Istraga s devet upitnika

Andrej Nikolaidis (rođ. 1974.) u Hrvatskoj je jedan od najpoznatijih suvremenih crnogorskih pisaca razmjerno mlađega naraštaja. Čitanost je stekao svojim esejističkim knjigama i kolumnama, a dokazao se također kao romanopisac osebujnoga jezika i stila. Uostalom, esejistički izraz i novinarstvo kao područje djelovanja i stvaranja također imaju vrlo važno mjesto u Nikolaidisovu romanu kriptičnoga naslova Devet.

Roman je na prvi pogled »štreberski« ostvaren primjerak noir fikcije u izdanjima obilatoj biblioteci Balkan Noir. U tom pogledu prehrambena vrijednost proze zapakirane u spomenutu žanrovsku ambalažu zadovoljava kako čitateljska očekivanja tako i čitateljsku glad unatoč pojedinim sastojcima kao Nikolaidisovim zaštitnim znakovima ili obvezatnim »začinima« koji ipak ne moraju uvijek odgovarati svačijem ukusu. Jedan od tih nezaobilaznih elemenata priče svakako je cinični intelektualac koji s gotovo orgazmičkim užitkom »pljucka« po predstavnicima svih društvenih slojeva.

Ovoga puta pripovjedač je David, bivši novinar i kolumnist koji nakratko postaje »pisac iz sjene« u službi ministra policije Mandušića, s posebnom ulogom pisanja ministrovih političkih govora. Pri tom se zagonetka Davidova porijekla uklapa u neshvatljive odnose njegove obitelji s tajnim državnim službama u čije se niti zamršene mreže upetljava David u svojoj nesigurnoj i misterioznoj potrazi za svojim pravim identitetom. No tu dolazi kraj svakom Nikolaidisovu »štreberstvu« u smislu poštivanja ionako rastezljivih žanrovskih zakonitosti noira očito združenih s višestrukim kriminalističkim zapletanjima koji ne doživljavaju svoja »katarzična« raspletanja u odgonetkii s kažnjenim krivcem. Kraj ostaje otvoren, a na pitanja o počinjenim zločinima ostaju samo ponuđeni odgovori unutar mogućnosti zasnovanih na Davidovu tumačenju onoga što se dogodilo i što mu se i dalje, pretpostavljamo, nastavlja događati.

Slično glavnom liku koji je u stalnim nedoumicama, čitateljski je osjećaj također poput doživljaja kretanja zamršenim labirintom dokaza, protudokaza, fotografija izravno uklopljenih u prozni tekst, citata iz novinskih članaka, navoda iz filozofskih i historiografskih eseja, izvadaka s internetskih stranica, esejističkih fragmenata stvorenih teoretiziranjem različitih likova. Svi ti višeizvorni prilozi montirani su u tekst romana potrage sa zadatkom pokušaja stvaranja objektivnoga reda u neredu privatne i javne stvarnosti. Oni su paradoksni dokazi misli da je svaki takav pokušaj (u)ređenja osuđen na propast, jer logični poredak prividno stvara subjekt koji je uvijek već formiran određenom političkom namjerom iz određenoga društvenog centra za postizanje određenih ciljeva. Sve je, na kraju, interes.

Glavni se problem sastoji u Davidovu nastojanju odgovaranja na pitanje svih pitanja: »Tko sam ja?« Pri tome se zaključuje da krajnjega odgovora nema, jer je jastvo uvijek u nastajanju i nestajanju, negdje u neuhvatljivom međuprostoru i međuvremenu, u odgodi kompletiranja naracije o sebi koja je uvijek priča o zabludama u koje (slijepo) vjerujemo. Ono u što je David vjerovao, a što se srušilo kao kula od karata, jest obiteljska saga, dakle priča koju su mu ispripovijedile majka i baka uz pomoć niza lažiranih fotografija. Svojom privatnom istragom upitnih tragova pripovjedač nagađa da mu je majka bila agentica koju su angažirale jugoslavenske tajne službe za ubijanje politički nepodobnih emigranata.

No potraga za samim sobom u istrazi politički motiviranih ubojstava usložnjuje se uvođenjem problematike mističnih društava i okultizma i njihovih veza s vlašću, ratovima i masovnim ili pojedinačnim ubojstvima. Individualna zagonetka tako postaje sveljudska enigma, jer sudbinske konce, u skladu s teorijama zavjere, uvijek drže moćnici kao iluzionisti zbilje u koju ljudsko »stado« vjeruje istodobno nesvjesno postojeći u unaprijed zadanim okvirima i slijepo udovoljavajući potrebama svojih »pastira«. Isti proces, samo na privatnoj, obiteljskoj razini prolazi i David. Spaljivanjem dokumenata o njegovu porijeklu, preuzet je iz sirotišta i dan »baki« Olgi i »majci« Idi Tripković. One su pomno iskonstruirale bajku o njihovoj izmišljenoj zajedničkoj prošlosti s lažiranim prezimenom koje uistinu glasi Hafner.

Automistifikacija Davidu služi za teoretiziranje općenito o postupcima fikcionalizacije stvarnosti. Istodobno mu je kao dobar primjer takvoga samoprikazivanja poslužio još jedan ulcinjski mistifikator. On je lažni Mesija Sabbatai Zevi iz 17. stoljeća. Znakovito je da je u njegovoj pratnji bio Olgin predak, a u romanu se, osim zbog povezivanja Davidove obitelji s mističnim učenjima, Zevi također spominje da bi se iskritiziralo neprepoznavanje kulturne vrijednosti jedne takve ličnosti za povijest Crne Gore.

Sva politička ubojstva povezana su s usporednim ritualnim ubojstvima na različitim mjestima diljem Europe. U svojoj strastvenoj istrazi narator zaključuje da sva ta mjesta, kao točke spajanja zamišljenih crta, tvore simbolikom nabijenu brojku devet. Roman Devet stoga idejno nalikuje Fincherovu filmu Sedam. U tom filmu ritualno izvedeni zločini motivirani su kaznom zbog sedam smrtnih grijeha, dok su kod Nikolaidisa ubojstva samo na površini politički motivirana. Iz njihove pozadine pak pomaljaju se moćne grupacije i njima važan broj devet sa svojim mnogobrojnim značenjima i motivskim »zračenjima«. To je broj koji označava sat Isusove smrti na križu; simbolizira Uroboros – zmiju koja grize svoj trbuh; savršen je broj koji se uvijek vraća sebi te je broj punoga kruga i ima magična značenja za masone. Isti broj igra značajnu ulogu u zbroju brojeva koji čine pripovjedačev i Olgin nadnevak rođenja. Napokon, 1. svibnja kao Davidov rođendan navodi ga na internetsko istraživanje poganskoga praznika Beltanea kojim su Kelti slavili plodnost i Majku Zemlju.

Odatle pa do stiska internetske poveznice s opisom psihofizičkih posljedica od kojih pate žrtve ritualnoga zlostavljanja malen je pripovjedni korak uz autodijagnosticiranje nepouzdanosti pripovijedanja o sebstvu koje je uvijek u iskliznuću zbog stvorenoga disocijativnog identiteta. On je obilježen poremećajem osobnosti, pamćenja ili svijesti, a u stadijima depersonalizacije njime pogođene osobe gube osjećaj svoga Ja. Takve shizofrene situacije javljaju se više puta tijekom radnje romana, koja u biti nije posve progresivna zato što »zapinje« u prostorno-vremenskim čvorištima u kojima David pričajući o sebi iznosi biografsku građu i aktualije iz života njemu stranih, no ujedno očito bliskih osoba čije identitete nesvjesno preuzima. Pri tom se zamagljuju granice jastva Davidovim poistovjećivanjem s, čini se, različitim ličnostima.

Naravno da bi sve bilo prejednostavno da opisano pripovjedno stajalište ne dobiva i metaforičke dimenzije. U skladu s takvom politikom narativnog sjećanja svaki se pripovjedač i svako autorstvo proglašava nepouzdanim. Lažne su majčine i bakine »istine«, obiteljske su fotografije krivotvorene, Mandušićeve govore piše David koji i ne vjeruje u to o čemu piše, tragove za daljnju istragu dobiva e-poštom od anonimca, mediji se proglašavaju »umjetnošću« u kojoj se predodžbe stvarnosti i njihovo tumačenje oblikuju s obzirom na tržišnu vrijednost informacije i naputke bogatih »redatelja« i vlasnika medija. David je svjestan svoje glume, ali više ne zna koja mu je izvorna uloga i iznutra ga zaglušuje buka unutarnjega višeglasja, zbunjuje ga zbrka krivo posloženoga memorijskoga mozaika od krhotina svojih i tuđih sjećanja te pati od naglašenoga gubljenje smisla za stvarnost. Kraj romana ne označava razrješenje egzistencijalnih dvojbi jer one nemaju konačne odgovore, nego iz njih proistječe tek pregršt novih pitanjâ.

Iako se može pretpostaviti da je David tragična žrtva, on se ne želi uživljavati u tu svima tako omiljenu ulogu. Naime, on zauzima odmak od svega uobičajenoga i uvriježenoga propitujući temeljne kategorije poput razuma, demokracije, vjerovanja u apstrakcije s itekako konkretnim posljedicama te legaliziranoga i od svih najgorega zločina ‒ koji čini država u organiziranim ratovima. Isto tako, on razmatra i obiteljske odnose, pogotovo svoj s majkom koja je navodno višestruki ubojica, ali i odnos svoje neostvarene ljubavi Marije i njezine majke koja joj zbog kćerinoga duga zabranjuje da se ubije prije no što ona umre.

Spajajući Benjaminove, Nietzscheove i Le Goffove teze u obliku filozofskih e-pisama koje šalje Davidu, Marija na zanimljiv način postavlja tematiku duga kao posljedicu lihvarske privatizacije vremena i obrasca zapadanja u dužničko ropstvo. Naime, ultimativni su utjerivači duga ponajprije banke, ali i kulturne institucije, države-nacije, crkve, superego i sve ostale instancije koje počivaju na zahtjevu isplate ovoga ili onoga duga. Dug redovito ide uz nametnutu krivnju – njemačka riječ Schuld ujedinjuje oba značenja – kao primjerice krivnja koju društvo nameće Davidu zbog njegova antidržavnoga govora i pisanja. Krivnju osjeća i Davidov prijatelj Goran koji se ubija zbog kredita, jer ih je mnogima neopravdano odobrio zbog svojega altruizma čijom je postao žrtvom.

Esejistički odlomci u obliku citata uglednih filozofa i povjesničara ili podužih komentara intelektualno potkovanih likova interesantni su zbog svoje izazovnosti i obrtanja standardne perspektive radi pokazivanja nelogičnosti zakona i pravila po kojima se živi zato što se, eto, tako mora. Međutim, čitanjem takvih dijelova stječe se dojam da se u romanu više teoretizira nego što se pripovijeda, a kriminalistički zaplet kazivačevim izravnim izrijekom unaprijed biva osuđen na još čvršći zapletaj bez konačnog rješenja i pronalaženja krivca (ili krivaca). Nikolaidis je zahtjeve za finalizacijom priče premostio netipičnom naracijom s paranoičnim pripovjedačem, mistikom obavijenom istragom koja se pretvara u potragu za izgubljenim identitetom i uvjerenošću, dakle ne tek sumnjom, u činjenicu da su svi nekome ili nečemu za nešto krivi. Stoga se može zaključiti da je posrijedi osobita vrsta filozofsko-psihološkoga krimića/noira koji je već djelomice najavljen Nikolaidisovim romanom Dolazak iz 2009. godine.

Ukratko, Andrej Nikolaidis napisao je recepcijski relativno prohodno i s kritičarskoga stajališta »zahvalno« djelo. Ono je hibridno i po svojoj strukturi i po žanrovskom određenju i po sadržajnosti svoga proznoga obuhvata. Ipak, može se rećii da je pisac upao u stvarateljsku kolotečinu i da ne silazi s već isprobanih pripovijednih staza. Nivelacija je uzela maha. Pisao kolumne, eseje, kriminalističke/noir, društvene ili obiteljske romane, procedura je pisanja u biti ista: intelektualac, često baš novinar, kralj sarkazma s opsesivnom crtom istinoljubivosti dvorske lude, izražava svoje nezadovoljstvo svijetom i društvom. Nikolaidis je odabrao karakterističnoga naratora koji je zastupnik njegovih ideja, postavki teoretičara i filozofa koje uistinu cijeni. Iako je to u prozi općenito već često viđena vrsta pripovjedača – ciničan, društvenokritički usmjeren intelektualac koji se protestirajući utapa u provincijskoj i malograđanskoj žabokrečini – David je svjestan svoje udobne i olakšane pozicije: »Misliti o tome kako je žalostan svijet prava je utjeha u poređenju s mislima o bijedi vlastite egzistencije«. No, izbjegnuta je posvemašnja stereotipizacija jer pripovjedač u trenutcima slabosti proglašava svoju hladnu analitičnost cinika i britki humor maskom koja često krije intelektualnoga bijednika koji se predstavlja za misaonog aristokrata.

Bez obzira na višestruko razvlašćivanje pripovjedača i slične autokritičke opaske kojima se poljuljava nedodirljivost vlastitoga teksta, u Nikolaidisovoj prozi osjeća se iscrpljenost jednoga narativnog koncepta i pogleda na svijet. Ta je »zamorenost« vidljiva čak i u samoreciklaži – pripovijedanju o istom na isti način s istim ili sličnim motivsko-tematskim sklopom. Uzimanjem u obzir tvrdnje o nepouzdanosti svakoga pripovijedanja i autorstva, koliko mogu biti isti, slični ili posve drugačiji od svoje spisateljske dosadašnjosti, vidjet će se u Nikolaidisovim sljedećim djelima. Ipak, prema svemu do sada napisanom o njegovu romanu Devet, na ljestvici od deset ocjenskih bodova taj roman zaslužuje ih onoliko koliko ih je sadržano upravo naslovnim brojem.