Laura

»...jer, nastavi Laura, u Vašem je slučaju riječ o jednoj izuzetnoj, nadasve osebujnoj i neponovljivoj jedinki. Kriza koja je nastupila kratkog je vijeka. Ona, kao što rekoh, ne će potrajati dugo. Bit će prevladana i bilo bi potrebno da se izradi astrotronska mapa i promijeni sedmi kozmički ključ kako biste bili zaštićeni od negativnih sila u daljoj budućnosti.«

»O kakvom je ključu riječ?«, zapita lakovjerac.

»Taj je ključ ključ Vaše sreće. On nam otvara vrata sudbine.«

»Koliko to košta?«, priupita naivčina.

»Astrotronska mapa na dan osmog srpnja devedeset i devete i promjena kozmičke sudbine ‒ sve u svemu dvije stotine maraka.«

Izmamila je osmijeh i dvije novčanice iz njegovog novčanika. Pozdravili su se na vratima. Zatvorivši ih priđe stoličiću i stade brojiti banknote tiho pjevušeći; novac koji bje dobila pridoda onom iz omotnice slažući ih po apoenima. Potom uze cigaretu i pripali je; nevoljko je i s grimasom odbijala kolutove dima od sebe. Ubrzo je ugasi i krene prema ogledalu; primijeti da bi morala malčice smršaviti i pokratiti kosu. Njezinu plavokosu glavu opet je mučila suvišna debljina; još uvijek se osjećala sitom od noćašnje večere u jednom od samoborskih restorana. Miješano je meso s kajmakom bilo prva klasa. U rukama joj se ubrzo nađe časopis; znala ga je već napamet: motrila je Enrica Parettia koji se bijaše naslonio na najnoviji model Ferarrija i izgleda čeznuo da ga osvoje zelene oči madam Plenzdorf...

Laurina se zgrada nalazila u Ernestinovečkoj cesti broj 12 u pitomom dijelu Rudeša i bje obrasla mahovinom. Ta je trokatnica imala poširok vrt u kojem je još djed Alojzije Plenzdorf zasadio lijep voćnjak. Laura bješe jedinicom i sva pažnja bila joj je darovana pa je postala ohola i impulzivnoga karaktera. Bila se naučila da dobije sve što joj se prohtije. Njoj je bilo ispod časti da odlazi na plesnjake i sve što osta od njena polugodišnjeg radnog staža bilo je upravo ono vrijeme njezine mladosti kada je radila kao manekenka. Onda je trebalo nešto smisliti da bi se došlo do novaca. Jednom, u tramvaju, čula je dvojicu kako spominju gatanje iz dlana, a njezin dovitljiv um se dosjeti zašto to ne bi bila ‒ stopala.

I tako je posao krenuo i vrlo brzo postao isplativ. Mnoga lakovjerna noga kročila bi u njezin studio i začas se vraćala puna nade i praznih džepova.

»Oh, Laura, Laura Postrmečki!«, zaguguta slavodobitno Štef bubnjajući po paketu što mu ga je netom predala poštareva ruka. Listonoša je, primamljen novčanicama što ležahu na stolu između pljesniva kruha i praznih limenki gotove hrane, ipak otrpio ponuđeno piće. Imao je što gledati: pogled mu je plutao po maloj tavanskoj sobi obavijenoj tanahnom horizontalom dima što se povijala oko otvorena ormara čija su vrata tužno visjela na jednoj šarki. Utroba je te sobe bila ispunjena nabacanim knjigama čijih se nekoliko hrbata sjajilo od cijeda šljivina pekmeza. Domaćin i poštanski se službenik kucnuše čašama. Stjepan majestetično iskapi vinjak te ponudi gostu da sjedne. Gospodin ga Postrmečki nije mogao posjesti na krevet jer je Štef spavao na madracu bez plahti, već oslobodi stolac na kojem ležaše romani i Biblija. Poštar se meškoljeći ispriča pa posoli razgovor kako je mučno pentrati se niz stube na treći kat te mu gospodin udjeli napojnicu na što se primalac i ne zahvali te nesta.

Još su se čuli koraci odlazećeg, a Štef je već otvara pristiglu pošiljku. Otpečatio je paket nestrpljivo i pred njim se pojavi relikvija na koju je čekao danima; bila je to brošura »Kako postati supermuškarac: siguran put do njezina srca«. I onda ti ćeš reći: »Da, ja Laura Plenzdorf, uzimam tebe Stjepana Postrmečkog za svog zakonitog supruga«. U dupkom punoj crkvi zaorit će se burna pjesma. Orgulje. Izlazak iz crkve. Konfeti i sunce. Podnevno. »Ne ćeš požaliti, moja Lauro. Samo nas jedna rječca dijeli do raja. Ti znadeš na koju se adresu trebaš javiti«, reče to Stjepan i nogom šutne papir u kojem bijaše umotan somun i ćevapi. Sada kada je bazdio na luk u svome stanu na mansardi koju je okupirao za sebe i gdje su po podu milili ostaci hrane, on otvori prozor kako bi udahnuo svježeg zraka. Gorilo je grlo koje prozbori: »Čemu čekati?«. Zatim dotabani do zidnog kalendara te se stade češkati po riđoj bradi mrmljajući: »Osmi srpanja, četvrtak. Za deset dana počinje posao«. Potom se zamisli oćutjevši potrebu da uniđe u kupaonicu. Otvorio je vrata i svoju dušu; trideset i tri su ljeta prošla otkako je napustio mjesto ispod majčina srca i već trideset i tri godine nosi ovaj orlovski nos i tanke usne koje mu se ne dopadaju.

Zrcalo je primilo njegov lik, a iz ogledala govoraše mu nujne sivoplave oči; mati te nije htjela roditi. Radije bi ostao fetusom u staklenci natopljen formalinom, nego da ovako životari. Lup potpetica izbrisa mu misao. Znani zvuk pripadao je Zorici Manojlović, njegovoj susjedi, vremešnoj ženi koja je svoj njihajući hod popraćivala pjevušenjem. Njezin napukli alt bijaše zamro kada se Stjepan približio prozoru. Pomalo razočaran legne na krevet. »Oh, Laura Plenzdorf, Lauro, konačno ćeš biti samo moja!«, neka veselost mu zatitra u kutovima usana pa se uspentra niz obraze i zacari u očima; stao je obigravati oko stola, a noge su ga nosile sve mahnitije i mahnitije. A onda zasta i dok su se nadimale grudi reče: »Paket ‒ dobro uložen novac«. Naceri se samom sebi i protrlja dlanom o dlan; crne graške nečistoće otare s ruku pa će: »No, ima jedan problem«, ušuti pa kaza: »Atko Preložiček«.

Gospodin Atko Preložiček trzne glavom u lijevu stranu i pogleda se ponovno u ovalno ogledalo nervoznim pogledom te stade otirati prhut s odijela. Priboja se da bi mogao zakasniti što ne bi mogao sebi oprostiti. Pomisli kako mu je to posljednja provjera prije no što će cipelom koraknuti na asfalt ceste i krenuti put kancelarije. A onda ga jedna malenkost vrati pred zrcalo; primijeti jednu vlas na kaputu i to ga baci u bijesnu gestu te mu skoči žila na vratu i pogled mu nemirno sijevne. Rumen se razli njegovim licem i on procikta gnjevno te se umalo ne nađe na podu. U školjci dlana osjeti kvaku i on vehementno zalupi za sobom vrata i hitrim koracima poče grabiti ulicom. Treba zgrnuti još deviza da se sredi i kupi neku ljepojku koja će imati lice i proporcije tijela koje se njemu dopadaju. Ako će kasniti na raspravu opast će mu ugled bez obzira na to što nosi ovu torbu nabokanu spisima i što je kancelariju naslijedio od svog oca koji ga je i uveo u ovaj posao. Pripremio je sitan novac za čaj što će ga popiti u kavani tik do ureda pa tako ne će dopustiti da ga netko nuka da mu plati kavu ili piće jer on s tom bagrom nema ništa. Svijet je oko sebe promatrao sitnim mišjim zluradim očima i smijao se tuđoj muci i nevolji.

»Nisam ja nikakav Atkić već gospodin Atko Preložiček«, potvrdi u sebi odvjetnik i doktor prava pa nastavi da je samo jednom u životu zazvao Krista, i to kad se našao u mraku koji ga je posvema obuzeo poslije prometne nezgode u kojoj je izgubio svijest. No danas zahvaljuje samo medicini i novcima što je ostao živ.

»Ne znam koliko je teška ta zemlja o kojoj priča gospođica Laura, ali tu bi se mogla iskamčiti neka moneta. Treba biti pažljiv...«

Večer je razapela svoju opnu po nebosklonu kada je Štef stigao do Laurine kuće. Čuo se hihot prekidan razgovorom pa se u Štefa javi želja da dozna o čemu je riječ. Iz osvijetljena se prozora točila svjetlost u mračno dvorište koje bijaše zasađeno voćkama. Da bi što bolje promotrio, Postrmečki se poče verati uz jednu jabuku. Pritom kaza da nije on uzalud Postrmečki. Potom se začu krc od grane i Štef se nađe na tlu. Zajaukne i bolno se oglasi. Baš nešto maloprije Laura je zagrlila Atka koji joj se izvuče iz zagrljaja i pobježe u toalet i zaplaka tresući se. A Laura priđe prozoru i vidje Štefa kako viče: »Nije to je ništa strašno!«