Kanor i tkanica*

Ni Blaža, koja je ovo pamtila, ni ja, koji njeno pamćenje slažem u priču, nismo krivi što se prva riječ iz naslova ne nalazi ni u jednom hrvatskom rječniku, pa će onaj koji joj značenje želi znati, iako ovu priču nije kanio pročitati, priču morati pročitati da bi to doznao.* Žalim slučaj! No, sve što mogu učiniti jest da obećam onomu koji se našao u toj neprilici – da želi znati značenje kanora, a gnjaviti se sa čitanjem ove priče ne bi htio – kako će, kad priču pročita, znati dva značenja prve riječi u njenu naslovu. I značenje kanora koje je trebalo biti ubilježeno u rječniku i značenje kanora u priči koju je Blaža pamtila, a ja zabilježio! Nakon toga truda od čitaoca očekujem priznanje da je riječ kanor lijepa koliko i predmet što ga imenuje, a u Blažinoj priči smislena koliko i sve ostalo što je ona pamtila.

A opravdanja da se kanor nađe u rječniku je bilo isto onoliko koliko ih je bilo da se tamo nađu preslica, vreteno, gargaše, kančilo i tara; jer i kanor, kao i te riječi, imenuje alat kojim se ili priprema za tkanje i pletenje vune ili plete i tka vunena odjeća. Pravo je čudo što se riječ kanor, zajedno s ostalim navedenim riječima nije našla u rječniku, kao što se predmet kanor, o kojemu mi je Blaža pričala, našao među alatima za vlačenje, predenje i pletenje Blažine učiteljice u ručnom radu. Čobanice Janje, što je i Blaža bila dok ju je, mladu, učila plesti i vesti!

Taj Janjin kanor, o kojemu je Blaža pričala, po upotrebnoj vrijednosti u poslu za koji je bio namijenjen, bio je na istoj vrijednosnoj ravni kao i svi drugi alati za rad s vunom i pređom, ali se po svemu drugomu, u prvom redu po ljepoti izrade i po načinu kako je postao njeno vlasništvo, razlikovao od svih drugih alata, izuzev tkanice kojom se Janja pasala kad bi na kanor pletivo plela. Samo mu je tkanica, po ljepoti, po načinu dolaska u Janjin posjed i po osjećajnim vezama koje su Janju uz ta dva predmeta vezala, bila ravna! Ali, prije nego progovorimo kako su kanor i tkanica došli u Janjin posjed, trebalo bi nešto reći o upotrebnoj vrijednosti kanora, ujedno i tkanice. Što reći i ne bi trebalo kad bi se riječ kanor nalazila u rječniku i tamo bila opisana i kad uporaba kanora od vremena nastanka priče do danas ne bi postala dalekom prošlošću!

Ni Seljarke ni Stanarke, žene koje žive u Selu i po selima Suhog rata, porijeklom iz starosjedilačkog stanovništva, pri pletenju ne upotrebljavaju kanor. Njega upotrebljavaju žene koje žive po selima poviše njihovih, dalje od morske obale i bliže brdima, tamo gdje prebiva stanovništvo koje je s turskim osvajanjima došlo iz Bosne i naselilo opustošene krajeve. Ne bi ga ni Janja upotrebljavala da se nije bila udala u jedno od tih sela, u Vrpolje, tamo neko vrijeme živjela, naučila na njega plesti, pa, kad se ponovo vratila u rodno selo na Suhom ratu, tu nastavila na kanor plesti ono pletivo koje se lakše i bolje plete na kanor nego bez njega.

Taj komad drva, od bilo kojeg stabla, trideset centimetara dugačak i, kako na kojem dijelu, od dva do četiri centimetra debeo, ulogu će koja mu je namijenjena, da bude pomagalo pri pletenju, ispuniti ako mu je jedan kraj, onaj koji se zadijeva za pojas na boku pletilje, zašiljen, a drugi, onaj u koji će biti zadjenuta igla rtom suprotnim rtu na kojemu se plete, zadebljan i ravan, s rupicom u sebi do tri centimetra dubokom, u koju stane igla za pletenje svake debljine. Želi li ispuniti namjenu, da u sebi čvrsto drži stražnji rt igle za pletenje, to svaki kanor mora imati, a od svega ostaloga što na sebi ima može ali ne mora imati... Tako je Blaža, kad ju je Janja učila na kanor plesti, svoj kanor oštrim nožem od jasenova drva izdjeljala sama. Sama je izbušila i rupicu za ležište igle, grijući u vatri komadić žice do usijanja i prinoseći ga užarena tamo gdje je ta rupa trebala biti, sve dok rupu nije dovoljno duboko progorjela.

Na kanor se nekad plelo, i sada se plete, pređom od dvije prepredene vunene niti, pletivo koje mora biti gusto, tvrdo i zbijeno, da bi, ako je ikako moguće, bilo nepoderivo. Kako nepoderivost nije moguće postići, onda, da bi što duže trajalo, da bi se što sporije deralo! Nekad se, dok su se nosili opanci od ovčje i volovske kože, u Vrpolju, gdje se Janja bila udala, na kanor plelo čarape, terluke, nazuvke i grliće. Kad je opanaka nestalo, a s njima i pripadajuće vrste pletiva, otkako se na nogama nose samo čarape i cipele, na kanor su se plele čarape, papuče u obliku terluka i ukrasni predmeti čije je pletivo moralo biti gusto i tvrdo. Janja je ovo potonje – čarape, papuče, torbice i ukrasne jastučiće – na kanor plela u Vrpolju i kad se vratila u rodno selo. Po njenoj želji, da uz nju plete što i ona plete, na sve načine kako i ona plete, na kanor je i Blažu naučila plesti. Ne na svoj kanor, od svoga se nije dijelila, svoga nikomu nije posuđivala, na onaj što ga je Blaža izradila sama od suhe jasenove grane. A nauk je bio jednostavan, naučiti ga bilo je tek malo teže!

»Iglu na koju pleteš stražnjim rtom uvuci u rupicu na vrhu kanora, a konac kojim pleteš na drugom rtu te igle kod svake okice dobro, dobro nategni! Sve ostalo ti je kao i kod pletenja kad obje igle držiš u rukama!«

I Janja i Blaža, kad bi plele na iglu zabodenu u kanor, plele su raznobojnim koncem jastučiće različitih veličina, od onih koji su se punili vunom i služili za zabadanje šivaćih igala do onih koji su služili kao ukras na posteljama ili podmetač ispod glave dok se sjedi na stolicama s visokim naslonom. Isto tako, usporedno, plele su ukrasne torbe i torbice, ne one u kojima se, o ramenu obješene ili na leđa uprćene, nosi teret, već one koje se drže u ruci i služe za smještaj šminke, češlja i ogledalca, i one koje vise o klinu na kućnom zidu i služe da se u njih pohrane šibice, upaljači, voštane svijeće ili koja druga u kućanstvu potrebna sitnica.

Kad bi, na kanor usporedno pletući gusto pletivo, isplele dovoljnu količinu jastučića i torbica, Janja bi ih odnijela u Vrpolje nekoj svojoj poznanici; a ta bi ih ustupila trgovcima koji bi ih prodavali na sajmovima uz svetišta ili pazarnim danom po okolnim gradovima. Iz Vrpolja se vraćala s novcem što bi joj ga poznanica dala za prodani dio torbica i jastučića od prethodno isporučene pošiljke. Novca je bilo nekad manje nekad više – nikad bez ništa nije bilo, ali nikad ni previše ne bi bilo – onoliko koliko bi se komada i po kojoj cijeni komad prodao. O čemu je poznanica davala izjavu, a Janja svemu što bi joj rekla, i koliko je prodano i koliko je novca za to dobiveno, do kraja vjerovala i bila s rečenim suglasna a sa danim zadovoljna.

Dio toga novca, malen, ako ga je iz Vrpolja malo donijela, poveći, ako ga je od poznanice više primila, Janja bi ustupala Blaži, koja joj je, kao i ona poznanici u Vrpolju, na riječ vjerovala. Taj bi im novac služio za nabavku sitnih potrepština i, što je bilo važnije od materijalne koristi, vezivao ih je uz zajednički posao i kratio im vrijeme, dok bi na istom zemljištu pasle svoje ovce. Vezivao je uz zajednički posao usamljenu ženu u zreloj dobi i djevojčicu u cvijetu mladosti! Uz pletenje na kanoru, kad ga se zadjene za tkanicu...

Vidjeli smo da je kanor mogao biti napravljen i od suhe jasenove grane, kao što je Blaža svoj napravila, ali je, što još nismo kazali, mogao biti napravljen i onako kako je Janjin bio napravljen. Napravljen tako da bude dostojan priče koju je Blaža oko njega splela i poruke koju je, preko te priče, slala onima koji bi je slušali. Svako se pomagalo u ispredanju vune, pletenju pletiva i tkanju sukna – vreteno, preslica, kančilo, tara i ostalo – ukrašava, iako i bez ukrasa može biti djelotvorno, ali se ni jedno izuzev preslice, ondje gdje ga upotrebljavaju, ne ukrašava toliko koliko se ukrašava kanor. Janjin je bio vrhunski ukrašen, a prema onomu kako ga je Blaža opisivala, mora da je bio ukrašen rukom kršćanina, jer su mu sadržaji ukrasa, sadržaji reza i proreza, potjecali iz kršćanske pobožnosti. Bio je od javorova drva bez i jednog čvora, s mnogo bjeline između godova, što znači da javor nije rastao u sušnoj i plitkoj zemlji Suhog rata, nego u nekoj dubokoj zemlji, u podneblju gdje su kiše česte.

Stražnji dio, onaj koji se zadijeva za tkanicu i onaj na koji je otpadalo dvije trećine dužine, bio je zašiljen, okrugao i gladak; a onaj prednji, na koji je otpadala preostala trećina dužine i u kojemu je bila rupica za udijevanje igle, bio je četvrtasta oblika. I bio je preslika četvrtasto građena crkvenog tornja s dva reda prozora na sebi, po četiri u svakom redu, i sa piramidalnim čunjevima na svakom od četiri ugla ravnog krova! Izrezi prozora na kanoru, kao i prozori na tako građenim tornjevima, imali su pragove i srcolike nadvoje. Jedina je razlika bila što su se kroz prozore na tornju vidjela zvona, a kroz proreze na kanoru, slične tim prozorima, zvona se vidjela nisu. Sav ostali prostor uokrug prozorskih pragova i nadvoja bio je ukrašen nizovima u javor urezanih kružića i trokutića, koji su nalikovali zvijezdama na nebu. Na prostoru između dva reda prozora, veličine dane jednom nizu prozora, udubljeni su u drvo okrugli okviri za sličice. Na dno je okvira položena slika sveca na papiru, papir je poklopljen stakalcem, a stakalce je, da ne bi ispalo, po rubu učvršćeno okruglim i u drvo zakačenim limom. Sličice u tim okvirima, pod tim stakalcima, prikazivale su u crtežu likove četvorice pisaca Evanđelja: Luke, Mateja, Marka i Ivana. Po četvrtastu obliku, po prozorima i piramidalnim čunjevima na vrhu kanor je nalikovao zvoniku, a po slikama evanđelista bilo je na njemu i nešto što je podsjećalo na oltar.

Kanor se mogao zadjenuti za bilo kakav pojas. Blaža je svoj zadijevala za običnu vrpcu kojom je opasivala i travešu, ali je Janja svoj kanor zadijevala samo za vezenu tkanicu koja se sprijeda kopčala puntapetom, kopčom kakva ni na jednoj Seljarki i Stanarki dotad nije viđena. I kanor, i tkanica i neviđena kopča bili su dar jednog čovjeka i Janjina jedina uspomena na tog čovjeka, pa ona, da uspomenu ne bi mrvila i izuzećem jednog dijela umanjivala, to troje jedno od drugoga ne bi odvajala, kad bi pletivo na kanor plela i u mislima s tim što joj jednom donese dar preko tog pletiva nastavljala živjeti.

Kad se Janja odlučila udati za Nikolu Raspora, koji bi nekoliko puta u godini obišao sva sela u Stanovima prodajući gargaše, koje je sam izrađivao, a gonio ih je natovarene na mazgi ili magaretu, ona je budućega muža dobro poznavala, ali, jer nije bio ni iz Sela ni iz Stanova, nije ga poznavala u tančine, do najsitnije pojedinosti. Nije poznavala njegovu, kod seljaka rijetku, osobinu, da nije mario za zemlju i da nije volio rad u polju. Sve mu daj da radi, samo mu ne daj da radi motikom i lopatom! Bilo je takvih ljudi i u Selu i u Stanovima, ali bi ih većina otišla trbuhom za kruhom, u gradove i tuđinu, a rijetki su ostajali na selu i pokušavali živjeti od nečeg drugoga, od prihoda sa zemlje ni pod koju cijenu.

Raspor je pokušao živjeti od izrade i prodaje gargaša. I živio je, ali je za takav život morao plaćati određenu cijenu. Otac ga je ispartao iz obiteljske zadruge u kojoj su živjela dva njegova sina sa ženom i djecom, dva Nikolina brata, radeći, i oni i obitelj im, isključivo na zemlji. Ispartao, što znači da mu je dao dio kućišta, izdvojenu kućicu od sobe i kuhinje, i nekoliko njiva, pa neka sam, kako bude znao, živi od prihoda s tih njiva i od zarade na prodaji gargaša. U Vrpolju sa statusom ispartanog sina Nikola ni u tridesetoj nije mogao pronaći djevojku među onima koje su prešle dvadeset i petu – na kakvu je samo mogao računati – i za momke mlađe od tridesete postale stare cure, ali je jednu takvu, u tim godinama, i ne odveć lijepu, pronašao u Stanovima.

Zato se može reći kako se Janja u Vrpolje udala zahvaljujući osobini Nikole Raspora da je živio na selu a polje obrađivati nije volio, pa ga je otac zbog te osobine ispartao iz obiteljske zadruge. Ali tom istom, da Nikola nije volio motiku, Janja je mogla biti do Boga zahvalna što se udala, kad su svi, pa i ona sama, pomislili kako se nikad neće udati. Makar da se udala i u daleko Vrpolje, daleko preko dva brda! Za čovjeka za koga se ni jedna Vrpoljanka udati nije htjela!

Za pet godina, koliko je živjela u Vrpolju, Janja u Stanove, gdje je ostavila brata na očevu imanju, u kojemu se nalazio i njen dio, ni jednom nije došla. Dolazio je njen gargašar, kad bi posjećivao Stanove, zaselak po zaselak, i prodavao vlastoručno izrađene gargaše. Dok bi se zadržavao u tim predjelima, prenoćio bi kod šogora i, ako bi o Janji pričao, pričao bi da je živa, zdrava i vesela. Boraveći u ženinu rodu po nekoliko dana, u nekoliko navrata godišnje, i rod su i Stanari doznali za još jednu osobinu Nikole Raspora. Volio je veselo društvo, volio je zapjevati i pogledati čaši u dno! Nikad na trošak drugoga, ni roda kod kojeg je prebivao, ni kojeg od drugih Stanara, uvijek na trošak onoga što bi zaradio prodajući svoje gargaše. Uz prvotno saznanje, da nije volio obrađivati njive, i potonje, da bi s drugima u društvu pojeo i popio ono što je na gargašama zaradio, teško je bilo povjerovati svemu onomu što je o Janji govorio – da je živa, zdrava i vesela. Moglo se vjerovati i da je živa i da je zdrava, a da li je uz takva muža i vesela, trebalo je doznati iz drugih izvora, a ne iz njegovih usta.

A njih je bilo koliko hoćeš! Ako je Vrpolje i bilo od Stanova udaljeno preko dva brda, nije bilo udaljeno preko dva svijeta, da se u Stanovima ne bi doznalo kako Janja stvarno živi. Saznalo se da sama obrađuje muževljeve njive, jer ih on ne želi obrađivati, a ona nema interesa i nema srca da ih gleda i ostavlja neobrađene. Potrebna joj je svaka kap ulja i svako zrno žita! Saznalo se da joj suprug na izradi i prodaji gargaša zaradi lijep novac, ali ga, zbog svoje sklonosti vinu i veselom društvu, većim dijelom potroši na čašćenje drugih ljudi, kako bi u njihovim očima ispao veći nego jest, pa od zarađenog malo što može donijeti kući i dati supruzi. Saznalo se da Janja ne može zanijeti, da obilazi travare i vračare koji bi joj u tomu mogli pomoći, da njen suprug za potomke ne mari i ne pomaže joj u nastojanju da ostane trudna. Saznalo se i da joj je muž ljubomoran, da je optužuje kako ga, nastojeći zatrudnjeti, vara s drugim muškarcima, dok on po selima prodaje gargaše, pa joj, kad se kući vrati, tražeći u pijanstvu dokaze njene nevjere, priređuje neugodne trenutke. Iz tih trenutaka zna izići s modricama na licu, koje se dugo vremena vide, i sa modricama po tijelu, koje uspješno krije. Ni za one koje se vide ni za one koje skriva nikada ne okrivljuje supruga, uvijek neku nezgodu u radu na polju s maslinama i lozama.

Nikad nitko iz Vrpolja u Selo i Stanove nije donio vijest da joj je muž, takav kakav je, s jednog od svojih trgovačkih putovanja od sajma do sajma donio i darovao kao rođendanski dar kanor i tkanicu, ni vijest da je Janja naučila plesti iglom zabodenom u rupicu na kanoru. Nikada nitko Seljare i Stanare nije obavijestio da je Janja naučila plesti torbice i jastučiće, da ih je preko muževljeve rodice – one poznanice o kojoj je već govoreno – prodavala i od te zarade, uz ono što bi na njivama ubrala i požela, i bez muževljeve zarade na gargašama, živjela, onako kako se već od tih prihoda može živjeti, siromaški. Za kanor se i tkanicu sve što se imalo doznati doznalo tek kad se Janja iz Vrpolja, nakon pet godina, vratila u Stanove i tu, u bratovljevoj obitelji, ostala trajno živjeti. Možda se ni tada za kanor i tkanicu ne bi doznalo da Janja, iza nesreće u kojoj je obudovjela, nije doživjela i drugi udarac – da je kao udova bila razbaštinjena i od vlasništva nad ono malo kuće i zemlje što ju je Nikola Raspor dobio u dio kad ga je otac ispartao iz obiteljske zadruge. Kako joj se to, ubogoj, dogodilo? I jedna je od tih nevolja dovoljna da ženu dotuče, a što tek s dvije može doživjeti!

Nikola Raspor nije ozbiljno shvatio, iako su ga na to znalci upozoravali, prijetnje što u danima rata vrebaju na čovjeka koji se bavi poslom kakvim se on bavio, koji obilazi sela i posjećuje gradove i uza se nosi novac i robu, makar taj novac bio sitna para, a ta roba magare, mazga i gargaše. U drugoj godini rata zaputio se u sela uzvodno Krki, ne zna se da li u sela na lijevoj ili desnoj obali te rijeke. Našli su ga nakon mjesec dana u riječnom rukavcu ispod Skradinskog buka, u mrazu i šašu, u raspadajućem stanju i prepoznali tko je po osobnim ispravama koje je imao uza se i koje su se u vodi sačuvale jer su bile u ovoju od nepromočiva platna. Nikad se nije saznalo, budući da do toga saznanja u ratu nikomu nije bilo stalo, gdje je i kako nastradao, ni s koje je, lijeve ili desne, što nije nevažno, obale ubačen u rijeku. Ubačen, neka ga hladna voda ušću nosi!

Drugi dan nakon pokopa onoga što je od graditelja i prodavača gargaša pronađeno u šašu riječnog rukavca, na vrata su udovice Janje banula dva šibenska trgovca, trgovac žicom i trgovac kožom, koji su joj s nekoliko papira u rukama dokazali da se mora prodati i kuća u kojoj je s mužem stanovala i njive koje je sama obrađivala, kako bi se namirili dugovi koje je gargašar napravio kupujući na dug u njihovim dućanima kožu i žicu za izradu gargaša i stavljajući na hipoteku svoju kuću i svoje njive kao dio svoga očinstva. Janja je pogledala papire i, kad je vidjela koliki je dug gargašar za sobom ostavio – toliki da mu ga hipoteka, ni da je dva puta veća, ne bi podmirila – rekla je dvojici trgovaca neka sami prodaju kuću i njive njena muža, neka ono što za to dobiju međusobno dijele i neka dug namire koliko ga uspiju namiriti, ona od muževljeve imovine, ni ono što joj po zakonu pripada, ne želi uzeti ništa. Istovremeno je pozvala brata da s magaretom dođe po nju! Na magare je natovarila odjeću i posteljinu, pa se vratila tamo otkuda je u Vrpolje i došla.

Jedina bračna stečevina, u braku koji je trajao pet godina, trajao onako kako je trajao, bio je kanor s tkanicom i znanje da na tom kanoru plete torbice i jastučiće. Znanje je od nje bilo neodvojivo, a kanor i tkanicu nije mogla zaboraviti i sa sobom ne ponijeti. Ta bračna stečevina, prenesena u Stanove, gdje se na kanor ne plete, nije mogla proći nezapaženo. Pogotovo nije pored Blaže mogla nezapaženo proći, kad je s Janjom počela čuvati ovce i od nje učiti sve što se od nje moglo naučiti o ručnom radu.

Brat je Janji, kad je došla s njim živjeti, uz prethodno danu obavezu, kod odvjetnika pismeno oblikovanu, da dio svoje imovine od njegove nikada neće izdvojiti, namijenio čuvanje ovaca i koza, što je bio najblaži oblik izopćenja iz obitelji u kojoj je živjela, kako je bratovljeva obitelj željela, i udovoljavanje Janjinoj želji da, neka živi s bratom, u bratovljevoj obitelji živi, na moguć način, izdvojeno. Što bi drugo nego izdvojen život bio od jutra do večeri slijediti trag ovaca i koza i što bi drugo nego izdvojen život bio plesti na svom kanoru i brinuti brigu o prodaji na kanor ispletenih torbica i jastučića! Zar tom izdvojenom životu smetnja može biti što joj je krevet u sobičku pod krovom bratovljeve kuće i što iz zdjele, kad se s paše vrati, za obiteljskim stolom, sama jede isto jelo koje je bratovljeva obitelj, okupljena oko toga stola, zajednički jela!

»Kad je bio onakav kakav je bio, bolje da je iz tvoga života nestao ranije nego da je još poživio. Da je još poživio, mogla si od njega doživjeti i gore stvari nego si ih već doživjela. Ovako, bio je, otišao je, njegova je imovina kako-tako pokrila njegove dugove, a ti si ostala ni na dobitku ni na gubitku! Kad zbrojiš i odbiješ, bolje ti je bez njega nego s njim. Znaš na čemu si, koliko god to na čemu si bilo oskudno, i znaš da te nikakva neugodna iznenađenja ne očekuju!« govorio joj je brat, čime se i bratovljeva obitelj slagala.

I svi ostali Seljari i Stanari, kao da ih je njen brat tomu podučio, kad bi s njom poveli riječ o njenoj sudbini – a bit će da su takvoga mišljenja bili i kad bi o njenom slučaju međusobno razgovarali – rekli bi joj kako je bolje, kad joj je muž bio kakav je bio, da je bez njega ostala i vratila se kući u kojoj je rođena. Janja nikomu nije ni povlađivala ni osporavala da misli tako kako misli. Preko rečenog bi prešla šutke kao da se na nju to nije odnosilo, pa su ljudi mislili da se ona s njima slaže i da joj je to, jer ničem što je čula nije prigovorila, drago čuti. Zato su joj svoje mišljenje, opće mišljenje, da je odobrovolje i da joj pomognu u pomirenju sa sudbinom, bezbroj puta ponovili. Janja se nikomu nije usprotivila, ali se, ipak, rijetkima povjerila što o toj raširenoj i prihvaćenoj tvrdnji sama misli. Blaži, pupu mladosti, prvoj, čim joj se pridružila u čuvanju ovaca i čim se ponadala da će je ta djevojčica razumjeti. I Blaža i svi drugi kojima se povjerila zapamtili su ono što im je rekla kao što se pamti mudra izreka: da se upamti i da se zna drugomu ispričati, kako bi je i drugi mogli zapamtiti i prenositi udalj i u širine.

»Meni kažu da mi je bolje što sam bez svoga Nikole ostala. Što će mi gubidan, lola i raspikuća, što će mi onaj koji me je svojom ljubomorom kinjio i zbog ljubomore, u pijanstvu, znao šakama izudarati! Ne kažem da takav nije bio, lijenčina i pijančina, i ne kažem da toga nije bilo, da zbog njegove ljubomore modrice ne bih zadobivala. Ali uza sve to, znao mi je biti dobar, milostiv, darežljiv i odan! Kako kada... A otkako moj Nikola nestade, istina, nestade psovke, nestade pijančevanja i nestade udaraca zbog ljubomore, ali otada, s tim zajedno, nestade i darova i milošte i ljubavi! Ostala mi je samo muka u samoći i samoća u muci!«

Ostali su joj – što Blaži nije bilo potrebno reći, to je sama vidjela – kanor i tkanica, da je, potiskujući ružno u zaborav, podsjećaju na ono lijepo što je uz Nikolu Raspora, gargašara i bekriju, doživjela.

Kad je Janja iščašila kuk pentrajući se po kršu za kozama u godinama kad su njene kosti počele gubiti mladenačku vitkost i za pentranje po kamenju nisu bile, kad je kretanje uz pomoć štapa ograničila na svoju sobu i dvorište, a brigu o stadu prepustila nećakinji Luci, mlađoj sestri nekadašnje Blažine prijateljice Svetinke, koja je sada u Šibeniku pohađala učiteljsku školu, kad je na kanor plela samo u svojoj sobi, ne i na dvorištu, što dotad nikad nije radila, kad se sve to zbilo, muka se u samoći povećala, a samoća u muci postala gotovo neizdržljiva. Pošto se vratila iz Vrpolja na način kako se vratila – ponižena, kako god na taj povratak gledali – i dobila u zadatak da brine o stadu koza i ovaca, Janja stara prijateljstva nije obnavljala ni nova, izuzev s Blažom, uspostavljala. Zato sada, kad je pala na štap i suzila kretanje na sobu i dvorište, nije mogla očekivati da će je itko osim Blaže posjećivati. Prije, dok je za ovcama hodala, susrela bi usput od kuće do pašnjaka koga poznata i s njim popričala, a sad je toga nestalo, pa je samoća u muci porasla i muku učinila većom.

Dok je bila pokretna i za ovcama hodala, družila se s Blažom, u početku nevinom i neukom djevojčicom, a potom, sa sve pametnijom i pametnijom djevojkom. To joj je druženje mnogo značilo, ni sama se nije usuđivala glasno reći što sve ne! A sad se i druženje s Blažom svelo na povremene susrete, koliko rijetke toliko i kratkotrajne, ponekad samo viđenje, dok se posao obavi. Da pletiva na kanor nije bilo, ne bi bilo ni tih rijetkih i kratkotrajnih Blažinih posjeta, pa bi povećanje samoće, što se tiče dodira s vanjskim svijetom, svijetom izvan obiteljskog kruga, kod Janje postalo posvemašnje.

Naime, i nakon onoga što se dogodilo s Janjinim zglobom i Janja su i Blaža nastavile plesti torbice i jastučiće. Na jedno bi ih mjesto skupljale tako da bi Blaža ono što oplete kod ovaca donosila Janji u njenu sobicu. Kad se toga pletiva dovoljno nakupilo, pa to trebalo odnijeti onoj poznanici i rodici u Vrpolje, obavila bi to Lucija, Janjina nećakinja, koja je uz tu ulogu preuzela i brigu o stadu. Donosila je iz Vrpolja novac i dijelila ga pletiljama po vlastitom nahođenju, ne zaboravljajući prilikom diobe ni sebe, koja je pleterom rado trgovala, iako plesti ni na koji način nije znala. Tom se nametnutom i koristoljubivom posredništvu ni Janja ni Blaža oduprijeti nisu znale. Korist je od njega bila samo jedna: očima ukućana Blaža je u Janjinoj sobi bila rado viđena samo kad bi donosila pleter. Izvan toga slučaja nije bila rado viđena, pa Blaža drugim prilikama nije ni dolazila. To je Janjinu samoću u muci, i što se tiče susreta s Blažom, povećalo.

Postojao je i dopunski razlog što Blaža nije češće posjećivala Janju. Pa kuće im jedna od druge nisu bile udaljene više od petsto metara! Lucija! Mlađa od nje dvije godine, Blažu nije podnosila vidjeti ni u svojoj kući ni u tetinoj blizini. Nije ju voljela vidjeti ni izvan svoga dvorišta! I imala je dobar razlog za to. Teta je njenu lijenost uspoređivala s Blažinom radinošću, a njenu tupoglavost s Blažinom oštroumnošću! Zašto bi Lucija voljela tetin uzor prema kojemu je, kad je teta s njim usporedi, bila lijenčina i glupača!? Jest da Blaža ishodu te usporedbe nije ničim doprinosila, jer se sama s Lucijom nije uspoređivala, ali je za nj kriva samim tim da jest što jest, da je marljiva i oštroumna pletilja i vezilja. I, kad je takva kakva je, kriva što je njena slika u tetinim očima ružna, zašto bi je Lucija trpjela u svojoj blizini i rado vidjela u svojoj kući i tetinoj sobi. Neće! Nije htjela ni stado izgoniti na onaj pašnjak na koji bi ga toga dana Blaža izgonila, kao što je njena teta, dok je po kršu mogla hodati, redovno činila. Što dalje će od nje biti i kad je sama i kad je uz stado! Svoju je netrpeljivost prema Blaži prenijela i na svoju sestru Svetinku, koja bi povremeno navratila u selo, i na oca i majku, koji se nikad ni od kuće ni od sela nisu odmicali. Ukratko, Blaža je u Janjinoj kući i blizini bila nerado viđena. Bila je od ukućana trpljena samo kad bi donosila opletene jastučiće i torbice. Bila je trpljena samo kad bi Luciji i ukućanima donosila korist. Pa je samo tada u posjetu Janji i dolazila.

Blaža bi pošla s namjerom da, za vrijeme tih kratkih i rijetkih posjetâ, s Janjom o toj stvari povede razgovor – koji ne bi bio njihov prvi razgovor o tomu – ali, kad bi se uz nju našla i vidjela u kakvom je stanju, sva jadna, nije imala ni srca ni duše, ni snage ni obraza, o tomu razgovor započinjati. Dok su pasle stado i imale vremena za razgovor o svemu i svačemu, koliko god su ga poželjele imati, i neupitana kako će se prema kanoru i tkanici odnositi do kraja života i komu bi ga željela ostaviti kad ode na onaj svijet, jer je to pitanje samo od sebe lebdjelo u zraku, Janja bi joj rekla da bez kanora i tkanice uza se ne bi mogla ni dan preživjeti, pa će s njima i umrijeti, ali joj ni jednom nije natuknula, a nekmoli jasno kazala, u čijim bi rukama kanor i tkanicu željela vidjeti, kad na zemlju bude s neba gledala. Ne bi Blažu ništa koštalo da ju je upitala bi li kanor i tkanicu željela vidjeti u njenim rukama, ali je to nikada nije upitala. Kad bi je to upitala, pokazala bi koliko ta dva predmeta želi imati u svom vlasništvu i, nehotice, pobudila u Janji sumnju da joj želi što skoriji odlazak na nebo, kako bi sama što prije došla do kanora i tkanice. Zbog sumnje koju bi otkrićem svoje želje mogla pobuditi, tada je, kad se smrt činila dalekom, to nije upitala!

Kako da je to pita danas, kad smrt stoji pred vratima? Kad bi sada poželjela da joj kanor i tkanicu, ako to za života ne može, ostavi nakon svoje smrti, ne bi izrekla želju, koja Janji i nije nepoznata, nego bi je obavijestila da je smrt vidjela ispred vrata kad je k njoj dolazila u posjetu. To Blaža nije imala ni duše ni snage učiniti, ni prije ni sada, pa je pitanje komu će kanor i tkanica pripasti kad Janja ode na onaj svijet između njih dvije ostalo visjeti u zraku, iako je i jednoj i drugoj bilo neupitno, da bi ih Blaža nakon Janjine smrti željela imati u svom vlasništvu i da bi ih Janja, kad se na nebo preseli, odozgor željela gledati u Blažinim rukama...Uzaludne su bile njihove želje, kad o njima, iz navedenih obzira, ni riječ nije vođena ni dogovor postignut.

Mnogima na osmrtnici, tiskanoj na zadnjim stranicama novina ili na listovima papira koji se lijepe po zidovima, stablima i telefonskim stupovima, piše blago u gospodinu preminuo, i kad bi preminuli nakon duge bolesti i velikih muka. Ali, ta uobičajena izreka, općenita smisla s vjerom u Boga, u Janjinu slučaju, s obzirom na način kako je umrla, imala je puno pokriće i doslovan smisao. Bez ikakva predznaka bolesti, uvečer je u postelju legla kao što je svaku večer lijegala, a ujutro, kad iz svoje sobice nije ni u podne, oslanjajući se na štap, izišla na dvorište, potražili su je u njenoj sobici i našli u postelji hladnu i ukočenu. Znak da je već u večernjim satima preminula. I znak, za one koji su joj bili bliski, kao što joj je bila bliska Blaža, da je pletilja pletiva na kanor bila u milosti neba! Nebo ju je, kako na zemlji ne bi više u muci samovala ni u samoći muku mučila, prigrlilo na način da se prilikom rastanka sa samotnim i mučnim životom na zemlji, u bolovima, dodatno ne bi mučila... Blaža je u to bila stopostotno uvjerena!

Kao što je bila uvjerena da, koristeći bilo koji od tri moguća načina, do kanora i tkanice neće doći. Evo mogućih načina do kojih je, razmišljajući o toj stvari, došla! Da bez dozvole ukućana i protivno njihovoj volji uđe u Janjinu sobu i uzme kanor i tkanicu. Da se pred sestrama, Lucijom i Svetinkom, i njihovim ocem pozove na Janjino obećanje kako će joj nakon smrti ostaviti u vlasništvo kanor i tkanicu. Da klekne na koljena pred to troje i molbom izmoli, jer njima to više ničem neće služiti, ne znaju na kanor plesti, bar kanor, ako joj tkanicu, kojom se i sestre mogu opasati, i neće ustupiti.

Za prvu mogućnost nema obraza ni snage, a kad bi ih i imala, porijeklo kanora i tkanice pri upotrebi ne bi mogla prikriti i, kad bi u krađi bila otkrivena, bila bi proglašena lopužom. U korištenju druge mogućnosti, morala bi lagati, prokleto lagati, a i kad bi smogla snage da laže radi žuđenog kanora – što bi joj nebo oprostilo – ni Janjin brat ni dvije nećakinje u laž bez papira, pisana Janjinom rukom, ne bi povjerovali. Kad bi, pak, koristila treću mogućnost, da klekne na koljena i moli, njih bi joj troje, pod Lucijinim vodstvom, ne samo molbu odbilo, nego bi iskoristili prigodu i kazali joj neka se udalji od njih i njihove kuće, više nema razloga zbog kojeg su je do sada u svojoj kući trpjeli. Ako će i dalje za svoj račun plesti pletivo na kanor, neka ga plete na kanoru što ga je sama izdjeljala od suhe jasenove grane!

Da Blaža dođe do kanora, možda i do tkanice, bude li sretne ruke, postoji još samo jedna mogućnost. Ne bi bila Blaža kad je ne bi pokušala iskoristiti! Znala je iz drugih slučajeva vrijeme i prigodu kad će se ta mogućnost otvoriti, kako će teći i čime će završiti. Da vidimo hoće li uspjeti...

I kuća Blažine obitelji i kuća Janjina brata nalazile su se uz progon, uz ulicu koja se iz doline penjala na brijeg, na čijem se južnom obronku, zaštićen od bure, smjestio njihov zaselak. Blažini su se smjestili na dnu progona, na ravnu, a Janjini trista metara poviše, na strmu dijelu padine. Toliko strmu da je, kako bi se na njemu podignula kuća s dvorištem, trebalo sazidati deset metara visoki podzid i na zaravni koja je na vrhu podzida nastala dobiti dovoljno prostora i za kuću i za dvorište ispred nje. Ispod toga podzida pružao se vrt koji je u dodiru s progonom prelazio u šljunčanu zaravan, dovoljno široke i dovoljno visoke površine da odigra ulogu vrtu ogradnog zida do puta. Kad u kući Janjina brata otpočne ono što je Blaža očekivala da će, tjedan ili dva nakon pletiljina pokopa početi, vidjet će se da je počelo na toj zaravni. Njenoj pažnji taj početak ne može promaknuti ni kad bi bila nehajna ili namjerno htjela da joj promakne. Pored šljunčane zaravni, ispod visokog zida, na rubu progona i vrta, prolazi četiri puta u tijeku dana. Ujutro, kad izgoni stado na pašu, i, pred podne, kad ga s paše dogoni u tor na podnevno plandovanje; pred večer, u popasna doba, kad stado ponovo na pašu izgoni, i, u prvim satima mraka, kad ga dogoni da u štali prenoći. Četiri će puta u tijeku dana prolaziti pored te zaravni, a od svoje će kuće, kad u njoj bude bila, moći vidjeti što se na podzidu i ispod njega zbiva – pa kako, onda, može ne vidjeti kad se to počne i nastavi događati! I vidjela je čim se događati počelo.

I baš onako kako je bilo očekivano – ne samo od Blaže, od svih Stanara, jer se radilo o davnašnjem običaju, da se ukućani oslobađaju od kući više nepotrebnih stvari pokojnika – početkom drugog tjedna nakon ukopa, obitelj je započela čistiti Janjinu sobu, da bi je, kad bude očišćena, prenamijenila drugoj svrsi. I prilikom čišćenja lučiti Janjine stvari na one koje treba zadržati, jer će kući i ukućanima još biti od potrebe, od onih koje kući ne trebaju, pa će biti na smetnji ako u kući ostanu. Te što kući i ukućanima neće biti više od potrebe bacali su niz podzid na šljunčanu zaravan pored puta, da ih netko od Stanara uzme ako mu trebaju, a ako ih nitko ne uzme, da ih, kad kuća od Janjinih nikom potrebnih stvari bude očišćena, zapale u vatri koja će ih pretvoriti u dim i pepeo. Za tu prigodu, za čišćenje kuće od nepotrebnih stvari pokojnice – jer je trebalo da svaki član obitelji sudjeluje u odlučivanju što treba zadržati a što prepustiti selu ili zapaliti na vatri – iz Šibenika je došla Svetinka, kako bi i ona imala priliku reći što tetino zadržati, a čega se odreći.

Otkako su, izbačeni iz dvorišta niz potporni zid, na šljunčani zaravanak počeli padati Janjini odjevni predmeti – zimske i ljetne suknje, oplećci, košuljci, đileti, grudnjaci, džemperi, traveše, peče, čarape, nazuvci, cipele i opanci – progonom je kroz zaselak, i u pravcu odozgor prema dolje i u pravcu od dolje prema gore, prolazilo tri puta više ljudi nego je prolazilo dotad. Onih koji su na tom putu i dosad viđani i onih koji su progonom dosad rijetko prolazili ili nikad ni prošli nisu! Oni koji bi tim putem išli po nekom drugom poslu, osvrnuli bi se na bačenu i selu prepuštenu odjeću, ali se ne bi ni zaustavljali ni po odjeći pretraživali; a oni koji su baš radi bačene i selu prepuštene odjeće dolazili, zaustavili bi se i bez zazora, jer je zbog toga tu ta odjeća i bačena, komad po komad gledali i vagali je li za njih ili za njih nije.

Četiri puta u danu, svaki put kad bi, idući za stadom, pored hrpe odbačene odjeće i obuće prošla, Blaža bi se pored nje zaustavila i gledala, po potrebi komad po komad rukama pretraživala, kako bi vidjela da li je iz Janjine sobe izbačeno i ono što bi ona uzela i ponijela kući. A to bi, po njenu računu, izbačeno moralo biti! Preko podneva, dok bi se ovce nalazile u toru, a ona u kući, pazila bi koliko bi više mogla paziti, da li je nešto novo bačeno niza zid na hrpu. I ako bi zapazila da je bačeno, otišla bi vidjeti je li među bačenim ono što ona očekuje da se baci. Jer je bila uvjerena da to bačeno mora biti! Zadrže li ukućani to što ona očekuje da će sigurno biti bačeno, ničemu im neće služiti, a ništa od svega onoga što su bacili niza zid neće ih podsjećati na pokojnicu kao to što Blaža očekuje da niza zid padne. Zašto bi u kući ostavljali ono što im ne služi, a podsjeća ih na onu koje se sjećati ne žele? To bi preko zida moralo biti bačeno!

Obilazila bi Blaža hrpu odjeće, obuće i drugih stvari i stvarčica, koju preko dana prebire mnogo ruku i gleda mnogo očiju, i više od četiri puta na dan, pazila bi što se na nju baca i više nego je pazila – da je više od onoga što je činila bilo moguće činiti. Nije bilo! Morala se zadovoljiti onim što je bilo moguće, a ostalo prepustiti sreći i sretnom trenutku. Morala je ostati u uvjerenju da će to što očekuje iz kuće biti izbačeno i u nadi da to što ona želi s hrpe odbačenih stvari pokojnice uzeti nitko drugi osim nje uzeti ne želi! Što bi mu to! Pa, nitko osim nje, a ne bi ni ona da je Janja nije naučila, ne zna i nema potrebu znati plesti na kanor. Dakle, i bit će bačeno, i nitko to osim nje ne očekuje i neće uzeti ako na to, slučajno, prije nje, tražeći nešto drugo, naiđe. Gotovo je nevjerojatno da ne dočeka ono što čeka!

Zatečena je na paši kad je došlo do onoga čega se bojala, bojala i dok je bila kod kuće i dok je bila na paši! Našla se uz ovce poviše sela, kad je do njenih nosnica tromi svibanjski jugo donio vonj paljevine. Kakvim je vonjom taj dim vonjao to nije mogao biti dim iz dimnjaka ni dim zapaljena korova nakon čišćenja njive i vinograda. Po smradu kojim je smrdio to je mogao biti samo dim iz vatre na kojoj gori ovčja dlaka u vunenoj odjeći, pamuk u platnu i guma, rogožina i koža u obući. Bilo je rano da stado potjera u staju, još je do sunčeva zalaza pun sat vremena, pa je stado napustila i u trku se niz strminu sjurila do zaravanka ispod podzida.

Zatekla je rasplamsanu buktinju i, čim je bacila pogled na nju, vidjela kako je lomača složena prije nego je potpaljena. Doneseno je breme tankih drva, breme šiblja i grmlja, od drače i kupine. Na to je breme drva poslagana Janjina odjeća i obuća koju nitko nije htio s hrpe za tjedan dana, dok se njena soba od njenih stvari praznila, uzeti i ponijeti svojoj kući. Povrh te je odjeće i obuće bačeno mnoštvo sitnica koje su se nakon Janjine smrti u njenoj sobi našle i koje su u zadnji čas, nikom ponuđene da ih uzme i posvoji, iz sobe iznesene i bačene na lomaču. Tek kad su one, osuđene da izgore, na lomaču bačene, pod lomačom je potpaljena vatra.

Među tim sitnicama, kroz dim i plamen, obavijene dimom i plamenom, Blaža je ugledala i tkanicu i kanor. Obazrela se oko sebe i nigdje nikoga nije vidjela. Ni bilo koga i bilo što čula! Osim plamsanja plamena i pucketanja vatre u predmetima koji su dogorijevali ili tek bili plamenom i vatrom zahvaćeni.

Čim ju je zapazila, znala je da je za spas tkanice prekasno došla. Jedna joj se polovina pretvorila u plamen, a druga skvrčila i zasukala kao što se zgrči i zasuče komad sušenog svinjskog crijeva kad ga se stavi peći na žar. Ali je za spas kanora došla na vrijeme! Kad je bio bačen na hrpu stare odjeće, zašiljeni mu se kraj, onaj što se pri pletenju zadijeva za tkanicu, zabio u neku od pohabanih suknenih sukanja, a ukrašeni dio, s rupicom u sebi, ostao iz te starudije strčati kao što strči rog iz glave vilašena ovna. Kako se vatra odozdol prema gore širila kroz središte lomače, zahvatila je kanoru samo šiljati kraj zaboden u pohabanu suknju, a ukrašeni ostavila da neoštećen strši izvan žara i plamena. Blaža je kanor, već vreo i zahvaćen plamenom, uhvatila za ukrašeni dio i izvukla iz žara, dima i plamena, pa se odmaknula od lomače da vidi, bez dima u očima, što je od njega vatra zahvatila, a što je ostalo vatrom netaknuto. Vatra mu je pougljenila površinski sloj zašiljenog dijela, koliko duboko, otkrilo bi se kad bi ugljen bio struganjem skinut s neoštećenog središta javorova drva. Odlučila se s tim što je od kanora ostalo vratiti ovcama!

Ali!

»Ostavi to! Baci natrag u vatru!« začula je glas iznad sebe, pogledala nada se i kroz dim, na vrhu potpornog zida, otkuda je odjeća i obuća bacana, ugledala Janjinu nećakinju Lucu.

U prvi mah je odlučila prkositi, s nagorenim kanorom vratiti se ovcama, ali se pred rasplamsalom lomačom, kao da joj je njen plamen osvijetlio dotad zatamnjeni dio sjećanja, nečega sjetila i od prkosa odustala.

A sjetila se!

Jesmo li to već rekli? Ako jesmo, ponovimo to još jednom, drugim riječima i jasnije nego je prvi put rečeno... Dok je s njom čuvala ovce, iz jednih obzira, a kad je k njoj bolesnoj u sobu dolazila, iz drugih, Janja nikad nije molila da joj nakon smrti, kad za života ne može, oporučno ostavi kanor i tkanicu. Štoviše, da je ne povrijedi, nije joj ničim namjernim dala znati kako bi to žarko željela! Ali je Janja, i bez izravne molbe i bez prikrivenih znakova, pogađala da bi to Blaža željela, pa bi, i ne moljena i sa Blažine strane ničim ne potaknuta, povela riječ i sa samom je sobom, svjesna Blažina prisustva, ovako vodila:

»Ovaj kanor i ova tkanica samo meni znače mnogo više nego kanor i tkanica, ma kako bili lijepi, sami po sebi vrijede. Treba te netko voljeti, makar te i samo u jednom trenutku volio, i darovati ti, u znak te ljubavi i tog trenutka, tu tkanicu i taj kanor, da bi ti sama zauvijek ostala vezana uz toga koji te volio, uz trenutak kad te volio i dar kojim je tu ljubav i taj trenutak obilježio. Nema li ljubavi i tog trenutka, i najljepša je tkanica samo komad tkanine, a najdivnije izrezbareni kanor samo komad suhog javorova drva.«

Blaža se sjetila tih riječi, ostatak kanora bacila u vatru i pošla ovcama.

Neka Janjin kanor i tkanicu proguta vatra, a ona će svoj kanor, makar bio od nerezbarene jasenove grane, i svoju tkanicu, makar bila komad platnene vrpce kojim se paše traveša, u životu sama potražiti, da bi, kad ode kamo je Janja otišla, imalo što na njenoj lomači gorjeti. Od Janje će joj ostati samo priča o kanoru i tkanici, da je priča, da je do kraja života priča!

Dok na papir stavljam posljednje rečenice ove Blažine priče, kroz prozor mi pogled pada na Blažino dvorište. Pogled pada i oči traže nije li tamo, na njemu, ispred ili poviše njega, nastala hrpa odjeće koja je iznesena iz Blažine sobe. Oči traže hrpu od odjeće i više nikomu potrebnih stvari, a nos, ne prihvaćajući da je priča o kanoru i tkanini završena, njuši ne dopire li odnekud dim s lomače zapaljene u stvarnosti koja me trenutno okružuje. Niti oči vide što traže vidjeti, niti nos njuši što želi nanjušiti! Ni lomače ni vatre s dimom neće biti! Prošla su ta vremena!

Ali, ja ne dvojim – ako su se vremena promijenila, nisu se promijenile čovjekove potrebe i ono od tih potreba što, mijenjajući oblik, ostaje trajno u životu – da će Blažina soba biti očišćena od njene odjeće i njenih stvari, kako bi bila prenamijenjena drugoj svrsi, da će dio njenih stvari od trajne vrijednosti biti razdijeljen onima kojima će i dalje služiti, a da će njena odjeća, obuća i sve ostalo, isključivo uz nju vezano i samo njoj od potrebe i značenja, biti utrpano u najlonske vreće i bačeno u kante za odvoz otpada... Biti ubačeno u te suvremene lomače!

Pa se, kad je to tako, pitam, nije li Blaža, znajući za tu čovjekovu navadu i nuždu, znajući da ni njenu sobu čišćenje ne može zaobići, tu priču o kanoru i tkanici i imala potrebu toliko puta pričati?