zagreb, ISBN 953-6014.77-7
5. Matković, Marijan (2001), »Krizantema«, u Igra oko smrti, priredio: Branko Hećimović, Nakladni zavod MH, Zagreb, ISBN 953-6014-73-4
6. Matković, Marijan (2001), »Bezimena«, u Igra oko smrti, priredio: Branko Hećimović, Nakladni zavod MH, Zagreb, ISBN 953-6014-73-4
7. Matković, Marijan (2001), »Karmine«, u Igra oko smrti, priredio: Branko Hećimović, Nakladni zavod MH, Zagreb, ISBN 953-6014-73-4