Dvije nepravde ili problemi recepcije Marijana Matkovića danas

Kao tinejdžerka gledala sam na televiziji dramu Slučaj maturanta Wagnera1 Marijana Matkovića (1915.–1985.). iz koje sukob oca i sina pamtim do danas, iako tada nisam upamtila tko je pisac a nisam ni znala puno o kanonu suvremene hrvatske književnosti. Do trenutka kad sam u kazalištu gledala Matkovićevu dramu Na kraju puta2 već sam naučila što je književni kanon i znala o kojem se piscu radi. No, i tu predstavu pamtim do danas, naročito potresnu ispovijed Nede Gorski o tome kako je završila kao ljubavnica glavnog ustaškog časnika kojeg je cijeli život prezirala. Radila sam tada, nakon završenog fakulteta, kao mlada novinarka u Večernjem listu i moje oduševljenje predstavom zalio je hladnom vodom tadašnji urednik kulture, Branko Vukšić, koji mi je rekao da je Matković »samo Krležin klon«. Nisam tada imala argumente za raspravu, ali sam stavila Matkovića na svoju policu i skupljala njegove knjige jer sam znala da ću mu se kad-tad vratiti.

Istražujući prošle godine medijsku i kazališnu prisutnost Miroslava Krleže u Hrvatskoj nakon 1990.3 godine uvidjela sam da stvaranje kanona suvremene hrvatske književnosti, odnosno igranje pisca na scenama nije isključivo odraz kvalitete pisca, te da smo prema nekim piscima bili nepravedni. Naime, djela Marijana Matkovića za njegova života bila su i postavljana na scenama i teorijski prikazivana. No, nakon njegove smrti dogodile su se dvije očite nepravde: jedna je da je ostao zapamćen kao Krležinin epigon, a druga je da je nakon smrti nestao iz javnosti ‒ nije se igrao na scenama a nisu se ni obilježavale obljetnice.

Tek je 2015. godina (stogodišnjica rođenja i tridesetogodišnjica smrti) potaknula ponovni govor o Marijanu Matkoviću. Postavljena je samo jedna Matkovićeva predstava Igra oko smrti / Lozinka: krizanteme, i to u karlovačkom Zorin domu u režiji Dubravke Crnojević Carić, s premijerom 19. rujna 2015. Na taj dan održan je i mali okrugli stol o piscu pod nazivom Zavičajna čajanka u karlovačkoj knjižnici u organizaciji karlovačke Udruge za razvoj građanske i političke kulture Polka.4 Na samom kraju te godine održana su i dva manja skupa u organizaciji institucija koje je Matković ne samo vodio nego itekako zadužio, a to su Društvo hrvatskih književnika (17. studenoga 2015.)5 i HAZU (25. studenoga 2015.).6 Sve je to bilo izrazito afirmativno prema piscu, ali bez značajnijeg medijskog odjeka.7

Neobično fina osoba ili ljubazno razgovarati s protivnicima vlastita djela

Međutim, Marijan Matković bio je izuzetno važna osoba za hrvatsku kulturu, kako to Krležijana i taksativno nabraja: God. 1945. imenovan je za šefa kulturno-umjetničkog odjela Radiostanice Zagreb; 1946-49. književni je tajnik Nakladnog zavoda Hrvatske; 1949-53. intendant HNK u Zagrebu; 1959-64. umjetnički direktor Zagreb-filma; 1974-85. voditelj Instituta (nakon 1978. Zavoda) za književnost i teatrologiju JAZU (HAZU). Jedan je od osnivača Dubrovačkih ljetnih igara te direktor njihova dramskog programa 1970-74. God. 1954-78. tajnik je Razreda za suvremenu književnost JAZU. Uredio je 19 knjiga Akademijina Rada, posvećenih suvremenoj hrv. književnosti, te pokrenuo književni časopis Forum, kojemu je i urednik 1962-63. i 1966-85. Na njegov je poticaj počela izlaziti i Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju (1975).8

U nabrajanju se vidi važnost njegove pozicije u društvu (dakle i određena politička moć), ali se ne vidi koliko je to djelovanje bilo afirmativno i poticajno za tu istu kulturu. Matković je osnivao nove i otvarao postojeće institucije za širok krug suradnika, poticao mlade autore objavljujući im prva djela, objavljivao/ igrao i štitio disidente ili one koji su bili u nekom trenutku u nemilosti politike,9 neumorno uređivao knjige tuđih autora, a poticao je i nove medije (radio, televiziju, snimanje filmova). Sugovornike je uvijek smatrao ravnopravnima, bez obzira na dob kao i njihovo estetsko ili političko određenje; bio je ljubazan i prijazan čak i s onima koji su negativno pisali o njegovom djelu pa ih je pozivao na suradnju u uglednom časopisu kao što je Forum! U našoj sredini, koja ljudima uglavnom pamti mane a zaboravlja vrline, o njemu kao osobi ne postoji negativan napis.10

Samosvojno djelo iste poetike ili dijeljene konvencija nije oponašanje

Međutim, u teorijskim radovima njegovo se djelo najčešće uspoređivalo s Miroslavom Krležom koji je uspostavljen kao temelj hrvatske suvremene drame do te mjere da je u Hrvatskoj enciklopediji Marijan Matković ostao zapisan kao »jedan od najplodnijih hrvatskih dramatičara i dosljedan sljedbenik M. Krleže«.11 Iscrpnije analize stavljale su ga unutar šireg, europskog, konteksta uz bok s Ibsenom, Strindbergom, Giraudouxom, Sartreom, Camusom i Pirandellom, američkim realistima Millerom i Williamsom i drugima.

Iako funkcija teorije jest da na određenom broju uzoraka pokazuje zajedničku strukturu, te uzorke katalogizira i imenuje zajedničke nazivnike po kojima pripadaju određenom skupu, problem je da teoretičari često uzimaju prvog (ili najdominatnijeg) autora nekog novog smjera/poetike/oblika kao nositelja ideje, a ostale tumače kao epigone. Međutim, postoji iskreno pripadanje određenoj poetici više pisaca pa »slične« drame ne znače kopiranje prvoga nego pristajanje na određenu ideju i korištenje istih konvencija.

Najbolji dokaz trajnosti kvalitete Matkovićeva djela nisu samo moji mladenački dojmovi, nego ponovno čitanje njegova djela. Današnji nepristrani čitatelj ostaje osupnut kvalitetom i bogatstvom Matkovićeva djela i začuđen njegovim izostankom iz naše kulturne javnosti. Posvjedočila je to kolegica Dubravka Crnojević Carić na spomenutom okruglom stolu u Karlovcu.

I sama mogu posvjedočiti da mi je ponovno čitanje Matkovićevih djela povodom obljetnice otvorilo doista samosvojan i kvalitetan dramski svijet. Od samog početka Marijan Matković pisao je vjerujući da umjetnost mora ispravljati svijet pa je tako u prvom mladenačkom djelu kritizirao stari austrougarski režim (Slučaj Maturanta Wagnera,1934.). To je bio početak ciklusa od deset drama Igra oko smrti (od Wagnera do Na kraju puta, 1954.) u kojem je ubrzo prešao i na novi svijet te pokazao kako i nove, dobre ideje mogu postati destruktivne, jer likovi u sebi nose ljudsku slabost zbog koje ih se može slomiti. Taj je ciklus kritizirao okoštalu mitotvornost bilo koje političke ideje, a vrlo brzo je počeo pisati protiv zamki mitotvornosti pojedinaca kroz drame o destruktivnom utjecaju osobnih veličina (Heraklo, 1958.). Njegov treći kritički niz se bavio mogućim zamkama mitotvornosti nacije jer je posljednja izvedena drama General i njegov lakrdijaš (1970.) napisana iz ironijskog modusa o hrvatskim nacionalnim veličinama. Fascinira Matkovićeva dosljednost i hrabrost u kritiziranju mana društva u kojem živi, bez ikakve kalkulacije i čekanja »pogodnijih vremena« pa je tako upravo Matković započinjao neke kritičke cikluse.12

Pri tome su njegovi likovi prepoznatljivi izvan svakog političkog sistema ili ideologije u kojoj se nalaze jer imaju ljudsku i svevremensku dimenziju. Stvaranje mitova koji služe manipulaciji, okolina koja te zloupotrebljava i tjera da budeš ono što nisi, slamanje lika zbog slabosti duha i tijela unatoč uvjerenjima – teme su koje i danas možemo razumjeti. Matković je kritizirajući društvo kroz napetu radnju i duhovite odmake prikazivao likove koje je razumio kroz patnje s kojima je suosjećao. U današnjem kazalištu glavne struje koje je izgubilo i riječ i emociju, te bi drame na kazališnim daskama mogle mnogo dati.13

Kvaliteta ili jasno ćemo vam reći koga ne/treba igrati

Ako djelo u sebi nosi kvalitetu i svevremenost, ostaje pitanje zašto ga nisu igrali na domaćim scenama? U našoj javnosti i teoriji vlada uvjerenje da je ulazak u kanon ili opstanak pisca nakon njegove smrti isključivo posljedica kvalitete pisca. Tu nam kvalitetu potvrđuju uz teorijski odjek i dva, kako smatramo, objektivna filtra: objavljivanje pisca i, ako se radi o dramatičaru, igranje njegovih drama. Upravo na osnovi proučavanja medijske slike Krleže, te obilježavanja obljetnica i igranja njegovih djela od 1990. godine ‒ pokazali su mi se principi nametanja i zanemarivanja pisaca, pri čemu kvaliteta nije jedini kriterij.

Nad spomenutim usporedbama Matkovića s Krležom i ostalim europskim piscima lebdi Damoklov mač Krležine osude svih hrvatskih dramskih pisaca u ime »visokog ukusa« koji je on vrlo jasno izricao u svojim tekstovima, medijskim istupima, ali i provodio kao urednik Enciklopedije. Ne samo da je obezvrijedio starije pisce smatrajući ih klerikalcima, reakcionarima,14 već je prethodnike ili istovremenike drugog svjetonazora ili poetike (kršćanski, afirmativni komadi poput melodrame, pučki komadi, povijesne tragedije i sl...) jednostavno proglašavao neukusom (malograđanski niski i jeftini ukus15 ili neukus malograđanske pseudoromantike16). Čak je i suvremenike koji su stvarali iz njemu bliske poetike Krleža obezvrijedio kao epigone moderne i svjetskih trendova. Za Krležu je cijela hrvatska moderna bila netalentirano oponašanje tuđih građanskih uzora.17

Krležin negativan stav o suvremenicima, na žalost, živi i danas, jer su ga Krležini sljedbenici, krležoduli,18 uspostavili kao kriterij visoke ljestvice kvalitete koju, kako za Krležu, tako i za njih, nitko nije mogao prijeći. Zato ne čudi da je teorijsko kontekstualiziranje Matkovićeva djela uz Krležu napisano još za Matkovićeva života kasnije na nižim komunikacijskim razinama (mediji, razgovori) »prevedeno« u epigonstvo Krleže. Uz to, dok neprestano u medijima zahtijevaju igranje i slavljenje lika i djela Miroslava Krleže, vodeći krležoduli izrijekom govore da su svi ostali nekvalitetni. Tako će Velimir Visković 2009. godine od cijele hrvatske dramske moderne priznati uz Krležu samo Begovića: Klasične kuće, koje nose nacionalne atribucije ‘hrvatsko narodno kazalište’, morale bi imati kanonske dramske pisce na svome repertoaru. To su prije svega Držić, s barem dva svoja teksta ‒ ‘Dundom Marojem’ i ‘Skupom’; i Krleža. Tu bi svoje mjesto imao i Milan Begović.19 Vjeran Zuppa je još jasniji u postavljanju kvalitativnih odredbi: Nakon pada Berlinskog zida odjednom smo se našli u razvalini između onoga što je Krleža i, možda, Begović, te onoga što tek ima nastati. Nestaje jedna literatura u kojoj se nalaze neki Božićevi, Matkovićevi, Kušanovi, Šoljanovi, Brešanovi, Bakmazovi, Bakarićevi komadi, pa i ‘Mirisi, zlato i tamjan’.20

Problem je u tome što su krležoduli neprestano prisutni u medijima i na važnim pozicijama kao urednici, izdavači, profesori pa onda ne čudi da s recepcijom drugih pisca iz Krležina doba imamo problema. Naime, izdavanja djela ili postavljanja na scenu nisu do kraja objektivne kategorije koje će nam potvrditi kvalitetu jer se i vode različitim kriterijima. Izdavači žele knjigu prodati, kazališta dobiti pozitivan medijski odjek i/ili publiku. Da bi to ostvarili, jedan je imperativ originalnost, drugi je odjek javnosti.Zato i jedni i drugi vole uzimati lektirne naslove ili pisce o kojima se afirmativno ili puno govori u medijima. Tko će se usuditi pročitati a kamoli postaviti Marijana Matkovića kad je okarakteriziran kao Krležin epigon, ugledni kulturni djelatnici u glavnom dnevnom mediju izrijekom mu odriču kvalitetu, a u lektiri ga nema (ali zato imamo čak šest Krležinih djela)!?

Zaključak ili je li moguće da kanon stvaraju dreka i vika, cika i galama?

Dakle, ulazak u kanon nije uvijek posljedica kvalitete nego i nekih drugih okolnosti. Ovo je uvod u istraživanje tog fenomena, ali bilo bi zanimljivo istražiti upravo na primjeru Matkovića i Krleže koliko je karakter osobe i vlastito nastojanje da se uđe u kanon važno za ulazak u kanon. Je li moguće da dobra, pristojna, afirmativna osoba koja je napisala samosvojno djelo u našoj kulturi uđe u kanon ili to može samo osoba koja se osvećuje svakom tko ga ružno pogleda i utire strah u kosti svojim polemikama kako je to radio Krleža! Koliko na stvaranje kanona utječe određena grupa ljudi svojom medijskom bukom i pritiskom i tko i kako može postati ta »grupa ljudi« i doprijeti do medija?

Činjenica je da sam o medijskoj buci oko Krleže, obilježavanju njegova lika i djela, igranju djela Miroslava Krleže od 1990. do 2015. godine napisala cijelu knjigu jer su mu neprestano obilježavane sve moguće obljetnice21, i to pod visokim pokroviteljstvima (od hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana do ministrice kulture Andree Zlatar Violić), a djela su mu kontinuirano igrano na hrvatskim scenama22. Marijan Matković je nakon smrti dobio tek spomenuta dva mala stručno-znanstvena skupa (bez ikakvih političkih pokroviteljstava), jednu predstavu i okrugli stol u rodnom Karlovcu. Svatko tko pročita njegova djela danas shvatit će da je to nepravda koju bi trebalo ispraviti.