Kako izreći izvjesnosti

Najnovija zbirka pjesama Sonje Manojlović ustrojena je trima ciklusima (Pomogne Možda, Sa mnom se razgovarati ne da, Udarci iznutra) s podjednakim brojeme pjesama (21, 22, 24), te ilustracijama sjajnoga Saše Šekoranje, koji inače likovno oprema njezine zadnje zbirke, i koji likovno korespondira (linije, »mrlje« i plohe) sa zbirkom, o čemu bi posebno valjalo prozboriti. Kada bismo se usredotočili na motivski repertoar, ne bi predstavljalo poteškoću detektirati, iz područja konkretnoga i apstraktnoga, prepoznatljivo izvanjskog i uočljivo nutarnjeg, različite elemente koji čine taj predmetni stratum. Međutim, mi ćemo se usredotočiti na malko drugačije iščitavanje, koje će implicitno koju reći i o toj razini pjesama.

Dakle, što su to izvjesnosti, kako je istaknuto naslovom prikaza, u najnovijoj zbirci Sonje Manojlović? Je li to »nastavljanje« na tijelo (pa i na prvu njezinu zbirku), inače amblematično za njezinu poeziju, tijelo koje je ovdje u stanju rezistencije, te bi bilo najbolje o njemu ne govoriti, ali kako se ipak nadaje u svojoj datosti, zaključiti je u kakvu je stanju, i kako je izgovorivo. Ili je pak riječ o svijetu, predmenosti, kao sveobuhvaćajućem horizontu kojeg se ne može nijekati, jer je on naprosto Drugo (lirskoga) subjekta. Je li riječ o jeziku kojim se gradi pjesništvo, te se iz njega naprosto ne može »izići«, nego ga se mora »trpjeti«, »svladati« i koristiti, kako bi uopće pjesnički svjedočilo, kako bi rekao Rilke. O svemu tome ova zbirka progovara, sve su to zapravo teme ove zbirke.

Pozicija subjekta, sa svojim tijelom, tjelesnošću, točnije egzistencijalna pozicija osviještena je kao pozicija ne/moći u rasponu od poniznosti (Gozba), koja stratificira raspon pozicije i ne dopušta preveliku agresivnost ili možda nadmoć nad nekim drugim i nečim drugim, do pomalo, inače karakteristične, ironične racionalizacije statusa u njegovoj relativnosti. U tom slučaju subjekt se smješta na »realniju« poziciju svoje »mjere«, gdje je »realnije« shvaćeno kao iskustveno stvarnije, a »mjera« doživljajno provjeriva. Iz toga slijedi da su iskustveni, doživljajni akti, koji su »unutar« subjekta, utemeljeni u njemu, relevantni motivi, odnosno građa poezije. Za tu je instanciju karakteristična mjera i stanje relativnosti.

No, doživljajni se akti »dodiruju« s iskustvenim horizontom načelno, pa dakle i onim konstituentama koje ga strukturiraju. A to znači da uvažavaju svijet i njegovu predmetnost, okolnosvjetsko, kao predmet navedenoga pjesništva (poetike). I upravo to mu »naređuje« relativizaciju mjesta subjekta, odnosno poziciju koja mora uvažiti taj horizont okolnosvjetskoga (izvanjskoga), ponekad čak i javne, prepoznatljive (banalne) aktualnosti (Prijedlog bez osmijeha). Izvanjsko na taj način postaje unutarnje ne samo pukom interiorizacijom, »posvajanjem« s obzirom na subjektivni raster, nego i kao objektnost koja ima svoj subjekt, pa se dakle nameće kao Drugo subjekta, kao njegovo drugo, a ne puko izvanjsko Drugoga, s kojim se može, ali i ne mora komunicirati. A sve u skladu »sve obično, svakodnevno, isprepleteno« (Riječi, nada, izdaja), ili kako svjedoči naslov zbirke »dobri za sve«, kojim stihom završava nekoliko pjesama (Odabiri, Foto-ciljevi, Upute s tržnice).

»Dobri« su naime shvaćeni najmanje kao etička kategorija, a ponajvećma kao konstitucionalna. To znači da je manje riječ o kvalifikativima, a više o supstancijalnostima. Predmetnost svijeta može biti apasolutna mjera, no važnije je da je i ona relativizirajuća, te je i ono mjerivo u svojoj »nemjerivosti« s obzirom na to da je dinamično, mijenjivo. Tu se upravo usidruje pravo mjesto subjekta ove poetike, i tu ono postaje svjesno svojega opsega, to određuje njegove granice i njegovu ne/moć. S obzirom na navedeno, početna pjesma Naslušaš se, nagledaš se figurira kao gotovo programska pjesma. Uz dva naznačena segmenta ona uvlači u svoju strukturu i treći – pitanje jezika, njegovu ne/moć izricanja (Pomogne Možda).

I jezik se zacijelo ponaša kao i dva navedena segmenta. To znači da nije data čvrsta struktura nego je i on mjeriv u svojoj nemjerivosti, kao što je »opisujući« posredno. Onoliko, naime, koliko subjekt iskazivanja »zna« jezik, a zna ga kao »apsolutno« polazište (Samoće od riječi, iz jedne u drugu), toliko on može biti urječivanje prizora u procesu bezimenosti u imenost, ili pak kad je riječ o nekoj vrsti »zamjeničkih igara«, kako bi rekao Dane Dragojević, kada se »opisuje jedno, kao da je drugo« (Pomogne Možda).

Međutim, svemu navedenomu prijeti i jedna opasnost. Naime, kad svaki od konstituenata strukture ‒ subjekt, predmet/svijet i jezik ‒ u slučaju da se želi osamostaliti, ili – svejedno – ne korespondirati s cjelinom, prijeti dezintegracija, što nije prijetnja samo cjelini skupnoga, nego i cjelini pojedinačnoga. U tom slučaju radilo bi se o desupstancijalizaciji, pa zacijelo i svojevrsnom nestajanju koherentnosti pojedinoga subjekta, svijeta i jezika, kako samodostatnih tako i uvjetovanih struktura (strukturiranja). Ironija ovdje ne može iznijeti taj teret, pa ona ostaje »prigodna« i tek mjestimično peckava, iz jednostavna razloga što je subjekt iskazivanja uronjen ipak u egzistencijalna stanja, ma kakva bila, a ne u ironijsku nadmoć »nad« egzistencijom, ma kakav modus »ironijska nadmoć« imala.

Postoji još jedna, skrivenija, moguća opasnost, ona naime koja dolazi iznutra svakog od »samodostatnih« konstituenata. U ovome slučaju više nije riječ o mogućoj dezintegraciji »izvana«, neovisno od prirode pojedinih konstituenata, nego je pak riječ o nutarnjoj dezintegraciji (iz) svakoga posebno. U tom slučaju rastresitost bi bila trajno stanje »cjeline« koja bi bila nemoća da se konstituira kao cjelina. Je li tada jezik može ostati spasonosnom mogućnošću, ako bi mogao obujmiti »ostalo« i ponovno (pjesnički) rekonstituirati, ostaje upitnim, jer i njemu dakako prijete iste opasnosti. Iako on ostaje »jedini«.