Antun Branko Šimić u hispanskom kontekstu

Nedavno je u izdanju nakladničke kuće Iris Illyrica objavljena knjiga klasika hrvatske moderne poezije Antuna Branka Šimića Las metamorfosis / Preobraženja na španjolskom jeziku, u prijevodu mladoga argentinskog pjesnika Pabla Seratija. Za pretpostaviti je da će se ta izvrsna poezija svidjeti čitateljima u Argentini i nekim drugim hispanofonim zemljama. Jer, ma koliko je svaki pjesnik jedinstven uvijek postoje neki elementi kojima ga se može vezati uz druge. Slijedom toga postavlja se pitanje možemo li Šimićevu poeziju uklopiti u hispanski kontekst? Možemo li je usporediti s poezijom nekih znamenitih španjolskih i(li) latinsko-američkih pjesnika i koji ih elementi povezuju?

Odgovor je – možemo. Postoje brojne sličnosti između Šimićeve i poezije Španjolaca Antonija Machada, Juana Ramóna Jiméneza i Vicentea Aleixandrea te Čileanca Vicentea Huidobra i Argentinca Ricarda Molinarija.

O Antunu Branku Šimiću

Antun Branko Šimić rođen je 18. studenoga 1898. u Drinovcima, u selu u Zapadnoj Hercegovini u blizini Gruda i Imotskoga. Bio je drugo od šestero (preživjele) djece jednoga seoskog poduzetnika. U kulturnom svijetu isticali su se i njegova mlađa braća, književnik Stanislav te odvjetnik Jerko. Nakon završene osnovne škole Šimić nastavlja školovanje kod franjevaca na Širokom Brijegu gdje završava prva tri razreda gimnazije, a kasnije prelazi u građansku gimnaziju u Mostaru te 1914. u Vinkovce. Već kao petnaestogodišnjak bio je zapaženi suradnik katolički usmjerenih časopisa.

Godine 1915. seli se u Zagreb gdje polazi šesti i sedmi razred Donjogradske gimnazije. S nepunih osamnaest godina, 1917., počinje pisati kritičke i prozne tekstove i povezivati se s književničkim društvima. Upisao je osmi razred gimnazije, ali odlučuje zauvijek napustiti svaki oblik školovanja. Počinje izdavati i uređivati časopis »Vijavica«. Do siječnja 1919. izišla su četiri broja »Vijavice«, u kojoj se zrcale ideje njemačkoga i austrijskog ekspresionizma. »Vijavica« svjedoči nastanak hrvatskog ekspresionizma. Nakon četiri broja toga časopisa, Šimić pokreće i časopis »Juriš«. Objavljena su tri broja u kojima, između ostalih, surađuju Nikola Miličević, Miroslav Krleža i Vladimir Nazor.

A. B. Šimić umro je 2. svibnja 1925. godine od tuberkuloze.

Za života, ovaj je vrhunski pjesnik objavio samo jednu zbirku pjesama ‒ Preobraženja (1920.). Zbirka se sastoji od 48 pjesama pisanih u slobodnom stihu koji se, prema riječima Ante Stamaća, »najčešće sastoji od dvosloženica i četverosloženica koje se nižu ‘trohejskom inercijom’.« Stamać naglašava i geometrizam posebnoga tipa: okomica koja prolazi središtem svakog pojedinog stiha, drži stihove na okupu ‒ oni su centrirani oko zamišljene grafičke osi pjesme. Vezano uz tematiku, možemo govoriti o pet osnovnih tema: tijelo, žene i siromasi, Hercegovina, ljubav, Bog.

Akademik Stamać, vrsni poznavatelj Šimićeva djela, ističe da je njegova poezija »gusta, tamna i neprohodna šuma, u kojoj nam, zateknemo li se u njoj, do sluha i uma odasvud dopiru zagonetni glasovi i zvuci: šapat iz tamnih krošnji, romon vode iz vječnosnih dubina, no i izrazi zebnje moderna čovjeka, krici, nerijetko i zlokobni znaci metafizičkih ponora«.

Naš je pjesnik, dakle, počeo kao ekspresionist. Od 1917. do 1919. piše pjesme u slobodnom stilu prožete nemirom ili očajem lirskog subjekta; on nipošto nije socijalni pjesnik ‒ prije svega usredotočen je na unutarnja stanja duše. Poznat je po svojemu tzv. telegrafskome stihu, te po izostavljanju gramatičke veze i interpunkcije. U kasnijom fazi napušta takve kompozicijske postupke. U zbirci Preobraženja objavljenoj 1920. uvodi velike teme poput Boga, ljubavi, zavičaja, smrti (tijelo) i poezije (umjetnosti), a grafičke oblike stiha preuzeo je od njemačkog pjesnika Holza (1898.–1899.).

Hispanski kontekst

Šimićevu poeziju možemo usporediti sa španjolskom avangardnom književnošću koja se dijeli na četiri razdoblja:

a) Prvo, od 1909. do 1918. godine, vezano uz Ramóna Gómeza de la Sernu, prvoga avangardnoga pjesnika kojega možemo svrstati u futurizam, dadaizam i kubizam.

b) Od 1918. do1925. godine javljaju se kreacionizam i ultraizam, tipični hispanoamerički avangardni pokreti.

c) U razdoblju od 1925. do 1930. javlja se nadrealizam.

d) Od 1930. do 1936. javlja se novi romantizam, koji pokušava uskladiti estetski avangardizam s dehumanizacijom modernoga društva. Slično je i u latinsko-američkoj književnosti.

Pogledajmo konkretne primjere.

Antonio Machado (1875.–1939.)

Premda je stariji dvadesetak godina od Šimića, u poeziji Antonija Machada možemo pronaći sličnosti s književnim djelom i životnim putom našega pjesnika.

Machado je, kao i Šimić, rođen u obitelji s mnogo djece (osmero), a njegov brat Manuel također je značajan pjesnik. Nažalost, na neki način povezuje ih i bolest – naime, tuberkuloza odnosi život Machadove puno mlađe žene Leonor (što ga je trajno obilježilo), kao i (pre)mladog Šimića (preminuo je u 27. godini života).

Taj najmlađi predstavnik znamenite generacije ‘98. u početku piše modernističku poeziju koja kasnije prelazi u simbolističku s romantičarskim tonovima. Od tema koje bi španjolskoga pjesnika približile našemu, možemo izdvojiti problem postojanja i opise čovjekove nutrine. Značajna poveznica je i tema zavičaja. Kao i Šimić, Machado vrlo često piše o svojoj zemlji. Zbirka Campos de Castilla (Kastiljska polja, 1912.) posvećena je Kastilji i ljudima koji u njoj žive. U pjesmi Sorijska polja kaže:

Sorijska je zemlja suha i hladna.
Preko brežuljaka i golih planina,
zelenih dočica, humaka pepeljastih
prolazi proljeće
i među travama mirisnim
ostavlja svoje sitne ivančice bijele...

(Antonio Machado: Poezija, str. 47.)

A Šimić u svojoj pjesmi Hercegovina, među ostalim, govori:

ja koračam livadama plav od sutona
na rubu livada je kuća parnog mlina

Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu (...)

I jedan i drugi pjesnik predočuju nam idiličnu sliku voljenoga rodnoga kraja. Machadove pjesme posvećene Španjolskoj nabijene su izuzetno snažnim emocijama:

Ti, mlađa mladosti, ako te spopadne želja
za višim vrhuncem, u avanturu ćeš poći
budna i prozirna pri svjetlosti božanskoj,
kao dijamant jasna, kao dijamant čista.

(Mlada Španjolska, Poezija, 1914., str. 61.)

Ni Šimić ne zaostaje u opisima svoje Hercegovine:

Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće
Iz plave tame stabla strše

Na cesti više nikog nema

Cesta stala
Sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline (...)

(Hercegovina, Las Metamorfosis / Preobraženja, str. 80.)

Dakle, Šimića i Machada povezuju životne okolnosti i tematika njihovih pjesama..

Vicente Aleixandre (1898.–1984.)

Od poveznica sa španjolskim nobelovcem Vicenteom Aleixandreomističemo podatak da su on i Šimić rođeni iste godine. Vršnjak im je i García Lorca. Vezuju ih i ljevičarska uvjerenja.

Aleixandre je prvi nadrealist u španjolskoj književnosti. Prema mišljenju kritičara Maxa Auba, poezija mu je »svojevrsna mješavina romanticizma u kojoj se zrcale dobrota, intelektualnost i istinska tuga«. Osnovni motiv njegove poezije je ljubav u kojoj su otjelovljeni smrt i uništenje. Upravo je ljubav za njega izvor života i životna snaga; iz nje sve crpi. Poezija mu se dijeli na četiri razdoblja: a) čista poezija, b) nadrealistička c) socijalna i d) staračka.

Poezija iz prve faze pod utjecajem je ultraista, Juana Ramóna Jiméneza i Jorgea Guillena te klasične španjolske poezije iz Zlatnoga doba, osobito fra Luisa de Leóna i Góngore. U njoj se osjeća i utjecaj Rubéna Daríja i Antonija Machada.

Poetsko stvaralaštvo i krajolici koje sanja najvažnije su teme zbirke Nuevas canciones (Nove pjesme, 1924.). Njima nije bio nesklon ni Šimić, a postoje sličnosti i u motivskim simbolima dvaju pjesnika. Kod Aleixandrea su to: put, izvor, san, čempres, voda, noć, more, vrt, duša, poslijepodne, proljeće, smrt, samoća. Kod Šimića: duša, zvijezde, jutro, proljeće, smrt, puteljci...

U razdoblju od 1928. do 1932. javlja se radikalna promjena u Aleixandreovoj poetskoj koncepciji. Nadahnjuje se prethodnicima nadrealizma (prije svega Arthurom Rimbaudom i Lautréamontom) te Freudom. Poetske zbirke iz toga razdoblja uglavnom su mu pisane stihom u prozi ili slobodnim stihom. To je iracionalna, automatska poezija. Pjesnik opet slavi ljubav kao neiscrpivu prirodnu snagu. Dok u svojoj trećoj fazi uglavnom piše socijalnu poeziju u kojoj se govori o običnom čovjeku, njegovim patnjama i iluzijama, posljednja poetska faza ga još više približava Šimiću – u njoj piše čistu i spokojnu refleksivnu i metafizičku poeziju što je razvidno i u pjesmi Jedemo sjenu:

Gdje je tada snaga ljubavi?
Gdje je odgovor koji bi nam došao od Boga,
Od Boga koji nas ne bi odbacio o koji se ne bi
Ograničio da nam dade tijelo i dušu koja bi

Nas po njemu smirila?

(Povijest srca, str. 57.)

A Šimić u pjesmi Budući kaže:

Budući već su bili
I sve je bilo već u prvom času
U beskrajnom pogledu Boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila
Besprekidno u svjetlost površine
Stižu budući

U bezdanome Božjem oku
Ogledaju se mirijade budućih svjetova

(Las Metamorfosis / Preobraženja, str. 120.)

Osnovna Aleixandreova tema u tome razdoblju je on sam. On je središte oko kojega se sve vrti; on istražuje svijet oko sebe i sebe u njemu. U stihovima sada se često spominju more, šumu, noć, zore, nebo, svjetlost. Razvidno je da su pjesnikove pokretačke snage zrak, voda, zemlja i vatra te, iznad svega, ljubav preko koje se utapamo u prirodu i postajemo njezin dio.

Šimića i Aleixandrea povezuje činjenica da su vršnjaci i da dijele politička uvjerenja. U poeziji to su tematika i slična simbolika te korištene pjesničke forme.

Juan Ramón Jiménez (1881.–1958.)

Poezija nobelovca Juana Ramóna Jiméneza uvijek je bila na granici između modernizma i avangarde. Na njega su utjecali francuski simbolisti, te Rubén Darío. Taj prije svega hermetični pjesnik našemu Šimiću najviše sliči po težnji prema čistoći i savršenosti stiha. Također voli boje te tematiku nadahnutu Bogom, misticizam i religijsku vjernost:

Zeleno more i sivo nebo. Plavo nebo
i ljupki albatros na valu,
A u svemu Sunce i ti u Suncu
željeni Bože koji želiš, promatraš i
raznovrsnim zlatom osvjetljavaš moj dolazak;
dolazak ovoga koji sam sada ja,
ovoga za kojega sam još jučer dvojio
može li biti u tebi kao što jesam.

U svemu vječnome što je i nutarnje.

(U najboljem što imam,
iz zbirke: Bog koji je željen i koji želi, 1949.).

Šimić u pjesmi Otkupljenje pakgovori:

Mi smo želje Boga spuštene do zemlje
‒ Bog hoće
‒ Sve biti i sve živjeti –
U Boga mi se uvijek natrag povraćamo
Zemlja: kratki izlet

(Metamorfosis/Preobraženja,str.116).

Juana Ramóna Jiméneza se smatra utemeljiteljem mnogih avangardnih autora; za njega je karakteristično da upravo poeziju smatra izvorom spoznaje.

Njegov pjesnički opus kritika obično dijeli na tri razdoblja: osjećajno, intelektualno i realistično. Osjećajno razdoblje (1898.–1916.) dijeli se pak na dva dijela: prvi dio obuhvaća vrijeme do 1908., a drugi do 1916. U prvome se dijelu osjeća utjecaj Bécquera, simbolista i modernizma ‒ rime su zvučne, forme blage, tonovi intimistički; rabi osmerce. U prvome razdoblju svojega poetskog stvaralaštva Jiménez je zapravo neo-romantik jer rado piše o slabosti, melankoliji, nostalgiji... U subjektivnoj i impresionističkoj poeziji punoj osjećaja, intimnih stanja i meditacija česte su mu teme vrtovi, fontane i noći pune mjesečine i blagosti. Njegove se teme u tome razdoblju vežu uz ono što je pjesniku poznato ‒ vrlo često u svoju poeziju unosi autobiografske elemente.

Intelektualno razdoblje Jiménezove poezije traje od 1916. do 1936.; drugo i treće razdoblje pjesničkoga stvaralaštva J.R.J.-a usko se isprepliću. Njegovo prvo putovanje u SAD i dodir s poezijom na engleskom jeziku (Yeats, William Blake, Emily Dickinson, Shelley) snažno utječe na drugo razdoblje njegova stvaralaštva. Osnovna tema postaje mu more kao transcendentalni motiv. Ono simbolizira život, samoću, užitak, vječnost, sadašnjost. U toj poeziji pjesnik naglašava da ga duhovni razvoj vodi u potragu za transcendencijom. Ta je poezija čista, apstraktna, naga, elementarna, esencijalna, apsolutna, to je meta-poezija... Primjerice, u zbirci Piedra y cielo (Kamen i nebo)središnja je tema pjesničko stvaralaštvo. Tu je pjesma predmet umjetnika, a pjesnik Bog-stvoritelj novoga univerzuma, »ime nad imenima«...

Realističko razdoblje (1937.–1958.) obuhvaća vrijeme pjesnikova izgnanstva u Ameriku. On i dalje traži ljepotu i savršenstvo u sebi i oko sebe, ali također priprema knjigu posvećenu španjolskim republikancima ‒ Guerra en Espaňa (Rat u Španjolskoj). Njegova žudnja za transcendentnim dovodi ga do izvjesne mistike i poistovjećivanja s Bogom i ljepotom u čovjeku, a pjesnički jezik prepun mu je neologizama.

U zbirci Dios deseado y deseante J.R.J.jeostvario sve što je najavljivao u prethodnoj ‒ čak se uspijeva poistovjetiti s Bogom kojega traži. On postoji u njemu i izvan njega; željen je i on želi. Taj Bog je zapravo sam pjesnik. Jer, on u svojemu stvaralaštvu pronalazi spas; zahvaljujući njemu postaje besmrtnim i dostiže bezvremensku vječnost. Teme ove poezije su malobrojne – zapravo, svode se na pjesnikovu kontemplaciju. More, nebo, svjetlost, zrak, voda, zemlja, vatra motivi su ove vrlo složene poezije.

Jiméneza sa Šimićem vezuje težnja za čistom poezijom, mistika, hermetizam, ali i sklonost prema bojama. (Zanimljivo je da su oba pjesnika posvetili pjesmu mjesecu travnju).

Vicente Huidobro (1893.–1948.)

Ovaj je istaknuti čileanski pjesnik idejni začetnik kreacionizma kojega je formulirao 1914. u Santiagu i Buenos Airesu. Njegova prva zbirka poezije Ecos del alma (Odjeci duše) objavljena je 1911. godine u Santiagu i pisana je u duhu modernizma. Kao i Šimić, osnivač je književnih časopisa Musa (Muza), Joven (Mladić) i Azul (Plavo)u kojima i sam piše. U zbirci Pasando y pasando (Prolazeći i prolazeći) izlaže svoje sumnje u vjeru i kritizira isusovce. Šimić također napušta katoličanstvo.

Godine 1916. Huidobro putuje u Buenos Aires gdje objašnjava svoju kreacionističku teoriju. Iste godine povezuje se i s francuskim avangardistima ‒ Guillaumeom Apollinaireom, Tristanom Tzarom, André Bretonom i drugima, a 1918. u Madridu širi ideje francuske avangarde i svojega pokreta te ultraizma. Njegova je poezija prilično tamna i često opisuje osjećaje samoće i praznine. Isti su motivi razvidni i u Šimićevoj pjesmi Prva noć samoće:

Slušam:
Visoki plavi vodoskoci čeznu
Zvijezde koje nikad dosegnuti ne će

i u meni crno teško srce
tuče tuče

(Las metamorfosis/Preobraženja, str. 58.)

S ovim čileanskim pjesnikom Šimića prije svega povezuje tematika, ali i način pisanja. I kreacionizam koji je on pokrenuo i ultraizam, stilovi su u kojima nestaje rime i dijakritičkih znakova. U poeziji se razbija logički diskurs pa ona postaje hermetična i individualistička. Javlja se i nihilizam.

Ricardo Molinari (1898.–1996.)

Pjesnik Molinari je pripadao Borgesovoj ultraističkoj skupini, ali bio je blizak i španjolskim pjesnicima generacije ‘27. Osim sličnosti u životopisu (rođeni su iste godine, obojica su rano napustili školovanje da bi se posvetili pisanju poezije), s A.B. Šimićem ga povezuju teme odsutnosti, samoće, tuge, umora i prolaznosti.

Zaključak

Ovo je kratki pregled mogućih poveznica između vrhunskih pjesnika dviju kultura koji dokazuje da su dodiri između nacionalnih književnosti uvijek mogući.

Literatura:

1. Aleixandre, Vicente: Obras completas. Madrid: Aguilar, 1968.
2. Aleixandre, Vicente: Povijest srca. Zagreb: Znanje, 1978. (Preveo Nikola Milićević.)
3. http://es.wikipedia.org/wiki/Vicente _Huidobro
4. http://es.wikipedia.org/wiki/Ricardo _Molinari
5. http://es.wikipedia./org/wiki/Vicente_Aleixandre
6. http://es.wikipedia./org/wiki/_Juan Ramón Jiménez
7. http://es.wikipedia./org./wiki/_Antonio Machado
8. http://www.matica.hr/vijenac 365 Svijetla riječ/Ante Stamać
9. Huidobro, Vicente: Canciones en la noche. Santiago de Chile: Imprenta Chile, 1913.
10. Machado, Antonio: Poesías completas. Buenos Aires: Losada, 1958.
11. Machado, Antonio: Poezija. Zagreb: Mladost, 1967. (Preveo Nikola Milićević)
12. Molinari, Ricardo Eufemio: Oda a la pampa.
13. Molinari, Ricardo Eufemio: La hoguera transparente.
14. Šimić, Antun Branko: Las metamorfosis / Preobraženja. Zagreb: Iris Illyrica, 2015.