Autobiografska postmodernistička varijanta

Zbirka pjesama Delimira Rešickoga kompozicijski je zanimljivo ustrojena. Čine je tri ciklusa (Svjetlost, vjetar i snijeg, Geschichtsmüde, Kadiš, kalem i mlinac za biber) podjednakoga broja pjesama, te svojevrsna uvodna (Kuća od tople cigle i crijepa) i epiloška pjesma (Vrata). One uokviruju zbirku i zacrtavaju »program«, matricu. Na kraju je Post scriptum (Kuća izlazećeg sunca), koji je također neka vrsta rekapitulacije autobiografskoga polazišta i njegove domnosti (kućišta kuće u kućištu bića). Može se ustvrditi da je autobiografsko temeljna građa, i polazište u pravljenju pjesama ove zbirke. Dakle, te dvije pjesme koje uokviruju zbirku, uz ono što je rečeno, te uz motiv kuće, koji je u Rešickoga čest, signiraju mogućnost konstituiranja bića kao bićevitog u njegovu udomljenju, u zajedništvu s drugima, u njegovu jeziku kao mogućnosti imenovanja. S druge pak strane, ono se stvara u otvorenosti spram svega drugoga i sjećanju trajno prošloga, u nedostatku čega je inače u situaciji zamrznute ravnodušnosti (Ravnodušnost) – najveće opasnosti za biće.

Veći dio pjesama, i to onih estetski uspjelijih, male su poemice koje se grade na način fabuliranja, pričanja, opet prožetih autobiografskom građom (Bilješka nakon putovanja u Baju 26.9.2005.). Međutim, to nisu puki »autobiografski ugovori« (Lejeune) s nakanom dokumentarističkog uvida u raster stvarnosti, vrstu događajnosti i mjeru doživljajnosti iskaznog i/ili događajnoga subjekta, kao primjerice u stvarnosnih pjesnika, nego se autobiografsko nadaje kao sudioništvo u trajanju i, još važnije, u sve većoj dekomponiranosti svijeta zbilje, tradicije, s aspekta subjektivacije subjekta – i to u emotivnoj kao i kognitivnoj dimenziji. Otud nostalgična i sjetna obojenost navedenoga subjekta, njegova etička pozicija i njegove implicitne prosudbena ocjena.

Naime, na motivskom nivou prepoznati je nedvojbeno mjesta Slavonije, njenih majura, gradova, kao i gradova iz putovanja, tako da bi se čak moglo reći kako autor koristi određenu mjeru putopisnoga »naloga«, pri čemu mu nije stalo do pukoga putopisanja u kojemu bi kazivač bio svjedokom promatranja i njegovim opisivačem. Male poemice pričaju o nečem određenom iz stvarnosti, društvenoga odnošenja, socijalne konstelacije (Ugljenar, Urarska radnja). Dakle, pjesniku nije stalo do puke dokumentaristike, nego nam želi poručiti svoj okular spram zbilji koja se rastače, rastrojava, bilo zbog dekompozicije tradicije, bilo zbog ratne destrukcije, bilo zbog intervencije novoga kulturnoga (glazbenoga i književnog – intermedijalnost, intertekstnost) senzibiliteta, i proizvoda u skladu s tim senzibilitetom (»Jer ti strojevi zarasli u travu i korov / na radost nam ili žalost / još tako bolno podjećaju samo na ljude.« – Čaša mlijeka natopljenoga pepelom). Zato se sjećanjem i/ili govornim radnjama zbilja rekapitulira i rekonstituira. S tim da je i subjekt iskustva, u skladu s »novijim senzibilitetom«, doživljaja i opažanja vazda ono mjesto koje u-središtava »novu događajnost«. Zato i određena sjeta, nostalgija, melankolija, na »obje« strane, u zbilji (društva), i subjekta.

Upozorili smo na autobiografski element u ovoj zbirci. On bi se mogao definirati na sljedeći način: oblik života moguće je utvrđivati pjesmovnom analizom i estetskom rekonstrukcijom. Za to je ponajbolji primjer antologijska pjesma Angelus novus. U njoj se strukturiranje (vlastita) života »posreduje« iz Drugosti. Nju čine opći i posebni društveni, politički, ideološki, penalistički, povijesnofilozofski, kulturni, užeobiteljski, dijasporno-egzilski segmenti (II. svjetski rat, konclogori/Eichmann, Heidegger i njegove »Crne bilješke«, sudbina slavonskih Folksdojčera, poratni Dresden, W.G.Sebald, motiv majke »Desetak minuta prije smrti«, B.Maruna, W. Benjamin, Klee, i njihovi »angelusi novusi«), te na kraju »profetsko-povijesni« relativizirajući »rezime« koji se obraća konstituiranomu biću kao jedina prava moguća poruka ne/izvjesnosti. Ova verzija »angesula novusa« prelama se »kroz« biografiju bića kao konstituirajuća i kao konstitutivna. Takva strategija (ove pjesme) kao da potvrđuje Bourdieuovu teoriju o habitusu: čovjek je najviše on gdje ga je preduhitrila njegova obilježeost habitusom, ako pod time podrazumijevamo zrcaljenje baze u nadgradnji, te ulazak »društva« u pojedinca.

Naveli smo značajku intermedijalnosti i intertekstnosti. S tim u vezi nameće nam se ideja o autovoroj varijanti postmoderne kao »strukture osjećaja« (Fred Pfeil). Nije riječ samo tome, a Rešicki navodi, citira, parafrazira imena umjetnika europske kulture (Giovanni Bellini, Brueghel, Van Gogh, Klee, Harms, W. Benjamin, Celan). Nadalje, iz filmske, rock glazbene scene (B.Tarr, D. Bowie, I. Curtis, L.Andersen), te povezuje ta dva modela umjetničkih praksi, i dakako njihovo značenje za autora, lirskog subjekta, u smislu interiorizacije, »prisvajanja«. Riječ i o onom, naime, što bi se moglo imenovati homologijama strukture.

Kada smo upozorili na novi senzibilitet, on korespondira s drugim oblicima »novovalnosti« – primjerice glazbenika Philipa Glassa, performansi Laurie Anderson, umjetničke proze Kathy Acker. Ovdje valja naglasiti da Rešicki nije pobornik nekritičkoga zanosa na način Marjorie Perloff, ili pak pod svaku cijenu teze »pronađi-i-uništi« Geralda Graffa, nego svojom varijantom postmodernističke poezije nudi progresivne uvide koji se temelje u stilizaciji re/prezentacije – od umjetnosti do dijalektike kapitalističkoga otuđenja (kao što bi rekao F. Jameson). Riječ je o poslu restrukturiranja fragmentacije, pa i reifikacije, o čemu Rešicki svjedoči i svojim auto/biografiziranim pjesničkim diskurzom.

Prema tim činjenicama autor nije vazda u nekom zanosu, nego se nerijetko prema njima odnosi s određenom mjerom sjete, melankolije, a »novovalnost« mu služi upravo kao građa da pokaže na, za njega, taj nesrazmjer, dekomponiranost one zbiljske slike svijeta (od Slavonije do svijeta) na kojoj je, dječakom, izrastao, i prema čijim se činjenicama ne bi smjelo samo tako postmodernistički radikalno odnositi, radikalno u smislu ironijskoga poigravanja. Ovdje bi navedeni pojam »struktura osjećaja« bio indicijsko polazište, metoda stila, u poetičkom smislu, kao i, s druge strane, u odnosu prema analizi socijalne fluidnosti.

Nije to dakako ništa novo. Već je Raymond Williams (Marxism and Literature,1977.) nastojao konceptualizirati skup okolnosti koje su nalik kulturnoj situaciji s kojom se postmoderna suočila, i u društvenom životu i u estetičkoj praksi. On je naime utvrdio da se struktura osjećaja može odrediti kao rastvoreno, nestaloženo društveno iskustvo, pri čemu je rastvor strukturirana formacija koja se postupno artikulira u materijalnoj praksi. U ovom kontekstu je bitno naglasiti autorovo poimanje modaliteta društvenog iskustva, subjektovih prdodžbi o sebi i drugima, zavičajnosti i kozmopolitstvu, jeziku i razlici, u konzekvencijama i političkoj i/ili ideološkoj vrijednosti.

Da Rešicki nije krajnje radikalizirao svoj postmodernistički diskurs svjedoči činjenica što se nije odlučio za bezizražajni, indiferentan i depersonaliziran način govorenja, iako potonji onemogućuje tradicionalističku identifikaciju recipijenta. Autor pokušava »spojiti« Lévi-Straussovu tezu »Ja sam mjesto gdje se nešto dogodilo« i tezu Laurie Anderson »Ja sam u svom tijelu na način na koji se većina ljudi vozi u svojim kolima«. Dakle, riječ je o relativnom omeđenom i odvojivom mjestu, i jastvu kao vozaču koji pripada svugdje i nigdje. Svijest je ona koja se kreće. Dakle, skloniji sam u zbirci Rešickoga prepoznati ne samo otklanjanja pojmova totalizacije i singularnosti, decentrirane disperzije, depersonalizacije i razlaganja u mnoštvenost kodova, nego ponajprije dijalektiku između nutarnjeg i vanjskog »lika« i »pozadine« u skladu s autobiografskim naputkom vlastita mu »angelusa novusa«.

Zaključno se može reći da je ova autorova zbirka uzoran primjer postmodernističkoga pjevanja koje uvažava narav i mjesto subjekta, kao i korespondenciju s Drugim, s njegovim subjektom, kao jednakovaljanim sutvorcem svijeta i jezika. Ili, da parafraziram Sloterdijka, riječ je o antropotehnikama kojima se biće vježba postati biće u vremenu u kojemu se bori za »nove vrijednosti«, pri čemu se na one »stare« podsjeća kao na poželjne geste, koje ne bi trebale biti samo geste utjehe. Trebala bi, dakle, biti riječ i evidencijama bića s maksimalnim izbjegavanjem pseudoevidencija. Nalaze li se mogućnosti opasnosti potonjega u onom »starom« ili »novom« ‒ čitatelj će prosuditi (i doznati) čitajući zbirku Delimira Rešickog.