Gradovi

VODA AMSTERDAMA

voda Amsterdama
nas gleda iz stotine prozora, iz dućana, iz svega
i komu zahvaliti što rijeka
nije isklizila s pljoske pomračenog slikara
kojem su pocrnjela krila u padu na zemlju
već je prazna od uma, gotovo bijela
voda grada stvara Heraklitove klompe
i simfoniju pantha rei
u trinaestom stoljeću grad bio još ribarsko selo,
voda je postala građa za
riblji kostur grada.

voda grada je odnos konja i kotača bicikla
oči konja i pogled vozača
i jedno se pretvara u drugo na udar čuda
kao i vid u oči, oči u vid
slijepca udarenog na zebri
nitko nije vidio ništa osim Spinoze
i njega.

voda Amsterdama je i natrula
suza Mate Hari a porub njezine plesne haljine
određuje smjer vjetra kroz trg Dam s kraljevskom palačom,
kojeg ukrućuje i zateže kraljevska voda
i izvor stalnog vjetra koji će zamrsiti kosu neobjašnjivim vitezovima

uvijek zlatnoga nizozemskog doba i pitomim vjetrenjačama
u kovitlacu radosti bogatih, pijanih kuća
što se nakošene opiru potonuću u mulj,
stojeći na svojim stupovima
kao na divno rasklimanim štiklama
od zlata i srebra.

BARCELONA, TIJELO

ponekad, tijelo bi htjelo napustiti svoje crno leglo.
pobjeći. u neke topline.
u one gradove i noću mlake od sunca.
ipak, od rodne kuće do dalekih mora i planina
svi ga čavli i latice udaraju, sve boli,
jer tijelo pada na dno. jer je smrtno.
među kamenjem,
nema tako teškog kamena kao što je
čovjekovo tijelo. corpus delicti.
i tako drobljivog, na ubod granica nježnog.
corpus delicate.
tijelo je dragi kamen pun lake krvi
koji je najteže dići kad umre.

No tijelo je kamen koji se najlakše digne,
preseli sa svoga dna gore,
čak poleti u nebo
corpus cristi
kad mu nečiji dugo čekani VOLIM TE
probije u duh, napuše ga i upali
da sja kao fontana u Barceloni.

NETKO ME 1999. UBIO U PRAGU

Ništa se to ne tiče mlade češke
pjesnikinje, pokojne
Eliške Krásnohorse. Ni ikoga
tko pati od alergija u praško proljeće.
Netko me još u Zagrebu pratio po knjižarama i sobama
duge četiri godine, a nije bog.
Došao je s rukom koja njiše kolijevku s knjigama
i oglasom za ljubav koji donosi smrt.
Sjedio s druge strane stola s čašom i letećim tanjurom,
vrteći se oko sebe zagledan u mene
kao pregrijani globus Arthura Clarkea i
starinski dvogled Carla Sagana.
Njegova se kaljena šalica za čaj
smjestila u putnu torbu čim sam
otišla s prijateljima u Prag.
Pratio me pomoću neke ljubavne rašlje
s raščupanom perikom genija
čak i do praškog židovskoga groblja.
Nisam se uspjela skriti ni pod Karlov most i
sama pomilovati labuda kraj Vltave,
leći navečer sama u velvet Prag.
Netko star me pratio kao kiklop zmaj
s lajka aparatom,
usput snimajući tornjeve u vječnoj erekciji turizma i
stalna prsnuća Keplerove supernove.
Šepao je za mnom sve
do alkemičarske Zlatne ulice gdje
su nesretne muhe veće od kućica ljudi.
Kad te netko prati među porculanom
i art nouveau slikama
u Pragu više nema izlaza,
i prvi Kafka koji naiđe na moju zapovijed
ispaljuje na sav glas
zalutali metak u muzeju
Alphonsea Muche.

PARIŠKA VRATA, 2001.

Kao i u životu, i u velikome
u Parizu postoje samo dvoja vrata,
ulaz i izlaz. Dva slavoluka,
La Grande Arche de La Défense
i Napoleonov Arc de Triomphe.
Ja, studentica s nešto džeparca, na ona Napoleonova
ušla sam autobusom koji je vonjao na kiseli kupus,
pun siromašnih radnika i seljaka.
Već blizu kolodvora susrela sam
dvije stare prijateljice, živa dvoja vrata, jedna u
u terminalnoj fazi Andersenovih crvenih cipelica,
druga u zlatnoj kočiji koju vozi dotjerana
pariška baka. Bile su lijepe, ali različite,
kao francuske kraljice Frederuna i Ansgarda.
Nakon nekoliko dana srela sam i Buñuelova unuka,
mutnu Seinu i mnoštvo crnih prosjaka.
U lutanjima grad se izdizao nad mene
kao da je visok tisuću metara u uvojcima,
kao da je glavni grad napudrane Mliječne staze,
a svakih pet sekudni prolaznike nadlijeti flota Louis Vuitton krila,
i lagao je da mu je ime
Charles-Joseph Eugène Henri Georges Lamoral de Ligne,
kako se zvao ljubavnik, a možda i lijes za noćni odmor
porculanskog tijela Sare Bernhardt.
U nekom kazalištu okrutnosti pila sam
sok studentskog siromaštva
i gledala korejski ljubavni film. Sendvič je bio preskup, umrla sam.
Trećega sam dana uskrsla i namršetno prošetala
oko štikle Eiffelova tornja pa me u jednom praznom kafiću
grad pomirljivo dočekao s nenašminkanim suvenirom,
samom Audrey Tautou za susjednim stolom
udubljenom u poslovni razgovor,
sitnijom od vrapčića, od sebe, od Amélie.
Popila sam tu tajanstvenu kavu mira s Parizom,
i pješice krenula prema svoj sreći arhitekture,
La Grande Arche de La Défense.
Bilo je već vrijeme
da odletim s te bijele savršene rampe
prvo u u svemir, a onda natrag busom
u blato prigradske kuće
i da fotografiju bijele kocke grčevito držim kao ukras,
kao prozor, kao vrata izlaza
dok u sobi čitam razne poludjele Napoleone,
kićene, skolastičke knjige.

RIM, MRTVE SNJEGULJICE

Rim nas je uvio u Koloseum.
Poslije svih arena, foruma i fontana,
stalno nadomak prezrele geometrije rimske ribe,
poželjeli smo vidjeti Baziliku sv. Petra.
Nad Berninijev obeliskom proboden dlan,
njegov Piazza del Popolo,
nadvili su se oblaci teški kao Michelangelovi bubrezi,
ozbiljni kao srednjovjekovne metalne sfere.
Počela je padati oštra suptropska kiša,
prazno sjeme vode na
egipatski obelisk Ramzesa II.
prizor prvi.

Nije više bilo ni mrve od sendviča nekog turista.
Kako su turisti uglavnom bića od prerađenog šećera,
svi su se razbježali pod kišom.
Osim nas četvoro naviklih na sol
i knjige
ostao je samo neki rimski hipik zakrvaljena čela,
s iskaznicom jeruzalemskog sindroma.
prizor drugi.

Kao da smo paunovi dukati, papini zlatni patlidžani
mogli smo utrobom Crkve sv. Petra hodati sami.
Šutke smo koračali visokom dvoranom slave
odjednom mali kao nepriznatost,
sitni kao atomi odrezanih mošnji dječaka iz Bečkoga zbora,
mali kao od moljaca nagrižene
krpice za monokle u kutu
muzeja svetih voštanih figura.
prizor treći.

U staklenim lijesovima dimila se tišina.
Prastara, tajanstvena tišina.
U suhoj miroklimi ležale su u pravilnom nizu
mrtve voštane ostarjele muške djevice.
Motrim i znam da sam motrena.
Od nečeg starijeg i kostobolnijeg od Rima.
Gutam slinu.
U lutkastoj raskoši, pape leže bez snage da ispljunu
jabuku iz grla, kao Snjeguljice
nekog sivog i nevidljivog što nas mjerka
s crnilom ispod zlatnog rimskog nokta.
On sjedi gol na uzvišenoj stolici u samom centru,
osjećam da brine ima li uvijek dovoljno studeni,
dovoljno kisele noći
u crnoj cokuli svijeta i
u svim tim crvenim šlapicama.

BALATON, POMRČINA

Mađarska, ravna kao rasuta utroba
astronauta koji je izgubio svaku nadu
da je čovjek bio na Mjesecu
i u kadi Balatona progutao šaku neposjećenih
planeta za spavanje.
Mađarska, koja spava pod šapama jazavčara,
umirena kostima glista.
Početkom kolovoza tisućudevetstodevedeset i devete
Sunce se kretalo kao i uvijek nad ljudima
dok ga nije pregazilo mnoštvo autobusa
punih putnika s teleskopima.
Posljednju pomrčinu sunca u dvadesetom stoljeću
gledala sam u gradu Balatonföldvar
na obali Balatona ili blatnog jezera.
Sjećam se, jutro je bilo sunčano, ljudi su se kupali,
no oko podneva na sve se spustio
svečani prah mraka.
Mađarska je postala nekako suha i izdužena,
zahladilo je kao u zubu ptice.
Mađarska, sve je za vrat zgrabila tišina.
Ugalj sunca, pomrčina.
Jedan je astronom kasnije zapisao:
Jedrilice na jezeru su zastale
spuštena su jedra i
sve je izgledalo tako dostojanstveno.
Dodala bih da je i nemoć
blatnog jezera
da postane lijepo te danje noći
posustala.
Sve je opkolila korona.

ZADAR PUTUJE PO SOBI

Mjesecima grad putuje po mome stanu,
vozi se na pet bunara
pa tri bunara, cikće kao stara Atena.
U napušenosti od sunca
skida mi i stavlja sunčane naočale,
razbije ih o zid kao badem
i proglasi turističkom zanimljivošću
te krhotine.

Kad se naruga mome turističkom zanosu,
raspe se po podu u ništa,
u stotine sitnih kamenčića s Donata, u
kamene glave s drevnih crkava
manjih od bebe planktona.

Ujutro mi skida čarapu noći s lica
nosi me na kofeinskim rukama
i daje mi da jasnije vidim
pamet predmeta u stanu.

Ovoga ljeta grad je bio dežurna svjetiljka
kraj kreveta za čitanje, i
često je stajao kao centurion
u okviru tamnih vrata posljednje,
najmračnije sobe, a
kad bih pisala pjesme,
tjerao je sablasti samoubojstva
pjesnikinje Antonie Pozzi
da se igraju skrivača
dolje na Narodni trg.

Vani je galebovima i zvonima bistrio
slojeve od vina pijanog zraka
ili jutrom visio naopako kao bijeli šišmiš
benediktinki
sa štrikova na kojima se njišu nadute
bijele košulje i plahte
kao jarboli i zastave.

Neki su mali gradovi metropole
koje otvaraju svoja brojna vrata
i naprave propuh jak
poput najvedrije sudbine.

Takvi gradovi ozdrave, posole
i rastrče po površini mora
od kontinenta kostoboljna,
bljutava i trapava stvorenja.
(Ni Alfonsina Storni ne bi mogla
s kamenjem svojih pjesama oko
vrata potonuti u smrt.)

Na odlasku, grad se ne da izbaciti iz torbe,
iz glave, iz godine blata pred nama.
On, kao suncem obrastao bodež,
uraste duboko u prst,
u zagrebačku sobu,
u tijelo.

ISTANBULSKI NAR

blizu palače Topkapi musavi se
dječaci utrkuju s kolicima
punim nara,
krvave voćne kugle padaju
od njihova smijeha
kotrljaju se niz
ulice malih hotela, postolara i tkalaca
svile

ne sudjelujem,
ja samo gledam sve to vrenje lica,
mačke oko fontana, tepihe bazara
kao komad fotoleće
kao prizemljeni Sputnik 1

baš kao i ja
stara se Aja Sofija dementno čudi
kako je to i kad
Crno more pustilo
tamnu pupčanu vrpcu
Bospora
dolje, do Mramornoga mora
kao plavi ljubavni sok
pun bolne soli
s tisuće malih
bijelih vjenčanica meduza
što peku kožu
između Europe i Azije

BROJANICA OD BIBLIJSKIH GRADOVA

Luz, Uz,
Nod, Pai, Ur, Lod, Paf, Nob, On,
Haran, Gomora, Sodoma, En Dor, Hamot Dor,
Babilon, Ramses, Ramot, Bezek, Beser, Ser,
Ebes, Suza, Soar, Ar, Lo Debar, Kedar,
Amad, Gibeton, Alajon, Gat-Rimon, Tanak,
Bene-Berak, Eter, Kišon, Hebron,
Damask, Dabrat, Baalat, Katat, Rakat,
Anaharat, Halhul, Boskat, En Ganim,
Nazaret, Gat

Jarmut, Tapuah, Abdon, Keila, Para, Mira, Maara,
Tijatira, Gadara, Peor, Kulon, Ajin, Ijim, Nain,
Adama, Mosa, Rama, Jopa, Gaba, Gaza, Geba, Teba,
Rimon, Remet, Sard, Eter, Akšaf, Ašan, Katat, Tir,
Timna, Akzib, Biblos, Avit, Hamon, Nesib, Neiel

Atena, Korint, Rim, Neapol, Hijerapol,
Ikonij, Abdon, Edrej, Jiron, Jerihon, Rakat, Naarat,
Nebo, Me-Hajrakon, Ekron, Ofra, Ofni, Obot,
Jeruzalem, Jirpeel, Tarala, Sela Haelef,
Solun, Sartan, Helkat, Rehob, Hakesulot, Eder, Gezer
Me-Hajarkon, Almon, Horon, Holon, Harmagedon,
Kartan, Padan Aram, Nahalal, Tebes, Har-Heres,
Emaus, Jahas, Jiron, Lakum, Jagur,
Hali, Ako, Aj

Ajalon, Mišal, Molada, Hasar Gada,
Kedemot, Timant Serah, Meefat, Jazer, Haran, Dotan,
Bet Pases, Emek Kesis,
Sansana, Salamina, Soko Eltolad,
Zif, Zanoah, Jafa, Juta

Aškelon, Kitliš, Kedeš, Taršiš, Mišal, Karkemiš, Ir-Šemeš,
Šekem, Šahasim, Šalabin, Šunem, Šion,
Ija-Abarim, Avim, Gitajim, Gilead,
Gedor, Golem, Gederotajim, Kinsajim,
Sebojim, Bet-Horon, Beten, Betlehem,
Bet-Dagon, Dilean, Eltekon, Migdal-El, El-Teke,
Lakiš, Bala, Gibea,
Petra, Perga, Kefira, Kana, Dana,
Madmana.