Istraživanja Stjepana Krpana o Hrvatima u Rumunjskoj

Stjepan Krpan (1922.–1995.) desetljeća je svoga života posvetio istraživanjima hrvatskih autohtonih zajednica u dijaspori (u Rumunjskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Austriji, Italiji).* Budući da je radio kao srednjoškolski profesor, terenski je istraživao isključivo za ljetnih praznika sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Bilo je to doba »željezne zavjese« kada takva istraživanja u zemljama istočnoga bloka nije bilo jednostavno organizirati i realizirati, posebice u Rumunjskoj. Svoja je istraživanja sam financirao, a Hrvati u dijaspori pomagali su mu koliko su mogli. Podatke je uglavnom prikupljao osobnim terenskim istraživanjima u predinternetskom razdoblju, a nakon povratka s istraživanja građu je mogao dopuniti jedino dopisivanjem putem zemne pošte. Telefonski su razgovori bili skupi, a kad je riječ o Rumunjskoj i teško izvedivi.

Hrvatima u dijaspori pristupao je Krpan interdisciplinarno, na kroatološki način, pa je osim na terenu istraživao i u arhivima. Naravno, bio je i dobar poznavatelj postojeće literature o hrvatskim autohtonim zajednicama u dijaspori. Njegova su istraživanja još dragocjenija ima li se na umu da se u to doba u Hrvatskoj (izuzmemo li pojedince) malo znalo o hrvatskim autohtonim zajednicama u Europi, a o Hrvatima u Rumunjskoj gotovo ništa. Svoje je golemo znanje nesebično dijelio, pa mi je i osobno znatno pomogao u pronalaženju dobrih kazivača pri mom dijalektološkom istraživanju 1995. u Slovačkoj, a knjige koje mi je darovao i danas su mi veliki oslonac pri istraživanju.

Svoju prvu knjigu o Hrvatima u Rumunjskoj, naslovljenu Hrvati u Keči, Krpan je objavio 1983. U povijesnom dijelu opisuje uzroke iseljavanja Hrvata kajkavaca iz južnoga Pokuplja u istočni Banat, na prostoru ondašnje Austro-Ugarske Monarhije. Posjedi na kojima su ti Hrvati živjeli pripojeni su 1750. Vojnoj krajini. Ne želeći živjeti u toj administrativnoj tvorevini, odlučili su preseliti se u istočni Banat na posjede koje je Zagrebačka biskupija dobila kao naknadu za oduzete posjede koji su pripojeni Vojnoj krajini. Mali plemići: Mikšići, Bedekovići, Delimanići, Kavorići, Bužani, Uzbašići i dr. preseljavali su se u istočni Banat od 1788. do 1801. Nastanili su se u naseljima Boka, Klarija, Neuzina i Keča. Prva su tri pripala Kraljevini SHS, kasnije Jugoslaviji, dok je Keča od 1924. u Rumunjskoj. Hrvati su se nastanili u zapadnom dijelu već otprije postojećega naselja Keča.

Krpan objavljuje važnu etnografsku građu kečanskih Hrvata, pa u svojoj knjizi opisuje njihov način života i običaje, posebice običaje vezane uz blagdane te ostale godišnje i životne običaje (rođenje, vjenčanje, smrt), opisuje dijelove narodne nošnje i dr. Osobito su važni zapisi o kečanskoj hrvatskoj školi, u kojoj se podučavalo na hrvatskom jeziku sve do Drugoga svjetskoga rata, a svoje su hrvatske učitelje Kečani nerijetko sami plaćali. Zanimljivi su i podatci o hrvatskoj knjižnici i čitaonici te o brojnim hrvatskim društvima u tome mjestu. Propašću Austro-Ugarske sve te aktivnosti i društva postupno se gase, a osobito nakon Drugoga svjetskoga rata kada Hrvati u Keči naglo siromaše. Krpan također donosi bogatu onomastičku građu (različite tipove antroponima i toponima), a značaju knjige pridonose i brojne zanimljive fotografije mjesta i ljudi, te važni bibliografski podatci o Hrvatima u Keči i općenito Hrvatima u Rumunjskoj između dvaju svjetskih ratova

Vrlo je zanimljiv i mali popratni rječnik kečanskoga govora uz tekstove u knjizi. Budući da su Kečani kajkavci, sukladno očekivanjima prevladavaju kajkavske realizacije, npr. cirkva (crkva), cucek (pas), črep (crijep), deska (daska), kotel (kotao), otec (otac), posel (posao), venec (vijenac), vuho (uho), Velika i Mala Meša (Velika i Mala Gospa), Vuzem (Uskrs), negdo (netko), nigdo (nitko), nekaj (nešto), jeden (jedan), dojti (doći), dopeljati (dovesti), iti (ići), popevati (pjevati), šteti (htjeti), zeti (uzeti), kesno (kasno). Učitelja se oslovljavalo isključivo s gospon, pa se ta riječ postupno počela rabiti u značenju učitelj. Zanimljivo je da je mocijskom tvorbom od gospon izvedena riječ gosponka koja se rabila u značenju učiteljica. Dio riječi i značenjâ u kečanski je govor preuzeto iz hrvatskih štokavskih govora na istočnopanonskom prostoru, npr. jedared (jednom), čerez (zbog). Toj skupini pripada i riječ (j)užina u značenju objed.

Kao i inače u hrvatskim govorima na panonskom prostoru, i u kečanskom su govoru nerijetki germanizmi, npr. ajziban (vlak),fašnjak (poklade), frtalj (četvrt), furt (stalno), ali i hungarizmi, npr. katana (vojnik). Germanizmi i hungarizmi i inače su česti u kajkavskim govorima. Međutim, kečanski kajkavci, dijelom pod utjecajem govora kečanskih Srba, koji su danas znatno brojnija zajednica od kečanskih Hrvata, rabe i različite turcizme npr. alvija, s premetanjem avlija > alvija (dvorište), džak (vreća), sokak (ulica), divaniti (govoriti). Rezultat su toga utjecaja i hibridne štokavsko-kajkavske realizacije kao npr. turcizmi s kajkavskim sufiksima pendžerek (prozorčić) i sufiksoidima ćošek (kut). U šokačkim govorima na panonskom prostoru uobičajena je riječ mrtavac (mrtvac), a u kajkavskoj Keči se govori mrtavec. Pod štokavskim se utjecajem ne izgovara h u kajkavskim riječima kao npr. iža (kuća), poištvo (pokućstvo) itd.

Poznavateljima autohtonih hrvatskih zajednica u Europi dobro je znana iznimno značajna Krpanova knjiga Od Karaša do Biferna, objavljena 1988. godine. Prvi je dio te knjige posvećen upravo Hrvatima u Rumunjskoj. Krpan tu donosi svoje zanimljive zapise vezane uz posjete Hrvatima u rumunjskom dijelu Banata, tj. karaševskim Hrvatima u selima Karaševo, Nermić, Jablče, Lupak, Tirol, Klokotić, Vodnik, Ravnik, zatim kajkavcima u Keči, šokačkim Hrvatima u Rekašu te Hrvatima u Mariji Radni. Posebice su zanimljivi zapisi iz Tirola i Marije Radne jer su ta mjesta u međuvremenu u potpunosti asimilirana. O kečanskim je Hrvatima Krpan pisao i kasnije (npr. 1991. u časopisu Kaj).

Šokački su Hrvati u Rumunjskoj također pobuđivali trajno Krpanovo zanimanje, pa o njima npr. piše u Iseljeničkom kalendaru 1978. Ipak, krunu njegova istraživanja te hrvatske subetničke zajednice u Rumunjskoj predstavlja knjiga Hrvati u Rekašu kraj Temišvara iz 1990. godine. Rekaš je danas najistočnije mjesto u Banatu u kojem žive Hrvati. Knjiga o Hrvatima u Rekašu koncipirana je na sličan način kao knjiga o Hrvatima u Keči, ali je znatno opširnija. Krpan piše o doseljavanju Hrvata u Rekaš, ali i o selidbi većega broja Rekašana u prekooceanske zemlje nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije. Zbog toga je u doba Krpanova istraživanja u Rekašu živjelo samo tri posto Hrvata, a danas je taj postotak znatno manji. Hrvati žive u dijelu Rekaša nazvanom Šokački kraj. Šokcima u Rekašu pridružili su se oko g. 1800. Mrkopaljci iz Gorskoga kotara, tzv. Graneri. Zvali su ih tako jer su radili kao drvosječe u okolici Ostrogona, tj. Grana, odakle su došli u Rekaš. Doseljeni Graneri stopili su se sa Šokcima u Rekašu.

Krpanova knjiga o rekaškim Hrvatima bogata je etnografskim zapisima, a također su vrlo zanimljivi podatci o hrvatskoj školi u tome mjestu. Još od 18. stoljeća rekaški su Hrvati održavali veze s Hrvatima u Bačkoj, u okviru ondašnje Austro-Ugarske, a od Prvoga svjetskog rata povezali su se i sa zapadnougarskim Hrvatima, nakon što su se međusobno upoznali u vojarnama u koje su dospjeli. Krpan donosi i citat iz 1872. godine iz pera jednoga bunjevačkog Hrvata koji je bio učitelj rekaškim Hrvatima: »Pa kad se odkinuo od Subatice, mislio sam: više nigdi tvojeg milog puka! – al me izkustvo naučilo: da nas ima valda po svem svetu«. Piše i o kulturnom preporodu rekaških Hrvata između 1888. i 1944. godine, kada su osnivana brojna hrvatska kulturna društva. Taj je kulturni procvat nasilno prekinut poslije Rezolucije Informbiroa, kada rumunjski Hrvati postaju »Rumunji druge narodnosti«. Tada se počelo događati intenzivno odnarođivanje koje je rezultiralo današnjim stanjem.

Nakon Rezulucije Informbiroa rekaški su Hrvati slabo komunicirali s matičnom domovinom, premda su veze s Hrvatskom održavali još od početka 18. stoljeća, a osobito ih intenzivirali između dvaju svjetskih ratova. U tom je osobito važnu ulogu imalo Hrvatsko kulturno društvo sv. Jeronima i posjet njihovih članova Rekašu. Veliki broj knjiga i časopisa koje su dobivali iz Hrvatske stizao je upravo posredstvom djelatnika toga Društva. Ovu je knjigu Krpan uglavnom koncipirao na isti način kao i knjigu o kečanskim Hrvatima, pa sukladno tomu donosi zanimljive podatke o antroponimiji rekaških Hrvata i rekaškim toponimima, opisuje rekaški govor kojega ilustrira popratnim rječnikom, piše o narodnoj književnosti, pa su u knjizi objavljene i pjesme, kratke proze, anegdote, poslovice i izreke rekaških Hrvata te šezdesetak fotografija mjesta, ljudi, predmeta kojima su se služili, a također i zemljopisne karte koje čitatelju olakšavaju prostornu orijentaciju.

Poslije tih dviju knjiga Krpan i dalje intenzivno piše o Hrvatima u Rumunjskoj, pa npr. 1992. u Hrvatskom iseljeničkom zborniku opisuje svoj pohod rumunjskim Hrvatima. Iste je godine objavio i knjigu naslovljenu Portreti rumunjskih Hrvata. U njoj kronološkim redoslijedom predstavlja sedamnaestoricu istaknutih pojedinaca, počevši od prve polovice 19. stoljeća pa nadalje. Doduše, prvi među njima nije bio Hrvat iz Rumunjske. Riječ je o piscu propovijedi Adalbertu Horvatu, koji je u povijesti hrvatskoga jezika i književnosti ponajprije poznat kao priređivač Katančićeva prijevoda Svetoga pisma. Još uvijek nije sa sigurnošću utvrđeno je li Horvat bio rođen u Orubici ili Orahovici, ali je nedvojbeno da je rođen u Slavoniji 1783. godine. Krpan je, međutim, mislio da je rođen u Oravici u jugozapadnom dijelu današnjega rumunjskoga Banata u županiji Karaš, pa ga je zato uvrstio u svoju knjigu.

Izuzmemo li poglavlje o Horvatu, opisi ostalih uglednika, koji zaista jesu rođeni na području današnje Rumunjske, iznimno su zanimljivi. Među njima su dva Vučetića, podrijetlom iz čakavskoga Brinja, odnosno brinjskoga kraja. Naime, g. 1820. sedamnaest se plemićkih obitelji Vučetića iz brinjskoga kraja preselilo u istočni Banat, u mjesto Čenej, jer su njihovi posjedi u središnjoj Hrvatskoj pripojeni Vojnoj krajini u kojoj nisu željeli živjeti, pa su za gubitak posjeda u Hrvatskoj dobili posjede u Čeneju. Krpan u svojoj knjizi predstavlja Stjepana Vučetića, rođenoga u Čeneju 1836. i Šandora Vučetića, rođenoga u istome mjestu 1854. Obojica pripadaju prvomu naraštaju Vučetića rođenih u Čeneju, jer su njihovi roditelji rođeni u Hrvatskoj i odselili u Čenej. Stjepan Vučetić bio je svećenik, znanstvenik i političar, a Šandor Vučetić političar i promicatelj turizma na Plitvičkim jezerima.

U ovoj svojoj knjizi Krpan također opisuje život i djelatnost dvojice Hrvata iz Keče, četvorice iz Rekaša te sedmorice karaševskih Hrvata. Osobito je zanimljivo što je među njima i narodni pripovjedač Ivan Beneduk, rodom iz danas u potpunosti odnarođenoga sela Tirola. Po Benedukovu je kazivanju bunjevački Hrvat iz Subotice Balint Vujkov bilježio narodne proze iz Tirola te ih pet objavio u svojoj najznačajnijoj knjizi Cvjetovi mećave 1971. godine (u nakladi Matice hrvatske). Jedina žena predstavljena u Krpanovoj knjizi jest Katarina Margetić iz Marije Radne, značajnoga marijanskoga hodočasničkog središta rumunjskih Hrvata, a u doba Austro-Ugarske svih banatskih Hrvata, ali i Hrvata iz Bačke. Po njezinu je kazivanju Balint Vujkov zabilježio jednu anegdotu i tri narodne priče koje je objavio u svojoj knjizi Cvjetovima mećave.

Važno je, na kraju, spomenuti da je 1927. godine u Radni još bilo tridesetak hrvatskih obitelji. Međutim, u prvoj polovici 80-ih godina prošloga stoljeća, kada je Krpan istraživao, u Radni više nije mogao pronaći hrvatskoga sugovornika. Zato su Krpanove knjige i ostali radovi ne samo izvor dragocjenih podataka iz prošlosti hrvatskih autohtonih zajednica na europskom prostoru nego i značajan dokument vremena. Zahvaljujući Krpanovu istraživanju vrlo se jasno može spoznati koliko je ljudi u pojedinim naseljima još govorilo hrvatski, i to od Rumunjske do Italije. Usto, Krpanova su djela bila važan poticaj, ali i trajan oslonac svim kasnijim istraživačima tih hrvatskih zajednica u dijaspori.